Slatko bogohulje

Roman

A.Z. ZAHARA

Sufijski mistici kazu da tajna Kur'ana pociva u suri el-Fatiha,

a tajna el-Fatihe pociva u Bismillahirrahmanirrahimu

A bit Bismillaha je u slovu ba,

a ispod toga slova je tockica...

Tockica ispod B utjelovljuje citav svemir...

Mesnevija zapocinje s B,

jednako kao sva poglavlja u ovom romanu...

Predgovor

Batrgajuci se izmedu vjerskih sukoba, politickih razmirica i beskonacnih borbi za moc, trinaesto stoljece bilo je burno razdoblje u Anatoliji. Na zapadu su krizari, na putu ka Jeruzalemu, zaposjeli i opljackali Carigrad, sto je dovelo do podjele Bizantskoga carstva. Na istoku, izuzetno disciplinirana mongolska vojska brzo se sirila pod vojnickim genijem Dzingis-kana. U sredini, razna su se turska plemena borila medusobno, dok su Bizantinci pokusavali vratiti izgubljene posjede, bogatstvo i moc. Bilo je to vrijeme nezapamcenog kaosa kad su se krscani borili protiv krscana, krscani borili protiv muslimana, a muslimani protiv muslimana. Gdjegod bi se covjek okrenuo, naisao bi na neprijateljstvo i tjeskobu i iskonski strah od onoga sto bi se sljedece moglo dogoditi.

Usred tog kaosa zivio je istaknuti islamski ucenjak, poznat kao Dzelaluddin Rumi.

Nazvan od mnogih Mevlana - "nas Ucitelj" - imao je na tisuce ucenika i stovatelja iz citavoga kraja i sire, i bio smatran zvijezdom vodiljom svih muslimana.

Godine 1244. Rumi srece Semsa - putujuceg dervisa nekonvencionalnog ponasanja i krivovjernih  objava.  Njihov  susret  obojici  je  promijenio  zivot.  Istodobno,  oznacio  je

pocetak cvrstog, jedinstvenog prijateljstva koje su sufisti u narednim stoljecima izjednacavali sa sjedinjenjem dvaju oceana. Upoznavsi ovog izvanrednog druga Rumi se preobrazio iz svecenika sredisnje struje u predanog mistika, strastvenog pjesnika, pobornika ljubavi i zacetnika ekstatickog plesa vrtecih dervisa - mevlevija, odvazujuci se osloboditi svih konvencionalnih pravila. U doba duboko ukorijenjenih zadrtosti i sukoba, on se zauzeo za univerzalnu duhovnost otvarajuci svoja vrata ljudima svakog porijekla. Umjesto dzihada usmjerenog ka izvanjskome svijetu - definiranog kao "rat protiv nevjernika", kojeg su tih dana, jednako kao i danas, provodili mnogi - Rumi se zauzimao za dzihad usmjeren ka nutrini, u kojemu je cilj boriti se i u konacnici nadvladati vlastiti ego, nafs.

Medutim, nisu svi ove zamisli docekali s dobrodoslicom, jednako kao sto svi ljudi ne

otvaraju svoja srca ljubavi. Snazna duhovna veza izmedu Semsa i Rumija postala je metom ogovaranja, kleveta i napada. Bili su pogresno shvaceni, zavidjeli su im, klevetali ih i na kraju ih izdali oni koji su im bili najblizi. Tri godine nakon sto su se upoznali, tragicno su razdvojeni.

Ali prica tu nije zavrsila.

U stvarnosti, nikad nije imala kraj. Gotovo osam stotina godina kasnije, duhovi Semsa i Rumija danas su jos uvijek zivi, vrte se plesuci negdje medu nama...

Ubojica

ALEKSANDRIJA, STUDENI 1252.

Bunarske mrkle dubine oplakuju njegovo mrtvo tijelo. A ipak, njegove me oci slijede kamo god krenem, sjajne i prodorne, kao dvije tamne zvijezde sto zlokobno vise na nebu iznad moje glave. Dosao sam u Aleksandriju u nadi da sam putovao dovoljno daleko, da mogu pobjeci tom bolnom sjecanju i zaustaviti lelek sto odjekuje u mome umu, onaj zadnji vapaj koji je ispustio prije no sto mu je iz lica istekla i zadnja kaplja krvi, oci se iskolacile, a grlo zatvorilo u nedovrsenom dahtaju, oprostaju probodenog covjeka. Zavijanju vuka uhvacenog u zamku.

