Dok iskustvo zena ne podrazumijeva nikakav poseban tok akcije, pošto nema svrhe ni pobude, ono se, ipak, odlučno okreće onome što iskrsne da se uradi.

 

Mo chih ch'u je um koji funkcionira bez prepreka, bez kolebanja između alternativa, a veći dio obuke zena sastoji se u suočavanju učenika sa nedoumicama, pri čemu se od njega očekuje da ih razrješava bez razmatranja i „biranja".

 

Odgovor na zada­tu situaciju mora uslijediti brzinom zvuka proizvedenog plje­skom, kao što iskra izlijeće iz ukresanog kremena.

 

Učenik, nenaviknut na ovakvu vrstu odziva, u početku će biti zbu­njen, ali kako bude stjecao vjeru u svoj ,prvobitni" ili sponta­ni um ne samo što će reagirati s lakoćom, već će i sami od­govori postajati iznenađujuće podesni. Ovo je nešto slično daru profesionalnog komičara da izvali nepripremljenu dosjetku u bilo kojoj prilici.

Majstor može otpočeti razgovor s učenikom postav­ljajući mu čitavu seriju sasvim običnih pitanja o potpuno beznačajnim stvarima, na koja će ovaj odgovarati savršeno spontano.

 

Ali, iznenada, majstor će zapitati: „Kada voda iz kade otiče niz slivnik, da li se kreće u smjeru kazaljke na satu, ili obratno?"

 

Kad učenik zastane, zbunjen neočekivanim pitanjem i, eventualno, pokuša da se prisjeti u kojem smjeru otiče, majstor izvikuje: „Ne razmišljaj! Odlučuj! Ovako —", i brzim pokretom ruke opiše kovitlanje po zraku. Ili će, manje predusretljivo, reći: „Do maloprije, odgovarao si sasvim prirodno i lako na moja pitanja, šta ti je teško sada?"

 

Učeniku je, također, dozvoljeno da provocira majstora i možemo zamisliti da su se članovi zen zajednice, u danima kada je obuka zena bila manje formalna, morali izvanredno zabavljati postavljajući klopke jedan drugom.

 

Ova vrsta od­nosa postoji još uvijek, do izvjesne mjere, usprkos uzvišenom ceremonijalu sanzen razgovara, pri kojima se određuje koan i na njega odgovara.

 

Pokojni Kazuki Roshi kao uzgred je zapitao dvojicu svojih gostiju Amerikanaca, monaha, dok ih je nudio čajem: ,,A što vi, gospodo, znate o zenu?" Jedan od monaha baci svoju sklopljenu lepezu pravo majstoru u lice. Istog trena majstor blago iskrenu glavu u stranu, lepeza proletje kroz papirni shoji iza njega, a on prsnu u zvonki smijeh.

 

Suzuki je preveo jedno poduže pismo majstora zena Takuana o odnosu zena i vještine mačevanja, i ono je, nesumnjivo, najbolji književni izvornik o tome šta zen podrazumijeva pod mo chih ch'u, „ići pravo naprijed bez oklijevanja".

 

I Takuan i Bankei podvlače činjenicu da „prvobitni" ili „nerođeni" um neprekidno stvara čuda, čak i kod najobičnijih ljudi.

 

Premda drvo ima bezbroj listova, um ih prima sve odjednom, „nezaustavljen" bilo kojim po­sebnim, pojedinačnim. Objašnjavajući ovo jednom monahu u gostima, Bankei reče: „Da bi se dokazalo da je tvoj um Budin um, obrati pažnju kako sve što kažeš ulazi u tebe, ne izostavljajući ni jednu jedinu stvar, iako ja ne pokušavam silom to u tebe utisnuti. 

 

Kada ga je neki agresivni monah prekinuo usred riječi, uporno tvrdeći da ne razumije ništa, Bankei ga zamoli da priđe bliže. Monah pristupi. „Još bliže", reče Bankei. Monah se primače. „Kako me ti dobro razumiješ!", uzviknu Bankei.

 

Drugim riječima, naš prirodni organizam izvršava najčudesnije radnje, bez ikakvog oklijevanja ili premišljanja. Svjesna misao se i sama zasniva na či­tavom sistemu spontanog djelovanja, za čiji povod i nema stvarne alternative, osim slijepog povjerenja u sebe samu da će reagirati.

 

Čovjek sam jeste svoje reagiranje.

 

nastavlja se