Ranjeno dijete u nama je sve neznanje, sve pogreške, sva udaljavanja od istine u svakom mogućem obliku. Zato jer je istina Bog. Kada smo na Putu mi u svojim slikama nalazimo krutost, nepopustljivost i smetnje. To nazivamo nezrelošću. U tom djelu naše ličnosti ostajemo takvi kakvi smo bili kao dijete. Bez namjere da budemo loši, kada ranjeno dijete preuzme vlast, mi u nedostatku znanja, zrelog uvida i mudrosti činimo zlo. To proizlazi iz vjerovanja ranjenog djeteta u nama da će nas traženje istine o nama i egoizam zaštititi od povrede, ili nam donijeti željene rezultate. Ako možemo uočiti tu osnovnu pogrešku u našim slikama, napravit ćemo veliki napredak. To nije lako, zato jer nismo svjesni svoje emocionalne sebičnosti. Možemo biti svjesni svojih strahova, ali ne shvaćamo da ti strahovi dolaze od toga što se bojimo biti povrijeđeni. Tada se povlačimo od drugih ljudi, jer pokazati svoje osjećaje uvijek izgleda kao rizik. Kada budemo tražili svoje slike, tj. pogrešne zaključke postat ćemo svjesni zajedničkog nazivnika: »U mom neznanju ja vjerujem da će me sebičnost zaštiti od povrede i donijeti nagradu. Na koji sam način bio sebičan? Na koji je način moj zaključak bio sebičan? Koji je ispravan zaključak?«. Ako budemo promotrili svoje probleme na taj način - nakon što pronađemo svoje do sada skrivene emocije i reakcije, mi ćemo se moći promijeniti, a to će onda donijeti promjenu i u našem vanjskom životu.

U svim slikama postoje zajedničke osobine. Jedino se kod svakog pojedinca razlikuje omjer jedne osobine prema drugoj. U svakoj slici ćemo naći: osjećaj manje vrijednosti, osjećaje krivnje, neprijateljstvo, mržnju, ogorčenost, djetinjastu sebičnost, strah i nekoliko drugih negativnih crta. Kod manje razvijene osobe te se osobine otvoreno pokazuju i one dovode do trenutnih učinaka. Kod razvijenije osobe, te se osobine ne pokazuju, ali drugi će osjetiti, pa će one donijeti neizravne posljedice. Mi nesvjesno odabiremo sakriti te negativne osobine, to se događa kada smo u maski, jer mi shvaćamo da ako ih iživimo da je to pogrešno, ali ne shvaćamo da je i drugi način podjednako pogrešan i da on donosi loše posljedice. Jedino je rješenje da se postupno oslobodimo sebičnosti.

Presudna točka u tome je preuzimanje odgovornosti za sve što nam se događa. To znači da mi u odraslom dobu imamo mogućnost izbora, tj. možemo djelovati iz ranjenog djeteta ili iz Istinske ličnosti. Da bismo to mogli, ego je jednim dijelom neprestano okrenut prema unutra i promatra naše osjećaje. Prihvaća negativne osjećaje i traži namjere, i tumači novom fragmentu djeteta kojeg je situacija dovela u svijest, što je istina da bi dijete moglo rasti, ali bira iz Istinske ličnosti. Iako ne osjećamo u cijelosti pozitivno, mi se odlučujemo činiti dobro, a naši negativni osjećaji će s vremenom slijediti djela. Tako dugo dok pokušavamo negirati te negativne osjećaje, mi ih potiskujemo i nismo u svojoj istini. To može, s jedne strane rezultirati pretjeranim umorom i napadima zlovolje, ili s druge strane, pretjeranom suprotnom reakcijom koju okolina doživljava kao ugrožavanje, to također može biti nesvjesno. U oba slučaja to proizvodi osjećaj krivnje, jer nismo u svojoj istini.

Tako dugo dok pokušavamo odgurnuti od sebe te osjećaje zbog vanjske ili unutarnje prisile, mi ne možemo uspjeti. To “moram”, ne samo da ukazuje na to da sami sebe prisiljavamo da budemo bolji nego što u tom trenutku jesmo, a prisila ne može maknuti nepoželjne osjećaje - samo ih gura u podsvijest - nego mi imamo pogrešan motiv ili namjeru. Drugim riječima, mi želimo biti bolji a da to ne zaslužimo radom na sebi. Želimo brzo odstraniti nepoželjne osobine, zato jer nas one ne prikazuju u dobrom svjetlu. Takav je motiv dokaz sebičnosti koje se želimo na taj način riješiti. Zato takav motiv ne može uspjeti, bez obzira koliko mi sebe prisiljavali. Ali ako se želimo osloboditi sebičnosti, zato jer iskreno uzimamo u obzir drugu osobu, zato jer želimo donijeti ljubav u svoju okolinu, bez obzira na mogućnost da možemo biti povrijeđeni, tada je motiv čist i na kraju ćemo uspjeti.

