Slučaj Tara – regresija s demontiranjem lažnih sjećanja i skidanjem implantata 

Postupak je vođen u dva navrata, 04.12. i 25.12.2010. g. na osobi koju ću u nastavku zvati Ana. Postupak je krenuo tragom ponavljajućeg sna, koji ju je iscrpljivao na način da bi se nakon buđenja osjećala kao da je radila čitavu noć i da se uopće nije odmorila.

Iako je u prvoj seansi izgledalo da će regresija, koja je nalikovala na progresiju u 2178. godinu, dovesti do razrješenja Anine situacije, postojalo je dosta naznaka da nešto nije kako treba, što je i dovelo do slijedeće seanse. U prvoj seansi našla se u "prostoriji", a prvi opis "prostorije" bio je poprilično znakovit: bijelo-plavo osvjetljenje (hladno svjetlo), hladnoća, tamno sivi pod i nemogućnost određivanja veličine, što je povećavao osjećaj nepostojanja zidova.

Ukratko, scena koja se često spominje kod vanzemaljskih otmica.

U nastavku Ana doznaje da je dio tima koji radi na višem cilju i da je njezin rad vezan za DNK, ne vidi "krupni plan", ali shvaća da su napravili preinaku na nekom živom biću, a njezin svjetonazor i činjenica da jest ljudsko biće odbija mogućnost da su radili na čovjeku!

Pokušaj daljnjeg produbljivanja promijenjenog stanja svijesti dovodi na scenu lik koji joj nalikuje na biće iz Spielbergova filma (E.T.: The Extra-Terrestrial, 1982.). Ona ga tako i naziva, te ponovno pokušava odbaciti ideju da bi takav lik trebao imati ikakve veze s poslom kojim se bavi, iako joj on sam govori da je dio pokusa, ali Ana ima osjećaj da ga drugi ne vide. U nastavku vidimo da baš i ne izgleda kao E.T (sudeći po tamnim očima, formatu glave i glatkoj koži), a Ana je puna simpatija prema njemu. Prilikom pokušaja dobivanja više informacija o mjestu događanja cijele radnje, doznajemo da Ana ima svoj laboratorij koji je prostorno određeniji od "prostorije" koja se javila na početku.

U jednom trenutku zaprepašteno konstatira da njezin oblik nije nužno ljudski i da ga može prema potrebi mijenjati između ljudskog i 2,5 m visokog bića koje izgleda kao gušter sa zelenim rukama i nogama, koje umjesto prstiju imaju kandže nalik gušterskim.

Njezino ime je Tara, a prema njezinom opisu "Ja ga ne promijenim, ja samo vidim drugačije", moguće je da se promjena oblika događa promjenom u svijesti, što mijenja njezino poimanje same sebe. Prema opisu mnoštva u metrou (podzemnoj željeznici), koji je dala tokom seanse, izgleda da ljudska bića istovremeno koegzistiraju zajedno sa onima koji su drugačiji i mogu mijenjati svoj oblik.

Tara i skupina kojoj navodno pripada rade na različitim zadacima, za to nisu posebno nagrađeni već se čini da je dovoljan (a moguće i ciljni) motiv emocija koja slijedi nakon dobro odrađenog posla, što bi iz sadašnje perspektive moglo izgledati kao plemenit i valjan cilj. Povrh toga, ta ista Tara (Ana u navodnoj budućnosti) zna da je sve to samo igra i da ostalo nije važno. Na kraju prve seanse, Tara ostavlja osjećaj suosjećajnosti s Anom i poručuje joj da se ne mora ničega bojati, neka se samo opusti jer je sve ionako igra. Ana očito dirnuta ovakvim razumijevanjem, poručuje Tari da čuvaju ETa, koji je ostavio dojam tužnog i nezaštićenog lika.

Nakon ove seanse pojavio mi se neki osjećaj nedorečenosti i nakon dodatne analize i razgovora s Anom sljedećeg dana, složili smo se u tvrdnji da nešto ipak nije kako treba i da možda ne bi trebalo sve uzeti zdravo za gotovo, već pokušati to još dodatno istražiti prvom prilikom, prije donošenja bilo kakvih zaključaka. Kako je vrijeme prolazilo tako sam bio sve uvjereniji da mora postojati još nešto i da bi trebalo na neki način pokušati vidjeti što je "iza scene". Sljedeća prilika za nastavak se ukazala nakon otprilike tri tjedna.

