Treći   dio

Sloboda  i  kontrola

Poglavlje dvanaesto

Žrtve i grabežljivci

Onaj koji drugima bi vladao, prvo treba Svoj gospodar biti.

Phillip Massinger, The Bond-Man

Vrijeme je da rekapituliramo. Dosada smo govorili o povijesti i primjeni izraza "ispiranje mozga" otkada ga je godine 1950. skovao Edward Hunter. Budući da ispiranje mozga nužno uključuje mozak, malo dublje smo zavirili u neuroznanost, psihologiju i filozofiju, zamijenivši stari kartezijanski "dijamantni um" jednom mnogo fleksibilnijom i složenijom konstrukcijom. Naučili smo da se mozak i uvjerenja mogu promijeniti iznenada, ili pak polako, s vremenom. Do iznenadne promjene može doći kada energija snažnih emocija prodre u kognitivnu mrežu u kojoj je kodiran neki pojam i ojača je, tako da ona od obične ideje postane duboko uvjerenje. Spore promjene dogadaju se postupno i neprimjetno, kao što se stvara navika. Vidjeli smo i da mozak bilježi ono što može i što ne može promijeniti u svijetu oko sebe, i da taj signal promjenjivosti predstavlja temelj našeg osjećaja slobode i nje- govog negativnog pandana, reaktancije. Reaktancija, koja upozorava na neposrednu prijetnju slobodi, najveći je izazov s kojim se suočavaju vršitelji utjecaja. Kad god imamo osjećaj da netko nama manipulira, reaktancija aktivira našu sposobnost da stanemo i promislimo, što je temelj naše sposobnosti da se odupremo pokušajima utjecaja. Dovoljno snažna iznenadna promjena, kao što je emocionalno zlostavljanje ili ispiranje mozga silom, nasilno nadvladava taj otpor, dok prikriveno

ispiranje mozga djeluje polagano, služeći se lukavijim metodama kako hi zaobišlo našu svijest o tome da netko pokušava utjecati na nas.

U trećem dijelu knjige poslužit ćemo se dosadašnjim spoznajama kako bismo odgovorili na pet važnih i međusobno povezanih pitanja o ispiranju mozga. Prvo pitanje tiče se žrtava ispiranja mozga: zbog čega su mu neki ljudi osobito podložni dok mu se drugi uspijevaju bolje oduprijeti? Drugo pitanje odnosi se na metode ispiranja mozga: što možemo naučiti od neuroznanosti i psihologije o tome koje metode

-    i pojedinci - imaju više izgleda za uspjeh? Tim pitanjima ćemo se baviti u ovom poglavlju. Treće pitanje (tema trinaestog poglavlja) tiče se mogućnosti masovne kontrole uma. U četrnaestom poglavlju govorit ću o budućnosti ispiranja mozga i potencijalnom utjecaju novih tehnologija, te postaviti svoje četvrto pitanje: hoće li ikada biti moguće premostiti jaz koji sada postoji između sna o kontroli uma i njenih stvarnih dosega? U petnaestom poglavlju pozabavit ću se petim pitanjem: kako se oduprijeti ispiranju mozga i umanjiti opasnost koja od njega prijeti?

Svi  smo mi  pojedinci

Jedna od tema ove knjige bila je i važnost individualnih razlika. Pojedini mozgovi, baš kao i pojedina unutarnja ja koja mozgovi generiraju, znatno se međusobno razlikuju po obliku i veličini, kao i po broju i vrstama sinapsi i kognitivnih mreža.1 Ne postoje dva identična mozga, bilo po strukturi ili po uzorcima aktivnosti. Za početak, ta raznovrsnost je posljedica činjenice što svi imamo drugačije gene. No djelovanje genetičkih varijacija znatno pojačava to što se geni uključuju i isključuju u različitim trenucima i u različitim dijelovima mozga. Dvije stanice unutar jednog embrija imaju istu DNK. No od jedne će možda nastati stanice kože i cijeli niz naraštaja prhuti, dok potomci druge stanice mogu završiti kao neuroni koji će električnim impulsima reagirati na poljubac ljubavnika.

Kakva će biti sudbina tih stanica ovisi o tome kako će se upotrijebiti njihovi geni. Aktiviranje gena rezultirat će stvaranjem proteina koji može na razne načine djelovati na mozak, pa i tako da uključuje i isklju- čuje druge gene. Geni se mogu uključivati i isključivati i pod utjecajem okoline: kemikalija, elektromagnetskih podražaja ili podražaja kojima

su naša osjetila izložena u svijetu punom različitih predmeta, ljudi i ideja. Kemijski spojevi mogu prodrijeti u mozak putem hrane, pića, lijekova, hormonskih promjena u organizmu ili infekcija. Ti kemijski spojevi mogu na razne načine utjecati na mozak i tijelo.2 Budući da se funkcioniranje živčanih stanica oslanja na elektricitet, one i geni koje sadrže mogu se naći pod utjecajem elektromagnetskih emisija.3 To je argument koji opravdava terapiju elektrošokovima u slučajevima vrlo teške depresije. Konačno, naš mozak prima podražaje koji ne samo da aktiviraju neurone nego i mijenjaju gene unutar njih. Priroda i društvo nerazmrsivo su povezani.4 Uz toliku raznovrsnost, uopće ne iznenađuje što se ljudski mozak ne isporučuje kao standardni model.

