Uvod

KRATAK OPIS

VRIJEME JE DA SAZNATE
- Zašto je liječnik hitne medicine koji je bio predstojnik prometnog odjela hitne službe napustio svoju karijeru da bi po svijetu pronosio informaciju da nismo sami?
- Koja osobna iskustva — od djetinjstva pa na dalje — su me upoznala s kozmičkim civilizacijama, kozmičkom sviješću i čudesnom budućnošću koja očekuje čovječanstvo?
- Koje su to tehnologije nove energije koje nam mogu
osigurati novi svijet lišen zagađenja, siromaštva i
sukoba? Što je spona koja povezuje um, prostor, vrije-
me i materiju — i kako bi jedna napredna civilizacija
to mogla tehnološki iskoristiti?
- Kako izgleda nacrt za sljedećih petsto tisuća godina
ljudske civilizacije — i kakve promjene moramo provesti da dođemo u to doba? Što sam otkrio — i doživio
— u svojim susretima s čelnicima država, dužnosnicima CIA-e, milijarderima i tajnim agentima koji su
redom spremni na sve da bi se održala tajnost, no istovremeno se mole za izlaz iz tog labirintskog sustava u
koji su se zatvorili?

 

Ova knjiga posvećena je svoj našoj djeci

i uspostavljanju održive civilizacije na

Žemlji — životu u univerzalnom miru.

Prvo poglavlje

MALO VJEROJATNI GLASNIK

 

»Uzet ćemo malu Hollomanovu dvoranu za ovaj događaj... Ona će biti zadovoljavajuća.«

»O, ne, trebamo plesnu dvoranu.«

»Ali, ta dvorana se nikad ne koristi osim za stvarno velike i važne događaje.«

»To će i biti stvarno velik i važan događaj!«

»Mora da ste poludjeli.«

»Ne, trebamo čitavu plesnu dvoranu!«

»Tu dvoranu posljednji su put popunili prilikom posjeta predsjednika Reagana!«

»Samo je unajmi! Učini to.«

»U redu, ne želite me slušati... Unajmit ću je.«

Dvorana o kojoj je riječ bila je plesna dvorana Nacionalnog novinarskog kluba u VVashingtonu. Dana 9. svibnja 2001. prepirka između mene, dr. Stevena Greera, i osobe zadužene za odnose s medijima pokazala se vrijednom truda. Ona je održala svoju riječ, a moj instinkt se pokazao točnim! Promatrali smo kako se velika plesna dvorana puni do posljednjeg mjesta: dvadesetak televizijskih kamera i vojska novinara okupili su se da čuju i snime najavljene iskaze dvadeset i jednog svjedoka iz vojnih, obavještajnih, vladinih, korporativnih i znanstvenih organizacija.

Svjedoci su izlazili pred novinare i iznosili svoja osobna iskustva s izvanzemaljskim letjelicama (IZL-ima, poznatima i kao NLO-i) i izvanzemaljskim životnim oblicima. Javno svjedočenje trajalo je više od dva sata, potvrđujući stvarnost kontakta s IZL/NLO-ima, ali i njegov uglavnom nepoznati ishod: interakcija s izvanzemaljskom inteli- gencijom rezultirala je razvojem naprednih energetskih i pogonskih tehnologija, što se godinama skrivalo od javnosti.

Taj događaj obilježio je početak Projekta razotkrivanje (Project Disclosure), logične posljedice dugogodišnjeg rada Centra za proučavanje izvanzemaljske inteligencije (Center for the Study of Extraterrestrial Intelligence - CSETI). Bila je to prekretnica i na mom osobnom putovanju, jer tada sam prekinuo svoju karijeru liječnika hitne službe u Ashevillu u Sjevernoj Karolini i preuzeo novu ulogu, ulogu malo vjerojatnog glasnika poruke koja inzistira da je se čuje.

To je bio još jedan korak duž povremeno trnovitog puta na koji sam nabasao kao devetogodišnjak, igrajući se na ulicama Charlotte u Sjevernoj Karolini.

