Počnimo danas opet od ljubavi, odnosno od sposobnosti za ljubav. Čovjek koji nema ljubavi umire. No, ljubav koju primamo nije najvažnija, nego je to ljubav koju imamo u našim srcima, ili stupanj naše sposobnosti za ljubav. Ta ljubav u našem srcu je pokretačka sila koja daje smisao našem životu. Bez te sposobnosti za ljubav naši bi životi bili prazni, besmisleni i plitki.

U svima nama postoji čežnja da budemo voljeni, no mi često brkamo tu čežnju s našom sposobnošću da volimo. Međutim, to su dvije potpuno različite stvari. Mi možemo osjećati želju da budemo voljeni, a da pri tome nismo spremni ili sposobni dati ono što želimo dobiti. Jer što je ta potreba da nas drugi vole veća, to je više moguće da ona prekriva našu sebičnost ili strah da volimo. Što smo više tjeskobni, zarobljeni i ovisni, to ćemo biti manje sposobni da volimo, i to ćemo se osjećati manje ispunjeno. Jer jedino kada budemo sposobni voljeti, tek tada možemo postati slobodni i tako ispuniti naše potrebe.

Promotrimo danas kako na sposobnost za ljubav djeluje utisak u nesvjesnom o našim roditeljima. To su naši prvi utisci ili slike. Rekli smo već da je djetetovo znanje o životu ograničeno, pa je stoga njegovo emocionalno iskustvo o njegovim roditeljima vrlo iskrivljeno. Drugim riječima, u ekstremnom slučaju dijete emocionalno doživljava svoje roditelje ili kao dobre ili loše, snažne ili slabe, ili kao ljude kojima se treba diviti ili ih prezirati. Ali čak ako to nije tako ekstremno iskustvo, dijete doživljava samo neke značajke i sklonosti svojih roditelja, ali ne vidi ostatak njihove ličnosti. Takvi ograničeni utisci daju pogrešnu sliku roditelja. To je često potpuno nesvjesna slika - i koja može biti potpuno u suprotnosti sa svjesnim intelektualnim razmišljanjem - i ona utječe na naše poimanje nas samih i drugih ljudi, kao i na naša djela i naše reakcije. Budući da ona nije istinita, ona smanjuje našu sposobnost za ljubav, što znači da vidimo sebe i druge ljude istinito.

Ta pogrešna slika utječe na način kako prihvaćamo i odnosimo se prema sebi samima i prema drugim ljudima. U području života gdje imamo najviše problema, možemo biti sigurni da postoji veza između tih problema i našeg utiska o jednom ili oba roditelja, ili još nekoga tko je bio s nama u našem ranom okruženju. Ti pogrešni utisci još i danas utječu na naše reakcije.

Da bismo to promijenili, prvo moramo postati svjesni što uistinu osjećamo prema ljudima u našoj obitelji, ili prema onima koji su nam važni. Moramo osvijestiti te osjećaje i usporediti ih s našim intelektualnim znanjem. Onda trebamo početi razmišljati da li ih doživljavamo kao živa, pogrešiva ljudska bića, ili kao necjelovite, ograničene značajke njihove cjelokupne ličnosti. Kada se osjećamo povrijeđeno ili ljuto zbog jednog ili oba roditelja, da li ih doživljavamo kao ranjive, nesavršene ljude, ili su oni u našim emocijama nešto fiksno i više robotsko nego ljudsko biće. To zapravo znači da svako ljudsko biće ima puno proturječnih značajki. Međutim, naše ranjeno dijete ne vidi da naši roditelji nisu niti crni, niti bijeli, nego da i oni imaju pored Istinske ličnosti i ranjeno dijete u sebi. Stoga mi ne zapažamo stvarnost ljudskog bića koje je bilo naš roditelj. Mi intelektualno možemo savršeno dobro znati da ljudi mogu biti i dobri i loši, ali mi emocionalno ne doživljavamo tu istinu, pa stalno dijelimo ljude u crne ili bijele, a to se naročito odnosi na naše roditelje. Naše emocionalno iskustvo je ili/ili. Zato ti emocionalni utisci naročito utječu na nama najbliskije osobe, odnosno mi ih ne vidimo u njihovoj cjelovitosti, mi ih stvarno ne vidimo.