Naivci  i cinici

Ta raznovrsnost vrijedi jednako za psihološke karakteristike koliko i za fizičku strukturu - uključujući i one karakteristike koje predisponiraju za podložnost utjecaju ili od njega štite. Neki ljudi mogu proći torturu fizičkog mučenja i pritom se ne slomiti, naići na varalicu i ne nasjesti na njegove trikove. Znaju reći ne, zbog čega im prijatelji zavide, a trgovci i sakupljači dobrovoljnih priloga očajavaju. Da su se takvi ljudi susreli sa Stanleyjem Milgramom, vrlo rano bi se usprotivili njegovim metodama (kao što je manji dio sudionika u njegovom eksperimentu i učinio). Takvi ljudi imaju unutarnju snagu i vjeru u sebe koje ih štite od takvih oblika društvenog pritiska.

Većina ljudi nema tu zaštitu. Iako možda mislimo da smo imuni, stvarnost nam neprekidno pokazuje da nismo u pravu. Nasjedamo na trikove varalica, prihvaćamo sumnjive ponude, kupujemo stvari koje ne želimo ili ne trebamo, dajemo novac u dobrotvorne svrhe za koje uopće ne marimo. Ako smo iskreni, naša povodljivost trebala bi nas navesti da se složimo s Robertom Cialdinijem, stručnjakom za tehnike nagovaranja, koji je svoju (vrlo utjecajnu) knjigu Influence započeo ovim riječima:

Sada mogu slobodno priznati. Cijeli sam život bio naivčina. Otkad znam za sebe, padao sam na priče trgovaca, sakupljača novčanih priloga i davatelja ovih ili onih usluga. Istina, samo neki od tih ljudi

imali su nepoštene motive. Drugi - primjerice predstavnici odredenih dobrotvornih društava - imali su samo najbolje namjere. No to nije važno. Zabrinjavajuće često, na kraju bih redovito završio kao pretplatnik na časopis koji me ne zanima ili bi mi utrapili ulaznicu za bal zdravstvenih radnika.

Cialdini, Influence

Pokušaji utjecaja stari su koliko i um na koji pokušavaju utjecati, pa nimalo ne iznenađuje što su današnje metode savršeno dorasle moz- govima koje ciljaju. Drugim riječima, na pokušaje utjecaja i pokušaje odupiranja utjecaju možemo gledati kao na dvije suprotstavljene strane u evolucijskoj utrci u naoružanju. Najnovija faza u toj utrci možda je naša sklonost da kupujemo i čitamo knjige socijalnih psihologa poput Roberta Cialdinija, ali ni to nije jamstvo da ćemo se moći zaštititi od oružja utjecaja. Ne sjetimo se uvijek da smo neovisna bića sposobna razmišljati svojom glavom; katkada smo previše umorni, previše za- posleni, previše lijeni ili previše slabi. No često se toga sjetimo - a za mnoge pokušaje utjecaja to nije ni važno. Nije mi važno koja će marka deterdženta za posude na kraju završiti pokraj mog sudopera, pod uvjetom da je taj deterdžent djelotvoran, pa posegnem za onim koji sam najčešće vidjela u reklami - osim ako nije osjetno skuplji od ostalih. Detaljno razmatranje relativnih prednosti svih tekućih sredstava za pranje posuda svakako bi bilo u granicama mojih sposobnosti - što bi ujedno bilo i fenomenalan gubitak vremena. Koga briga za to, ako je posude na kraju čisto?

Mijenjanje uvjerenja

No katkada to jest važno. Katkada smo izmanipulirani tako da dje- lujemo protivno svojim interesima, bilo tako da se zadužimo kako bismo kupili nešto što nam zapravo ne treba, ili tako da pričvrstimo na sebe eksploziv kako bismo postali mučenici. Cilj ispiranja mozga je stjecanje kontrole i nad mislima i nad postupcima - u idealnom slučaju to znači ući u glavu žrtve. U četrnaestom poglavlju vidjet ćemo kako suvremena znanost može u doslovnom smislu to omogućiti. Međutim,

većina metoda utjecaja ne može izravno promijeniti mozak, pa umjesto toga mijenjaju okolinu u kojoj se mozak nalazi.

Ta potreba da djeluju s distance stavlja dvije prepreke na put vršitelju utjecaja. Prva prepreka je vrijeme i velik trud potreban da se promijeni nečije uvjerenje, osobito ako promjena treba biti velika i dugotrajna. Raspirivanje snažnih emocija pritom može pomoći, ali nova uvjerenja ipak treba stalno iznova potvrđivati dok se osoba na njih potpuno ne navikne. Kada ih usvoji do te mjere da postanu automatska, izgledi da ih netko ili nešto ospori bit će znatno smanjeni. Sve dok ne dodu do sigurne razine ispod praga svijesti, te nove kognitivne mreže neće se glatko uklopiti u ostatak kognitivnog krajolika osobe izvrgnute utjecaju. A dok se ne prestanu isticati i privlačiti pozornost, uvijek postoji opasnost da osoba posumnja u njih.

