Kada su Stevenson, Imad i njegov otac 17. ožujka 1964. stigli u Khriby, Stevenson je razgovarao s nekoliko ljudi, nastojeći od njih ishoditi neke informacije. Dva su mu stanovnika rekla da je član obitelji Bouhamzy umro u lipnju 1943. nakon što ga je pregazio kamion. Ali to nije bio Mahmoud, već Said Bouhamzy. No, rekli su, Jamileh nije bila žena Saida Bouhamzyja.

Tijekom tog posjeta, Stevenson je uspio pronaći Yousefa el Halibija, koji je tada već bio prilično star i bolestan. On mu ie rekao da je bio prijatelj Saida Bouhamzyja. Stevenson primjećuje (1974., str. 279): "Tom je prilikom Imad točno pokazao kuću u kojoj je, kako je tvrdio, živio i iznio nekoliko drugih podataka koji upućuju na paranormalno znanje o selu, ali nije upoznao nijednog člana obitelji Bouhamzy."

Sljedećeg se dana Stevenson sam vratio u Khriby. Dodatno je saznao da Said Bouhamzy nije bio ni u kakvoj vezi s Jamileh. Isto tako, saznao je da Imadovi opisi kuće u kojoj je živio ne odgovaraju opisu kuće Saida Bouhamzyja.

Osim toga, već je postojao čovjek koji je tvrdio da je u prethodnom životu bio Said Bouhamzy.

S obzirom na to, Stevensonove su informacije bile zbrkane i zbunjujuće i naizgled su dovodile u pitanje Imadovu priču kako su mu je izložili članovi njegove obitelji. No Stevenson je tada saznao za drugog člana obitelji Bouhamzy, čovjeka imena Ibrahim koji je bio Saidov rođak. Ibrahim je doista bio u vezi s ženom imena Jamileh, koja mu je bila ljubavnica. Ibrahim je umro 18. rujna 1949. od tuberkuloze. Ta mu je bolest oštetila kralježnicu, radi čega nije mogao hodati. Stevenson je saznao i da je Ibrahim imao strica koji se zvao Mahmoud.

Nakon što je opet ispitao Imada i njegove rođake, Stevenson je saznao da Imad zapravo nikada nije tvrdio da je Mahmoud. Isto tako, nikada nije tvrdio da je osoba koja je poginula u nesreći s kamionom. To su bile samo pretpostavke njegovih roditelja koji su pokušali međusobno spojiti sva imena, mjesta i događaje o kojima im je Imad govorio, na način koji im se činio najlogičnijim. Pogreške u njihovu tumačenju, stoga, isključuju teoriju da su izmislili priču o Imadovu prošlom životu na temelju podataka koje su na uobičajene načine mogli saznati od stanovnika Khribyja.

Stevenson je nakon toga počeo razvijati teoriju da je Imad u prošlom životu bio Ibrahim. Stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Ibrahimova ljubavnica Jamileh bila je u mjestu poznata po svojoj ljepoti i doista se odijevala u zapadnjačku odjeću - primjerice, u crvenu haljinu i cipele s visokom petom - što je bilo neobično za seoske žene u Libanonu 1940-ih godina. Ibrahim je tečno govorio francuski, koji je naučio tijekom vojne službe. Imao je i bliskog rođaka imena Amin, koji je živio u Tripoliju. Amin, koji je bio državni službenik, doista je radio na dvoru u Tripoliju, kako je tvrdio Imad. Međutim, Amin nije bio Imadov brat, kako su prvotno pretpostavili Imadovi roditelji kada im je sin o njemu govorio. No, među libanonskim muškarcima uobičajeno je da svoje bliske prijatelje i rođake nazivaju 'braćom'. Ibrahim je imao i rođakinju Mehibeh. Imadovi roditelji su mislili da je ona bila Imadova kći u prošlom životu. Ibrahim je imao i rođake Adila i Khalila. Stevenson je pretpostavio da je Imad pogrešno izgovarao Khalilovo ime kao Talil. Imadovi su roditelji prvotno pogrešno zamijenili Talila i Adila za Imadove sinove u prošlom životu. Ustanovilo se da su i druge dvije osobe koje je spomenuo Imad, Toufic, kojega su Imadovi roditelji prvotno pogrešno povezali s njegovim bratom i Kemal, kojega su zamijenili za njegova sina, također Ibrahimovi rođaci. Šalim, za kojega se prvotno mislilo da je bio Imadov sin, bio je Ibrahimov stric s kojim je ovaj živio. Ibrahim Bouhamzy doista je imao sestru imena Huda. Yousef el Halibi, kojega je Imad nazivao svojim prijateljem, bio je, ustvari, prijatelj obitelji Bouhamzy. Ahmed Halibi, kojega je Imad spomenuo, bio je Yousefov brat. Ustanovilo se da je Ibrahim Bouhamzy sudjelovao u prometnoj nesreći s autobusom, koji je on vozio. Međutim, ta se nesreća dogodila u trenutku kada je Ibrahim skrenuo autobusom na pločnik, gdje se zaustavio.