Tako dugo dok istinito ne vidimo sebe i druge, mi ne možemo istinito reagirati, pa stoga ne možemo biti slobodni, neovisni i snažni. Naravno da smo mogli puno postići na mnoge načine, ali tamo gdje imamo problema mi nismo osvijestili i razriješili ovu pogrešnu sliku o našim roditeljima. Zato je prvi korak da pitamo sami sebe, »kako ja doživljavam moje roditelje? Da li ih doživljavam kao ljudska bića u njihovoj proturječnosti, slijepim pjegama, i njihovim mnogostrukim pomiješanim crtama?«. Da li možda osoba koje smo se najviše bojali u našem djetinjstvu još uvijek živi u nama, dok se ona u stvarnosti puno promijenila, tako da mi danas glumimo nekog tko ne može biti povrijeđen, tko nije ranjiv, i to samo zato što nas je ta osoba povređivala u djetinjstvu. Taj fantom iz našeg djetinjstva danas stvara debeli zid oko nas, za koji mi nesvjesno vjerujemo da će nas zaštiti od bola, a u stvarnosti nas priječi da živimo punim životom.

Drugi korak, nakon što smo se upitali što uistinu osjećamo prema nama bliskim osobama, je da se upitamo kakvi su naši roditelji uistinu bili, pa ih onda pokušati razumjeti u cjelini njihovih bića. Trebamo shvatiti njihove živote, njihove unutarnje i vanjske borbe, kao i njihovo djetinjstvo, onoliko koliko znamo o njemu, što ih je učinilo takvima kakvi su bili, koje su bile njihove povrede i frustracije. Trebamo svoje roditelje pokušati zrelo shvatiti kao što bismo zrelo shvatili neku drugu osobu, s onoliko nepristranosti i objektivnosti koliko možemo, a ne samo na osnovu izoliranih značajki koje je vidjelo malo dijete. Ako vidimo samo određene značajke, a izostavimo druge, to uvijek dehumanizira osobu. Čak i ako veličamo naše roditelje, to ih također čini neljudskim zbog nestvarnog veličanja. Ne prihvaćamo ih u njihovoj ljudskoj dimenziji, u njihovoj stvarnosti. U stvari ih odbacujemo onakve kakvi su bili. Same značajke koje smo doživjeli kao djeca mogu biti istinite, ali smo mi na osnovu njih zaključivali na cijelu osobu. Samo ako možemo sagledati neku osobu u njenoj cjelovitosti, tada ćemo moći razumjeti i naše povrede. Jedino će se kroz to shvaćanje razriješiti još skriveni bol i ljutnja da bismo konačno mogli voljeti njih i sebe.

Ogroman je strah u nama da preispitamo realnost viđenja naših roditelja. Možemo osjećati krivnju što ne prikazujemo naše roditelje kao svršena bića. Mi osjećamo da je to naša dužnost kao djeteta da to nastavimo činiti. Ako ih ne idealiziramo, tada se to može poistovjetiti s nepoštovanjem, prijezirom, zamjeranjem, ili mržnjom, i to je sve nesvjesni emocionalni stav. Može biti da je ispod tog veličanja strah, a ispod njega mržnja. Možemo se obraniti da osjetimo tu zastrašujuću mržnju malog djeteta tako da veličamo svoje roditelje. I to ne samo zbog mišljenja drugih ljudi, nego zbog toga što ranjeno dijete u nama još uvijek treba roditelje.

Drugi razlog za idealiziranje roditelja je da su oni bili jedina zamjena za ljubav, sigurnost i prihvaćanje koje smo ikad poznavali. Nesvjestan je stav “da ako me roditelji ne vole, onda me nitko neće voljeti”- nesvjesno mislimo da se tada moramo odreći te ljubavi, sigurnosti i prihvaćanja. Dakle, ako umanjimo vrijednost naših roditelja, izgubit ćemo jedino što je u našem životu vrijedilo.

Nije čudo da se toliko opiremo preispitati našu sliku o našim roditeljima. Isto tako imamo razloga da odemo u drugi ekstrem i da odbacujemo svoje roditelje. Jer ako oni ne vrijede, tada ni bol koji su nam nanijeli nije stvaran. Bojimo se da ako ih vidimo kao realne ljude, da ćemo morati osjetiti bol koju su nam nanijeli, i tako će se povećati naš osjećaj manje vrijednosti. Sve su to emocionalne reakcije koje nisu osviještene. Naravno, mogu biti i drugi razlozi, ali ih svatko mora pronaći sam u svojem radu na sebi.

