Skrivena povijest ljudske vrste

Do sada smo razmotrili probleme s kojima se suočavaju darvinisti pri baratanju s općepoznatim i prihvaćenim dokazima. Međutim, u

Zabranjenoj arheologiji saznajemo da se velika količina dokaza izgubila u procesu filtriranja.

Budući da su ti dokazi protuslovili službenim evolucijskim doktrinama tijekom proteklih 150 godina, bili su uklonjeni iz znanstvene rasprave.

Ti dokazi pokazuju da su anatomski suvremeni ljudi postojali prije više milijuna godina. Prihvati li ih znanstvena zajednica, uništili bi gore prikazan znanstveni scenarij, prema kojemu su se suvremeni ljudi pojavili prije otprilike 100.000 godina.

Australopitek, Homo habilis, Homo erectusi neandertalac više ne bi bili ljudski preci, već jednostavno stvorenja koja su supostojala s anatomski suvremenim ljudima.

Dokaz o iznimno drevnom podrijetlu čovjeka podudara se s drevnom indijskom vedskom književnošću. Ona uključuje skupinu rukopisa zbirnoga imena purane ili povijesti. U puranama saznajemo da su ljudi postojali tokom dugih razdoblja cikličkog vremena. Osnovna jedinica tog cikličkog vremena jest brahmanov dan. Brahmanov dan traje 4.320.000.000 godina, i nakon njega nastupa brahmanova noć koja također traje 4.320.000.000 godina. Brahmanovi dani i noći uzajamno se beskonačno izmjenjuju. Tijekom brahmanovih dana manifestira se život, uključujući ljudski, za razliku od brahmanovih noći, tijekom kojih život nije manifestiran. Prema vedskim kozmološkim kalendarima, brahmanov dan koji trenutačno traje, počeo je prije otprilike prije 2 milijarde godina. S obzirom na to, vedski arheolozi mogu očekivati da će pronaći dokaz da ljudi postoje već 2 milijarde godina. Purane i drugi vedski rukopisi govore i o stvorenjima s majmunolikim tijelima i ljudskom inteligencijom. Naprimjer,

Shrimad Bhagavatam (9.18) govori o majmunima-vojnicima koji su pomogli gospodinu Rami poraziti demona Ravanu. Prema tome, vedski arheolozi mogu očekivati da će pronaći dokaz o različitim tipovima majmunolikih ljudi, koji su postojali istodobno s anatomski suvremenim ljudima u dalekoj prošlosti.

Slijedi primjer jedne vrste dokaza iznesenog u

Zabranjenoj arheologiji.

Godine 1979., istraživači u Laetoli u Tanzaniji, nalazištu u Istočnoj Africi, otkrili su otiske stopala u naslagama vulkanskog pepela starima više od 3,6 milijuna godina. Mary Leakey (1979.) i drugi znanstvenici kazali su da se ti otisci nimalo ne razlikuju od otisaka stopala suvremenih ljudi. Na temelju toga, ti su znanstvenici zaključili da su australopiteci prije 3,6 milijuna godina imali začuđujuće suvremena stopala. Međutim, drugi znanstvenici, kao što je fizikalni antroplog R. H. Tuttle sa Čikaškoga Sveučilišta ustvrdili su na temelju fosilnih kostiju stopala poznatih australopiteka, koji su postojali prije 3,6 milijuna godina, da su im stopala bila izrazito majmunolika (Tuttle, 1985.). S obzirom na to, nisu se podudarala s otiscima iz Laetolija. U članku objavljenom u časopisu

Natural History (ožujak 1990.), Tuttle (1990.) je priznao: "...suočeni smo sa svojevrsnom zagonetkom."

S obzirom na to, čini se dopuštenim razmotriti mogućnost koju ni Tuttle ni Leakey nisu spomenuli, naime, da su prije oko 3,6 milijuna godina u Istočnoj Africi postojala stvorenja s tijelima i stopalima anatomski suvremenih ljudi. U

Zabranjenoj arheologiji iznio sam stotine drugih primjera takvog dokaza, svrstavajući ih u sljedeće kategorije - izrezbarene kosti, kameno oruđe, ljudski fosili i artefakti koji upućuju na visoke razine kulture.

Izrezbarene kosti i školjke

Desetljećima nakon što je Darwin prvi put iznio svoju teoriju, brojni su znanstvenici otkrili zarezane i slomljene kosti životinja i školjke, koje su upućivale na pretpostavku da su u razdoblju pliocena (prije 2-5 milijuna godina), miocena (prije 5-25 milijuna godina), pa čak i prije, postojali ljudi ili preteče ljudi koji su upotrebljavali oruđe. Analizom odrezanih i slomljenih kostiju i školjki, istraživači su oprezno razmotrili i isključili alternativna objašnjenja - kao što su djelovanje životinja ili geološkog pritiska - prije nego su zaključili da je riječ o djelovanju ljudi. U nekim su slučajevima uz odrezane i slomljene kosti ili školjke otkrivena kamena oruđa.

