Život su odnosi. Odnosi su ono što nas čini živima. Čak i destruktivni odnosi su zdraviji nego nikakvi. Destruktivan odnos vodi prema klimaksu koji pomaže prestanku destrukcije. Nedostatak odnosa, koji se često prikriva lažnom vedrinom i smirenošću, niže je na skali evolucije. Život i užitak su jedno, a zdrav odnos donosi užitak. Do stupnja do kojeg ste sposobni ostvariti odnose, osjećat ćete se ispunjeno odnosno frustrirano.

Odnos s apstraktnom idejom ili apstraktnim božanstvom nije stvarni odnos nego više mentalni proces. Potrebna je povezanost s drugim bićem da bi se uključila cijela osobnost i stvorili uvjeti za istinsko zajedništvo.

Ljudi, čak i najizoliraniji, moraju nastaviti održavati odnose, te stoga čak i kad su npr. u samici, stvaraju odnose sa stvarima, okolinom, tjelesnim funkcijama, hranom ili apstraktnim idejama.

Najrazvijeniji ljudi su oni koji su u dubokim odnosima s drugima, koji se ne boje uključivanja, koji se ne pokušavaju zaštititi od osjećaja i iskustava. Za to je potrebna unutarnja želja i spremnost da se voli. Ti ljudi ne moraju biti sveci, imaju mane i negativne osjećaje, ali u cjelini imaju plodne i ispunjavajuće odnose.

Prosječna osoba ima kombinaciju zdravih i nezdravih odnosa. Istinu o tome možete otkriti jedino dubokim unutarnjim uvidom. Ako imate mnogo ljudi oko sebe, a svejedno se osjećate nesretni i neispunjeni, nije moguće da su vaši odnosi kvalitetni. Osjećate se neispunjeni zato jer vaše istinsko ja nije razotkriveno. Na taj način ni drugima ne omogućujete da se izraze i nađu ono što traže u odnosu.

Kriterij istinske bliskosti ne mora biti razmjena ideja, niti seksualna razmjena. Najvažniji kriterij je koliko ste iskreni, otvoreni i nezaštićeni, koliko ste spremni osjećati i komunicirati o onome što vam je bitno. Koliko ljudi znate koji su spremni iskomunicirati svoju tugu, strah, čežnju i potrebe?

Iskrena komunikacija može biti zamijenjena djetinjastom kompulzijom da svakome kažemo sve. Možete zavaravati sebe da su nerazumna otvorenost ili gruba iskrenost izraz vaše spremnosti za odnose, dok u biti to samo prikriva dublju razinu skrivanja samih sebe.

Sa pravom samospoznajom nestaje naprezanje u samootkrivanju u odnosima. Intuitivno ćete osjećati koje su osobe, koje okolnosti i koji načini prikladni za izražavanje.

Ponekad je lakše pomoći dublje problematičnim osobama, jer one mogu biti svjesnije i spremnije priznati si svoje probleme, dok mnogo manje neurotični ljudi često žive izbjegavajući samokonfrontaciju.

Problemi i stagnacija u odnosima ne moraju uvijek biti nezdravi. Mogu biti dio normalnog procesa rasta i izlaženja na površinu nezdravih vezanosti kako bi se one mogle raščistiti. Lak odnos bez napetosti ne mora značiti i dubok i ispunjavajući odnos. To se može procijeniti tek pobližim ispitivanjem odnosa.

Traženje raznolikih odnosa također može proizlaziti i iz zdrave i iz nezdrave motivacije. Ako se radi o kompulzivnom porivu koji dolazi iz straha (npr. straha od ovisnosti ili povređivanja), pohlepe, ega ili nesposobnosti ostvarivanja dubokog odnosa koja se maskira brojem odnosa, onda je suvišno reći da je to nezdravo. Ali ako osoba osjeća poriv za više odnosa zbog uživanja u raznolikosti ljudskih bića i bez potrebe da jedan odnos koristi protiv drugoga, to je vjerojatno zdravo. Ovo može biti i privremena faza nakon izlaska iz izolacije, kao prijelaz prema dubljem odnosu.

Često u ljudima postoje obje ove motivacije istovremeno.

