Ovo je i Huang-poova doktrina:

Ako se drži da postoji nešto što se može ostvariti ili po­stići odvojeno od uma, uslijed čega se um koristi za traganje za tim, (to podrazumijeva) nesposobnost da se shvati da su um i objekt za kojim se traga jedno. Um se ne može upotrijebiti za traganje za nečim iz uma jer, u tom slučaju, čak i kad se prođe kroz milijun kalpi, dan uspjeha neće nikad osvanuti.

Ne smijemo zanemariti ni društveni kontekst zena. To je prvenstveno način oslobođenja za one koji su ovladali disci­plinom društvenih konvencija, uslovljavanja individue od strane grupe.

Zen je lijek za sve loše posljedice ovog uslovljavanja, za mentalnu paralizu i strepnju izazavanu pretjeranom samosviješću.

Ovo se mora sagledati i u odnosu na druš­tva koja se pridržavaju principa konfucijanstva, sa njegovim snažnim naglaskom na pristojno ponašanje i precizan ritual.

U Japanu se, također, mora promatrati u odnosu na strogo školovanje zahtijevano pri odgoju kaste samuraja i na emocionalnu napetost kojoj su bili izloženi u doba nepresta­nih ratova.

Kao lijek za ovakve životne uslove, zen ne traži odbacivanje samih konvencija, već ih, na protiv, prihvaća — što se lako da vidjeti pri takvim manifestacijama zena, kao što je cha-no-yu, „ceremonija čaja" u Japanu.

Odatle, zen može biti i veoma opasan lijek u društvenom kontekstu gdje su konvencije labave, ili, uzmimo drugu krajnost, gdje vlada duh otvorene pobune protiv konvencija, koji bi bio spreman da zen iskoristi za svoje destruktivne ciljeve.

Imajući ovo na umu, možemo uočiti prisnost i prirod­nost zena, ne gubeći perspektivu.

Društveno uslovljavanje pogoduje identifikaciji uma sa fiksiranom idejom o sebi, kao sredstvom samokontrole, a rezultat toga je da čovjek o sebi misli da je „Ja" — ego.

Posljedično tome, psihički cen­tar gravitacije pomjera se od spontanog ili prvobitnog uma ka predstavi ega. Kad se to dogodi, samo središte psihičkog života identificira se sa mehanizmom samokontrole.

Tada postaje gotovo nemoguće zamisliti da „Ja" može osloboditi sebe, jer ja sam upravo moj stalni napor da se držim sebe.

Uviđam da sam apsolutno nesposoban za bilo kakvu men­talnu akciju koja nije umišljena, izvještačena, i neiskrena. Stoga će sve što preduzimam da bih sebe opustio, pustio se, biti samo prerušen oblik uobičajenog napora da se i dalje držim.

Ne mogu biti namjerno nemaran ni promišljeno spontan. Čim mi postane važno da budem spontan, sama namjera da to budem pojačava se; nje ne mogu da se otara­sim, a ipak je ona jedina prepreka na putu vlastitog ostvarenja. To je kao da mi je neko dao lijek i upozorio me da neće djelovati ako budem mislio na magarca dok ga uzimam.

Dok držim na umu da treba da zaboravim na magarca nalazim se u situaciji „dvostruke veze", gdje je „učiniti" zapravo „ne učiniti", i obratno. „Da" podrazumijeva „ne", a „idi" uključuje „stani".

U tom trenutku zen mi dolazi i pita: „Ako ne možeš da ne misliš na magarca, činiš li to namjerno?"

Drugim riječima, imam li namjeru da budem namjeran, svrhu da budem svrhovit?

Iznenada uviđam da je i samo namjeravanje spontano, to jest, da se moje kontrolirajuće vlastito  — ego — rađa iz nekontroliranog, prirodnog sopstva.

U tom trenutku sve makinacije ega postaju beznačajne; on upada u vlastitu klopku.

Shvaćam da je, u stvari, nemoguće ne biti spontan, jer ono što moram uraditi činim spontano.

 

nastavlja se....