Druga seansa započela je pokušajem dolaska u laboratorij koristeći onaj isti san, i uspostavljanjem scene obraćanjem pažnje na Tarino tijelo. Odmah na početku pojavljuje se situacija da Tara ne može otići dalje u budućnost. Umjesto toga pojavilo se nešto što je na tragu prijenosa između našeg realiteta i nekog drugog, koji ne mora nužno biti Svjetlo. U sljedećem trenutku Ana vidi drugu osobu koja se zove Betty, amerikanku, udanu s dvoje djece (što se ne može povezati sa stvarnom Aninom životnom situacijom) i za koju ne zna kako se tu pojavila, te pretpostavlja da bi to (s Tarom?) mogao biti i njezin san (u naknadnom razgovoru s Anom potvrdila je da je stvarno mislila da je san o Tari u stvari Bettyin san). Anina zbunjenost se dalje povećava, pa u jednom trenutku konstatira: "Sad sve izgleda kao da je poduplano. Isto to što je radila Tara samo je sad sve, ... samo u ljudskom obliku". Ani u tom trenutku nije jasno gdje se nalazi, što je opet vrlo zanimljiv detalj, obzirom da osobe u ovakvom stanju uglavnom imaju barem ideju gdje bi se mogle nalaziti.

Pratimo što Betty radi do trenutka kada će otići spavati i tad Ana pomisli da bi Betty mogla u snu ponovno ići raditi. Ovo vraća Anu ponovno u Tarin laboratorij, a za to je zaslužna ista "sila" koja ju je i spustila "dolje" kada joj se pojavila Betty. Pokušavam ponovo provjeriti autentičnost scene laboratorija, pri čemu doznajemo da je bila u 2178. godini.

U sljedećem trenutku odlučujem se na preokret u namjeri da provjerim, ima li smisla pokušati doslovno demontirati tu scenu u slučaju da ne pripada Ani, već je strani sadržaj i upućujem je na to riječima: "Sada zamrzni tu sliku, zamrzni to gdje jesi, skroz je zamrzni, ... rasparaj tu scenu i vidi što je iza scene ... Što se javlja?".

Na moje, i još više Anino čuđenje, promijenjenom intonacijom kaže da su se pojavila neka čudna bića. U nastavku doznajemo ono što se vrlo često opisivalo u scenarijima vanzemaljskih otmica, a "ekipa" kojom je bila okružena sličila je onima koji se nazivaju "sivima" engl. greys). Ana opisuje da je u nekoj ogromnoj "prostoriji" i shvaća da je ovo njima bio eksperiment, a obzirom da su dobili ono što su tražili ne obraćaju više pažnju na nju.

Nakon što je regresirana nešto malo unatrag, shvaća da je bila iskorištena u njihovom eksperimentu u kojem izgleda da su željeli osjetiti emocionalnu reakciju vezanu za određenu situaciju, koju će proživjeti indirektno kroz ljudsko biće koje će postaviti u tu situaciju.

To su i postigli, a Ana ljutito konstatira da su oni najobičniji kradljivci!

U nastavku, obzirom da više nije mogla ostati među njima ispraćaju je "van", a sljedeće što joj se pojavilo nakon pojave svjetla je nešto što je na prvi pogled izgledalo kao regresija u neki od prošlih života. Ana se našla na azijskom otoku Mohatma1 kao Nike (izgova-1 Spomenuti otok bi možda mogao u stvarnosti pripadati skupini Andaman &Nicobar otočja u indijskom oceanu gdje postoji Mahatma Gandhi morski nacionalni park. Sama riječ na Sanskrtu (महतमन) bi imala značenje velikodušan, plemenit i koristi se kao titula koju je nosio Ghandi. Prema riječima Ane izgleda da je i ovo ipak bila samo montirana scena, koja je bila postavljena za rehabilitaciju i "punjenje baterija" nakon spoznaje da je imala posla sa sivima.

