Logičaru će, razumije se, izgledati da je točka do koje smo došli čista besmislica, što ona, u neku ruku, i jeste.

Sa budističke točke gledišta, stvarnost sama nema značenja, pošto ona nije znak koji ukazuje na nešto van sebe. Stići do stvarnosti — do „takvoće" — znači zaći s one strane karme, dalje od uzročno-posljedičnog djelovanja, i stupiti u život koji je potpuno besciljan.

Pa ipak, za zen i taoizam, ovo je sam život univerzuma, ispunjen u svakom trenutku, život bez potrebe sebe da opravdava ciljajući u nešto s one strane se­be. Po Zenrin stihovima:

Ako ne vjeruješ, promatraj samo septembar, promatraj oktobar! Žuto lišće pada li pada, zasipa planine i rijeke.

Shvatiti ovo znači ličiti na dvojicu prijatelja o kojima slijedeći Zenrin stihovi kažu:

Susrevši se, smiju se i smiju — Šumarak mali, opalog lišća tako puno!

Mentalitetu jednog taoiste, besciljan, prazan život ne nagovještava ništa obeshrabrujuće. Na protiv, on doživljava oslobođenje dočaravajući sebi prisnost oblaka i planinskih brzaka; ovi lutaju unaokolo između cvijeća u nedokučivim klisurama, divota koju nitko ne vidi, pa razbijanje valova oceana o grebene, vječno ispirajući pijesak, bez kraja i konca.

Osim toga, iskustvo zena više je zaključak nego premi­sa. Ono nikad ne može biti iskorišteno kao prvi korak u ni­zu etičkih ili metafizičkih rasuđivanja, jer zaključci više vu­ku ka njemu nego od njega.

Kao blažena Vizija kršćanstva, ono je „koje od kojeg nema više kojeg" — prava svrha čovjekova — a ne stvar koja se koristi za neku drugu svrhu.

Filozofi ne uviđaju tako lako da postoji jedna točka na kojoj razmišljanje — kao pri kuhanju jajeta — mora prestati. Pokušati iskazati iskustvo zena u vidu suda — „sve je Tao" — a zatim to analizirati i izvući zaključke, znači potpuni proma­šaj. Kao što je Kristovo razapinjanje na Križ „za Jevreje (moraliste) kamen spoticanja, a za Grke (logičare) budalaština".

Reći, „Sve je Tao", znači gotovo dosegnuti suštinu, ali baš u trenutku shvaćanja, riječi se raspadaju u besmislicu. Ovdje smo na samoj granici, na kojoj riječi otkazuju, jer one uvijek u sebi sadrže i neko značenje koje ih nadilazi — a ovdje nema značenja onostranog.

Zen ne griješi što saznanje da „sve stvari su jedna Takvoća" koristi za premisu etičkog principa univerzalnog brats­tva. Na protiv, Juan-wu kaže:

Ako si pravi čovjek, možeš svakako odvesti seljakovog vola, ili oteti komad hljeba gladnom čovjeku.

Ovim se samo kaže da se zen nalazi izvan etičkog stano­višta, a njegova se mjerila moraju potražiti ne u stvarnosti samoj, već u međusobnom sporazumijevanju ljudi.

Kada to pokušamo uopćavati ili da apsolutiziramo, etička točka onemogućava mu postojanje, jer ne možemo živjeti ni jedan dan a da ne uništimo život nekog drugog bića.

Ako se smatra da zen ima istu ulogu kao i religija na Zapadu, prirodno je da ćemo željeti da nađemo neku logičku vezu između njegovog osnovnog iskustva i poboljšanja ljudskih odnosa.

Ali je ovo, u stvari, potpuno pogrešno. Smisao je u tome da je jedno ovakvo iskustvo, ili način života kao što je ovaj, praktična primjena poboljšanih ljudskih odnosa.

U kulturama Dalekog istoka problemi ljudskih odnosa u sferi su konfucijanstva, prije nego zena, ali je zen počevši od dinastije Sung (959-1278), dosljedno njegovao konfucijanstvo i bio glavni začetnik predstavljanja njegovih principa u Japanu.

On je uvidio njihovu važnost za stvaranje uzora društvene matrice, u kojoj će zen moći širiti svoj utjecaj ne dolazeći u sukob s utvrđenim društvenim poretkom, jer je etika konfucijanstva, po opće priznatim činjenicama, ljudska i relativna, a ne božanska i apsolutna.

Premda potpuno „beznačajno", iskustvo zena ima zna­čaja u tom smislu što se može primijeniti u bilo kojem smjeru, na svaku zamislivu ljudsku djelatnost, i da, primijenjena ma gdje, daje ovaj očigledan doprinos.

Karakteristične vijednosti spontanog života su mo chih chu, „ići pravo naprijed bez oklijevanja", wu-wei, što se ovdje može shvatiti kao besciljnost, nemarnost, i wu-shih, neprenemaganje, ili jedno­stavnost.

 

nastavlja se...