Slikar

Slikar po imenu Albert u mladim danima svojim slikama nije uspijevao
postići uspjeh i djelovanje za kakvim je žudio. Povukao se
zaključivši daje sam sebi dovoljan. Godinama je pokušavao. No
pokazivalo se sve više i više da nije sam sebi dovoljan. Sjedio je i
slikao nekoga junaka, a tijekom slikanja padala mu na um misao: "Je
li zapravo nužno to što činiš? Moraju li zapravo te slike doista biti
naslikane? Ne bi li tebi i svima drugima bilo jednako dobro kada bi
ti samo šetao ili pio vino? Činiš li svojim slikanjem za sebe i nešto
drugo, osim što se time malo oma-miš, malo se zaboraviš, malo si
vrijeme prikratiš?"
Te misli nisu pogodovale radu. S vremenom, Albertovo je slikanje
skoro posve prestalo. Odlazio je u šetnje, pio vino, čitao knjige,
putovao. No ni tada nije bio zadovoljan.
Često je morao razmišljati o tome s kojim se željama i nadama nekoć
počeo baviti slikarstvom. Sjećao se: osjećao je i želio da između
njega i svijeta nastane lijep, snažan odnos i strujanje, da između
njega i svijeta bez prestanka titra i potiho muzicira neka snaga i
srdačnost. Svojim junacima i herojskim krajobrazima želio je izraziti
i zadovoljiti svoju nutrinu da bi mu se izvana, kroz ocjenu i zahvalu
promatrača njegovih slika, ona ponovno živahna, zahvalna vratila i
blistala.
Ali to nije pronašao. To je bio san, a i sanje s vremenom oslabio i
izblijedio. Sada kada je Albert lutao svijetom ili samovao na
zabitnim mjestima ili pješačio planinskim prijevojima, san se sve
češće i češće ponavljalo, drukčiji nego prije, ali jednako
lijep,jednako moćan, jednako požudan i blistav u svojoj mladalačkoj
snazi htijenja.
O, kako je često žudio oćutjeti titranje između sebe i svih stvari na
svijetu! Oćutjeti kako je njegov dah i dah vjetrova i mora isti i da
između njega i svih stvari postoji bratstvo i srodstvo, ljubav i
blizina, zvuk i harmonija!
Više nije želio slikati slike kojima bi prikazivao sebe samoga i
svoju čežnju, koje mu donose razumijevanje i ljubav, koje ga trebaju
objasniti, opravdati i slaviti. Više nije mislio na junake i velike
povorke koji bi trebali izraziti i opisati njegovu vlastitu bit.
Žudio je još samo za osjetom onih titraja, onoga strujanja snage, one
skrivene usrdnosti u kojoj bi se sam pretvorio u ništavilo i propao,
umro i ponovno se rodio. Već i novi san o tome, već i nova, osnažena
čežnja za tim činila je život podnošljivim, davala mu stanovit
smisao, donosila preobražaj i izbavljenje.
Albertovi prijatelji, ako ih je uopće još imao, te maštarije nisu
dobro shvaćali. Samo su primjećivali da se sve više povlačio u sebe,
tiše i čudnije govorio i smiješio se, daje vrlo mnogo izbivao i nije
sudjelovao u onim stvarima koje su drugim ljudima bile drage i važne,
u politici ili trgovini, fešti strijelaca ili balu, pametnim
razgovorima o umjetnosti, i ni u čem od onoga što je druge radovalo.
Pretvorio se u čudaka i napola u ludu. Trčao je kroza siv i hladan
zimski zrak i predano udisao boje i mirise zračnih struja, trčao za
malim djetetom koje je nerazgovijetno pjevušilo, satima zurio u
zelenkastu vodu ili u cvjetnu lijehu ili se kao da čita knjigu
zadubio u crte koje bi pronašao u rasječenom komadu drveta, korijenu
ili repi.
Nitko više nije za nj mario. Živio je tada u nekom inozemnom gradiću
i jednoga jutra, hodajući alejom, između stabala gledao tromu rječicu
i strmu, žućkastu, glinastu obalu na kojoj se iznad odrona zemlje i
mineralne ogoljelosti granalo prašnjavo grmlje i trnovit korov. Tada
je u njemu nešto zazvučalo, a on zastao osjećajući u duši da ponovno
zvoni ona stara pjesma iz bajkovitih vremena. Žuta boja gline i
prašnjavo zelenilo, ili troma rijeka i nagla strmina obale, odnos
boja i linija, neki zvuk, neka osobitost u slučajnoj slici bila je
lijepa, nevjerojatno lijepa, dirljiva i potresna, nešto mu govorila,
bila mu srodna. A on je osjećao titraj i najsrdačniji odnos između
šume i rijeke, između rijeke i sebe, između neba, zemlje i raslinja,
činilo se kao da sve to postoji samo zato da bi u se tom času u
njegovu oku i srcu sjedinjeno odrazilo, susrelo i pozdravilo. Srce mu
je bilo mjesto na kojem su se rijeka i bilje, stablo i zrak mogli
sresti, sjediniti, uzajamno uzvisiti i svetkovati praznike ljubavi.