Ovu idilu, nakon dobivanja nekih dodatnih informacija o Nike i njezinim sunarodnjacima, odlučujem ponovno prekinuti obraćanjem pažnje na njezine noge. Naime, Ana se već prije žalila da ima neku čudnu ranicu iznad gležnja desne noge za koju je prvo mislila da je posljedica uboda komarca sredinom ljeta 2010. Obzirom da ranica nije uspijevala do kraja zarasti, obratila se u listopadu dermatologu za što je i dobila terapiju, od koje je odustala jer nije došlo do nikakve promjene. Posumnjao sam da bi takva ranica možda mogla biti posljedica neljudske intervencije. Ovaj puta nije trebala posebna uputa za paranje scene, sama se raspala i Ana je bila ponovno na operacijskom stolu, a na mjestu koje fizički odgovara ranici vidjela je neki implantat s fluorescentnim svjetlom. Pokušavam doznati tko je nadređen "ekipi" zaduženoj za Anu i pojavljuje se slika, kako kaže, gadnog gmaza! Visine 3,5-4 m koji je zaogrnut nekom haljom.

U nastavku, po dobivanju Anina odobrenja, slijedi skidanje fluorescentnog implantata uz pomoć snaga Svjetla, nakon čega nestaje scena sa sivima i završavamo seansu. Na kraju transkripte nalazi se i dio razgovora vođenog nakon seanse u kojem još jednom pokazuje svoje zaprepaštenje time što se služe trikovima i kako je osjećala tu krađu emocija.

U nastavku bih želio napomenuti da ni Ana, ni autor, kao voditelj postupka, na niti jedan način nisu bili pripremljeni na sadržaje koji su se pojavili, posebno mogućnost neljudske/ vanzemaljske manipulacije (otmice?). Vanzemaljski utjecaj pripada u domenu visoko kontroverznih pojava i čak se želi povezati s određenim psihičkim poremećajima uzrokovanim traumatskim iskustvima.

Zanimljiv je pristup istraživača iz znanstvene zajednice ovom problemu, gdje se stječe dojam da po svaku cijenu žele osporiti ovakve doživljaje, koristeći se upravo onim što zamjeraju praktičarima i istraživačima: a to je neetički pristup. U slučaju npr. dr. S. Clancy to izgleda ovako:

"Pod hipnozom, ljudi koji razmišljaju jesu li možda bili otimani, uljuljaju se u stanje sugestije i zatraži se da zamisle ono što se moglo dogoditi. Ako već vjerujete da je otmica moguća, nećete trebati puno dokaza da opravdate svoje vjerovanje da se to dogodilo".

Clancy nema problema da nakon ovoga u daljnjem tekstu izjavi, kako ona ima nejasan uvid u hipnozu, ali je to izgleda ne brine, jer nalazi uporište u tome da je njezino stajalište sukladno s, ni manje ni više, nego AMA (Američko liječničko udruženje) i APA (Američka psihijatrijska udruga).3

Nadalje Clancy u nastavku tvrdi da postoje čvrsti dokazi, temeljeni na četiri desetljeća4 dugim istraživanjima, da je hipnoza loš način prizivanja sjećanja, pozivajući se na rad upravo vlastitog tima, ili da ponovimo ・ na rad osobe koja ima nejasan uvid u hipnozu.

Evo još jedan primjer objašnjavanja ove problematike, ovaj put od zagovornice memetike. Članak dr. S. Blackmore nalazi se na portalu Skeptical Inquirer, a u kojem nam pokazuje svoju metodologiju ukazivanja na upitnost iskaza o otmicama. Članak na početku sugerira da "pod hipnozom" osobama mogu biti usađena (lažna) sjećanja. U nastavku opisuje kako je onda došla do (poželjnih) rezultata u svom istraživanju. Istraživanje je napravila na 350 djece iz dvije škole u Bristolu. S djecom je prvo napravila polusatni uvodni razgovor (ovo je vrlo važan dio, u kojem se inicira sugestibilnost), nakon toga je zatražila od djece da se opuste najbolje što mogu. (ovo je hipnotička indukcija), a zatim im je čitala, sporo i jasno, priču "Jackie i vanzemaljci" o otmici djevojčice sa svim potrebnim detaljima (ovo je direktna sugestija ili u najboljem slučaju vođena imaginacija u promijenjenom stanju svijesti). Postupak je završila tako što je zatražila od njih da se "probude" (izlazak iz promijenjenog stanja svijesti) i da zapamte najbolje što mogu to što im je ispričala (ovo je posthipnotička sugestija). Kako ovo smatrati nego još jednim blatantnim primjerom zloupotrebe hipnotičke indukcije za svoje (ili već nečije) potrebe? Blackmore u završnoj diskusiji želi objasniti kako ovo u stvari ništa ne dokazuje, ali i na svoj način želi nam prenijeti da bilo kakva ispitivanja, kao i upitnici na ovu temu nemaju značaja (njezin članak kritizira Roper Poll u SAD, po kojem je 3,7 milijuna amerikanaca imalo nekog kontakta s vanzemaljcima).