Izašao je iz autobusa neposredno prije nego li se počeo kotrljati, nakon čega je sletio s ceste, uslijed čega su ozlijeđeni neki putnici. Time je bila potvrđena Imadova tvrdnja da se autobusna nesreća dogodila kada on nije vozio autobus. Ibrahim je doista volio lov i posjedovao je dvocjevku sačmaricu, o kojoj je govorio Imad. Posjedovao je i pušku, koju je čuvao na tajnome mjestu. Naime, civili tada nisu smjeli posjedovati takvu pušku (Stevenson, 1974., str. 286-290).

Imad je opisao svoju kuću koja se nalazila u središtu Khribyja u blizini padine brda. Ti su opisi odgovarali Ibrahimovoj kući. Ta je kuća, kako je tvrdio Imad, imala 2 bunara, od kojih je jedan presušio, dok je drugi bio pun. U svezi toga, Stevenson je rekao (1974., str. 293): "U doba Ibrahimova života, ondje su se nalazila 2 bunara, na čiji su nas položaj uputili.

'Bunari' su zatvoreni nakon Ibrahimove smrti. To nisu bili bunari s izvorskom vodom, već betonske pukotine ili otvori u koje se pohranjivao sok od grejpa. Bunari su se koristili naizmjenično. Tijekom sezone kiša, jedan od tih otvora ispunio bi se vodom, dok je drugi ostao suh jer je voda iz njega isparavala. Tako bi jedan bio pun, a drugi prazan." Imad je govorio i o novom vrtu. Ibrahimov brat Fuad potvrdio je da se neposredno nakon Ibrahimove smrti doista gradio nov vrt. Imad je ispravno opisao da u njemu rastu trešnje i jabuke. Stevenson je ta stabla vidio prilikom posjeta kući.

Imad je rekao da posjeduje mali žuti auto, autobus i kamion. Članovi obitelji Bouhamzy, s kojima je Ibrahim živio, doista su posjedovali ta vozila.

Stevenson je 19. ožujka 1964. treći put posjetio Khriby, tada u pratnji Imada i njegovih roditelja. Otišli su u kuću Ibrahima Bouhamzvja, gdje je Imad iznio 14 točnih sjećanja i izjava (Stevenson, 1974., str. 299).

Naime, pokazao je mjesto na kojemu je Ibrahim skrivao svoju pušku, što je potvrdila Ibrahimova majka, koja je rekla da su za to skrovište, koje se nalazilo iza ormara, znali samo ona i Ibrahim. Imadu su u kući pokazali fotografiju muškarca, govoreći mu da je riječ o Ibrahimovu bratu ili stricu.

Ali Imad je točno rekao da je na fotografiji prikazan on (Ibrahim). Među osobama koje su tada bile u kući nalazila se i Ibrahimova sestra Huda Bouhamzy.

