Zen nije samo kult spontane akcije. Svrha mo chih ch'ua nije u tome da eliminira promišljenu misao, već da odstrani „blokadu" i akcije i misli, tako da odziv uma uvijek bude kao kretanje lopte po planinskom brzaku — „jedna misao za drugom, bez kolebanja".

Ima neke sličnosti s ovim u psihoanalitičkoj praksi slobodnog asociranja, gdje se kao metoda rada primjenjuje uklanjanje prepreka slobodnom to­ku misli iz „nesvjesnog".

Postoji sklonost da se pobrka „blo­kiranje" — jedan čisto ometajući mehanizam — sa razmišljanjem pri odgovaranju, ali je razlika lako uočljiva pri ta­kvoj vrsti „razmišljajućeg" procesa, kao što je sabiranje brojeva.

Mnogi ljudi nalaze da dolazi do osjećanja otpora koji zaustavlja proces kod izvjesnih kombinacija brojeva, kao što su, recimo, 8 i 5, ili 7 i 6.

Kako to uvijek izaziva ljut­nju i zbunjenost, čovjek je također sklon da blokira blokira­nje, tako da se stanje pretvara u neku vrstu neodlučne uzrujanosti, karakteristične kod poremećaja feed-back sistema.

Najprostiji lijek jeste osjećati se slobodnim da blokiraš, tako da se blokiranje ne spriječava. Kada se osjetiš slobodnim da blokiraš, blokiranje automatski eliminira samo sebe.

To je kao vožnja biciklom. Kad čovjek osjeti da će pasti na lijevu stranu, ne pokušava da spriječi pad (tj. blokadu) skretanjem udesno. On usmjeri točak u lijevo — i ravnoteža je uspostav­ljena.

Princip je ovdje, razumije se, isti kao kod izbjegavanja proturječnosti pri „pokušavanju da se bude spontan" time što će se prihvatiti „pokušaj" kao „spontanost", bez odupi­ranja blokadi.

„Blokiranje" je, možda, najbolji prijevod zen termina nien, kako se javlja u izrazu wu-nien, ,,ne-misao", ili još bo­lje, „ne naknadna misao".

Takuan ukazuje da je baš ovo pravo značenje „privrženosti" u budizmu, kao kada se kaže da je neki Buda oslobođen ovozemljskih privrženosti. To ne znači da je sad „Buda od kamena", bez ikakvih osjećanja, bez emocija ili osjećaja gladi i bola. To samo znači da ništa ne spriječava.

Prema tome, tipično je za zen da njegov stil postupanja sadrži najsnažnije osjećanje predavanja, „idi skroz". On u sve ulazi svesrdno i slobodno, ne motreći jednim okom svoje postupke. Ne uznemirava duh razmišlja­njem o Bogu dok ljušti krumpir. Njegov duh samo ljušti krumpir.

Po riječima Lin-chia:

Kad ti je vrijeme da se obučeš, navuci odjeću. Kad moraš ići, idi. Ako moraš sjesti, onda sjedi. Ne poklanjaj ni jednu jedinu misao budizmu...

Govoriš da savršeno vladaš sa svo­jih šest čula, savlađuješ svoje postupke. Ali, po mom mišljenju, sve to znači graditi karmu.

Tragati za Budom (priro­dom), kao i za Dharmom, istovremeno znači stvarati kar­mu, što vodi direktno u pakao.

Žuditi da ostaneš Bodhisatva također je karma, a isto tako i proučavanje sutri i tumačenja.

Bude i Patrijarsi su ljudi bez i malo izvještačenosti... Svuda se govori da postoji Tao koji se mora njegovati, i Dharma koja se mora shvatiti.

Za koju Dharmu kažeš da se mora shvatiti, koji to Tao njegovati?

Što ti nedostaje načinu na koji radiš sada?

Šta treba dodati?

 

nastavlja se....