Tog sunčanogposlijepodneva 1965. godine skitao sam s uobičajenom skupinom derana iz susjedstva. Bili smo tipična južnjačka djeca, švrljali smo uokolo u potrazi za svakojakim avanturama: za nečim što ćemo izgraditi, ili vidjeti, ili ponijeti kući.

 Nemalo nas je iznenadilo ono što se odjednom pojavilo na nebu u smjeru jugozapada: blistava, srebrna letjelica ovalnog oblika. Bilo je očito da se ne radi o zrakoplovu ili helikopteru. Klizila je zrakom potpuno bešumno, drugačija od bilo čega što smo dotad vidjeli. Nakon što je neko vrijeme lebdjela na mjestu, u trenu je nestala.

Osjetili smo da je to bilo nešto istinski neobično. Moja obitelj je, kao što se moglo predvidjeti, incident odbacila kao dječju maštariju.

Ipak, moji vršnjaci i ja znali smo da smo vidjeli nešto što je bilo krajnje nesvakidašnje. To je bio moj prvi susret s »IZL-om« (eng. ETV - Extraterrestrial Vehicle; op. prev.), što je izraz koji američka Nacionalna sigurnosna agencija upotrebljava za izvanzemaljske letjelice, općepoznate i kao NLO-i.

Tog sam dana stekao trajan osjećaj povezanosti s tom svemirskom letjelicom, a događaji u sljedećih nekoliko tjedan dodatno su učvrstili vezu: doživio sam niz lucidnih snova i noćnih susreta s nezemaljskim bićima. Budući da sam bio tek dječak, sve sam to mogao s lakoćom prihvatiti: činilo mi se prirodnom posljedicom incidenta kojem sam svjedočio sa svoja tri prijatelja. Mislim da su mi izvanzemaljci nastojali usaditi svijest o postojanju stvari onkraj vidljivog svijeta i pomoći mi da ih prihvatim.

 Moja dječačka nevinost omogućila mi je da na sve to gledam bez predrasuda, premda o tome nisam javno govorio (zbog opasnosti od ismijavanja) sve do prije nekoliko godina.

No, ta rana veza utjecala je na cijeli moj život, ona je bila početak veće potrage za istinom koja je jačala kako sam sazrijevao.

Premda godinama nakon toga nisam imao neposredan kontakt s izvanzemaljcima, moja znatiželja i zanimanje za te stvari bili su sve veći. U dobi od oko dvadeset godina skupljao sam članke te tematike iz magazina kao što su »True«, »Argosv« i »Life«, kao i knjige o susretima s NLO-ima; nakupio sam golemu zalihu u svom ormaru!

Mogućnost postojanja ljudi s drugih planeta me očarala, budeći u meni osjećaj začudnosti i radosti dok bih promatrao noćno nebo.

Nikada se nisam bojao, s tim sam se spoznajama osjećao ugodno kao kod kuće. Stoga je moj pristup ideji izvanzemaljaca bio takav da se njihovo postojanje podrazumijeva, kao i da su ta bića svjesna našeg razvoja na Zemlji.

Taj osjećaj bliskosti s velikim prostranstvom svemira u meni je oduvijek izazivao osjećaj radosti i mira, čak i u predškolskoj dobi. Dok bih boravio u prirodi obuzimao bi me taj osjećaj nečeg svjesnog i božanskog u pozadini svakodnevne pojavnosti.

Vjerujem da je uvijek postojalo nešto kao ruku na ramenu koja me vodila prema percepciji svjesnosti, tajanstvena svjesna prisutnost koja bi mi se razotkrila svaki put kada bih pogledao na nebo ili se igrao na otvorenom.

Jedna perzijska poslovica glasi: »Najbolji način da se ljubi Boga jest voljeti sve što je Bog stvorio.« Na vrlo nevin, elementaran način bio sam blagoslovljen tom spoznajom.

Bio je to jedan nekonvencionalan pogled na život, možda prirodan ishod jednako nekonvencionalnog djetinjstva.

Odrastao sam u izvanredno ekscentričnoj južnjačkoj obitelji. Majka je bila poput mješavine Scarlett O'Hare i Bette Daviš u filmu »Hush, Hush, Sweet Charlotte« (Tiho, tiho, mila Charlotte), uz prstohvat Joan Crawford iz »Mummy Dearest« (Najdraža mama). Otac je bio napola američki Indijanac, majka mu je bila Cherokee.

