2

SLOBODA

"Ukoliko  um  nije  apsoloutno  slobodan   od  straha, svaki oblik djelovanja  dovodi do jos  veceg  razdora, veee bijede, veee zbrke."

Razgovarali smo o vaznosti temeljne pomjene u ljudskoj psihi i o tome da ta promjena  moze nastupiti jedino  kroz potpunu  slobodu. Ta  rijec "sloboda" vrlo je  opasna  rijec ukoliko u potpunosti i apsolutno ne shvatimo sto ona znaci; moramo  se upoznati  sa svim  onim  sto ta  rijec podrazumijeva,  ne samo sa znacenjem  koje ona  ima  u  rječniku. Većina nas je upotrebljava s obzirom na vlastitu nastroje­nost, ili uobrazilju, ili u njenom politickom znacenju. Mi tu riječ nećemo koristiti ni u politickom smislu ni prigodice, već ćemo se zadubiti u njeno unutarnje, psiholosko znacenje.

No prije toga, moramo razumjeti sto znaCi riječ "uciti". Kao sto smo rekli prije neki dan, mi cemo komunicirati - sto znaCi dijeliti nesto zajednicki, djelovati zajednicki - a ucenje je dio toga. Vi nećetc uCiti od govornika, već vi učite proma­ trajući, koristeći govornika kao zrcalo kako biste promatrali kretanje vlastite misli, osjećaja, vlastite psihe, vlastitog du sevnog sklopa. U to uopce nije ukljucen nikakav autoritet; iako govornik mora sjediti na podiju, jer je tako zgodnije, taj polozaj  mu  ne  daje  nikakav  autoritet. Stoga  to  mozemo potpuno  otkloniti  i razmotriti  pitanje  ucenja ne od drugoga, već koristeCi govornika kako biste ucili o sebi. Vi ucite promatrajuCi svoju vlastitu psihu, svoje sebstvo - ma sto to bilo.  Da  biste  ucili,  mora  biti  slobode,  mora  biti  obilja znatizelje   i mora   biti  siline,  strasti,  neposrednosti.   Ne mozete uciti ukoliko nemate strasti, energije, kako biste istrazivali. Ukoliko postoji bilo kakva predrasuda, bilo kakva pristranost, sviđanje iii nesviđanje, osuđivanje, nije moguce uciti,  covjek  samo  iskrivljuje  ono sto promatra.

Rijec  "disciplina"  znaci  uciti   od  covjeka   koji  zna;

pretpostavlja se da vi ne znate, pa ucite od drugoga. Rijec "disciplina" to podrazumijcva.  No  mi  ovdje  riječ  "disciplina"  ne upotrebljavamo  u  značenju  ucenja  od  drugoga,  već u  znacenju  promatranja  samoga   sebe,  sto  zahtijeva   disci­plinu   koja  nije  potiskivanje,  oponasanje  iii  saobrazavanje,  iii cak pnlagođavanje, već zbiljsko proučavanje.

Razgovarat ćemo o strahu i udubljujuci se u njega, morat cemo razmotriti mnostvo stvari, jer strah je vrlo slozen problem. Ukoliko um  nije apsolutno slobodan od straha:.svaki oblik djelovanja dovodi do jos veceg razdora, vece bijede, vece zbrke. Stoga cemo se zajednicki zadubiti u to sto strah  podrazumijeva,  kao  i  u  to je  li  uopće  moguće biti u potpunosti  slobodan od njega  - ne sutra, ne negdje u buducnosti, već tako da kada napustite ovu dvoranu. teret, tama, bijeda i pokvarenost straha prestanu postojati.

Da b1ste  ovo razumjeli,  morate takoder  preispitati  ideju koju  imamo o postupnosti  -  to jest,  ideju  postupnog  oslobađanja  od   straha.  Ne  postoji   nešto takvo  kao  postupno oslobađanje od straha. Ili ste od  njega potpuno  slobodni, iii uopće niste:  nema tu nikakve   postupnosti,   koja   podrazumijeva vrijeme - vrijeme ne samo u kronoloskom  smislu te rijeci, već i u psiholoskorn smislu. Vrijeme saCinjava samu b1t    straha,  kako   cemo   uskoro   istaknuti.   Dakle,   u    razumijevanju  i  oslobadanju  od straha  i uvjetovanosti  u   kojima je  covjek odgojen, ideja da se to ucini  postupno,  nakon  od­ redenog  vrernena,  mora  u  potpunosti  biti  dokinuta.  To će biti nasa prva  teskoca.