Ponajviše iz tog razloga kultovi često izoliraju svoje sljedbenike od njihova prijašnjeg života. Umanjujući vjerojatnost da će obitelj, prijatelji ili okolnosti aktivirati stare kognitivne mreže koje nisu u skladu s novim sustavom pravila, umanjuju moć starih ideja da ospore one nove. Prisjetite se da prilikom donošenja odluka, recimo o tome u kom smjeru pomaknuti oči, područja mozga međusobno pregovaraju pa se uzorci njihovih aktivnosti međusobno stapaju. Najjednostavnije rečeno, ako područje A glasa za pokret ulijevo, a područje B glasa za pokret nadolje, njihov konsenzus će vjerojatno stopiti u dijagonalnu sakadu usmjerenu nadolje i ulijevo. U tom procesu prilagodbe, veću težinu ima glas onih kognitivnih mreža koje su jače aktivirane; ako je aktivnost u području B veća nego aktivnost u području A, sakada će biti usmjerena više nadolje nego ulijevo. Dakle, kada se novi skup uvjerenja (povezanih s kultom) nametne (katkada vrlo drugačijem) uzorku koji je već postojao, uspjeh ispiranja mozga ključno će ovisiti o tome koliko su nove kognitivne mreže jače od starih. Izolacija smanjuje glasačku moć starijih kognitivnih mreža i omogućava emocionalnoj i psihološkoj manipulaciji kultovske sredine da postigne maksimalan učinak.

Drugi problem s kojim se suočavaju vršitelji utjecaja jest taj da, osim ako dobro ne poznaju svoju metu, u odredenoj mjeri rade naslijepo. Njihov cilj jest da meta prihvati njihova uvjerenja, što je mnogo lakše postići ako ta uvjerenja nisu u neskladu s onim što meta već vjeruje. Kognitivne mreže koje se bolje uklapaju prihvatljivije su zato što u ma-

njoj mjeri pobuđuju razmišljanje pa ne zahtijevaju toliko napora. Što su moje kognitivne mreže sličnije vašima, imat ćemo više toga zajedničkog i tim bolje ćemo se vjerojatno slagati. Sto me bolje poznajete i što se naše ideje više poklapaju, to ćete veći utjecaj moći vršiti na mene. Vjerski ili politički preobraćenici često kažu da je njihov vođa rekao upravo ono što su oni mislili. Ta predodžba isprepletenih umova i sama može biti moćan izvor zajedničkog ushićenja koje jača emocionalno ljepilo što pokret drži na okupu i čini od njega koherentni entitet - skupinu, pleme ili kult, a ne samo određeni broj ljudi.

No vršitelji utjecaja često ne znaju unaprijed u kakvom su stanju kognitivne mreže njihovih meta. Neki će nagađati na temelju svog poza- dinskog znanja (onaj zastupnik koji mi je ponudio kuhinju po povoljnoj cijeni nije imao sreće: većina mojih susjeda doista jesu vlasnici svojih kuća). Neki će nastojati ispipati informacije dobro sročenim pitanjima; no to može djelovati kao znak upozorenja i potaknuti reaktanciju, ili pak može izazvati dosadu i potaknuti povlačenje. U spektru pojedi- načnih sukoba od kojih se sastoji ova utrka u naoružavanju sredstvima utjecaja, pobjednici se mogu naći na obje strane.

No u ekstremnim slučajevima, ispiranje mozga uz primjenu sile može skršiti otpor. A stupnjevitost prikrivenog ispiranja mozga može se prošuljati i pokraj najbudnije prefrontalne straže. Čak i tada, jasno je da su neki ljudi budniji, ili otporniji, od drugih. Koje su to značajke što čine neke mozgove podložnijima a druge sposobnijima da se obrane od utjecaja? Ono što smo saznali u drugom dijelu knjige upućuje na za- ključak da otpornost mozga prema usvajanju novih uvjerenja potječe iz tri glavna, međusobno povezana izvora: broja već prisutnih kognitivnih mreža, snage tih kognitivnih mreža i naše sposobnosti da zastanemo i promislimo. Pozabavimo se sada svakim od njih pojedinačno.

Mijenjanje  kognitivnih  mreža

Broj kognitivnih mreža

Bogat kognitivni krajolik, ispunjen kognitivnim mrežama i sposoban na različite načine i fleksibilno obrađivati podražaje koje prima, otežava posao onome tko želi ispiranjem mozga nametnuti nova uvjerenja. Poslužimo li se metaforom vodenog toka iz osmog poglavlja, vidimo

zašto bi to moglo biti tako. Ako voda može protjecati samo kroz nekoliko kanala, protjecat će brzo svakim od njih, a djelovanje erozije

-   koja širi kanale - bit će znatno. Ako je kanala više, tok će u svakom od njih biti sporiji, kao i njihovo širenje. Isto vrijedi i za kognitivne mreže. Sto je više alternativnih puteva na raspolaganju toku neuralne aktivnosti od ulaznog podražaja do izlazne reakcije, to će slabija biti svaka pojedina sinapsa.