A kada se taj predivni doživljaj uskoro ponovio, slikara obuze
veličanstven osjećaj sreće, gust i pun poput zlatnožuta sutona ili
mirisa vrta. Kušao gaje, bio je sladak i težak, no slikar nije dugo
mogao ostati na tome, jer osjećaj je bio prebogat i u njemu se
pretvarao u obilje i napetost, uzbuđenje te gotovo strah i bijes.
Osjećaj je bio jači od njega, uzimao gaje, otimao, a slikar se bojao
da će u njemu potonuti. A to nije htio. Želio je živjeti, čitavu
vječnost živjeti! Nikada, nikada nije tako silno želio živjeti kao
sada!
Kao poslije opijenosti, jednoga se dana našao miran i sam u nekoj
sobici. Pred njim je stajala kutija s bojama i rasprostrt komadić
kartona: poslije mnogih godina ponovno je sjedio i slikao.
I na tom je ostalo. Misao "Zašto to činim?" nije se više vraćala.
Slikao je. Nije više ništa drugo radio doli gledao i slikao. Ili bi
se vani potpuno predavao slikama svijeta ili bi u svojoj sobici
sjedio puštajući da ponovno poteče struja punine dojmova. Sliku za
slikom stvarao je na svojim malim kartonima, kišno nebo s pašnjacima,
vrtnu ogradu, klupu u šumi, seosku cestu, također ljude i životinje i
stvari koje nikada nije vidio, možda junake ili anđele, no oni su
bili i živjeli poput zida i šume.
Kada se ponovno vratio ljudima, proširio se glas da ponovno slika.
Smatrali su ga prilično ludim, no bili su znatiželjni vidjeti njegove
slike. Nije ih želio nikomu pokazati. No, nisu mu davali mira,
gnjavili su ga i silili. Onda je jednom poznaniku dao ključ od svoje
sobe, ali je otputovao ne želeći biti tamo dok drugi gledaju njegove
slike.
Ljudi dođoše i nadignuše opću graju i viku da su otkrili strašnoga
genija, čudaka doduše, ali čudaka po milosti Božjoj, i kako već glase
svi ti izrazi stručnjaka i govornika.
Slikar Albert u međuvremenu je odsjeo u nekom selu, unajmio sobu kod
seljaka i raširio svoje boje i kistove.I ponovno je sretan hodao
dolom i brijegom, a zatim na slike prenosio doživljaje i osjete.
A onda je iz novina saznao da su kod kuće svi vidjeli njegove slike.
U gostionici uz čašu vina čitao je dug, lijep članak u novinama iz
glavnoga grada. Iznad članka masnim je slovima bilo otisnuto njegovo
ime i posvuda su se iz stupaca cijedile masne riječi pohvale. No što
je dalje čitao, sve više se čudio.
"Kako predivno svijetli na toj slici s modrom damom žuta boja
pozadine - to je nov, neviđeno smion i očaravajuć sklad!" "Čudesna je
i plastičnost izraza u mrtvoj prirodi s ružama. -A tek niz
autoportreta! Usuđujemo ih se staviti uz bok najboljim remek-djelima
umjetnosti psihološkoga portreta."
Neobično, neobično! Nije se mogao sjetiti daje ikada naslikao mrtvu
prirodu s ružama, niti modru damu, i nikada nije, koliko mu je bilo
poznato, naslikao svoj portret. Nasuprot tomu, nigdje se nije
spominjala ni glinena obala ni anđeli, niti kišno nebo i druge tako
mu drage slike.
Albert je otputovao natrag u svoj grad. U putnoj odjeći otišao je u
svoj stan iz kojega su ljudi ulazili i izlazili. Na vratima je sjedio
čovjek i Albert moraše kupiti ulaznicu da bi mogao ući. Tu su bile
njegove slike, dobro mu poznate. No netko je uz njih objesio papiriće
na kojima su pisale svakakve stvari o kojima Albert ništa nije znao.
"Autoportret" stajalo je uz nekoliko slika, i drugi naslovi. Neko je
vrijeme stajao zamišljen ispred slika i njihovih nepoznatih imena.
Vidio je da ih se može nazvati i sasvim drukčije negoli je on to
učinio. Vidio je daje naslikavši vrtnu ogradu ispripovjedio nešto što
se drugima učinilo oblakom, a provalije njegova krševita krajobraza
drugim su ljudima mogle predstavljati i ljudsko lice.
Na posljetku, to i nije bilo tako bitno. Albert je ipak radije
odlučio tiho se udaljiti i otputovati i nikada se više ne vratiti u
taj grad. Naslikao je još mnogo slika i dao im još mnoga imena i bio
sretan, ali ih nikomu nije pokazivao.
(1918.)