Naravno, dio je to samog genija ljudskog uma što mo­že stati po strani od samog života i razmišljati o njemu, što je svjestan svog vlastitog postojanja, i što može kritički promatrati vlastite postupke.

Um raspolaže nečim što bi se moglo usporediti sa feed-back sistemom. Ovaj termin upotrebljava se za jedan od osnovnih principa „automatiza­cije" tehničkih sredstava. Ovaj omogućava aparatima da kontroliraju sami sebe: feed-back omogućava mašini da bude obaviještena o ishodu svog rada, na takav način da je osposo­bljava i omogućava joj da popravi svoj rad.

Jedan od naj­poznatijih primjera je, možda, električni termostat za regu­laciju zagrijavanju kuće. Podesivši gornju i donju granicu že­ljene temperature, termometar je tako povezan da će uklju­čiti peć čim dostigne donju granicu, a isključiti je kod gor­nje. Na taj se način temperatura održava u željenim granica­ma.

Termostat igra ulogu jedne vrste osjetljivog organa peći — što bi bila jedna do krajnosti rudimentarna analogija ljudske samosvijesti.  Pravilno podešavanje feed-back siste­ma uvijek je složen mehanički problem. Sama mašina, peć, recimo, podešava se feed-back sistemom, ali ovaj sistem i sam mora biti podešen. Stoga sve veća automatizacija mehaničkog sistema zahtijeva korištenje serije feed-back sistema — drugi da korigira prvi, treći da korigira drugi, i tako dalje.

Ali, postoji granica za tu seriju, jer će na izvjesnoj točki mehanizam biti „osujećen" svojom složenošću. Na primjer, informacija može prolaziti toliko dugo kroz seriju kontrolnih sistema da do same mašine stiže prekasno da bi bila od koristi.

Na sličan način, kada ljudi suviše brižljivo do u tančine razmišljaju o djelima koje će poduzeti, ne mogu na vrijeme da odluče i djeluju. Drugim riječima, čovjek ne može ispravljati svoja sredstva samokorekcije beskonačno. Mora postojati blizak izvor informacija na kraju niza koji je najmjerodavniji. Nepovjerenje u njegov autoritet onemogućit će djelovanje i sistem će se paralizirati.

Sistem se može paralizirati na još jedan način. Svaki feed-back sistem zahtijeva prostor za „kašnjenje" ili grešku. Ako pokušamo napraviti apsolutno precizan termostat — to jest, ako donju i gornju temperaturnu granicu sasvim približimo, pokušavajući da temperaturu stalno održavamo na 20°C — cijeli sistem će se raspasti. Kako i koliko se gornja i donja granica poklapaju, toliko će se i signali za isključiva­nje i uključivanje poklapati! Ako je 20 i donja i gornja gra­nica, signal za „paljenje" biće također i signal za „stop"; „da" će implicirati „ne", a „ne" će implicirati „da".

Uslijed toga sistem će se „tresti", uključujući i isključujući se, pa opet iznova, sve dok se ne raspadne na djeliće.

Sistem je preosjetljiv i pokazuje simptome koji su zapanjujuće slični ljud­skoj strepnji. Jer, kad je čovjek toliko samosvjestan, toliko samokontroliran da se ne može opustiti, oklijeva i koleba se između suprotnosti. Upravo se na to u zenu misli kad se ka­že o kretanju na „točku rođenja-i-smrti", jer je budistička samsara prototip đavolskog kruga.

Sada se ljudski život prvenstveno, u osnovi, sastoji od akcije — od života u konkretnom svijetu „takvoće". Međutim, mi posjedujemo moć da akciju kontroliramo razmatranjem to jest razmišljajući, uspoređujući stvarni svijet sa sjećanjima ili „meditiranjima".

Sjećanja su organizirana u okviru manje ili više apstraktnih predstava — riječi, znaci, jednostavni oblici, i drugi simboli koji mogu biti razmatrani jedan za drugim, veoma brzo. Iz takvih sjećanja, razmatranja, i simbola um izgrađuje ideju o sebi. Ovo sve odgovara termostatu — to je izvor informacija o prethodnim postupcima pomoću kojih sistem ispravlja sebe samog.

Um-tijelo, razume se, mora vjerovati toj informaciji da bi mogao djelovati, inače uskoro dolazi do paralize, uslijed napora da se prisjetimo da li smo se svega točno sjetili.

Da bi održavalo zalihu informacija u sjećanju, um-tijelo mora djelovati  „po svom nahođenju". Ne smije se suviše oslanja na svoje zapise. Mora postojati „razmak", odstojanje između izvora informacije i početka akcije.

Ovo ne znači da se početak akcije mora odlagati sve do prihvaćanja informacije. To znači da se ono ne smije poistovjetiti s izvorom in­formacije. Vidjeli smo kako peć reagira na preblizu postavljanje granice termostata — ne može da krene u rad a da u isto vrijeme ne pokušava da stane, niti može da stane a da ne pokušava da počne s radom.

Ovo je upravo ono što se događa ljudskom biću, njegovom umu, kada želja za sigurnošću i bezbjednošću potiče poistovjećivanje uma s vlastitim zamišljenom predstavom.

Ne može se osloboditi samog sebe. Osjeća da ne bi trebalo činiti to što upravo čini i da bi trebalo poduzeti ono što ne čini. Osjeća da ne bi trebalo da bude to što jeste i da bi trebalo da bude ono što nije.

Štoviše, napor da se ostane stalno „dobar" ili „sretan" isto je što i pokušaj da se, na primjer, termostat stalno drži na 20 stupnjeva, podesivši donju granicu na nivo gornje.

Nastavlja se…