Ako mogu iznova istaknuti, ovo nije predavanje; već prije to da dvoje osjećajnih !judi zajednicki, prijateljski istrazuju jedan vrlo slozen problem. covjek je zivio sa strahom, pri­hvatio ga je kao dio svog zivota a mi se zadubljujemo u mogucnost, iii radije "nemogucnost", dokoncanja straha. Znate, ono sto je moguce veće je ucinjeno, s tim je već svrseno - zar ne? Ako je sto moguce, vi to mozete uciniti. No, ono sto je emoguce, postaje moguce jedino onda kada shvatite da sutra uopce ne postoji. Govoreći mi se suocavamo s osebujnim  problemom  straha, a covjek ocevidno nikada nije bio u stanju riješiti ga se u potpunosti. Ne samo fizicki, već iznutra, psiholoski, on je uvijek bjezao od njega kroz razlicite oblike zabave, religiozne  iii neke druge. A ti bjegovi bili su izbjcgavanje "onoga sto jest". Dakle mi se bavimo "nemogucnoscu" da se u potpunosti  oslobodimo od straha     stoga  ono sto je  "nemoguce", postaje  moguce.

Sto je zapravo strah? Fizicke strahove mozemo razurnjeti prilicno lako. No psiholoski strahovi su mnogo slozeniji, pa da bi se oni razumjeli, mora biti slobode kako bi se istrazivalo - ne, Vi ne ucite od mene, mi uCimo zajednicki; stoga morate biti vrlo pazljivi, jer besmisleno je doci na ovakav skup i otiCi s nekoliko ideja iii formula  to ne oslobada  um od straha. No ono sto oslobada urn od straha potpuno i apsolutno, jest cjelovito razumijevanje uma sada - ne sutra. To je kao kada nesto vidite u cjeiini, potpuno; a ono sto vidite, to razumijete. Tada  to pripada  vama  i nikom  drugom.)

Dakle postoji fizicki strah, kao kada naidete na ponor, sretnete neku divlju zivotinju. Je li odgovor koji uslijedi u takvoj opasnosti fizicki strah iii inteligencija? Sretnete zmiju, i odgovrite odmah. Taj odgovor je prosla uvjetovanost koja kaze: "Cuvaj se!", a vas cjelokupni  psihosomatski  odgovor je trenutacan, iako uvjetovan; on je rezultat proslosti, jer receno vam je da je ta zivotinja opasna. Pri susretu s bilo kakvom fizickom opasnoscu, javlja li se strah? lli je to odgovor inteligencije na nuznost samoodržanja?

Tu je zatim strah od ponavljanja fizickog bola ili bolesti prozivljenih ranije. Sto se zbiva? Je lito inteligencija? Ili je to djelo misli, koja je odgovor pamecnja, uplasene od pona­vljanja bola već prozivljcnog u proslosti? Je li to jasno, da misao proizvodi strah? Postoje i razliciti oblici psiholoskih strahova - strah od smrti, strah od drustva, strah od neuvažavanja, strah od onoga sto bi ljudi mogli reCi, strah od mraka i tako dalje.

Prije  negoli  se  udubimo  u  pitanjc  psiholoskih  strahova, ima  nesto  sto  moramo  razumjeti  vrlo jasno:  mi  ne  analiziramo.  Analiza  nema  nista  zajednicko  s  promatranjem, uvidanJem.  U  analizi  uvijek  postoji  analiticar  i  ono sto se analizira. Analiticar je  fragment  mnogih  drugih  fragmenata od  kojih  smo  sacinjeni.  Jedan  fragment  preuzima  autoritet analiticara  i otpocinje s analizom. Dakle, o cemu se u  radi? Analiticar  jc  cenzor,  entitet  koji  prctpostavlja  da posjeduje znanje pa stoga  i autoritet potreban  za  analizu. Ukoliko on ne  analizira  u  cijelosti,  istinito,  bez  iskrivljavanja,  njegova analiza je potpuno bezvrijedna.  Molim vas, shvatite ovo vrlo jasno,  jer  govornik  ne smatra  nuznom  bilo  kakvu  analizu bilo  kada.  To  za  vas  znaci  progutati  jednu   prilicno  gorku pilulu,  jer   većina   vas  je   iii  bila   analizirana   iii  ce  biti analizirana, iii ste, pak,  proucavali  sto bi analiza imala biti. Analiza  ne  podrazumijeva   samo  postojanje  analiticara  odijeljenog  od  onoga  sto  analizira,  već  ona  takoder-podrazumijeva vrijeme. Analizirati se mora postupno,  malo po malo, cijeli niz fragmcnata  od  kojih  ste sacinjeni,  a  to zahtijeva godine.  I  kada  analizirate,  um  mora  biti  apsolutno  nepo­mućen  i  slobodan.