Kad nekoga ubijes, nesto od te osobe prelazi na tebe - uzdah, miris ili pokret. Ja to

nazivam "kletvom zrtve". Prilijepi se uz tvoje tijelo i prodre u tvoju kozu, prodre sve do

tvog srca i tako nastavi zivjeti u tebi. Ljudi koji prolaze pokraj mene ulicom to ne mogu znati, ali ja u sebi nosim tragove svih muskaraca koje sam ubio. Nosim ih oko vrata kao nevidljive ogrlice, osjecam njihovu nazocnost uz svoju kozu, cvrstu i tesku. No, ma kako taj osjecaj bio neugodan, naucio sam zivjeti s tim teretom i prihvatio ga kao dio svog posla. Jos otkad je Kain ubio Abela, u svakome ubojici dise covjek kojega je ubio, toliko znam. To me ne uznemiruje. Vise ne. Ali zasto sam onda bio onako strasno potresen nakon ovog zadnjeg dogadaja?

Ovaj je put sve bilo drugacije, od samoga pocetka. Uzmite na primjer nacin kako sam

nasao taj posao. Ili bih radije trebao reci kako je posao nasao mene? Pocetkom proljeca 1248., radio sam za vlasnicu jednog bordela u Konji, hermafrodita cuvenog po srdzbi i gnjevu. Moj zadatak bio je pomoci joj da zadrzi bludnice pod nadzorom i zaplasiti musterije koje se nisu pristojno ponasale.

Jasno se sjecam tog dana. Lovio sam bludnicu koja je pobjegla iz bordela kako bi

pronasla Boga. Bila je to lijepa mlada zena, sto mi je na odredeni nacin slamalo srce, jer sam joj, kad je pronadem, kanio upropastiti lice tako strasno da je nijedan muskarac vise

nikad ne pozeli pogledati. Tek sto nisam pronasao tu glupu zenu, kad sam na svome pragu zatekao tajanstveno pismo. Nikad nisam naucio citati pa sam ga odnio u medresu, gdje sam platio jednom uceniku da mi ga procita.

Ispostavilo se da je pismo anonimno, potpisano s "nekolicina istinskih vjernika".

"Iz pouzdanog izvora smo saznali odakle ste dosli i tko ste uistinu bili", pisalo je. "Bivsi clan asasina! Znamo i da nakon smrti Hasana Sabaha i spaljivanja vasih voda, red nije sto je nekoc bio. Dosli ste u Konju kako biste izbjegli progonu i otad zivite krijuci se."

U pismu je pisalo da su moje usluge hitno potrebne u jednoj izuzetno vaznoj stvari.

Uvjeravalo me da ce naknada biti zadovoljavajuca. Ako me zanima, imao sam se pojaviti u poznatoj krcmi te iste veceri nakon mraka. Kad dodem, imao sam sjesti za stol najblizi prozoru, ledima okrenut ka vratima, pognute glave i pogleda uperenog u pod. Ubrzo ce mi se pridruziti osoba ili osobe koje ce me unajmiti. One ce mi dati sve informacije koje moram znati. Ni kad stignu, ni kad budu odlazile, i ni u jednome trenutku tijekom razgovora, ne smijem podignuti glavu i pogledati njihova lica.

Bilo je to neobicno pismo. Ali, ja sam bio naviknut na musice svojih klijenata. Kroz

godine su me unajmljivali svakojaki ljudi i vecina njih zeljela je sacuvati svoja imena

tajnom. Iskustvo me naucilo da u vecini slucajeva, sto se klijent vise trudi sakriti svoj identitet, to je blize zrtvi, ali mene se to nije ticalo. Moj zadatak bio je ubiti. A ne raspitivati se o razlozima iza povjerenog mi zadatka. Jos otkad sam prije mnogo godina otisao iz Alamuta, to je bio zivot koji sam za sebe odabrao.

Ja ionako rijetko postavljam pitanja. Zasto i bih? Vecina ljudi koje poznajem ima barem jednu osobu koje bi se zeljeli rijesiti. Cinjenica da glede toga nista ne poduzimaju ne znaci nuzno da su imuni na zelju da ubiju. Zapravo, svatko u sebi nosi mogucnost da jednoga dana nekog ubije. Ljudi to ne shvacaju dok im se ne dogodi. Smatraju se nesposobnima za umorstvo. Ali to je samo pitanje slucajnosti. Ponekad je cak i neki pokret dovoljan da potakne taj dogadaj. Namjeran nesporazum, rjeckanje oko sitnice ili jednostavno bivanje na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme moze izazvati razornu crtu u ljudima koji su inace dobri i pristojni tipovi. Svatko moze ubiti. Ali ne moze svatko hladnokrvno ubiti neznanca. Tu na scenu ulazim ja.

Ja sam obavljao prljavi posao za druge. Cak je i Bog prepoznao potrebu za nekime kao sto sam ja u svom svetom planu, kad je Azraila imenovao Arhandelom smrti kako bi

okoncao zivote. Tako su se ljudi bojali, mrzili i proklinjali andela, a Njegova je ruka ostala cista i Njegovo ime neokaljano. Nije to bilo posteno prema andelu. Ali, ovaj svijet ionako nije poznat po pravednosti, zar ne?