Osobito zanimljiv primjer spomenute kategorije je školjka s grubim, premda raspoznatljivim prikazom ljudskoga lica urezanim na njezinoj površini. Ta školjka, o čijem je otkriću

Britansko društvo za unapređenje znanosti (British Association for the Advancement of Science) izvijestio geolog H. Stopes (1881.), pronađena je u formaciji Red Crag u Engleskoj iz razdoblja pliocena, a stara je više od 2 milijuna godina. Prema uobičajenim gledištima, u Europi su se ljudi na takvoj kulturnoj razini pojavili tek prije oko 30.000 ili 40.000 godina. Nadalje, pretpostavlja se da su se u svojoj afričkoj domovini pojavili tek prije otprilike 100.000 godina.

Osvrnuvši se na takav dokaz, francuski antropolog Armand de Quatrefages napisao je u svojoj knjizi

Hommes Fossiles et Hommes Sauvages (1884.) sljedeće: "Čini se da su prigovori o postojanju čovjeka u pliocenu i miocenu obično povezani s teoretskim razmatranjima, a ne s izravnim promatranjem."

Eoliti: Kamenje smutnje

Primitivna kamena oruđa poznata pod imenom eoliti ('kamenje zore'), otkrivena u neočekivano starim geološkim slojevima, izazvala su rasprave koje su se vodile krajem 19. i početkom 20. st. Neki znanstvenici nisu u eolitima uvijek prepoznavali oruđa. Eoliti nisu simetrično oblikovani kao oruđa, već je rub prirodnog kamena dotjeran kako bi poslužio određenoj svrsi, primjerice, struganju, rezanju ili sjeckanju. Često su se na radnom rubu kamena mogli vidjeti tragovi uporabe. Kritičari su tvrdili da su eoliti nastali djelovanjem prirodnih sila, primjerice, prevrtanjem u riječnim koritima.

No, zagovornici eolita iznosili su uvjerljive protuargumente, dokazuiući da oni nisu mogli nastati djelovanjem prirodnih sila.

Krajem 19. st., amaterski arheolog Benjamin Harrison otkrio je eolite na Kentskoj visoravni u jugoistočnoj Engleskoj (Prestwich, 1892.). Geološki dokaz upućuje na pretpostavku da su eoliti proizvedeni u srednjem ili kasnom pliocenu prije otprilike 2-4 milijuna godina. Osim eolita, Harrison je na različitim mjestima na Kentskoj visoravni otkrio i primjerke mnogo naprednijeg kamenog oruđa (paleolite) slične starosti. Mogućnost postojanja hominida koji su izrađivali oruđe u Engleskoj u to doba, suprotstavlja se svim općeprihvaćenim shemama ljudske evolucije. Među zagovornicima Harrisonovih eolita nalazili su se Alfred Russel Wallace (E. Harrison, (982., str. 370), Sir John Prestwich (1892., str. 251), jedan od najistaknutijih engleskih geologa i Ray E. Lankester, direktor British Museuma (Prirodoslovni odsjek).

U prvoj polovici 20. st., J. Reid Moir, član Kraljevskog instituta za antropologiu i predsjednika Pretpovijesnog društva Istočne Anglije, otkrio je eolite (i mnogo naprednija kamena oruđa) u formaciji Red Crag u Engleskoj.

Ta su oruđa bila stara otprilike 2-2,5 milijuna godina. Neka od tih oruđa otkrivena su u naslagama gruha ispod Red Craga, a pretpostavlja se da su stara između 2,5 i 55 milijuna godina.

Moirova otkrića podržao je jedan od najglasnijih kritičara eolita i jedan od tada najuglednijih svjetskih stručnjaka za kamena oruđa, Henri Breuil.

Drugi Moirov pristaša bio je paleontolog Henry Fairfield Osborn s Američkog prirodoslovnog muzeja u New Yorku. A 1923., međunarodno vijeće znanstvenika otputovalo je u Englesku kako bi ondje istražilo Moirova glavna otkrića, te ih je proglasilo autentičnima.

Primitivni paleoliti

U slučaju eolita, isklesan je radni rub prirodno odlomljenog kamena. No, tvorci primitivnih paleolita odlamali su krhotine s kamenih jezgri, i potom ih oblikovali u mnogo raspoznatljivije tipove oruđa. U nekim su slučajevima i same jezgre oblikovane u oruđa.

