Smaknuće

Sa svojih nekoliko sljedbenika majstor se s pješačenja po brdima
spuštao u nizinu prilazeći zidinama velikoga grada pred čijim se
vratima okupilo mnoštvo naroda. Približi vši se, primijetili su
podignuto stratište i krvnika koji je pokušavao nekog na mukama
izmoždenog zatvorenika izvući iz živoderskih kolica i dotegliti do
krvničkoga panja. No svjetina se natiskivala oko toga prizora, rugala
se osuđeniku, pljuvala ga i s bučnom radošću i požudom čekala
trenutak smaknuća u kojem će mu krvnik odrubiti glavu. "Tko je taj",
pitali su sljedbenici jedni druge, "i stoje uopće učinio da mu ovo
mnoštvo tako divlje priželjkuje smrt? Ne vidimo nikoga da suosjeća
ili plače."
"Mislim", reče majstor tužno, "da je heretik." Nastavili su hodati i
stigavši do mnoštva sljedbenici se suosjećajno raspitaše kod ljudi o
imenu i zlodjelu čovjeka koji je klečao pred panjem.
"Krivovjernik je," vikali su ljudi u bijesu, "hej, eno spušta
prokletu glavu! Dolje s njim! Doista, taj nas je pas htio poučiti da
rajski grad ima samo dvoja vrata, a mi znamo da ih je dvanaest!"
Začuđeni, sljedbenici se okrenuše majstoru i upitaše: "Kako si
pogodio, majstore?"
On se nasmiješi i nastavi hodati.
"Nije bilo teško", reče tiho. "Daje bio ubojica ili tat ili zlikovac
bilo koje vrste, u puku bismo našli sažaljenje i suosjećanje. Mnogi
bi plakali, a neki potvrđivali u njegovu nevinost. - Ali, tko ima
svoju vjeru, njegovo smaknuće puk bez žaljenja gleda, a truplo mu
baca psima."
(oko 1908.)