Poglavlje 2.

Slijedite svoj unutarnji glas

Misli  koje smo odabrali  misliti, alat su kojim  oslikavamo platno svoga života.

Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula da mogu izmijeniti svoj život ako sam voljna izmijeniti način mišljenja.

To je za mene bila prilično revolucionarna misao. Živjela sam tada u New Yorku i otkrila Crkvu religiozne znanosti. Ljudi često zamjenjuju Crkvu religiozne znanosti ili Znanost Uma, koju je osnovao Ernest Holmes, s Crkvom kršćanskog nauka, koju je osnovala Mary Baker Eddy. One su obje odraz nove misli, ali su im filozofije različite.

Sljedbenici i učitelji Znanosti Uma bili su prvi koji su mi rekli da moje misli oblikuju moju budućnost, iako nisam shvaćala što to znači, u meni je nešto zatitralo. Taj pojam dodirnuo je u meni onaj dio intuicije koji nazivam unutarnjim glasom.

Tijekom godina naučila sam ga slušati jer kad zazvuči kao "da", čak i ako se čini da je to lud izbor, znam da je to za mene dobro.

Dakle taj pojam pogodio me u žicu. Nešto se oglasilo u meni i reklo: "Da, to je dobro." I tako sam se upustila u pustolovinu učenja kako da izmijenim način mišljenja. Prihvativši ideju, učila sam "kako" . Pročitala sam velik broj knjiga; dom mi je, kao i mnogi vaši, bio ispunjen knjigama duhovnog sadržaja i knjigama o samopomoći. Išla sam na predavanja i proučavala sve do čega

sam došla s tog područja. Doslovno sam uronila u filozofiju nove misli. Po prvi sam puta uistinu studirala. Do tada nisam ni u što vjerovala. Moja je majka bila propali katolik, a očuh ateist. Imala sam neke čudne pojmove o kršćanima: da nose košulje od kostrijeti ili da ih jedu lavovi. Ni jedno ni drugo nije mi se sviđalo.

Uronila sam u Znanost Uma jer je to bio jedini put koji mi se tada otvarao, a bilo je uistinu divno. Na početku je bilo lako. Shvatila bih nekoliko pojmova, te odmah mislila  i  razgovarala malo drukčije. U to vrijeme neprestano sam se žalila i samosažalijevala. Zapravo sam voljela biti na dnu i nisam shvaćala da stalno privlačim takva iskustva. Ali tada nisam znala drukčije. S vremenom sam uvidjela da se više toliko ne žalim.

Počela sam slušati što govorim. Postala sam svjesna samok- ritiziranja i pokušala to prekinuti. Počela sam ponavljati potvrdne izjave bez pravog poimanja što one uistinu znače. Jasno je da sam počela s lakšim izjavama i dogodile su se neke male promjene. Hura! Upalilo mi se zeleno svjetlo, nalazila sam parkiralište i mislila da je to prava stvar. Smatrala sam da znam sve. Ubrzo sam postala uobražena, arogantna i dogmatična u svom vjerovanju. Mislila sam da znam sve odgovore, a zapravo je to bio samo moj način da se osjetim sigurnom na novom području.

Kako samo zastrašujuće može biti kada se počnemo odvajati od starih krutih vjerovanja, pogotovo ako smo prije sve kontrolirali! Bila sam uplašena i čvrsto sam se hvatala za sve što mi je davalo osjećaj sigurnosti. Bio je to početak, a čekao me dugačak put. Još uvijek putujem.

Poput mnogih od vas, nisam lako pronašla put, jer samo ponavljanje afirmacija ne djeluje. Nisam shvaćala zašto. Pitala sam se: "Što Ja to pogrešno radim?" Odmah je uslijedilo ok­ rivljavanje. Zar to nije samo još jedna potvrda da nisam dovoljno dobra? Bilo je to moje omiljeno staro vjerovanje.

U to vrijeme moj učitelj Eric Peace Često mi je govorio o ogorčenosti. Nisam shvaćala o čemu govori. Ogorčenost? Ja nisam bila ogorčena. Uostalom, bila sam na svom putu, dakle duhovno savršena. Kako sam tada malo znala o sebi!

Nastavila sam raditi kako sam najbolje znala. Proučavala sam metafiziku i spiritualnost te učila o sebi koliko god je to bilo moguće, a samo nešto od naučenoga primjenjivala. Često čujemo o nečemu, to nas zaokupi i ponese, ali ne prakticiramo. Izgledalo je da vrijeme brzo prolazi. Studirala sam već tri godine Znanost Uma i postala pripadnica Crkve. Počela sam podučavati filozofiju i čudila se kako to da moji učenici tumaraju bez cilja. Nisam mogla razumjeti zašto su tako zaglavljeni u problemima, a ja im dajem toliko dobrih savjeta. Zašto ih ne koriste da im bude bolje? Nikako nije dopiralo do mene da im govorim o istini, a da je istovremeno ne živim. Bila sam poput roditelja koji djetetu kaže što da radi, a sam postupa posve suprotno.

