Poistovjećivanje uma sa vlastitom predstavom o sebi, stoga, paralizira, jer je slika fiksirana — ona je prošla i završena. Ali je to, ipak, fiksirana slika u pokretu! Držati se nje znači biti u stalnoj proturječnosti i sukobu.

Otuda Jun- menova izreka,

„Ako sjediš, samo sjedi. Kad šetaš, samo šeći. Ali se, prije svega, nemoj kolebati."

Drugim riječima, um ne može djelovati ako ne odustane od nemogućeg pokušaja da

kontrolira samog sebe dalje od izvjesne granice. Mora se osloboditi sebe, tako što će vjerovati vlastitom pamćenju i mišljenju, a i u tom smislu što će djelovati spontano, neovisno, upuštajući se u nepoznato.

Radi toga se, izgleda, zen često odlučuje za akciju, na­suprot razmišljanju, i zato sebe opisuje kao ,,ne-um" (wu-hsin) ili „ne misao" (wu-nien), a stoga majstori zen demonstriraju dajući, odgovore na postavljena pitanja trenut­no i bez razmišljanja.

Kada su Jun-mena upitali u čemu je osnovna tajna budizma, on je odgovorio: „Knedlica!"

Po riječima japanskog majstora Takuana:

Kad monah zapita: „Što je Buda?", majstor može podići prst; kada ga upitaju u čemu je osnovna tajna budizma, može uzviknuti, čak i prije no što čuje pitanje do kraja, „ Grane u cvatu", ili „Čempres u dvorištu".

Stvar je u tome što um onog koji odgovara ne „zastane" uopće, već da reagira bez kolebanja, ne poklanjajući nijednu misao umjesnosti samog odgovora.

Ovo znači dozvoliti umu da djeluje po sebi.

Razmišljanje je, također, akcija i Jun-men je mogao reći i ovako:

„Ako radiš, samo radi. Kad misliš, samo misli. Ali se, prije svega, nemoj kolebati."

Drugim riječima, ako je čovjek odlučio da razmišlja, neka samo razmišlja — ali neka ne razmišlja o razmišljanju. Pa ipak, zen bi se složio da je razmišljanje o razmišljanju također radnja —pod uvjetom da, čineći tako, činimo upravo to i ne srljamo u susret bujici koja će nas vraćati natrag u beskrajne pokušaje da uvijek stojimo negdje iznad ili izvan ravni na kojoj djelujemo.

Prema to­me, zen je, između ostalog, oslobađanje od dualizma misli i akcije, jer on misli kao što djeluje — s istom sposobnošću odricanja, predavanja, ili povjerenja.

Stanovište wu-hsina ni u kom slučaju nije neko anti-intelektualno isključivanje razmišljanja. Wu-hsin je djelovanje na bilo kojem nivou, fizič­kom ili psihičkom, lišeno pokušaja da u istom trenutku i promatra i kontrolira istu tu akciju sa strane.

Ovaj pokušaj da se djeluje i o tome istovremeno misli u stvari je identifikacija uma s idejom o sebi. To povlači za sobom istu proturječnost, kao i tvrdnju koja izjavljuje nešto o sebi — „Ova tvrd­nja je pogrešna".

Sve je ovo točno i u odnosu između osjećanja i akcije, jer osjećanja sprječavaju akciju, a blokiraju i sebe kao oblik djelovanja kada se upetljaju u istu tu sklonost da promatraju ili osjećaju sebe beskonačno dugo — isto kao kada bih, usred uživanja, ispitivao samog sebe ne bih li utvrdio da li sam iz njega izvukao najviše moguće.

Nezadovoljan ukusom hra­ne, pokušavam da ispitam i moj jezik. Nezadovoljan osjećanjem sreće, želim da osjetim kako se osjećam sretnim — da bih na taj način bio siguran da ništa nije propušteno.

Bilo da se oslanjamo na sjećanja ili vjerujemo da će naš um odlučivati samostalno, izlazi na isto: do kraja moramo raditi i misliti, živjeti i umrijeti, napajajući se s izvora koji je van domašaja svih „naših" saznanja i kontrole.

Ali smo taj izvor mi sami, i kada to shvatimo on više ne stoji iznad i protiv nas, kao neki prijeteći objekt. Ma koliko brinuli i oklijevali, ma koliko se samo-promatrali i istraživali korjene svojih pobuda, ništa ne može izmijeniti činjenicu da je um

Kao oko koje vidi, ali ne može vidjeti sebe.

 

nstavlja se...