Upravo zbog toga dob, naobrazba, kreativnost i životno iskustvo, koji svi odreda obogaćuju kognitivni krajolik, obično štite od metoda utjecaja. Broj veza između neurona u jednom ljudskom mozgu nije fiksan; aktivno razmišljanje može proizvesti nove sinapse i upravo zato izreka "upotrebljavaj da ti ne zakržlja" vrijedi za mozak koliko i za mišiće. Kada je riječ o ravnoteži između dolaznih informacija i informacija pohranjenih u pamćenju (podataka osobne povijesti opisanih u desetom poglavlju) - u mlađem, manje obrazovanom, manje kreativnom ili manje iskusnom mozgu veća važnost se pridaje dolaznim informacija jer ta osoba ima manje bogatu osobnu povijest. Zbog toga postoji veća vjerojatnost da bude impulzivna i da reagira na neposrednu okolinu umjesto da zastane i promisli o tome. Stariji, bolje obrazovan ili iskusniji mozak sadrži više podataka osobne povijesti koji se mogu nositi sa podražajima iz neposredne okoline koji zahtijevaju djelovanje. U starije osobe i emocije mogu biti manje bolne - ako ni zbog čega drugog, onda zato što ih ne doživljava prvi put. Možda se zato kaže da putovanje širi vidike: nije važan sam čin putovanja, nego obilje novih iskustava koji se proživljavaju putem. (Putovanje na Ibizu zbog opijanja i seksa vjerojatno se ne računa, osim ako alkohol i seks nisu nedostupni kod kuće.) Um obogaćen raznovrsnim iskustvima, u kojem podaci osobne povijesti igraju veliku ulogu, postaje suptilniji, zna diferencirati, ne reagira lako na pritisak snažnih podražaja, što znači da ga je teže kontrolirati.

Ako čovjek ima na raspolaganju veći broj kognitivnih mreža, to mu može pomoći da se odupre čak i najekstremnijim oblicima utje- caja. Žrtve mučenja često na prisilu reagiraju tako da aktiviraju neku kognitivnu mrežu do koje im je osobito stalo - religijsko vjerovanje ili misao na voljenu osobu - svim se silama drže za nju i nalaze u njoj oslonac. Upravo zato se u sofisticiranim oblicima prisile često izmjenjuju brutalnost i ljubaznost. Ljubav je najjači protuotrov za mučenje, kao

i za tolike druge oblike nanošenja boli, a tobožnja zabrinutost može slomiti otpor žrtve uspješnije nego bol. Jedan američki ratni zarobljenik u Koreji opisao je kako su ga više puta doveli "na prag smrti", a onda ga ponovno oživjeli. Unatoč činjenici da su ga upravo njegovi tamničari zamalo ubili, rekao je da nakon nekog vremena "postaneš zahvalan zato što su ti spasili život [...] u trenutku kad si bio na rubu smrti, oni su te spasili. Čine to dovoljno često da ta činjenica zavlada cijelim tvojim procesom razmišljanja, sve dok ne postaneš toliko zahvalan da učiniš sve što žele."5 S vremenom je spašavanje od smrti postalo snažnije oružje utjecaja nego sama prijetnja smrću.

Snaga kognitivnih mreža

Zvuči paradoksalno, ali ponekad je teže isprati mozak koji ima manje kognitivnih mreža nego prosječan mozak. To se dogada onda kada su kognitivne mreže osobito dobro uspostavljene: vlastita čvrsta uvjerenja nude barem nekakvu zaštitu od trgovaca uvjerenjima. I u ovom slučaju pojedinci se međusobno razlikuju. Neki imaju čvrsta uvjerenja, ali nema- ju toliku potrebu za onim što psiholozi zovu "potreba za kontrolom". Dovoljno su sigurni u sebe, pa nemaju osjećaj da su njihova uvjerenja ugrožena kada se susretnu s ljudima koji misle drugačije; tolerantno će ih poslušati, ali malo je vjerojatno da će promijeniti stajališta. Neki ljudi skeptični su i ne daju se uvjeriti čak i kada je riječ o uvjerenjima koja su općeprihvaćena u njihovoj zajednici; ne priklanjaju se čvrsto nijednoj ideologiji. A kod nekih je prisutna kombinacija sklonosti ka čvrstim uvjerenjima i potrebe da svoje mišljenje nametnu drugima. Takvi pojedinci imaju snažan doživljaj svog unutarnjeg ja - čvrsto se drže svojih uvjerenja - ali i njihova potreba za kontrolom također je velika. Kao što je ustvrdio socijalni psiholog Roy Baumeister (vidi peto poglavlje), zbog visokog ali krhkog samopoštovanja, te izrazito dogmatične osobe mogu agresivno reagirati na bilo kakvo osporavanje svojih stajališta. Međutim, dovoljno snažna metoda utjecaja može takvoj osobi nametnuti novo uvjerenje - koje će ona zatim često žestoko braniti.

Zloupotreba  prefrontalnog   područja:

kako  se zaobilazi funkcija  "stani  i  promisli"

... nek' požali ovo jadno stanje Mukotrpne smrtnosti jadovite Koje vode nas u ružno rađanje Svih muka vlastitih;

Još tovari i čemer povrh gluposti.