A tada, jednoga dana, kao iz vedra neba, otkrili su mi rak vagine. Prvo me uhvatila panika. Potom sumnje da sve što sam učila nema nikakvu vrijednost. Bila je to prirodna i normalna reakcija. Pomislila sam: "Da sam bila čista i usmjerena, ne bih imala potrebu stvoriti bolest." Gledajući unatrag, mislim da sam u tom trenutku bila dovoljno sigurna u sebe da se suočim s bolešću, s onim što je sakriveno iza, a ne da možda s to m tajnom umrem.

Sada sam već znala previše a da bih se mogla sakriti od same sebe. Znala sam da je rak bolest neopraštanja, i koja traje dugo

- sve dok ne pojede tijelo.

Kada potisnemo emocije duboko u sebi, izaći će negdje na tijeiu. Ako život provodimo potiskujući emocije, vrlo je vjerojatno da će se one pojaviti na tijeiu.

Postala sam svjesna da je opraštanje (na koje je moj učitelj tako često upozoravao) povezano s mojim fizičkim, emocional-

nim i seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu. Naravno da nisam mogla oprostiti. Bila sam ogorčena. Nisam do tada ništa učinila da se oslobodim te gorčine. Kada  sam napustila  dom, sve što sam mogla učiniti bilo je zaboraviti što je bilo. Mislila sam da je to iza mene,  a zapravo je bilo zakopano duboko u meni.

Kada sam otkrila metafizički put, prekrila sam svoje osjećaje divnim prekrivačem duhovnosti te ujedno prekrila i mnogo un­ utarnjeg smeća. Od vlastitih osjećanja ogradila sam se zidom. Nisam znala ni tko sam, ni gdje sam. Nakon dijagnoze počeo je stvarni rad: upoznati sebe. Hvala Bogu, imala sam alat koji sam mogla koristiti. Znala sa da moram ući u sebe ukoliko želim stvarnu promjenu. Liječnici me mogu operirati, pružiti mi potreb­ nu njegu, ali ako ja ne promijenim način korištenja misli i riječi, vjerojatno ću ponovo stvoriti rak.

Uvijek mi je zanimljivo vidjeti gdje u svoje tijelo stavljamo svoje rakove - na kojoj se strani tijela, lijevoj ili desnoj, pojavljuju tumori. Desna predstavlja mušku stranu - davanje, a lijeva predstavlja žensku stranu - primanje. Gotovo uvijek u mo m životu kada je nešto bilo loše, bilo je to na mojoj desnoj strani. Tu je bilo pohranjeno moje ogorčenje na očuha.

Nisam više bila zadovoljna zelenim prometnim svjetlom i slobodnim mjestom na parkiralištu. Znala sam da moram ući dublje. Shvatila sam da u životu ne napredujem onako kako želim jer nisam počistila staro smeće svoga djetinjstva. Nisam živjela onako kako sam tome podučavala druge. Morala sam prepoznati dijete u sebi te raditi s tim unutarnjim djetetom. Moje unutarnje dijete trebalo je pomoć jer je još uvijek silno patilo.

Počela sam program samoiscjeljenja. Posve sam se kon­ centrirala na sebe. Cilj mi je bio ozdraviti, lako su mnoge stvari izgledale suludo, učinila sam ih. U pitanju je bio moj život. Bio je to svakodnevni 24-satni posao tijekom šest mjeseci. Proučavala sam i čitala  sve do čega sam došla  o alternativnom  načinu liječenja raka jer sam čvrsto vjerovala da je to moguće.  Prošla sam nutricionistićki program Čišćenja tijela da bih ga očistila od posljedica dugogodišnje loše ishrane. Činilo mi se da mjesecima živim sam o na klicama i šparogama. Sigurno je da sam jela vise, ali  ovog se najviše sjećam.

Radila sam sa svojim učiteljem  Ericom Paceom,  (praktikan­ tom Znanosti Uma), da bih očistila misaoni model i onemogućila povratak raka. Izgovarala sam afirmacije. Radila sam kreativnu vizualizaciju i duhovne vježbe. Svakodnevno sam vježbala ispred ogledala. Najteže mi je bilo reći: "Volim te, stvarno te volim." Prolazeći kroz ovo, isplakala sam more suza i trebalo mi je dosta dubokog disanja. Kada je to bilo iza mene, bilo je kao da sam učinila kvantni skok. Bila sam na terapiji kod terapeuta educiranog da pomogne ljudima izraziti ljutnju i osloboditi je se. Provela sam mnogo vremena tukući jastuk i vrišteći. Bilo je divno. Tako sam se dobro osjećala jer do tada u svom životu nisam imala  dopuštenje to učiniti.