Ne postoji slika gdje nema krivnje. Postoje dvije vrste krivnje. Postoji opravdana i neopravdana krivnja. Često koristimo neopravdanu krivnju da se ne bismo morali suočiti s pravom krivnjom. Duboko u sebi znamo da je ono zbog čega sebe okrivljavamo smiješno. Tako zadajemo sebi bol da ne bismo morali osjetiti pravi bol. To je nesvjesni proces proizvodnje bola koji iscrpljuje. Tako izbjegavamo da se suočimo s onim što bismo trebali u sebi prihvatiti i promijeniti. Mi to ne želimo učiniti, pa nesvjesno tražimo nešto za što ne možemo biti okrivljeni. Sve se to događa nesvjesno. A istinska krivnja može biti neizmjerno slabija od neopravdane krivnje koju upotrebljavamo kao zid iza kojeg se skrivamo.

Većina krivnji koje osjećamo je neopravdana. To je krivnja što nismo savršeni. Pohvalno je da želimo postati savršeni, no to pokušavamo postići na pogrešan način, umjesto da probamo zamijeniti mržnju, ogorčenost i agresiju s ljubavlju i nesebičnošću. Ali prije nego što ćemo to moći napraviti, prije svega moramo prihvatiti svoje sadašnje stanje razvoja i svoju sadašnju nesposobnost da osjećamo drukčije, ne želeći odjednom biti više od onoga što jesmo u ovom trenutku. Ako se osjećamo krivima što smo još uvijek ono što jesmo, mi sprječavamo upravo onaj cilj do kojeg želimo doći, a to je da budemo bolji ljudi, sposobniji za ljubav. Neopravdana krivnja je također kada sebe okrivljujemo da nismo savršeni i ona sprječava naš razvoj.

S tom krivnjom bismo se trebali hrabro susresti. Opravdana je krivnja je kada povrijedimo druge ljude iz svog neznanja jer vjerujemo da je sebičnost naša zaštita, bez obzira koliko to nenamjerno činili. Zdrav i konstruktivan stav prema opravdanoj krivnji bio bi da sebi priznamo: »Bio sam slijep i sebičan. Bio sam previše prestrašen da bih volio. Priznajem da sam povređivao ljude s tim stavom. Nije važno da li sam taj bol nanio djelima, riječima, mislima ili emocionalnim reakcijama, ili onim što nisam napravio. Istinski se želim promijeniti. Uspjet ću uz Božju pomoć. Da bih to napravio moram vidjeti izravne i neizravne povrede koje sam učinio drugima.« Zamolimo Boga da nam da uvid da razumijemo te povrede koje smo nanijeli drugim ljudima. Trebamo imati hrabrosti da preuzmemo odgovornost za njih bez taštine i pogrešne krivnje koja bi uveličala našu pogrešku, pa bismo se osjećali beznadno.

Postoje tri moguće pogrešne reakcije kad spoznamo povrede koje smo nanijeli drugima: ili beznadnost s pogrešnom krivnjom koja dovodi do očajanja zbog sebe; ili opravdavanje sebe i okrivljavanje drugih zbog stvarnih i zamišljenih pogrešaka drugih koje su nas “prisilile da reagiramo na taj pogrešan način”, ili da jednostavno ne želimo vidjeti jer se bojimo svake svoje nesavršenosti koju ne možemo uklopiti u svoju masku. Naravno, te reakcije se mogu izmjenjivati. Trebamo biti svjesni svake od njih. Bol koju ćemo osjetiti kad spoznamo da smo povrijedili drugo ljudsko biće jest zdrava bol jer ćemo izgubiti strah i sebičnost. Ako doista možemo osjetiti bol zato što smo nehotice povrijedili drugu osobu i ako to možemo reći toj osobi, tada će nam to dati samopoštovanje i mir u duši.

Korijen neopravdanog osjećaja krivnje je u tome što se prikazujemo boljima, a da taj stupanj nismo radom na sebi, ili čak lošijima nego što jesmo da ne bismo morali ponijeti odgovornost, pa ne živimo u istini i tako varamo sami sebe. Zdravije je činiti greške i biti svjestan da možda u tom trenutku ne možemo bolje, nego varati sebe da ne griješimo.