Samuel Daniel, Certain Epistles, "To the Lady Margaret, Countess of Cumberland"

Sposobnost da  zastanemo  i promislimo

Koliko ćemo uspješno otkriti i usprotiviti se pokušajima utjecaja, to ovisi, kao što je ranije rečeno, o bogatstvu našega kognitivnog krajolika. Ovisi i o tome koliko su snažno aktivirane naše kognitivne mreže: kada energija iz nekog intenzivnog i jednostavnog podražaja, ili snažnih emocija, protječe našim kognitivnim mrežama, neka akcija se može po- taknuti prije nego što se stignemo zaustaviti. Kao što je jasno pokazano u drugom dijelu knjige, ljudski mozak ni u kom slučaju nije savršeno racionalan računalni uređaj koji je svjestan onoga što mu je u interesu  i koji u skladu s tim donosi odluke. Čak i Vulkanci iz Zvjezdanih staza, uzori logičnosti, imaju svoje emocionalne epizode; a ljudi su mnogo manje vješti od Vulkanaca u ovladavanju svojim strastima. To što se taj njihov nedostatak često ispostavi kao prednost vjerojatno se može pripisati činjenici da su scenaristi Zvjezdanih staza ljudi, a ne Vulkanci, no to je ipak odraz našeg sve boljeg shvaćanja važnosti emocija.6 Kao što je rečeno u devetom poglavlju, one su temeljne komponente potrebne da bi čovjek uspješno funkcionirao. Ako su pretjerane, mogu biti problematične - svi znamo da ni u čemu ne valja pretjerivati - no bez njih proces donošenja odluka može jednostavno stati.

Međutim, oslanjamo li se na emocije, to nas može navesti na krivi put. Zbog toga što služe kao prečaci do akcije može se dogoditi da prevagne odluka u korist kratkoročnog zadovoljstva umjesto u prilog veće ali i dugoročnije koristi. Emocije su, osim toga, donekle lišene kriterija. Njihova sposobnost da preplave mozak, uzrokujući promjene u mnogim međusobno povezanim područjima korteksa i subkorteksa, povezana je s time što relativno dugo traju. Za razliku od misli, osjećaji

se zadržavaju (za um/mozak kažemo da skače s teme na temu, a ne za srce). U devetom poglavlju rekli smo da to neslaganje između trajanja emocija i hitre preciznosti misli i jezika omogućava osjećajima koje je izazvala neka misao (riječ, fraza, slika) da pobude asocijaciju s nekim drugim, možda sasvim nepovezanim, konceptom, a to neslaganje vr- šitelji utjecaja često iskorištavaju.

Individualne razlike u tome kako mozak obraduje emocije su stoga relevantne. Ljudi iskazuju široki spektar emocija - i razlikuju se po tome kakve su im emocionalne polazne vrijednosti. Neki su ljudi manje ili više osjetljivi, mirniji ili nagliji, opušteniji ili uvredljiviji, hrabriji ili plašljiviji od drugih. Kad gradimo odnos s nekom osobom, jedan od izazova na koje nailazimo jest učenje gdje su njezine utvrđene točke. Neke od tih razlika uvjetovane su genima. Geni utječu na razinu neurotransmitera poput serotonina, za koje se smatra da utječu na stupanj tjeskobe, no postoje i dokazi o tome da doživljaji iz ranog djetinjstva mogu utjecati na to koje će biti polazne vrijednosti mnogih emocija.7

Jedan od primjera koji se mnogo proučava je osjetljivost na stres, koja znatno varira od osobe do osobe. Vršitelji utjecaja često se služe stresom: nakon što kod svoje mete pobude neki oblik negativnih osjećaja - krivnju, strah, neku vrstu kognitivne disonance - ono po- našanje koje žele evocirati mogu predstaviti kao način oslobađanja od tog emocionalnog pritiska. Znaju da će ljudi po svoj prilici reagirati refleksno i razmišljati u stereotipima ako su pod stresom, nego ako imaju vremena bez žurbe razmisliti o svojoj situaciji.

Individualne razlike nalazimo također u našem osjećaju slobode i njezinu pandanu, reaktanciji, koje, kao što sam ustvrdila u jedanaestom poglavlju, funkcioniraju kao emocije. Te početne vrijednosti mogu se odrediti kada dijete ima oko dvije godine, u dobi kada ljudska životinja otkriva osjećaj slobode - i općenito postaje naporna. Kao što je opazio Cialdini: "Većina roditelja kaže da u tom razdoblju kod svoje djece opažaju veću tvrdoglavost. Dvogodišnjaci su majstori kada se treba oduprijeti pritisku izvana, osobito roditeljskom. Recite im da naprave jednu stvar, oni će učiniti suprotno; dajte im jednu igračku, poželjet će drugu."8 U toj "najgoroj fazi" javljaju se prvi znakovi individualnosti i samostalnosti, kada dijete počinje sebe poimati kao odvojeno od svijeta koji ga okružuje, počinje ovladavati vlastitim tijelom i stjecati osjećaj

aktivnog djelovanja koji dolazi s tim. Dio tog procesa samoodredivanja zahtijeva detaljno shvaćanje društvenog okružja. Do većine potreb- nih informacija dijete dolazi metodom pokušaja i pogreške: iskušava granice tolerancije osobe koja se o njemu brine kako bi naučilo što je prihvatljivo a što nije. (To je glavni razlog zašto se na seminarima za roditelje često preporučuje dosljedno ponašanje. Dijete koje nastoji shvatiti društvena pravila lakše će ih naučiti ako primjeri tih pravila slijede jasan obrazac.) Iskušavanje granica često uključuje i razinu reaktancije koja zna razbjesniti, dok dijete "brusi" svoju prvobitnu nihilističku pretpostavku da je sve dopušteno u realističniju verziju koja će biti u skladu sa stvarnim svijetom.9

Neka djeca, kao i neki odrasli, krotko prihvaćaju ograničenja. Druga se teško odriču sna o kontroli, premda će se većina djece s kojom se "nikako ne može izaći na kraj" naposljetku smiriti, pruži li im se prilika. Ponašanje vršnjaka i bliskih odraslih osoba ključno je u odredivanju hoće li dijete taj san ponijeti sa sobom u odraslu dob i ostatak ljudske vrste smatrati nečim što slobodno može iskorištavati ili će usvojiti nove slobode koje će nadomjestiti gubitak.