 Ovo je jedna od standardno prihvaćenih propagandnih praksi kad se angažman svih koji su povezani s projektom ili imaju određenu ekspertizu navodi zbrojeno.

Npr. ako tvrtka ili tim ima tri osobe koje znaju nešto o uzgoju glista od kojih dva člana to rade po 18 godina, a jedan 4, ovo se spominje kao 40-godišnje iskustvo u uzgoju glista. Pretpostavljam da ne treba posebno isticati koliko je etički navoditi 40 godina u biografiji posljednje osobe s najmanjim iskustvom.

K. Perina u svom članu u Psychology Today o realnosti vanzemaljskih otmica, pored spominjanja Clancy i njezinih dostignuća navodi i rezultate dr. S. Lynn gdje kaže:

"U 1994-toj, u eksperimentu koji je simulirao hipnozu (što god to značilo, op. a.) psiholog Steven Jay Lynn pitao bi subjekte da zamisle da su vidjeli blještavo svjetlo i imali doživljaj izgubljenog vremena. 91% od onih koji su bili pripremljeni s pitanjima o NLO-ima izjavili su da su oni bili u interakciji s vanzemaljcima (alienima)

Za Perinu, kao ni Lynn, nije problematično uzeti u obzir rezultate koji su sastavni dio neetičke prakse, u nečemu za što niti ne znamo je li promijenjeno stanje svijesti ili samo simulacija istoga.

Takvi pokušaji omalovažavanja hipnoze, točnije hipnotičke indukcije kao alata za postizanje promijenjenog stanja svijesti, nalikuju mi na ukazivanje da npr. kirurški nož nije adekvatan alat jer se njime može ubiti čovjeka. Što je potpuno točno, pitanje je samo u čijim se rukama nož našao i kako će ga ta osoba iskoristiti. Nadalje, dobiva se dojam da je u ovom slučaju stvoren čitav niz studija kako iskoristiti kirurški nož za ubijanje čovjeka, umjesto razmatranja kako s njime obaviti uspješan kirurški zahvat. Ovdje bi se mogli i zapitati tko stvarno profitira omalovažavanjem rada u promijenjenom stanju svijesti, kome znanstvenici poput Clancy, Blackmore ili Lynn čine uslugu (ili su na njihovom "platnom" spisku)? Trebam li podsjetiti na suptilnost dinamike Zloga i činjenice da je promijenjeno stanje svijesti mjesto na kojem se mogu otkloniti neki utjecaji i posljedice njegova djelovanja?

U biti, ključni dokaz znanstvenog pobijanja ovakvih sadržaja trebao bi biti tzv. sindrom lažne memorije (engl. false memory syndrom, skraćeno FMS) koji se također spominje i prilikom opovrgavanja npr. ritualnog seksualnog zlostavljanja, PVO (poremećaj višestruke osobnosti) i drugih disocijacija, ili u programiranjima vladinih agencija. U stručnim krugovima, kad je riječ o ovoj pojavi, često se navodi eksperiment s implantiranjem lažnog sjećanja iz djetinjstva, gdje se iskoristio tipični američki stereotip "zdjele za punč" koju ispitana osoba izljeva na svadbenoj proslavi.9 Postavlja se pitanje zašto u eksperimentu nije sugerirano nešto sasvim neočekivano, kao npr. svat koji ima četiri ruke ili, recimo, taj isti punč koji ne stoji u staklenoj zdjeli nego se poslužuje iz bunara?

Isto tako, evidentno je da je došlo do inflacije novih pristupa i metodologija koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju psihoterapeutsku struku (na čijem je glavnom oltaru i dalje Freud).

Zar to nije jasan pokazatelj da se ista u zadnjih nešto više od stotinu godina nije uspjela isprofilirati kako bi mogla odgovoriti na situaciju na terenu? Cijela stvar ponekad nalikuje na reakciju crkvenog vodstva pred navalom indicija da zemlja nije centar Svemira i da bi se mogla ipak vrtjeti oko nečeg drugoga. Tad je razumljivo bilo očekivati pojavljivanje raznih pravovjernika, koji su ustali u obranu onoga čime su indoktrinirani.