Do stupnja do kojeg osoba osjeća potrebu za manipulacijom, prava ljubav ne može postojati. Manipulacija dolazi iz izbjegavanja otvorenosti, i prema tome blokira put ljubavi.

Nije realno očekivati da svi vaši odnosi budu vrlo bliski, ali ih treba biti dovoljno da možete osjećati da je vaš život dinamičan i ispunjen.

Mnogi ljudi se boje izražavanja svoje aktivne muške strane iz straha da se ona ne izrazi na destruktivan način. Kad se suočimo sa svojim destruktivnim osjećajima, oni gube snagu. No do mjere do koje oni ostaju nepriznati, oni će vas kontrolirati i tjerati da se ponašate prema impulsima koje vam šalju bez da vi shvaćate zašto. U tom slučaju ćete ih racionalizirati, ili destrukciju okrenuti prema sebi. Tek kad potpuno pogledamo u svoje osjećaje okrutnosti, sadizma, zlobe, pohlepe i sl., moći ćemo se prestati bojati njihovog izlaska na površinu, što će nas osloboditi da se potpunije izrazimo u akciji i kreativnosti.

(Komentar: ovo smatram iznimno bitnim i preporučujem da obratite posebnu pažnju. Ti potpuno iracionalni, gotovo sasvim potisnuti i 'neobjašnjivi' negativistički osjećaji, koji se najčešće pojave samo na trenutak i potisnu često još i prije nego što sasvim dođu do svijesti, ono su najvažnije na čemu trebamo raditi. Većina ljudi se usmjeri na ono čega su svjesni i što priznaju – što je 'po definiciji' i ono čega se manje plaše. Kad pogledamo u naše najnegativnije porive, naći ćemo i najnegativnija uvjerenja, ali i najveće olakšanje i promjene u životu nakon njihovog rješavanja. Vjerujem da su tjeskoba i strahovi koji više ili manje muče mnoge, barem jednako rezultat straha što bi moglo izaći iz nas, koliko i straha što bi se nama moglo desiti izvana. KM)

Ponekad osoba može dovoljno pročistiti svoje destruktivne porive putem njihovog osvještavanja, ali navika suzdržavanja od izražavanja može biti duboko ukorijenjena i sprečavati je da se aktivno izražava. No ista snaga – muški princip - kojom sprečava agresiju može joj omogućiti da koristi najjaču moć univerzuma unutar sebe.

Žena koja 'parazitira' nastoji prevariti život, ali to je nemoguće. Rezultat je da se njezin strah povećava, jer se mora bojati ovisnosti i muškarca o kojem je ovisna. Žena u biti ne može istinski biti žena ako nije samostalna i u potpunosti ne prihvaća odgovornost za svoj život. Tek tada će moći imati dovoljno povjerenja da se prepusti, kako odnosu, tako i ne-voljnim silama unutar sebe.

Na komplementaran način, muškarac ne može biti istinski muškarac ako pokušava kontrolirati i ne može se prepustiti.

Izražavanje ova dva principa prožima cijelu ljudsku ličnost i bilo koji problem koji možemo imati barem je donekle povezan s njima, uključujući sposobnost da volimo.

Da bi jedan od ovih principa bio zdrav, mora biti i drugi. Odnosno, iskrivljeni muški princip unutar osobe morat će se kompenzirati iskrivljenim ženskim principom u nekom području. Muškarac koji je agresivan i kontrolira, u nekim će se područjima života ponašati pasivno – naravno, upravo tamo gdje to nije zdravo, dok će se muškarac koji je pasivan i boji se samoizražavanja, sigurno u nekim područjima života ponašati agresivno i pretjerano izražavati muški princip. Isto vrijedi i za žensku stranu ličnosti.

Eros je jedna od najjačih sila u univerzumu. Njezina je svrha stvoriti most između seksualnosti i ljubavi. Kod duhovno razvijene osobe, eros vodi osobu iz stanja seksualne privlačnosti do stanja duboke ljubavi. No ako osoba sama ne radi na razvoju kvaliteta koje omogućuju čistu ljubav, taj učinak je samo privremen i ubrzo se raspline. To je ključ problema u braku. Budući da većina ljudi još ne zna istinski voljeti, nisu u stanju održati niti erotsku privlačnost.