Među primitivnim paleolitima nalaze se oruđa iz ranog miocena (prije oko 20 milijuna godina), koja je krajem 19. st. otkrio Carlos Ribeiro, direktor Instituta za geološka mjerenja u Portugalu. Na međunarodnoj konferenciji arheologa i antropologa održanoj u Lisabonu, vijeće znanstvenika istražilo je jedno od nalazišta na kojima je Ribeiro otkrio spomenuta oruđa.

Jedan član znanstvenog vijeća pronašao je kameno oruđe naprednije i od Ribeirovih boljih primjeraka. To je oruđe nalikovalo oruđu musterijenskog tipa iz kasnog pleistocena, a ležalo je čvrsto ukopano u miocenskom konglomeratu, u uvjetima koji su potvrđivali njegovo miocensko podrijetlo (Choffat, 1884., str. 63).

Primitivni paleoliti otkriveni su i u miocenskim formacijama u Thenayu u Francuskoj. Engleski znanstveni pisac S. Laing primijetio je (1893., str. 113-115): "U cjelini, čini se da je dokaz o tom miocenskom oruđu veoma uvjerljiv, a prigovori protiv njega proizlaze samo iz nesklonosti priznavanja drevnijeg podrijetla čovjeka." Znanstvenici su pronašli primitivne paleolite iz miocena i u Aurillacu u Francuskoj. A u Boncellesu u Belgiji, A. Rutot je otkrio veliku zbirku paleolita iz oligocena (prije 25 do 38 milijuna godina).

Napredni paleoliti

Dok eoliti i primitivni paleoliti mogu biti proizvodi anatomski suvremenih ljudi ili njihovih prethodnika, kao što su

Homo erectus ili Homo habilis, napredni paleoliti neosporno su djelo anatomski suvremenih ljudi.

Ugledni argentinski paleontolog Florentino Ameghino otkrio je u pliocenskoj formaciji u Monte Hermosu u Argentini napredna kamena oruđa, tragove ognjišta, slomljene kosti sisavaca i ljudski kralježak. U Argentini je Ameghino otkrio brojna slična nalazišta, koja su privukla pozornost znanstvenika diljem svijeta.

Ales Hrdlička s Instituta Smithsonian, objavio je 1912. opsežnu, no ne odveć argumentiranu kritiku Ameghinova djela. Hrdlička je tvrdio da većina Ameghinovih otkrića potječe iz mladih indijanskih naselja. Slijedom toga, Ameghinov brat, Carlos Ameghino, proveo je nova istraživanja u Miramaru na argentinskoj obali južno od Buenos Airesa. Ondje je otkrio niz kamenih oruđa, uključujući bole i tragove ognjišta u Chapadmalalanformaciji, kojoj suvremeni geolozi pripisuju starost od 3-5 milijuna godina.

Carlos Ameghino je u Miramaru otkrio i kameni vrh strijele, koji je bio čvrsto ukopan u bedrenu kost toksodonta, izumrlog južnoameričkog sisavca iz pliocena.

Etnograf Eric Boman pobijao je otkrića Carlosa Ameghina, no pritom je ujedno nesvjesno pomogao njihovoj potvrdi. Godine 1913., kolekcionar koji je radio za Carlosa Ameghina, Lorenzo Parodi, pronašao je kameno oruđe u pliocenskoj barranci (stijeni) na morskoj obali u Miramaru, koji je ostavio na mjestu. Boman je bio jedan od nekoliko znanstvenika koje je Ameghino pozvao da svjedoče iskopavanju spomenutog oruđa.

Nakon što je taj predmet (bola) fotografiran i izvađen, dogodilo se sljedeće otkriće. Boman je napisao (1921., str. 344): "Parodi je na moju uputu nastavio udarati

barrancu pijukom na istome mjestu na kojemu je otkrivena bola, pri čemu se iznenada i neočekivano pojavila druga kamena kugla ...

Više nalikuje brusnom kamenu nego boli." Nekoliko metara dalje od toga nalazišta, Boman je otkrio i drugo oruđe. Zbunjen tim otkrićem, preostalo mu je samo da u svom pisanom izvješću navijesti da je Parodi podmetnuo ta oruđa. U svakom slučaju, Boman nije uspio dokazati da je Parodi, taj dugogodišnji zaposlenik Prirodoslovnog muzeja u Buenos Airesu ikada pribjegao prijevari.