Tragom toga, dr. S. O. Lilienfeld, dr. J. M. Lohr i prije spomenuti Lynn, nude pet lijekova za liječenje bolesti, tj. pseudoznanosti koja je zahvatila područje kliničke psihologije, tvrdeći da, ako se primijene, mogu pokazati učinkovitost u izlječenju:

1. Svi programi obuke moraju uključivati formalnu obuku u vještinama kritičkog razmišljanja.

2. Područje kliničke psihologije mora se usredotočiti ne samo na eksperimentalno (empirijski) podržane metode već i na one koje su jasno lišene eksperimentalne podrške, a u smislu kreiranja liste psihoterapijskih metoda koje treba izbjegavati.

3. APA (Američko udruženje psihologa) i druge udruge psihologa moraju igrati aktivniju ulogu u osiguranju da kontinuirano školovanje terapeuta bude utemeljeno na čvrstim znanstvenim dokazima.

4. APA i druge udruge psihologa moraju zauzeti vidljiviju ulogu u javnosti u borbi protiv pogrešnih tvrdnji u popularnoj štampi i drugdje (navode internet kao primjer) o psihoterapijskim i tehnikama procjenjivanja stanja.

5. Na kraju APA i druge udruge psihologa moraju biti spremne nametnuti jake sankcije onim terapeutima koji se uključuju u procjene i psihoterapeutske prakse koje nisu temeljene na prikladnoj znanosti ili onima koje su se pokazale kao potencijalno štetnim.

Što reći o imperativnosti njihovih "lijekova" i njihova pozivanja i prozivanja viših instanci (APA i druge udruge) u borbi za obranu stavova koji su neodrživi i temelje se na tome da smo bezdušni biološki strojevi, čija su unutrašnja stanja (svjesnost) posljedica fiziološko-kemijskih reakcija u mozgu (ili možda još pokojeg organa), a ne upravo obrnuto: da je to što pokušavaju mjeriti samo učinak svijesti na materiju od koje smo sazdani. Što u ovom slučaju znači pozivanje na čvrste znanstvene dokaze, kada ta ista znanost i dalje radije poziva na više instance, sveti rat i kažnjavanje vještica, umjesto da uzme kao mogućnost da bi se zemlja mogla vrtjeti oko nečeg drugoga.

Pogledajmo kako su se u jednoj drugoj znanstvenoj studiji pojavila bića nalik na Taru. Sveučilišno istraživanje (University of New Mexico, School of Medicine) je vodio dr. med. R. Strassman, koristeći u SAD zabranjenu supstancu DMT, koja je za potrebe ovog istraživanja bila legalno nabavljena uz sve potrebne formalnosti, a istraživanje vođeno striktno prema propisima. Događanja za vrijeme istraživanja opisuje u knjizi DMT: The spirit molecule, a snimljen je i istoimeni film11. Evo nekoliko citata o zapisanim svjedočenjima dobrovoljnih sudionika u eksperimentu:

[Dr. Strassman:] Ipak još impresivnije je bilo poimanje ljudskih i 'alien' (hrv. 'stranih', u smislu nesvakidašnjih i/ili nezemaljskih op. a.) figura koje su izgleda bile svjesne dobrovoljaca i bile u interakciji s njima. Neljudski entiteti mogli bi biti prepoznati kao: 'paukovi', 'bogomoljke', 'reptili' i 'nešto nalik saguaro kaktusu'.

Na početku 13. poglavlja pod nazivom Kontakt kroz veo: 1, pogledajmo što sam Strassman kaže o onome što je vlastoručno zapisao:

"Kontinuirano sam se osjećao iznenađen gledajući koliko je puno naših dobrovoljaca 'uspostavilo kontakt' sa 'njima' ili drugim bićima. Najmanje polovica je to napravila na neki način. Subjekti istraživanja (dobrovoljci op. a.) koristili su izraze poput 'entiteti', 'bića', 'alieni', 'vodiči' i 'pomagači' u njihovim opisima. Još uvijek je zapanjujuće vidjeti vlastite napisane komentare poput 'Tamo su bila ta bića', 'Bio sam vođen', 'Brzo su došli do mene'. to je kao da moj um odbija prihvatiti nešto što je tamo [napisano] crno na bijelo".13

Pogledajmo što je izjavio jedan od dobrovoljaca (imenom Ken) pod utjecajem DMT-a:

"Tamo su bila dva krokodila. Na mojim prsima. Pritiskajući me, silovali su me analno. Nisam znao hoću li preživjeti. Prvo sam mislio da sanjam, da imam noćnu moru. Poslije sam shvatio da se to stvarno dogodilo. ... Bilo je užasno. To je bilo nešto najstrašnije u mom životu. Želio sam ti reći da te hoću držati za ruke, ali bio sam pribijen tako čvrsto da se nisam mo-

11 The Spirit Molecule, 2010. Film je snimnjen u tipčnoj New Age maniri i nije se puno zadržavalo na iskustvima s reptilskim i sličnim bićima, već je naglasak na našim skrivenim potencijalima.