Eros je u nekim elementima sličan ljubavi: potiče i najizoliranije i najsebičnije ljude da osjećaju privlačnost i nesebičnost koju su prije bili nesposobni osjetiti. Zbog toga se često i pobrka s ljubavlju. Isto tako se često pobrka i sa seksualnim instinktom, zbog snage poriva kojom se manifestira.

Eros je osjećaj najbliže ljubavi kojeg nerazvijeno ljudsko biće može osjetiti. Bez erosa, mnogima bi bilo preteško prevladati strah od otvaranja i osjetiti svoju čežnju za ljubavlju. Eros omogućuje ljudima da osjete naznake ljubavi i izdiže ih iznad njihovih samonametnutih okvira. Čak i najokorjeliji kriminalac će, barem privremeno, osjetiti nepoznatu toplinu prema drugoj osobi. Lijene osobe će biti motivirane na akciju, osobe utonule u rutinu će osjetiti nagovještaj promjene.

Koja je razlika izmeđ erosa i ljubavi? Ljubav je trajna sposobnost razvijena kroz osobni razvoj i pročišćenje; eros je privremena, 'slučajna' sila koja često povuče ljude i kad nisu spremni za ljubav. Eros može biti spona između seksualnosti i ljubavi jedino kad kod osobe već postoje preduvjeti i sposobnost za ljubav.

Bitna značajka erosa je avantura i izazov upoznavanja druge osobe, ali i razotkrivanja sebe. Onog trenutka kad nam se čini da znamo sve što možemo znati o drugoj osobi, i da smo pokazali sve što možemo o sebi, eros počinje blijedjeti. Ljudska je pogreška da vjerujemo da postoje granice upoznavanju duše. Obično par zaključi da znaju sve jedno o drugome kad dođu do tek vrlo površne razine međusobnog poznavanja, te se prepuštaju rutini bez daljnjeg istraživanja. Nakon točke do koje ih eros spontano dovede, par treba nastaviti međusobno istraživanje pomoću vlastite volje da nauči voljeti.

Duša je živa, a ništa što je živo ne ostaje statično. Na razini Duše moguće je beskrajno upoznavati sve dublje slojeve drugog bića. Uz to, duh znači život, a život znači promjenu.

Ako ste sami (a i ako niste – KM), možda ćete primijetiti u sebi nespremnost i strah od avanture zajedništva s drugom osobom, možda čak i na svjesnoj razini. Ta nespremnost vas može sprečavati da kroz odnos s drugom osobom dobijete njegov najveći dar – upoznavanje samih sebe. Ako određena emocionalna i duhovna spremnost postoji, intuitivno ćete pronaći osobu podjednake zrelosti i spremnosti na avanturu odnosa. Privući ćete sebi osobe i situacije koje odražavaju vaše nesvjesne strahove i želje. (Konkretno: osobe nespremne za istinsku bliskost privući će bilo osoba koji je na neki način nedostupna, bilo ona koja je podjednako ili komplementarno emocionalno zatvorena. KM)

Otkrivajući se drugom ljudskom biću mnogo više riskirate i mnogo više dobivate, nego zamjenjujući taj odnos odnosom s apstraktnom slikom Boga, koji vas ionako poznaje i nije mu stvarno potrebno vaše razotkrivanje.

Iznimno mali broj ljudi možda je nadvladao potrebu za partnerstvom i može se posvetiti apstraktnoj ljubavi prema čovječanstvu. U svakom slučaju, to nije moguće ostvariti – barem ne iskreno – ako osoba još nije potpuno iskusila proces sazrijevanja kroz istinsko partnerstvo. U tom slučaju to je samo izbjegavanje odnosa iz straha, koje se racionalizira apstraktnim idealima. Uostalom, velika humanitarna djela ne moraju isključivati osobnu ljubav, nego im ona može samo doprinijeti. Kroz ljubav na osobnoj razini moguće je naučiti iznimno mnogo, što se ne može postići na neki drugi način. Trajna i živa ljubavna veza jedno je od najvećih izazova i postignuća za ljudsko biće, teža za ostvariti od humanitarnih djela.