Manipulira li netko našim osjećajem slobode, to može povećati našu osjetljivost na metode utjecaja i zbog toga se utjecaj koji stavlja naglasak na osobni izbor može neopaženo provući kroz inače čvrstu obranu. Čini se da stjecanje nove slobode ne utječe tako snažno na nas kao prijetnja onim slobodama koje imamo; općenito nam je draže kad nas nagovaraju, kad nenametljivo laskaju našem osjećaju kontrole, nego kada nas žele prisiliti da promijenimo ponašanje - i ta sklonost nije beznačajna. Kao ni druge emocije, sloboda/reaktancija ne postoji odvojeno od mozga i tijela. Osjećaj kontrole koji karakterizira slobodu i čiji gubitak potiče reaktanciju povezan je, kao i druge pozitivne emo- cije, s boljim tjelesnim i mentalnim zdravljem. Reaktancija potaknuta gubitkom kontrole, kao i druge negativne emocije, može izazvati bolest, pa čak i iznenadnu smrt u ljudi i životinja.10

Suptilan vršitelj utjecaja razumije da jednom kada nastupi reaktancija, meta je spremna pružiti otpor i mnogo ju je teže kontrolirati. Tada će možda odlučiti u svojim žrtvama izazvati osjećaj da one vladaju situacijom, recimo tako da izravno zatraži njihov pristanak - "Ako biste mi mogli posvetiti jednu minutu?" - ili tako da ubaci fraze poput

"vaša odluka", "vi birate", "o vama ovisi" u govor kojim vam nastoji nešto prodati. Proklamacije o slobodi često odražavaju stupanj do kojeg je sloboda zapravo ograničena. U govorima diktatora lako je naći priče o slobodi.11  Manje ekstreman primjer je sloboda izbora kakvu omogućuju mediji u Velikoj Britaniji i Americi i kojom se te zemlje toliko hvališu. Načelno govoreći, netko tko želi saznati najnovije vijesti može birati iz uzbudljivog mnoštva novina, televizijskih programa, radio-stanica, internetskih stranica i tako dalje. U praksi, svaka važna vijest otkriva temeljnu sličnost tih naizgled različitih izvora. Dakako da možemo birati hoće li naša informacija biti obojena liberalno ili konzervativno, hoće li biti stavljena u okvir države ili svijeta, hoće li biti izražena intelektualnim ili jednostavnim stilom. Ono što uglavnom ne možemo učiniti jest odrediti prioritete prema kojima će se nešto smatrati viješću, što znači da ne možemo utjecati na opcije koje nam se nude na izbor.

Vaša podložnost ispiranju mozga (i drugim oblicima utjecaja) ima mnogo veze sa stanjem vašeg mozga, a ono će dijelom ovisiti o vašim genima: istraživanja upućuju na to da na funkcije prefrontalnog područ- ja bitno utječe genetika.12 Nizak stupanj naobrazbe, dogmatizam, stres i drugi faktori koji utječu na funkciju prefrontalnog područja, sve to potiče simplicistički, crno-bijeli način razmišljanja. Ako ste zapostavili svoje neurone, propustili stimulirati svoje sinapse, tvrdoglavo se opirali novim iskustvima ili bombardirali svoj prefrontalni korteks drogama (uključujući alkohol), mučili ga nedostatkom sna, burnim izmjenama emocija ili kroničnim stresom, lako je moguće da biste podlegli tota- lističkim čarima prvog karizmatika na kojeg biste naišli. Upravo zato se toliki ljudi zbune kad mladi članovi njihovih obitelji pristupe kultu, postanu opsjednuti različitim modama i slavnim osobama i intenzivno se vezuju za često neprikladne uzore.

No zloupotreba prefrontalnog područja nije ograničena samo na djecu i mlade. Zrelost, i imunost prema oružjima utjecaja koju ona može donijeti, u dosegu je mogućnosti svih nas - ali mi moramo donijeti odluku da ćemo se potruditi kako bismo postigli zrelost. Proširimo li metaforu kognitivnog krajolika, možemo reći da je njegovanje mozga slično njegovanju vrta; od početne divljine, cilj je stvoriti model koji će biti ugodan i nama i drugima. U prvim godinama našeg života, vrtlari su ljudi iz naše blizine: odrasli koji brinu o nama, braća i sestre,

prijatelji od kojih preuzimamo svoje prve utiske. Kako godine prolaze postajemo sve sposobniji preuzeti kontrolu, pojmiti sami sebe kao bića koja su jedinstvena na Zemlji, barem koliko znamo, po tome što smo sami svoji vrtlari. Tražimo druge ljude i iskustva koja će nam pomoći da postanemo ono što želimo postati; izbjegavamo stvari koje nas dovode u iskušenje, koje nam odvlače pažnju i skreću nas s puta, i to tako da učimo zašto baš i nisu toliko zanimljive. Odrastanje nam pomaže, jer s vremenom stvari postaju manje bitne. Dakako, buđenje kojim se čovjek rekonceptualizira kao biće sposobno samo sebe mijenjati ne događa se uvijek. Neki vrtlari cijeli život prespavaju i mogu postati velik teret za ljude oko sebe. Ali ne svi. No ako neki drugi vrtlar pokuša preuzeti vaš teren, bit će mu lakše nametnuti svoj model ako ondje zatekne neuredno polje korova nego dobro održavan vrt. Ono što vrijedi za vrtove i vrtlare, vrijedi i za ljudski mozak i za one koji se bave ispiranjem mozga - premda valja dodati da je mozak nezamislivo kompliciraniji od bilo kojeg vrta. I najbolje reguliran veliki mozak uvijek će ostati neusporediv sa skučenom urednošću kakvu možemo naći u nekim nemilosrdnijim hortikulturnim pothvatima.