Dakle, u igri je nekoliko stvari: analiticar, fragment koji se odjeljuje od ostalih fragmenata i kaže: "ja ću analizirati", ali i vrijeme, dan za danom, promatranje, kritiziranje, osuđivanje, prosudivanje, procjenjivanje, prisjecanje. Cijela ta drama oko snova je takoder  implicitno  prisutna;  nikada  se ne pitamo je li uopce nužno sanjati - iako svi psiholozi kažu da  morate,  inace  biste  poludjeli.

Pa tko je  analiticar? On je dio vas samih, dio vaseg uma, i on će ispitivati druge dijelove; on je rezultat proslih iskustava, proslog znanja, proslog vrednovanja; on je srediste iz kojcg se sprema ispitivati. Ima li ista istinitog, ista valjanog u  tom sredistu? Svi mi funkcioniramo iz nekog sredista, pa sto je  to srediste? To srediste je  srediste straha, tjeskobe, pohlepe,  uzitka,  želje,  nade,  ovisnosti,  ambicije,  uspoređivanja to je ono iz cega mi mislimo i djelujemo. To nije pretpostavka,  teorija, već apsolutna, uočljiva, svakodnevna činjenica. U tom srediStu nalaze se mnogi fragmenti, a jedan od fragmenata postaje analiticar- sto je  apsurdno, jer  analiticar je ono sto se analizira. Vi to morate razumjeti, inace to nećete moći pratiti kada mnogo dublje zađemo u pitanje straha. Vi to morate razumjeti u potpunosti, jer kada napustite ovu dvoranu, morate biti slobodni od straha kako biste mogli zivjeti, radovati se i gledati svijet drugim očima; kako biste mogli imati odnose koji vise nisu opterećeni strahom, ljubomorom, ocajem;  kako biste postali ljudsko bice  a ne nasilna, destruktivna zivotinja.

Dakle  analiticar je  ono sto se analizira,  a  u  razdvajanju analiticara i onoga sto se analizira zbiva se cjelokupni proces sukoba. I analiza ukljucuje vrijeme: do trenutka kada sve proanalizirate, spremni ste za grob i uopce niste zivjeli. (Smijeh.) Ne, nemojte se smijati; ovo nije zabava, ovo je strahovito ozbiljno. Samo revnosna, ozbiljna osoba zna sto je zivot, sto je zivljenje - ne covjek koji trazi zabavu. Stoga ovo zahtijeva mnogo revnosnog istrazivanja.

Urn  mora  biti  potpuno  slobodan  od  ideje analize, jer ona uopće nema smisla. Vi to morate vidjeti ne zato sto govornik tako kaze, već uvidajuci istinu cjelokupnog procesa analize. A istina će donijeti razumijevanje; istina Jest razumijevanje - važnosti analize. Stoga, kada vidite sto je važno, mozete to u potpunosti odbaciti. Zbunjeni smo samo onda kada ne vidimo.

Mozemo li se sada zagledati u strah kao cjelinu - ne u mnogobrojne psiholoske strahove, već u strah? postoji samo jedan strah. lako može biti razlicitih uzroka straha, nastalih kroz razne reakcije i utjecaje, postoji samo strah. A strah ne postoji sam po sebi, on postoji u odnosu na nesto, sto je prilicno jednostavno i ocevidno. Covjek se plasi necega - buducnosti, proslosti, mogucnosti da ne zadovolji, plasi se da nece biti voljen, usamljenog, bijednog zivota, starosti i smrti.