12 R. Strassman, DMT: the spirit molecule: a doctor's revolutionary research into the biology of near-death and mystical experiences, Rochester VT, Park Street Press, 2001., str.147, moj prijevod i podebljanja 13 Isto, str. 185, moj prijevod i podebljanja gao niti pomaknuti niti govoriti. Isuse!"14

Ken nije nastavio s daljnjim sudjelovanjem i vratio se u rodni grad, potresen i pod dojmom ovog nemilog događaja. Obzirom da je Ken prije bio "rekreativac" s ectasy-jem i marihuanom, Strassman kaže da je naknadno bilo lako ustvrditi da su Kenove psihološke zaštite bile jednostavno preslabe da bi bile djelotvorne pod moćnim utjecajem duhovne molekule (DMT).15 Sve u svemu, pojavljivanje reptila se spominje na desetak mjesta u knjizi.

U nastavku bih htio navesti neke činjenice koje bi mogle pomoći u boljem sagledavanju čitavog slučaja s Anom:

• Ana nije mislila da je bila u nekoj neljudskoj interakciji, pa da ju je to motiviralo na ovaj rad. Htjela je otići tragom ponavljajućeg sna i vidjeti što će se pojaviti. To je bio stvaran motiv za ove seanse.

• Za postizanje promijenjenog stanja svijesti korištena je Elmanova indukcija16 koja traje u prosjeku četiri minute, umjesto dugotrajne relaksacije ili vođene imaginacije.

• Nekoliko dana nakon prve seanse, Ana je potvrdila da je priča s Tarom čudna. U tom trenutku, a ni kasnije, nije na niti jedan način sugerirano od strane autora, niti trećih osoba da je riječ o mogućoj neljudskoj manipulaciji.

• Tijekom seansi pazilo se, što ulazi u metodu rada, da se ne utječe sugestijama i navodećim pitanjima na ono što se pojavljivalo u Aninoj svijesti, kako se ne bi stvarali nepostojeći sadržaji.

• Kad se pojavio lik Tare, koja je imala reptilska obilježja i mogla je mijenjati svoj izgled i bila prikazana kao sasvim prihvatljivo biće u mogućoj budućnosti, umjesto daljnjeg učvršćivanja tog stava, pokušano je upravo suprotno: demontiranje/trganje "scene". Je li ovo prihvatljiv zahvat ne znam, ali ono što se nakon toga pojavilo je još manje očekivan prizor, daleko od pandana "zdjele za punč", koja bi mogla biti pri-hvatljiv dio Aninog proživljenog iskustva. Za Anu bi bio puno prihvatljiviji sadržaj nekog rajskog mjesta za kupanje, što se izgleda i dogodilo, ali ne od strane autora, nego od strane bića koja su otkrivena u svome djelovanju pa su je poslali na nešto što je u stvarnosti nalik na Andaman & Nicobar otočje, što joj je u tom trenutku došlo kao neka vrsta anti-stres tretmana.

Ana je u određenom trenu shvatila da je riječ o lažnim sjećanjima, potaknuta pronalaskom implantata na nozi. Tad se čitava scena promijenila.

• Anina životna dob, socijalna, materijalna, mentalna i duhovna situacija ne prejudicira moguće sekundarne dobiti (engl. secondary gain) od ovakve neljudske manipulacije zbog čega bi se npr. identificirala s žrtvom bez obzira da li je riječ o stvarnim doživljajima ili moguće stvorenih lažnih sjećanja.

Ana nema povijest nikakvih psihičkih poremećaja niti su isti zabilježeni u njezinoj obitelji.

• Smatram da je "biblioterapija" u Aninom slučaju neprimjenjiva.