Ona je upitala Imada: "Znaš li tko sam ja?" na što joj je on odgovorio:

"Huda." (Stevenson, 1974., str. 301). Poslije ga je Huda upitala: "Rekao si nešto neposredno prije svoje smrti. Što?" Imad joj je odgovorio: "Huda, zovi Fuada." Stevenson tvrdi (1974., str. 301): "To je bilo točno jer je Fuad netom prije otišao i Ibrahim ga je opet želio vidjeti, no toga je trenutka preminuo." Imad je između 2 kreveta u kući pokazao onaj u kojemu je Ibrahim preminuo. Isto tako, točno je rekao na kojem se mjestu u sobi taj krevet nalazio u trenutku njegove smrti, jer to nije bilo mjesto na kojemu se nalazio prilikom Imadova posjeta. Kada su ga upitali da im kaže kako je razgovarao sa svojim prijateljima posljednjih dana prije smrti, Imad je pokazao prema prozoru u sobi. Stevenson piše (1974., str. 300): "Ibrahimovi prijatelji nisu mogli ući u njegovu sobu jer je bolovao od zarazne  bolesti, pa su s njime razgovarali preko prozora, pri čemu je krevet bio smješten tako da je mogao svoje prijatelje vidjeti i s njima razgovarati preko prozora."

Imad je Stevensonu i drugima opisao i svoj život u razdoblju od Ibrahimove smrti 1949., do njegova rođenja 1958. Rekao je da je taj kratak život proveo u mjestu imena Dahr el Ahmar, no nije se mogao prisjetiti dovoljno pojedinosti kako bi Stevenson mogao provesti istraživanje (Stevenson, 1974., str. 318).

Prema filozofiji prof. Davida W. Griffina (1997., str. 193-194), nekoliko čimbenika pridonosi vjerodostojnosti sjećanja na prošli život u slučajevima o kojima izvješćuje Stevenson:

1.) Izvješća o takvim sjećanjima spontano proizlaze od male djece u dobi od dvije i četiri godine, a prestaju kada djeca odrastu i obično nestaju u dobi između pet i osam godina. U slučaju prijevare, sjećanja se pojavljuju mnogo kasnije u životu.

2.) Između rođenja djeteta koje opisuje sjećanja i smrti navodne prošle inkarnacije, obično je kratko vremensko razdoblje. Izmišljeni slučajevi obično obuhvaćaju razdoblje nekoliko stoljeća unatrag.

3.) Osoba koja je predmet sjećanja obično pripada istom kulturnom i zemljopisom području. U lažnim slučajevima to obično nije tako.

4.) Između 80 i 90% izjava o prošlom životu koje se potencijalno mogu provjeriti, uglavnom je točno.

5.) Osim djetetovih roditelja, i druge osobe svjedoče o istinitosti djetetovih tvrdnji i obrascima ponašanja povezanim s prošlim životom.

6.) Ni dijete, ni njegovi rođaci ne stječu nikakvu novčanu ili društvenu korist od takvih izvješća.

7.) Sjećanja na prošli život katkad su potvrđena obrascima ponašanja, talentima i sklonostima, jezicima, madežima ili urođenim nedostacima, koji se mogu povezati s prošlim životom.

Drugi zanimljiv slučaj reinkarnacije slučaj je Williama Georgea, Indijanca iz plemena Tlingit na Aljasci. Njegovi su ga suplemenici cijenili kao vještog ribara. Tlingiti vjeruju u reinkarnaciju. George je svom sinu Reginaldu i njegovoj ženi rekao: "Ima li istine u toj reinkarnaciji, vratit ću se kao tvoj sin. Ti ćeš me prepoznati jer ću imati iste madeže kao i sada." George je imao jedan madež na lijevom ramenu, a drugi na desnoj podlaktici.

Poslije je Reginaldu dao svoj zlatni sat, govoreći da mu ga čuva za budući život. Reginald je dao taj sat svojoj ženi i ponovio joj što mu je otac rekao.

Ona je pohranila sat u kutiju s nakitom. Nekoliko tjedana poslije, William George je nestao u moru. Nedugo nakon toga, Reginaldova je žena zatrudnjela.

Tijekom poroda, u snu joj se ukazao William George koji joj je rekao da čeka da vidi njezina sina. Dijete, koje je nazvano William George, Jr. imalo je dva madeža na istim mjestima na tijelu kao i njegov pokojni djed. William George je kao mladić ozlijedio desni gležanj igrajući košarku, nakon čega je čitav život šepao, pri čemu mu je desno stopalo bilo izvijeno.