Govorili smo kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Ponovimo da dijete zbog nesavršene ljudske ljubavi u svom neznanju žudi za isključivom ljubavi, koju mu ne bi mogao dati niti Bog, a kamoli čovjek. Dijete se osjeća odbačenim što njegovi roditelji vole jedno drugo, ali i druge. Ljubav za kojom dijete čezne ne može nikad biti zadovoljena. Frustracija i osjećaj odbačenosti uzrokuje mržnju, ogorčenost, neprijateljstvo i agresivnost upravo prema ljudima koje najviše voli. Dijete se osjeća ugroženo zbog svojih osjećaja i gura ih u podsvijest. Međutim, negiranje mržnje stvara osjećaj krivnje koji se pokušava riješiti tako da se dijete počinje ponašati suprotno od onoga što osjeća i tako nastaje maska. Ali osjećaj krivnje ostaje i javlja se strah od kazne, opet nesvjestan. Daljnja reakcija je osjećaj da ne zaslužujemo sreću. Osjećamo da kada bismo bili sretni da bi kazna bila puno veća. Nesvjesno izbjegavamo sreću u nadi da ćemo tako okajati negativne osjećaje i tako izbjeći kaznu.

Strah od kazne i strah da ne zaslužujemo sreću stvara još kompliciraniju reakciju - počinjemo kažnjavati sami sebe, jer to izgleda manje ponižavajuće. I budući da ti sukobi ljubavi i mržnje, krivnje i straha od kazne, postoje u svakoj ljudskoj ličnosti - jedino stupanj može varirati - prinudna želja da kaznimo sami sebe zbog pogrešnih i nesvjesnih zaključaka do nekog stupnja postoji u svakom ljudskom biću.

Tako ličnost kažnjava sebe na mnogo različitih načina. To se može dogoditi kao fizička bolest koju proizvodi psiha. To se može dogoditi u obliku različitih nezgoda, poteškoća i neuspjeha i sukoba u svim područjima života. U svakom pojedinačnom slučaju područje života ovisi o osobnoj slici koju je dijete oblikovalo. Tako, ako slika postoji, primjerice, u odnosu na zvanje i karijeru, ona će biti ojačana tom prinudnom željom za kažnjavanjem sebe, tako da će se poteškoće u tom području stalno pojavljivati. Ako, primjerice, slika postoji na ljubavnom području, događat će se isto.

Dakle, ako nemamo uspjeha u nekoj opravdanoj želji i ako nađemo neki obrazac koji se stalno ponavlja - kao da mi ništa nemamo s time, kao da nam se događa okrutna sudbina - možemo biti sigurni ne samo da postoji slika, tj. pogrešni zaključak u podsvjesnom, nego i potreba za kažnjavanjem sebe. A to sve se pokušava na svjesnom nivou izbjeći tako da sebi postavljamo tako visoke standarde po kojima u stvarnosti ne možemo živjeti, a to su standardi maske.

Jedini način kako se nečega možemo riješiti jest da to iznesemo na vidjelo, odnosno da budemo svjesni tih začaranih krugova u sebi. Jer ista ta stara mržnja nalazi se još uvijek u nama, i to je razlog da se neprestano osjećamo krivima. Da je to stvar prošlosti, odnosno da smo je razriješili u odraslom dobu, mi ne bismo osjećali krivnju, čak ako te krivnje nismo svjesni. Međutim, osjećat ćemo se potišteno i klonut ćemo duhom, kažnjavat ćemo sebe kad god ne ispunimo nemoguće standarde naše maske i javljati će se osjećaj manje vrijednosti. Svi osjećaji manje vrijednosti imaju svoj korijen u nemogućnosti da živimo visoke standarde naše maske.

Naš posao na putu pročišćenja je pronaći i osjetiti gdje, u odnosu na koga imamo takve osjećaje i pogrešne zaključke. To mora postati osobno iskustvo prije nego što ćemo biti u stanju razriješiti slike. Intelektualno znanje nam pomaže u tome kako to trebamo učiniti praksom u malim svakodnevnim situacijama. Shvatiti ćemo da smo kao dijete mogli imati takve osjećaje, stavove i potrebe, jer bolje nismo znali. Danas znamo bolje. To znači da moramo naučiti biti tolerantni sa svojim negativnim osjećajima, moramo ih shvatiti da bismo vidjeli kakav učinak imaju na naš život. Vidjet ćemo kako naši osjećaji nisu u skladu s intelektualnim znanjem. Tako će se ti skriveni osjećaji započeti postupno mijenjati. Naši osjećaji očekuju da dobijemo više nego što smo spremni dati, a to je da dobijemo ljubav od drugih. A ljubav prvo moramo dati da bismo je dobili.