Oruđa koja je otkrio Carlos Ameghino u Miramaru (vrhovi strijela i bole) obično se pripisuju

Homo sapiens sapiensu. Na prvi pogled, dakle, miramarska otkrića upućuju na prisutnost anatomski suvremenih ljudi u Južnoj Americi prije više od 3 milijuna godina. Zanimljivo je da je 1921., u Chapadmalalan-formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, M. A. Vignati otkrio fragment fosilne ljudske čeljusti.

Početkom 1950-ih, Thomas E. Lee iz Kanadskog nacionalnog muzeja, otkrio je napredna kamena oruđa u glacijalnim naslagama u Sheguiandahu na otoku Manitoulin, na sjeveru jezera Huron. Geolog John Sanford (1971.) s Wayne State University tvrdio je da su najstarija oruđa iz Sheguiandaha stara najmanje 65.000, a možda čak i 125.000 godina. Takva su datiranja neprihvatljiva onima koji su usvojili standardno gledište o sjevernoameričkoj pretpovijesti.

Thomas E. Lee (1966., str. 18-19) je negodovao: "Otkrivač nalazišta [Lee] protjeran je sa svog službenog položaja u dugo razdoblje nezaposlenosti; obustavljene su publikacije; neki ugledni autori pogrešno su predstavili dokaz...; gomile artefakata su nestale u skladištima kanadskog Nacionalnog muzeja; ravnatelj Nacionalnog muzeja, koji je predložio objavljivanje monografije nalazišta, i sam je otpušten i prognan jer je odbio otpustiti pronalazača; zahvaljujući službenim povlaštenim i moćnim položajima zadobiven je nadzor nad samo šest uzoraka iz Sheguiandaha, koji se nisu skrili; a nalazište je pretvoreno u turističko mjesto ... Sheguiandah je prijetio izmamiti neugodna priznanja kako profinjeni intelektualci ipak ne znaju sve. Prijetio je mogućnošću ponovnog pisanja gotovo svih knjiga s tog područja. Stoga je morao biti ubijen. I doista je ubijen."

Leejev slučaj nije bio jedini. Početkom 1970-ih antropolozi su otkrili napredna kamena oruđa u Hueyatlacou u Meksiku. Geologinja Virginija Steen-McIntyre i drugi članovi tima Američkog instituta za geološka mjerenja, utvrdili su da su slojevi u kojima su otkrivena ta oruđa stari oko 250.000 godina. Ta tvrdnja nije dovela u pitanje samo standardna gledišta o antropologiji Novoga svijeta, već i cjelokupno prihvaćenu predodžbu o podrijetlu čovjeka. Smatralo se da su se ljudi sposobni izraditi oruđe poput onog u Hueyatlacu, razvili prije samo 100.000 godina u Africi.

U nastojanju da objavi svoju studiju o starosti nalazišta u Hueyatlacu, Virginija Steen-Mclntyre suočila se s brojnim poteškoćama. "Smatram da problem nadilazi Hueyatlaco", napisala je Estelli Leopold, pomoćnici urednika časopisa

Quaternary Research. "Riječ je o manipulaciji znanstvene misli potiskivanjem 'zagonetnih podataka, koji pobijaju prevladavajuće nazore. A Hueyatlaco nedvojbeno čini upravo to! Budući da nisam antropolog, previdjela sam pravi značaj naših datiranja iz 1973., kao i činjenicu koliko se općeprihvaćena teorija ljudske evolucije duboko utkala u našu misao. Većina arheologa odbacila je naš rad u Hueyatlaca isključivo stoga jer protuslovi toj teoriji; točka."

Taj proces potiskivanja podataka odvija se već dugo. Godine 1880., J. D. Whitney (1880.), kalifornijski državni geolog, objavio je opsežan prikaz naprednog kamenog oruđa otkrivenog u kalifornijskim rudnicima zlata.

Ta su oruđa, među kojima su se nalazili vrhovi koplja i kameni mužari i tučci, otkrivena duboko u rudarskim oknima, ispod debelih, netaknutih slojeva lave, u formacijama starima od 9 do više od 55 milijuna godina.

Jedan od najvećih kritičara kalifornijskih otkrića, W. H. Holmes s Instituta Smithsonian, napisao je (1899., str. 424): "Da je prof. Whitney posve razumio priču o ljudskoj evoluciji kako se ona danas tumači, oklijevao bi objaviti zaključke [da su ljudi u Sjevernoj Americi živjeli u veoma drevno doba], usprkos impozantnom nizu svjedočanstava s kojima je bio suočen."

Drugim riječima, ne slažu li se činjenice s omiljenom teorijom, tada se one, čak i ako postoje u impozantnom nizu, moraju odbaciti.