Govorili smo o tome koliko su emocije važne u pokušajima utjecaja  i vidjeli smo kako, općenito govoreći, bogatiji mentalni svijet može poslužiti kao zaštita. No postoji i treći faktor: samospoznaja, svijest o tome da smo glina a ne dijamant. Ako znamo da možemo sami sebe mijenjati, tada znamo i da možemo njegovati svoje kognitivne mreže, oblikovati ih kao što bismo oblikovali vrt. Spoznaja da se mozak može promijeniti prvi je korak u pružanju otpora promjenama koje nam nameću drugi. Usput budi rečeno, zato je pile moguće hipnotizirati ako na tlu ispred njega povlačite crtu ili ako njišete prstom lijevo-desno, dok ljude uglavnom nije moguće na taj način hipnotizirati.13 Premda bi svatko tko je vidio kako to izgleda kada lijepa žena prolazi pokraj grupice mladića školskog uzrasta lako mogao posumnjati u postojanje tog evolucijskog jaza, većinu ljudi teže je hipnotizirati nego većinu ptica. Mi unaprijed znamo da se možemo mijenjati; pilići ne znaju.

Lovci  na moć

Nakon što smo razmotrili koji nas to faktori čine podložnima ispiranju mozga, možemo postaviti dopunsko pitanje: što čini dobrog vršitelja utjecaja? Prvi i najočitiji odgovor glasi: motivacija. Vršitelji utjecaja moraju htjeti promijeniti tuđe mišljenje. Za to je relevantna potreba za kontrolom, to jest početna vrijednost nečijeg osjećaja slobode. Sto je ta početna vrijednost viša, to će jača biti reaktancija u slučaju narušavanja te slobode, pa će veća biti i potreba za kontrolom okružja - osobito ljudi u tom okružju. Možda to donekle objašnjava zašto ljudi koji se tako žestoko bore za slobodu mogu tako lako postati okrutni diktatori jednom kada se cilj revolucije ostvari.

Budući da je lakše steći osjećaj kontrole nad jednostavnijim stvarima (usporedite odgoj djeteta s upravljanjem državom), visoka razina potrebe za kontrolom obično ide zajedno s kognitivnim pojednostavljivanjem; onim što Robert Lifton naziva "totalističko razmišljanje". Jednostavnost je krajnje privlačna onima koji su sami zbunjeni - a takvih je mnogo

-   pa je često lakše poslati jednostavnu poruku nego "prodati" složeni argument. I za pojedince i za društva vrijedi tvrdnja da ostavljaju daleko bolji ukupni dojam ako se svi njihovi suprotstavljeni interesi mogu svrstati iza jedne jedine jasno prepoznatljive poruke. U praksi, većina pojedinaca, poput većine društava, već je previše strukturirana da bi im se moglo nametnuti jednu jedinu jednostavnu poruku. Oni koji nama upravljaju primjenjuju druge strategije: zadane misije, manifeste i, dakako, eterične ideje, čija je neodređenost sračunata da poveća njihovu privlačnost u javnosti. No u situacijama kada je vladajuće načelo kaos - osobni ili politički - jasnoća vizije koja prati totalistički način razmišljanja može se doimati kao jedini izlaz iz bezdana.

Karizma

Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, vode često za velik dio svog utjecaja mogu zahvaliti jasnoj, jednostavnoj viziji. Karizma se definira kao "dar ili moć vodstva ili autoriteta; aura. Odatle, spo- sobnost osobe da u drugima pobudi odanost ili entuzijazam". Karizmu može znatno pojačati i dojam moći - tog najjačeg afrodizijaka, kako ju je nazvao Henry Kissinger.14  Karizmu pojačava i snažan doživljaj

unutarnjeg ja, te dojam odlučne usmjerenosti na jedan cilj. Prisjetimo li se da George Ainslie opisuje mozak kao borilište suprotstavljenih interesa, o čemu je bilo riječi u jedanaestom poglavlju, vidimo da je "usmjerenost na jedan cilj" dobar opis onoga što se dogada. Premda su interesi suprotstavljeni - "uzmi čokoladu" i "drži se dijete" - katkada je suradnja nužna zbog ograničenosti resursa; mi, ljudi, imamo samo jedan komplet udova. (Je li mozak hobotnice, koji na raspolaganju ima više udova, u manjoj mjeri kooperativan od našeg?) Sto je viši stupanj suradnje - što je više interesa koji streme jednom te istom cilju - to je osoba predanija ostvarenju tog cilja, i to se karizmatičnijom može činiti drugim ljudima. Osobe čiji um nije tako jedinstveno složan možda će zavidjeti na predanosti i prividnoj odsutnosti onog napornog unutarnjeg prepiranja kakvo je tipično za ljude sa snažnim osjećajem unutarnjeg ja.