Dakle  postoji strah, kako onaj prepoznatljivi  tako  i  onaj skriveni. Ono sto mi istrazujemo nije neki određeni oblik straha, već strah u cjelini, kako svjesni tako i skriveni. Kako to uciniti? Kada postavite ovo pitanje, morate zapitati i sljedece: sto je uzitak? Jer strah i uzitak idu zajedno. Ne mozete se rijesiti straha bez razumijevanja uzitka oni su lice i nalicje   iste  medalje.  Dakle,  razumijevajuci    istinu   o  strahu, ujedno razumijevate istinu o uzitku. Htjeti samo uzitak i biti bez straha, nemoguc je zahtjev. No kad biste ih oboje razumjeli, imali biste jedno posve drugacije shvaćanje, drugačije razumijevanje tog dvoga. To znaci da moramo uciti o strukturi i naravi kako straha tako i uzitka. Ne mozete biti slobodni od jednoga,  a drzati se drugoga.

Pa sto je strah, sto je uzitak? Kao sto mozete vidjeti u sebi, vi se zelite osloboditi straha. Cijeli zivot je bijeg od straha. Vasi bogovi, vase crkve, vasi morali temelje se na strahu, a da biste to razumjeli, morate  razumjeti  kako  taj strah nastaje. Ucinili ste nešto u proslosti i ne zelite da to netko drugi sazna; to je jedan oblik straha. Plasite se buducnosti jer ste bez posla, iii se plasite neceg clrugog. Dakle plasite se proslosti, i plasite se buducnost1. Strah nastupa onda kada se  misao osvrce prema onome sto se dogodilo u proslosti ili kada se okrene onome sto bi  se moglo dogoditi u buducnosti. Misao je odgovoma za to. Vrlo ste pazljivo izbjegavali osobito  u  Americi  razmisljati  o smrti; no ona je  uvijek  tu. Vi o njoj ne zelite misliti, jer  u trenutku   kada   to   ucinite,   uplasite   se,  a   budući   da  ste uplaseni,  imate  o njoj  teorije;  vjerujete  u  uskrsnuće,  reinkarnaciju  - imate na desetine vjerovanja  - sve zbog toga sto ste uplaseni i sve to proizislo iz misli. Misao stvara i održava strah od jucerasnjice  i  sutrasnjice,  a  misao  takoder  održava uzitak. Vidjeli ste divan zalazak sunca; u tom trenutku javlja se velika radost, ljepota svjetlosti na vodi i njihanje stabala; nastupa  veliko  ushićenje.  Zatim dolazi misao i  kažete: "Kako bih  zelio  dozivjeti  sve to  iznova."  Otpocnete  razmisljati  o tome pa  sutra opet  posjetite  isto  mjesto  i  ne vidite jucerasnji  prizor.  I mali  ste  spolni  uzitak  i razmisljate o  njemu, prožvakavate ga, stvarate predodzbe, slike; a  misao ga odr­zava. Postoji misao koja odrzava uzitak i misao koja održava strah. Dakk misao je odgovoma. To nije formula po kojoj trebate uciti, već nesto zbiljsko sto trebamo zajednicki razumjeti; strogo gledano nema slaganja sto je  misao? Ocevidno je  da je misao odgovor pamćenja. Kad ne histe imali pamećenje,  ne bi bilo ni misli. Kad se ne biste sjećali puta  kuci, ne biste se mogli vratiti  kući. Tako misao  ne samo sto rađa  i odrzava  strah i uzitak, već je  ona  takoder  nuzna  kako  bismo  funkcionirali,  djelovali ucinkovito.  Pogledajte  kako se stvari  usložnjuju:  misao  se mora   upotrijebiti   potpuno,  objektivno,  kada  funkcionirate tehnoloski, kada radite bilo sto, ali misao takoder rađa strah i užitak,  pa  stoga  bol.

Zato se pitamo: koje mjesto pripada misli? Gdje je granica između mjesta na kojemu se misao mora u pot­punosti upotrijebiti i mjesta na kojem se ona ne smije uplitati - pa onda kada ugledate najljepsi zalazak sunca i prozivite ga u tom trenutku i zaboravite ga u istom tom trenutku. Cjclokupni proces misljenja nikada nije slobodan jer svoje korijene ima u proslosti; misao nikada nije nova. Ne moze se govoriti o slobodi izbora jer misao je aktivna dok izabirete. Stoga je pred nama jedan vrlo suptilan problem, a to je: uvidamo opasnost misli koja uzrokuje strah - strah razara, izopačuje, cini to da um zivi u tami, u bijedi - a  ipak  vidimo  da  misao  moramo  koristiti  ucinkovito objektivno, bez emocija. U kakvom je stanju vas um - dok promatrate ovu činjenicu?