Kad se spustio mrak, otisao sam u onu krcmu. Za stolom pokraj prozora sjedio je neki

muskarac s brazgotinama na licu, koji je naizgled bio u dubokome snu. Palo mi je na pamet da ga probudim i kazem mu da ode negdje drugdje, ali s pijancima nikad ne znas kako ce reagirati, a morao sam biti oprezan da ne bih privukao previse pozornosti na sebe. Stoga sam sjeo za sljedeci slobodan stol i okrenuo se ka prozoru.

Ubrzo su stigla dvojica muskaraca. Sjeli su pokraj mene, svaki s jedne strane kako ne bi pokazali lica. Medutim, nisam ih ni morao pogledati da bih shvatio koliko su mladi i koliko nespremni za korak koji su kanili poduzeti.

"Imate izvanredne preporuke", rekao je jedan od njih dvojice, ne toliko oprezno, koliko

zabrinuto. "Receno nam je da ste najbolji."

Bio je smijesan nacin na koji je to rekao, ali suspregnuo sam osmijeh. Zamijetio sam da me se oni boje, a to je bilo dobro. Ako su dovoljno preplaseni, nece se usuditi nauditi mi.

Stoga  sam  rekao:  "Da,  najbolji  sam.  Zato  me  zovu  Sakalova  glava.  Nikad  nisam iznevjerio svoje klijente, ma kako tezak zadatak bio."

"Dobro." Uzdahnuo je. "Jer ovo bi mogao biti ne bas lagan zadatak."

Sad je progovorio i drugi tip. "Vidite, postoji jedan muskarac koji si je stvorio previse

neprijatelja. Otkad je dosao u ovaj grad, sa sobom nije donio nista doli nevolje. Upozorili smo ga nekoliko puta, ali on se ne obazire na nas. Dapace, samo je postao jos svadljiviji. Ne ostavlja nam nijednu drugu mogucnost."

Uvijek je bilo isto. Svaki bi put klijenti pokusali objasniti svoje razloge prije nego sto

dogovorimo posao, kao da moje odobravanje moze na bilo koji nacin umanjiti tezinu onoga sto kane uciniti.

"Znam sto mislite. Recite mi, tko je ta osoba?" upitao sam.

Djelovali su nevoljki otkriti mi ime i umjesto toga ponudili mi neodredene opise.

"Krivovjernik koji nema nikakve veze s islamom. Nepokoran covjek pun svetogrda i bogohulja. Skitnica dervis."

Cim sam cuo ovu zadnju rijec, ruke mi je obuzeo neki osjecaj jeze. Misli su mi jurcale. U

zivotu sam ubio svakojake ljude, mlade i stare, muskarce i zene, ali dervis, covjek vjere, nije bio medu njima. Imao sam svoja praznovjerja i nisam zelio navuci Bozji gnjev na sebe jer sam usprkos svemu vjerovao u Boga.

"Bojim se da cu morati odbiti. Mislim da ne zelim ubiti dervisa. Nadite nekog drugog." To rekavsi, ustao sam kako bih otisao. Ali jedan od one dvojice zgrabio me za ruku i preklinjao. "Cekajte, molim vas. Vasa ce placa biti razmjerna vasemu trudu. Kakva god

bila vasa cijena, mi smo je spremni udvostruciti."

"A utrostruciti?" upitao sam, uvjeren da nece moci prikupiti tako velik iznos.

No na moje iznenadenje, nakon kratkog oklijevanja, obojica su pristali. Spustio sam se na svoje sjedalo, sav nervozan. S tim sam si novcem najzad mogao priustiti cijenu mladenke, ozeniti se i prestati izjedati kako sastaviti kraj s krajem. Dervis ili ne, za tu

cijenu svakoga vrijedi ubiti.

Kako sam u tom trenutku mogao znati da cinim najvecu pogresku u zivotu i da cu ostatak svojih dana provesti kajuci se zbog toga? Kako sam mogao znati da ce biti tako tesko ubiti dervisa i da ce me njegov pogled nalik nozu pratiti posvuda jos dugo nakon

njegove smrti?

Cetiri su godine prosle otkad sam zario noz u njegovo tijelo u onome dvoristu i bacio ga u bunar, cekajuci da cujem pljuskanje koje se nije culo. Nije se cuo nikakav zvuk. Kao

da je umjesto u vodu pao uvis ka nebu. Jos uvijek ne mogu spavati bez snomorica, a ako vise od nekoliko sekundi gledam u vodu, bilo koji izvor vode, hladan mi uzas prozme citavo tijelo i moram povratiti.