No jasnoća vizije nije dovoljna da bi netko postao karizmatičan: čovjek mora imati dovoljno socijalnih vještina i dovoljno vjere u sebe da u sljedbenika probudi odanost i entuzijazam. Bez te tečnosti na inter- personalnoj razini rezultat je samotna opsesija, čemu može posvjedočiti bilo koji koledž na Oxfordu. A čak ni to ne mora biti dovoljno. Kao što je ranije rečeno, karizmatsko vodstvo ne ovisi samo o osobnosti nego  i o okolnostima. Voda mora pratiti Zeitgeist*. Slučajnost i tempiranje igraju veliku ulogu u određivanju hoće li neki nadobudni voda kulta završiti kao Manson ili kao Mojsije. Kao što Anthony Stevens i John Price tvrde u knjizi Prophets, Cults and Madness, okolnosti katkada zahtijevaju svježu perspektivu - nov način gledanja na staru situaciju ili problem. Ta sposobnost da se informacije prihvate i reorganiziraju na nov način dio je onoga što nas čini ljudima. Međutim, neki iznimno kreativni pojedinci osobito su vješti u onome što Anthony F. C. Wallace zove "preoblikovanje labirinta" - rekombiniranju elemenata svojih aktualnih ideja o svojoj kulturi (labirinta) u nov i dramatičan oblik koji, kako se čini, obećava rješenje dotad nerješivih problema.15 Ti ljudi mogu biti i skloni paranoji, često su to ličnosti snažne duhovnosti ili vjere u paranormalno, te mogu imati neobična vidna i slušna iskustva (recimo čuti glas kad nikoga nema u blizini). To su blaži oblici simptoma kakve srećemo kod shizofrenije, i doista, izrazita kreativnost dovodi

Duh vremena (op. prev.)

se u vezu s povećanim rizikom od pojave psihoze i možda bipolarnog poremećaja.16

Cini se da izrazito kreativni ljudi drukčije razmišljaju, da se manje oslanjaju na tradicionalnu logiku a više na intuiciju. Uočavaju veze koje drugi ne uočavaju, a ta fleksibilnost stavlja ih u bolji položaj da se upuste u tu veliku unutarnju reorganizaciju koju predstavlja preoblikovanje labirinta. U neuroznanstvenom smislu, izrazita kreativnost dovodi se u vezu s većom labilnošću sljepoočnog režnja (vrlo velika aktivnost neurona u tom području mozga; vidi sedmo poglavlje). Moguće je i da mozak vrlo kreativnih ljudi - iako ne mora nužno biti veći - odlikuje čvršća unutarnja povezanost, to jest kreativni mozak možda ima veći broj sinapsi koje međusobno povezuju neurone, što ih im možda daje veću sposobnost povezivanja ideja na neobične i originalne načine. No kreativnost nije dovoljna za karizmu: mnogi vrlo kreativni ljudi nisu osobito karizmatični. Jednom kad osoba sintetizira novi labirint, ona mora u sebi imati dovoljno strasti da svoje nove ideje usvoji i da njihovo ostvarenje učini svojim jedinim ciljem - a usto mora biti sposobna razumjeti i ispuniti potrebe drugih (te na taj način privući sljedbenike).

Iako stvarnost nakon nekog vremena obično sustigne onoga tko razmišlja totalistički i nametne se svima osim najtvrdokornijima, krat- koročno gledano, takvi ljudi mogu biti zastrašujuće uvjerljivi. Najbolji demagozi vode računa o tome da zadrže kontrolu, nikad ne zaboravljaju svoj cilj, a njihova uvjerenost u vlastito poslanje i aura moći može drugima ulijevati strah ili ih nadahnuti. Ako imaju manje skrupula od nas ostalih i ako u nama vide samo sredstvo za postizanje svog cilja, takvi ljudi mogu biti iznimno opasni. Djelotvoran ispirač mozga zna kako primijeniti pritisak, potencirati stres i zamor, bol ili izolaciju, snagu grupe i pritisak koji tjera na poslušnost, zna kako nadjačati mehanizam koji nas navodi da zastanemo i promislimo, tako da umjesto razuma slušamo svoje temeljne instinkte.

Sažetak  i zaključci

Kako se vaš mozak razvija, koje ideje upija, koje mode slijedi i koje snove smatra nedostojnima - sve je to duboko osobno i svojstveno samo vama. Male individualne razlike u osjetljivosti na stres, u konceptima

koje srećemo ili u tome kako s nama postupaju u najranijem djetinjstvu, mogu se s vremenom pretvoriti u velike razlike između odraslih ličnosti. Individualne razlike između odraslih ljudi proizlaze iz genskog naslijeđa, životnog iskustva i kognitivnih mreža u našem mozgu.

No mnoge ideje koje utječu na nas nisu samo osobne. Naše društvene interakcije i naš kulturni kontekst, skupine kojima pripadamo, mora ideja u kojem od rođenja plivamo - sve to oblikuje nas i naše ideje u većoj mjeri negoli smo toga svjesni.17 U sljedećem poglavlju pozabavit ću se tim širim društvenim utjecajima, postavljajući pitanje kako oni potiču ili obeshrabruju pokušaje masovne kontrole uma.