Na jednom su žitnom polju sazreli klasovi. Zbog težine zrnja u njima pognuli su glave k zemlji. Samo je nekoliko njih stajalo uspravno, gledajući nebo i ljude.
"Mi smo najbolji," govorahu jedni drugima. "Nismo prignuli leđa kao robovi, stvarno možemo reći da imamo svijest o vlastitoj vrijednosti."
Ali vjetar, koji dobro poznaje život u prirodi, proleti nad njima i reče:
"Stojite uspravno, jer ste iznutra prazni!"
(nepoznato porijeklo, u navodu, kod LJ. Maračića)