Odrastao sam u izrazito problematičnoj obitelji. Djeca iz takvih teških sredina najčešće slijede jedan od dva životna puta: ili podlegnu autodestruktivnim navikama i ovisnostima, ponekad do točke samoubojstva, ili pronađu dovoljno unutarnje snage te izgrade sadržajan i produktivan život.

 Uz Božju milost i posredništvo kako poznatog tako i nepoznatog svijeta, ja sam krenuo ovim drugim smjerom.

Štoviše, mislim da nikada nisam naišao na obiteljsku situaciju koja je bila traumatičnija i disfunkcionalnija od naše. Većina ljudi ne zna za taj dio mog života: znaju me kao uspješnog liječnika i javnu osobu (premda pomalo ekscentričnu!) i pretpostavljaju da sam imao uobičajeno, normalno djetinjstvo.

Kao mladić jednom sam sa svojom sestrom blizankom otišao pogledati film »Najdraža mama«. Po završetku filma pogledali smo se i zaključili: »Bože moj, to bi bili najbolji dani našeg djetinjstva!« Ljudi se užasnu kada to čuju. Zbog alkoholizma naših roditelja i životnih uvjeta koji često prate alkoholizam mi, djeca, često smo osjećali elemente napuštanja, zanemarivanja i zlostavljanja.

Sjećam se kako sam, kao dijete predškolske dobi, jeo pepeo od cigareta, pijesak i zemlju kada nije bilo ničeg drugog za jelo. Danas, kao liječnik, znam da sam na taj način, ako ništa drugo, u sebe unio neke od minerala potrebnih mojem tijelu: to je jedan od onih instinktivnih poriva, nužnih da bi tijelu omogućili preživljavanje.

Često sam bio ozbiljno bolestan, osobito zimi, s groznim upalama pluća i bronhitisom.

No, blagoslovi se često pokažu kroz nevolje. Izazovi su me učinili jakom osobom! Svaka ogorčenost koju sam možda gajio od djetinjstva raspršila se sa spoznajom da me je to učinilo snažnim — neslomljivim.

Kada sam krenuo u srednju školu zakleo sam se da ću uzeti život u svoje ruke i promijeniti ga; to sam i učinio.

Tijekom tih godina povremeno sam bio potpuno samostalan i živio u vlastitom stanu. Imao sam posao u mjesnom restoranu gdje sam svake večeri radio do jedan u noći, a zatim sam u šest ujutro ustajao te biciklom preko cijelog grada išao u školu. Uspio sam održavati odličan prosjek, bio sam Član počasnog studentskog društva, uključen u brojne školske aktivnosti.

Moj mladenački osjećaj odgovornosti odnosio se na moje tri sestre. Često sam ih nenamjerno nazivao »svojim kćerima«, tako snažan je bio moj zaštitnički instinkt prema njima. Uz roditelje koji su bili anti-uzori naučio sam kako stvari ne treba raditi.

Teškoće kroz koje sam prošao dovele su me do spoznaje da sami stvaramo vlastitu budućnost, kao i da je ograničenja nametnuta mjestom rođenja, siromaštvom, zlostavljanjem ili bilo kojom drugom poteškoćom moguće nadići primjenom ljudske volje.

Tijekom srednje škole bio sam prezaposlen da bi me očarale različite stvari iz pop-kulture koja je od kraja šezdesetih do ranih sedamdesetih zaokupljala mnoge tinejdžere. Jednostavno mi nisu bili dostupni luksuzi koje je većina djece srednjeg sloja uzimala zdravo za gotovo.

Moja trajna preokupacija bilo je puko preživljavanje. Eksperimentiranje s drogama i alkoholom nije dolazilo u obzir!

Umjesto toga, počeo sam čitati Veđe i učiti sanskrt. Vlastitim sam snagama naučio mnogo o meditaciji i konceptu transcendencije koji se sasvim lijepo uklopio u moju psihu. Odgajan sam izvan ograničenja formalne religije. Moji me roditelji kao dijete nisu uveli u crkvu (štoviše, bili su izričiti ateisti).