Tipično je za ranjeno dijete u nama da sve želi staviti u neki izmišljeni red, da se svatko uklapa na svoje mjesto. Svaki je takav utisak statična slika i to nam daje određeni utisak reda i sigurnosti. Baviti se sa stvarnošću koja je fleksibilna, proturječna i za koju ne postoje kruta pravila, je nešto što nas plaši jer to ne možemo kontrolirati. A život i druge ljude je nemoguće kontrolirati, a da pri tome ne platimo cijenu koja se nikako ne isplati.

Zato kada počnemo provjeravati ljude iz našeg ranog okruženja i kada ih budemo željeli shvatiti u njihovoj stvarnosti, osjetit ćemo otpor prema tome, a ispod otpora strah. Opazimo ga. Budimo ga svjesni. Shvatimo njegovu važnost. Tu se nalazi ključ za rješenje mnogih naših problema za koje nismo mogli ni pomisliti da su povezani sa slikom naših roditelja. Kada se suočimo s našim otporom, tako da tražimo u meditaciji i molitvi istinu o njemu, tada će taj otpor postupno oslabiti.

Psihološki rad na sebi nije ništa drugo već otkrivanje istine o nama samima i o drugima. Često smo govorili o tome da druge vidimo u mjeri u kojoj vidimo sebe. Da ne možemo otkriti istinu u drugima, ako ne vidimo istinu o sebi. Ali nakon što smo na putu spoznavanja samih sebe došli do određene količine istine o nama samima, moramo tada vidjeti i istinu o drugima, naročito nama bliskim osobama, da bismo mogli doći do više istine o nama samima. Želja da vidimo istinu o drugima i njihovim životima, o njihovim ličnostima u cijelosti, dat će nama uvid o vlastitom životu i tome što nama upravlja. To je shvaćanje potrebno da bismo prekinuli s negativnim obrascima u našem ponašanju.

Koji puta nije lako preispitati sliku naših roditelja iz raznoraznih razloga. Međutim, ako to budemo željeli, mi ćemo uspjeti. Naša iskrena volja da vidimo naše roditelje kao cjelovita bića očitovat će se u iskrenoj molitvi, na koju ćemo dobiti odgovor. Božji putovi su toliko prekrasni. Možda sretnemo osobu koja će nam dati nove informacije o njima, ili ćemo najednom uočiti neke detalje kojima nismo pridodavali pažnju, a koji će upotpuniti sliku. Neki događaji će poprimiti novo značenje koje će nam omogućiti da ponovno procijenimo ličnost naših roditelja na objektivan način. To neće ukloniti činjenice koje smo doživjeli, ali će taj doživljaj imati drugo značenje za nas.

U trenutku kada shvatimo svoje roditelje, osjećaj odbačenosti će nestati, čak ako su oni bili okrutni prema nama. U shvaćanju što ih je učinilo krutima, mi ćemo shvatiti da kao njihov problem i možda ćemo po prvi puta shvatiti da to nema nikakve veze s našim osjećajem da ne vrijedimo. Do sada smo to znali intelektualno, ali emocionalno ćemo se osjećati manje vrijednima tako dugo dok: a) osjećamo da su nas naši roditelji odbacili jer nismo bili vrijedni ljubavi, b) zbog tog osjećaja manje vrijednosti mi nismo mogli reagirati tako da bismo se osjećali vrijednima i sigurnima u sebi.

U dječjem shvaćanju roditelji su nekako nadmoćna bića. Djeci ne pada na pamet da su oni ljudska bića koja imaju svoje vlastite probleme i koji se bore s vlastitom zbunjenošću o životu. Kada se pojavi stvarno unutarnje shvaćanje ove istine, naš osjećaj odbačenosti mora nestati. Shvaćamo da njihove greške nemaju ništa s nama i našom vrijednosti. Djelo ostaje isto, ali ga sada ne tumačimo na stari način. U trenutku kada roditelje doživimo kao živu stvarnost - naravno s njihovim manama, ali ih doživljavamo u njihovoj dinamici, utisci i reakcije u nama se moraju promijeniti. To ne znači da moramo u potpunosti shvatiti i znati o njima. Nikad to nitko ne zna, čak ni o ljudima koji su nam jako bliski. Ono što trebamo promijeniti je kruta emocionalna slika u nama i tako će oni postati živa ljudska bića. Shvatit ćemo barem neke njihove probleme. Shvatit ćemo da su djelovali najbolje što su znali i umjeli, kao što to i mi danas činimo. U trenutku kada dođemo do tog shvaćanja, mi više nećemo odbacivati sami sebe. Da bismo prihvatili sami sebe, pored svih drugih uvida, najvažniji je uvid o našim roditeljima kao ljudskim bićima.