Slučaj

Neki evolucionisti pretpostavljaju da se podrijetlo bjelančevina, koje su sastavljene od dugih lanaca podjedinica aminokiselina, može objasniti slučajnim djelovanjem na molekularnoj razini. No, takve su pretpostavke suočene s nekoliko bitnih poteškoća. Razmotrimo jednostavnu bjelančevinu sastavljenu od 100 podjedinica aminokiselina. Da bi bjelančevina mogla ispravno djelovati u organizmu, aminokiseline moraju biti međusobno povezane peptidnom vezom. Aminokiseline mogu biti povezane na različite načine, u kojem se lancu peptidne veze pojavljuju samo sporadično.

Prema tome, vjerojatnost da će postojati 100 aminokiselina povezanih peptidnim vezama iznosi 1:10

30 (10 i 30 nula). Nadalje, lijeva strana svake molekule aminokiseline ima oblik slova L (od latinske riječi laevus, što znači 'lijevo'), a desna ima oblik slova D (od latinske riječi dexter, što znači 'desno'). Ta su dva oblika zrcalne slike, kao desna i lijeva cipela ili desna i lijeva rukavica. U živim bićima, sve su bjelančevine sastavljene od podjedinica aminokiselina L-oblika. Ali L i D oblici aminokiselina pojavljuju se i u prirodi. Vjerojatnost da će se oblikovati lanac sastavljen od 100 aminokiselina oblika L iznosi 1:1030. To bi se moglo usporediti s bacanjem novčića, pri kojemu se 'glava' novčića okrene uzastopno sto puta. Prema tome, vjerojatnost nastanka lanca sastavljenog od 100 aminokiselina sa svim peptidnim vezama i aminokiselinama L-oblika L, iznosi oko 1:1030, što je gotovo nemoguće u dostupnim vremenskim granicama.

Čak i da su sve poveznice peptidne veze, i da su sve aminokiseline Loblika, to još uvijek nije dovoljno za nastanak djelotvorne bjelančevine.

Naime, neće svaki spoj podjedinica aminokiselina proizvesti bjelančevinu koja će pridonijeti funkcioniranju stanice. Odgovarajuće aminokiseline moraju biti poredane u točno određenom redoslijedu (Meyer, 1998., str. 126). Vjerojatnost da će se odgovarajućih 100 aminokiselina poredati u ispravnom redoslijedu prilično je velika - oko 1:10

65 (u našoj galaksiji postoji otprilike 1065 atoma). Biokemičar Michael Behe (1994., str. 68-69) opisao je to mnogo slikovitije, rekavši da je oblikovanje niza od 100 aminokiselina koji djeluje kao bjelančevina, može usporediti s pronalaskom jednog označenog zrnca pijeska u Sahari - tri puta zaredom. Povežemo li to s drugim čimbenicima (vezivanje peptidima, samo L-oblici), vjerojatnost se smanjuje na omjer 1:10125. Čini se, dakle, da se kemijsko podrijetlo života ne može objasniti slučajem.

Neki su znanstvenici taj zaključak pokušali izbjeći pozivanjem na postojanje beskonačnog broja svjetova. No, ne mogu dokazati da postoji barem još jedan svijet. Osim toga, ne mogu nam reći ni oblikuju li se u nekome od tih svemira stabilne molekule (stabilne molekule neophodne su za vrstu života koja postoji na ovome svijetu). Tu ćemo temu iscrpnije raspraviti u jednomu od kasnijih poglavlja.