 Izostanak vezanosti za neku institucionalnu doktrinu ostavio me otvorenim za ideje koje bi za nekoga tko je odrastao u konvencionalnoj vjerskoj tradiciji vjerojatno bile neprihvatljive.

Kao rezultat toga, u meditativna iskustva i višu razinu svijesti ušao sam prirodno, bez tutorstva sa strane. Sam sam se naučio meditaciji i molitvi, kako iz knjiga tako i neposrednim iskustvom. Te preokupacije, zajedno sa školskim obavezama te ekološkim i mirovnim aktivizmom urodili su novim iskustvima i rastom svijesti.

Tada sam se upoznao s iskustvom koje danas nazivam »nelokalnost svijesti «. Kad god bih pronašao slobodnog vremena volio sam se voziti biciklom po okolici u potrazi za tom povezanošću.

Legao bih u polju i prakticirao tehnike koje su proizišle iz moje nutrine. Našao bih se kako putujem i promatram druge dijelove Charlotte, ili gledam druga područja na Zemlji, ili kako se dižem u visine,u svemir i promatram ga izbliza. To je postala moja rutina.

Kada mi je bilo petnaest godina u meni se počela oslobađati jedna nezaustavljiva sila, neovisna o bilo kakvom obliku tradicije. U cijelosti je dolazila iz moje nutrine.

I tada sam, u proljeće 1973. godine, ozlijedio svoje lijevo bedro. Imao sam sulude planove da se biciklom odvezem od Charlotte do barijernih otoka na obali Sjeverne Karoline, što je put od preko tri stotine kilometara. Zanemario sam ozljedu i nastavio dalje, u jednom danu proputovao čitavu udaljenost do obale i zatim se vratio u svoju malu garsonijeru u Charlotti.

U nozi mi se razvila užasna infekcija i proširila se čitavim tijelom. Bio sam ozbiljno bolestan! Zbog prezahtjevnog radnog i školskog rasporeda bio sam iscrpljen i prije nego što se to dogodilo. Usto, bio sam siromašan, pa odlazak liječniku nije dolazilo u obzir. Kao liječnik, danas znam Što mi se dogodilo: imao sam sepsu - što znači da mi je krvotok bio inficiran - praćenu vrlo visokom temperaturom.

Osim toga, došlo je do sloma skeletnih mišića što je dovelo do preopterećenja bubrega. Sve to potencijalno su fatalni simptomi, i ja sam ubrzano padao prema toj točci bez povratka: sedamnaestogodišnjak sam u stanu, bez telefona, pokušavajući odnjegovati i izliječiti samog sebe, ne shvaćajući dokraja ozbiljnost svog stanja.

To me je dovelo do iskustva na rubu smrti: iznenada sam se našao oslobođen svog tijela.

Bio sam odnesen u dubine svemira gdje sam se već osjećao kao kod kuće. Zatim sam doživio ono što sada prepoznajem kao Božju svijest.

Moja je individualnost nestala stapajući se sa sjajnim, neograničenim, čistim, neizmjernim Umom. Nije bilo dualnosti. Činilo mi se da to traje čitavu vječnost jer se u tom stanju postojanja gubi uobičajeni osjećaj vremena.

Vidio sam cijeli svijet, golemost svemira - bio je neopisivo lijep. Nije tu bilo ničeg zastrašujućeg, samo beskonačna svjesnost, radost i percepcija beskrajnog, savršenog svijeta.

Naposljetku su iz zvijezda izašla dva blistava, treperava svjetla. Danas pretpostavljam da su to bili avatari - Božja utjelovljenja. Nisu bili antropomorfni ili antropocentrični nego su se pojavili kao blistave točke svjetlosti — čiste, svjesne energije. To su bila dva avatara našeg doba.

Kada su mi prišli, ušao sam u stanje jedinstva s njima. Bilo je nevjerojatno lijepo. Zatim je došlo do prijenosa znanja u predverbalnom obliku, ispred i onkraj riječi. To je, na primjer, kao da kažete »jabuka «, a unutar riječi se nalazi lik jabuke, koji bi mogao biti astralan (svjetlosni oblik). A unutar tog svjesnog lika čista je misaona tvorba same jabuke — njezina bit. Na taj su mi način prenosili informacije.