Vidite, gospodo, ovo je vazno razumjeti vrlo jasno, jer nema smisla sjediti i slusati mnostvo besmislenih rijeci ako na koncu i dalje budete uplašeni. Kada odete odavde, ne smije vise biti straha, ne zato sto sre se hipnotizirali da straha vise nema, već zato sto ste uistinu razumjeli, psi­holoski, iznutra, cjelokupnu strukturu straha.

To je razlog zasto je vazno uciti, gledati. Ono sto mi cinimo vrlo je pomno promatranjc nacina na koji nastaje strah. Kada razmišljate o smrti, iii o gubitku svog posla, kada razmisljate o mnogim stvarima, bile one u proslosti iii u buducnosti, strah je  neizbježan.  Kada  um  uvidi cinjenicu da misao mora funkcionirati i uvidi opasnost misli, kakav jc kvalitet  uma  koji  to uvida?  To vi  moratc  otkriti, a ne od mene ocekivati  odgovor.

Molim   vas,   slusajte   pazljivo;   to  je   tako  jcdnostavno, doista.  Rekli  smo  da  je   analiza  beskorisna   i  objasnili  smo zasto.  Kada  biste  vidjeli  istinu  toga,  vi  biste  to  razumjeli. Prije  ste prihvaćali  analizu  kao  dio  svog  uvjetovanja.  Sada, kada  vidite  uzaludnost,  laznost  analize,  ona  otpada.  Dakle, u   kakvom  je   stanju   um   koji  je   odbacio  analizu?  On  je slobodniji,  zar  ne?  Stoga  je   zivlji,  djelatniji   i   zato  inteli­gentniji,   izostreniji,   osjetljiviji.   I   nakon   sto  ste  sagledali cinjenicu  toga  kako  nastaje  strah,  ucili  o  njemu  te  također promtrali   kretanje   uzitaka,   motrite   stanje  svog  uma,  koji postaje   mnogo   britkiji,   mnogo   bistriji,   pa  stoga   izuzetno inteligentan.  Ta  intcligencija   nema   bas  nista   zajednicko  sa znanjem,  iskustvom;  ne  mozete  dospjeti  do  te  inteligencije pohadajuci  fakultet i  uceći  kako biti osjetljiv. Ta inteligencija se javlja onda kada ste vrlo pomno promotrili cjelokupnu strukturu  analize  i  onoga  sto  ona  podrazumijeva      vrijeme u nju ukljuceno i glupost pomisljanja kako ce jedan fragment razjasniti  cijeli taj. proccs  - i kada  ste saglcdali  narav  straha, te razumjeli sto je uzitak.

Dakle, kada vas strah - koji je postao navika - sutra zaskoci, znat cete kako ga susresti, a da ga ne odgodite. A sam susret sa strahom njegovo je dokoncanje u tom trenutku, jer na djelu je inteligencija. To ne znaci dokoncanje samo poznatih strahova, već i onih dubokih, skrivenih strahova.

Znate, jedna od najcudnijih stvari je lakoca kojom se na nas utjece. Od djetinjstva nas odgajaju da budemo katolici, protestanti, Amerikanaci ili nesto drugo. Mi smo rezultat ponavljane propagande i mi je nastavljamo ponavljati.  Mi smo Ijudska bica iz druge ruke. Stoga pazite da govornik ne bi utjecao na vas, jer vi se bavite svojim zivotom, ne njegovim zivotom.

Zadubljujuci se u pitanje uzitka, nuzno je takoder razumjeti sto je istinska radost, jer ona nema nista zajednicko s uzitkom. Ima li uzitak, bilo sto zajcdnicko s ljubavlju? Da biste to razumjeli,  nuzno je promatrati samoga sebe. Mi smo rezultat svijeta; mi smo ljudska bica koja su dio drugih ljudskih bica, koja sva imaju iste probleme, mozda ne ekonomske ili drustvene, ali ljudske probleme - koja se sva bore, poduzimaju ogromne napore i sama sebi govore da zivot, ovakav kakav se zivi, nema nikakvog smisla. Stoga covjek izmislja formule za zivljenje. Sve to postaje potpuno  nepotrebno  kada  razumijete strukturu samih sebe, straha, uzitka, ljubavi, te smisao smrti. Jcdino tada mozcte zivjeti kao cjelovita ljudska bića i nikada ne  uciniti  nešto krivo.