Ne znam koja je metoda djelovala, najvjerojatnije od svake ponešto. Najvažnije je da sam bila  zadovoljna  rezultatima. Danima sam vježbala. Prije ulaska u  san zahvaljivala sam samoj sebi za učinjeno tijekom dana i izgovarala afirmacije da se proces iscjelivanja nastavlja u snu te da ću se ujutro probuditi osvježena i dobro raspoložena. Gjutro sam zahvaljivala tijelu na radu tijekom noći. Ponavljala sam afirmacije da sam voljna rasti i napredovati svakog dana u  promjeni i da jesam dobra osoba.

Radila sam, također, i na razumijevanju i opraštanju.  Jedan od načina bio je da saznam stoje više moguće o djetinjstvu svojih roditelja. Razumjela sam  način na  koji su odrasli  i zbog  kojega kao roditelji i nisu mogli drukčije postupati. Moj je očuh kao dijete bio zlostavljan, pa je to nastavio činiti i kao roditelj. Moja je majka odrasla u vjerovanju da su muškarci uvijek u pravu, da žena samo stoji sa strane i dopušta im da rade što žele. Nitko ih nije podučio da postoje i drukčije mogućnosti.

To je bio njihov način života. Korak po korak razmijevanje me vodilo  k  procesu  opraštanja.

Kako je bilo više volje da oprostim roditeljima, tako je bilo i više volje da oprostim sebi. Vrlo je važno oprostiti sebi! Mnogi od nas čine ogromnu štetu unutarnjem djetetu, jednaku kakvu su nam učinili naši roditelji. Mi samo nastavljamo zloupotrebu. Kako tužno! Kada su, dok smo bili djeca, drugi loše s nama postupali, nismo imali velik izbor: bili smo tako maleni. Ali kada kao odrasli zloupotrebljavamo svoje unutarnje dijete - to je katastrofa.

Kako sam opraštala sebi, tako sam si počela vjerovati. Otkrila sam da ne vjerujući u život i ne vjerujući drugim ljudima, zapravo ne vjerujemo sami sebi. Me vjerujemo svojim Višim Ja da uvijek brinu o nama, već kažemo: "Nikad se više ne ću zaljubiti. Ne želim biti povrijeđen" ili "Neću dopustiti da se to opet dogodi," A to, u stvari, znači' "Ne vjerujem ti da se možeš brinuti o meni. Držat ću se podalje od svega."

Napokon sam  stekla dovoljno  povjerenja  u sebe da pov­ jerujem kako se mogu brinuti o sebi, a kad sam si povjerovala, otkrila sam da mi je lakše i sebe voljeti. Kako je ozdravljalo moje tijelo, tako je ozdravljalo i moje srce.

Moj duhovni razvoj dogodio se na tako neočekivan način. Neočekivana nagrada bila je i mlađi izgled. Počela sam privlačiti klijente koji sa uistinu željeli raditi na sebi. Brzo su napredovali, gotovo bez moga poticanja. Osjetili su i shvatili da živim to čemu ih podučavam, te su Iako usvajali nove ideje. Rezultati su, narav­ no, bili pozitivni, poboljšavala im se kvaliteta života. Kada jednom na unutarnjoj razini sklopimo mir sami sa sobom, život je mnogo ugodniji.

Što mogu naučiti iz svoga iskustva? Shvatila sam da imam moć da promijenim način života, ako sam voljna i Želim promijeniti način mišljenja i napustiti modele koji me drže zarobljenu u prošlosti. Ovo iskustvo dalo mi je unutarnje znanje: kada to uistinu želimo, možemo potpuno izmijeniti misli, tijelo i život.

Nije važno gdje ste, nije  važno  što  radite,  nije  važno  koliko ste kreativni, nije važno što se događa; vi uvijek radite  kako najbolje znate s obzirom na  razumijevanje,  svjesnost  i  znanje koje imate. Kada saznate,  dokučite više,  učinit ćete to drukčije. Ne grdite se zbog toga gdje ste. Me okrivljujte se zato što ne radite bolje ili brže. Recite si: "Radim najbolje što znam i mogu, a ako se i spotaknem - dignut ću se. Hajde da pronađem najbolji način kako to mogu učiniti." Ako je sve što činite to da si govorite kako ste glupi, loši, ostajete zatvoreni u prošlosti. Ako se želite mijen­ jati, potrebna vam je podrška vlastite ljubavi. Metode koje prim­ jenjujem nisu moje vlastite. Mnoge sam naučila u Znanosti Uma, i to je temelj onog što podučavam. Istovremeno, to su metode stare koliko i vrijeme. Ako pročitate, jednake ćete poruke naći u bilo kojem starom duhovnom učenju. Obrazovana sam za svećenicu Crkve Religiozne Znanosti, ali ne  pripadam crkvi.  Ja sam slobodan duh.

Podučavam jednostavnim jezikom da me mogu razumjeti mnogi. Ovaj je put divan način da  razbistrite glavu, da uistinu shvatite što je život i kako da upotrijebite svoj um da biste za vlastiti život preuzeli odgovornost. Kada sam prije 30 godina počela, nisam se nadala da ću biti sposobna donijeti nadu  i  pomoć brojnim  ljudima.