Nisam imao osjećaj koliko vremena je to sjedinjenje s Bogom trajalo. Bio sam svladan ljepotom svega toga. Naposljetku je ta epizoda prešla u linearniji način komunikacije.

Jedan od avatara je rekao: »Možeš poći s nama ili se vratiti na Zemlju. « Bio sam toliko priseban da upitam: »A što je vaša volja?« Biće je odgovorilo: »Naša volja je da se vratiš na Zemlju.« To je kod mene izazvalo tjeskobu budući da me u tom trenutku povratak na Zemlju nije nimalo zanimao. Bio bih vrlo sretan da ostanem u tom stanju svjesnosti, na tom mjestu onkraj svakog mjesta. No, nekako samznao da je najviši odgovor ljudske volje prihvaćanje božanske volje pa sam rekao: »Onda dobro.«

Time sam prihvatio njihovu stvarnost, postojanje vrlo uzvišenih božanskih bića i jednoga Boga te jedinstvo svijeta i božanskog. I to je bilo ono što sam doživio: potpuno, savršeno jedinstvo svijesti svemira.

Zatim kao da sam izgubio svijest te strelovito pao natrag u tijelo. Ponovno sam bio u tijelu, međutim vjerojatno sam predugo izbivao iz njega pa sam izgubio - premda je moj osjetilni sustav funkcionirao - svjesnu povezanost sa svim svojim živčanim centrima.

 Jasno se sjećam, kao daje bilo danas, da sam gledao drvo javora ispred svog malog stana kako se obasjano uličnim svjetlom njiše na vjetru. No nisam se mogao pomaknuti! Pomislio sam: »Baš krasno. Evo me natrag u ovom izmoždenom tijelu, paraliziran.« Doista sam mislio da mi je tijelo od te teške infekcije bilo toliko oštećeno da sam doživio moždani udar i ostao paraliziran.

(Kako se ispostavilo, radilo se o privremenoj pojavi. Danas je poznato da je kod produljenih iskustava tik do smrti potreban određeni protok vremena kako bi se svijest ponovno spojila s fizičkim tijelom.)

Zatim sam u svojoj sobi osjetio biće poslano da bi iskušalo moju volju za životom. Bilo je to jedno zastrašujuće, ali možda neophodno iskustvo koje me je prisilio da upotrijebim snagu volje kako bih se zadržao tamo. Osjećao sam prisutnost neke sile koja kao da me je vukla natrag van tijela.

Tako sam povremeno izlazio iz tijela i zatim se ponovno vraćao. Morao sam se svjesno truditi da ostanem u fizičkom tijelu i zadržim svoje astralno i svjesno tijelo integrirano s njim. I, nakon nekih pet-šest pokušaja, učvrstio sam se i ostao u njemu. Tada sam postao potpuno svjestan, a vratile su se i moje motoričke sposobnosti.

Kao što bi rekli naši stari, bio sam potpuno »otkačen«! To iskustvo promijenilo je moj život iz temelja. Promijenilo je sve čemu su me učili: da ne postoji božansko biće ni svjesno postojanje nakon smrti tijela. Sada sam na temelju izravnog iskustva znao da je to pogrešno.

Poslije tog iskustva za mene više ništa neće biti isto. Naučio sam da se smrti ne treba bojati, da, u stvari, nema smrti, samo preobrazba iz jednog stanja u drugo.

Kada sam ustao i reintegrirao se sa svijetom, ostao sam u tom stanju nevjerojatnog blaženstva, profinjenom stanju više svijesti u kojem je bezgranična kvaliteta kozmičke svjesnosti i dalje bila budna u meni.

Iako zatvoren u sobi, istovremeno sam posjedovao beskonačnu svjesnost.

Mistici to nazivaju kozmičkom sviješću, stanjem u kojem sam ostao još neko vrijeme nakon iskustva na rubu smrti.

Zanimljivo, moja bolesna noga spontano se iscijelila. Cijelo to vrijeme

nisam otišao liječniku niti se liječio antibioticima.

 Nastavlja se