Dakle, ako zelite, postavljajte pitanja, imajuci na umu da se i pitanje i odgovor nalaze unutar vas samih.

Sugovomik: Ako je strah  izazvan  nepoznatim,  a  vi kažete  da je  upotreba misli pogrešan put njegovog razumijevanja ... ?

KRISHNAMURTI: Vi kazete da se plasite nepoznatog, iii nepoznatog sutrasnjice iii onog odista nepoznatog. No da li se plasite nečega sto ne poznajete? IIi se plasite nečega sto poznajete, za sto ste vezani? Pa se stoga plasite napustanja onog  poznatog?  Jeste  li  razumjeli,  gospodine?  Kada se plasite  smrti,  plasite  li  se  nepoznatog?   lli :se plašite dokoncanja svih stvari koje ste poznavali,  svojih uzitaka, svoje  'obitelji,   svojih   postignuca,   svog   uspjeha,   svog namjestaja?  Kako  se  netko  moze  plasiti  nečega  sto  ne poznaje? Pa iako se toga plasite, misao to zeli uvuci u polje poznatoga,  stoga ona otpocinje maštati.  Zato je  vas Bog proizvod vaše mašte iii vašeg straha. Stoga, gospodine, ne spekulirajte o onom nepoznatom. Shvatite poznato i budite slobodni od poznatoga.

Sugovornik: Pročitao sam izreku: "Bože, ja vjerujem, oslobodi me nevjerovanja." Kako mozemo postići bilo što s ovakvim ocevidnim  sukobom  izmedu  vjerovanja   i sumnje?

KRISHNAMURTI: Zasto vjerujete u sve sto procitate? Nebitno je radi li se o Bibliji iii Giti, iii o svetim knjigama drugih religija. Promotrite to - zasto vjerujete? Vjerujete li u sutrasnji izlazak sunca? U određenom smislu vi  to  vjerujete  - vi  mislite  da će ono izići. No vi  vjerujete  u  raj, vi vjerujete u Oca, vi  vjerujete u nesto - zasto? Zato sto ste uplaseni, nesretni, usamljeni; zbog straha od smrti, vi vjerujete u nesto za sto mislite da je postojano. Kako moze um opterecen vjerovanjima vidjeti jasno'? Kako on moze biti slobodan promatrati? Kako takav um moze voljeti? Vi imate svoje vjerovanje, a netko drugi ima svoje vjerovanje. Kada razumije cjekokupni problem  straha, covjek  ne vjeruje bas ni u sto. Um tada funkcionira skladno, bez iskrivljavanja pa stoga postoji  ogromna  radost,  ushit.

KRISHNAMURTI: Gospodine, sto je zelja? Zasto um tako beskrajno brblja?

Sugovornik: Nezadovoljstvo.

KRISHNAMURTI: Molim vas, ne odgovarajte; otkrijte. Gledajte, vi zelite sistem, metod, disciplinu kako biste stisali um, kako biste razumjeli ovo ili ono, iii kako bi ste se rijesili zelje. Upraznjavanje  nekog sistema znač jednu mehanicku  rutinu, neprekidno poržavljanje jednog te istog to je ono sto pod­razumijeva sistem. Sto se zbiva kada urn to cini? On postaje tup i glup um. Nuzno je razumjeti zasto urn brblja, zasto um ide od jedne do druge stvari.

Mislim  da se večeras  neću  moci udbiti u  to- zar  niste umorni? (Uzvici "ne".) lmali ste dug dan u uredu; obavljali ste svoj redovni posao. Sada kazete da niste  umorni,  što znaci da niste radili. (Smijeh.) Niste bili ozbiljno angazirani tijekom ovog istrazivanja. To znaci da ste se samo zabavljali i da ćete otici sa svojim strahovima. Ali za ime bozje, gospodo, koji je smisao 

Santa Monica, California, 4. ozujka 1970.

Sugovomik: Citao sam vase  knjigc,  slusam  taJ govor  i cujem da govorite o divnim stvarima. Cujce da govorite o strahu i o tome kako ga  ukloniti; no u naravi je uma da bude pun zelja, pun misli. Kako doživjeti slobodu uma sve dok je um neprekidno djelatan? Koji Je sistem za  to?