Ona prije seansi nije tragom sumnje o mogućoj neljudskoj manipulaciji tražila pomoć i potvrdu u tzv. knjigama za samopomoć osoba koje su tvrdile da su bile izložene takvim postupcima, te na taj način moguće bila pripremljena i inducirala sadržaje koji su se pojavili.

U nastavku slijedi i odgovor na kratki upitnik na koji je Ana odgovorila za potrebe ovog članka.

Što si znala o tzv. vanzemaljskim otmicama prije regresije?

Da su neki ljudi bili oteti i da su do tih sjećanja došli regresijom ・ tekstovi iz knjiga.

Koje je bilo tvoje mišljenje o snu koji se ponavljao?

Da ima nekakvu poruku koju trebam shvatiti i zato se ponavlja.

Koliko je bila samostalna tvoja odluka da se odlučiš na sljedeću regresiju?

Odluka je proizašla iz potrebe da saznam više o tome što mi se događa.

Je li još koja osoba bila upoznata sa sadržajem prve regresije i

ako jest, koji je bio njezin stav o tome, te koliko je za tebe bio

važan takav stav?

Da, ispričala sam prijateljici regresiju sa Tarom (prva seansa), njoj je bilo zanimljivo i nije izrazila nikakav poseban stav prema tome.

Smatraš da je bilo koji drugi materijal mogao utjecati na sadržaje koji su se pojavili u regresiji?

Možda, to sa podsvijesti i njenim sadržajima je rupa bez dna.

Mogao je možda utjecati i neki film koji sam npr. gledala prije 10 godina i ostao je negdje u meni začahuren. Smatram da su svi sadržaji koji su izašli ionako dio mene i bez obzira kako su završili u meni, u tom trenutku su bili ponukani izaći i nešto reći ili skrenuti pažnju na sebe. Ako je njihovo porijeklo iz nekog materijala koji sam vidjela ili pročitala, onda su ostali kod mene zato što ih je nešto privuklo.

Da li se osjećaš kao žrtva vanzemaljske manipulacije?

Da, ali se ne osjećam bespomoćno. Osjećam se snažnije otkad znam za njih.

Što danas osjećaš prema bićima koja su se pojavila?

Da su jadni i patetični. Uzimaju od nas oni što sami nisu u stanju proizvesti. Vrlo slično nama dok ne odlučimo biti drugačiji.

Zanimljivost koja bi se mogla okarakterizirati kao jedna od "primarnih dobiti" jest činjenica da je došlo do promjene na Aninom fizičkom tijelu nakon provedenog postupka otklanjanja implantata pronađenog na nozi. U nastavku se mogu vidjeti dvije snimke desne noge dan poslije druge seanse i četiri tjedna nakon toga. Što je pravi razlog zacjeljenja ove ranice koja je ustrajno iritirala i peckala Anu gotovo pet mjeseci i nije reagirala na standardnu terapiju, ne znam, i mislim da to nećemo moći sa sigurnošću ustvrditi. Činjenica jest da je ranica napokon zarasla, a neugodno peckanje i iritiranje od tada se više nije ponovilo.

Želio bih nešto reći i o "demontiranju scene". Kako bih bio koliko toliko siguran da ona nije bila jednostavno samo posljedica sugestije, obzirom da je osoba u promijenjenom stanju svijesti visoko sugestibilna, pokušao sam u nekim drugim seansama ponoviti istu

Slika 1: Snimljeno dan nakon druge seanse

Slika 2: Snimljeno nakon četiri tjedna (u međuvremenu nije korištena nikakva dodatna terapija)

stvar. Tako sam došao do toga da trganje scene nije moguće u slučajevima kada su u pitanju sadržaji za koje možemo reći da su zaista dio iskustva osobe, odnosno "trganje" nije moglo izmijeniti ono što je osoba u tom trenutku prijavljivala.

Isto tako želio bi nešto reći po pitanju divno oslikane vizije naše budućnosti, gdje svi rade korisne poslove, gdje se osjeća duh zajedništva, a koja se pojavljivala Ani prvo u snovima, a onda i u regresiji.

Nameće se pitanje koliko je sličnih "uvida" i "poruka" dobiveno u posljednje vrijeme, koji bi mogli poslužiti kao dobar anestetik i "namještanje vibracije" kod takvih osoba, što bi moglo potaknuti daljnje zahtijevanje za primanjem sličnih sadržaja, te betoniranje njihovih uvjerenja umjesto kritičkog sagledavanja i više opreza u daljnjem istraživanju.

http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/hr/