Dijete, kada je naučilo hodati, također je šepalo na isti način. Jednom prilikom, kada je mladi William imao 5 godina, njegova je majka prebirala nakit u svojoj kutiji. Dijete je ugledalo zlatni sat, uzelo ga i reklo: "To je moj sat." (Griffin, 1997., str. 197-198; Stevenson, 1974., str. 232-234, 240).

U 8. poglavlju, koje se bavi dokazima o paranormalnoj promjeni bioloških oblika, raspravljat ću o još nekim slučajevima s madežima.

Neki su predložili alternativna paranormalna objašnjenja objava u snovima i madežima. U nastojanju da izbjegne ideju opstanka svjesnog entiteta koje šalje objave u snu, Griffin pretpostavlja da osoba, Tom, tijekom svog života može prenijeti drugoj osobi, Mary, svoju namjeru da se vrati u drugom životu. Nakon Tomove smrti, majka u čijoj će utrobi biti začet, telepatski prima saznanje o tome od Mary, koja je još uvijek živa. Isto tako, majka može primiti takvu objavu iz Tomova od tijela odvojenog uma koji pluta u eteru. Ideja o sadržaju uma koji postoji nakon smrti, poput neke eterične kompjutorske datoteke, teži izbjeći ideju preživljavajućeg svjesnog elementa ili duše. U svakom slučaju, majka podsvjesno proizvodi obznanjujući san. U nekim slučajevima majka prenos: znanje svom djetetu u utrobi, koje nakon rođenja može obznaniti da se namjerno rodilo nakon prošlog postojanja, premda, ustvari, prije nije postojalo. Njegova sjećanja o prošlom životu uopće nisu njegova. Što se tiče madeža, saznanja o njima, primljena telepatski, djetetu u fazi fetusa može utisnuti majka posredstvom paranormalnih psihokinetičkih sposobnosti. Takva objašnjenja čine se prilično nategnutima. Zašto, pita se Griffin (1997., str. 201-202), sama majka ne bi obznanila sjećanja o prošlom životu? Zašto bi taj podatak priopćila svom djetetu?

Ako se sjećanja na prošli život ne odnose ni na što drugo nego li na primanje mentalnih dojmova mrtvih ljudi, koji su se na neki način sačuvali u nekom eteričnom elementu, tada ne bi trebala postojati nikakva sjećanja koja nadživljuju smrt preminule osobe. Ali Stevenson i drugi zabilježili su slučajeve sjećanja na prošli život, koja sadrže događaje koji su se dogodili nakon smrti umrlih. Ta 'intermisijska sjećanja' upućuju na reinkarnaciju kao na najbolje objašnjenje sjećanja na prošli život. Takva su sjećanja, čini se, uobičajena. Od 230 slučaja sjećanja na prošli život, koja je istražio Stevenson u Burmi, 52 su uključivala intermisijska sjećanja. Od 38 slučajeva iz Tajlanda, 21 ih je uključivalo intermisijska sjećanja (Griffin, 1997., str.202-203). Primjer takvog sjećanja jest promatranje vlastitog sprovoda ili obitelji prije rođenja u njoj.

Mnoga intermisijska sjećanja ne mogu se potvrditi, no neka mogu. Četverogodišnji dječak iz Indije, Veer Singh, tvrdio je da se u prošlom životu zvao Som Dutt Sharma. Sharma je umro 11 godina prije. Singh je opisivao mnoge događaje koji su se zbili u Sharminoj obitelji tijekom tih 11 godina, uključujući sudske parnice i rođenje jednog dječaka i dvije djevojčice. Kada je prvi put upoznao te osobe, Singh ih je istoga časa prepoznao i imenovao (Griffin, 1997., str. 203). Burmanac Maung Yin Maung rekao je da ga je nakon njegove smrti neka osoba vidjela na određenomemjestu prije njegova rođenja (Griffin, 1997., str. 202-203).

Nadalje, ako sjećanja na prošli život nastaju jednostavno čitanjem preživjelog sadržaja uma umrle osobe, čini se da bi ispitanik tada trebao izvješćivati o višebrojnim prethodnim postojanjima ili postojanjima sadržanima od izmiješane građe, dok ispitanici veoma dosljedno govore samo o jednom prošlom životu. Konačno, trebao bi postojati veoma obilan mentalni sadržaj koji bi mogao biti primljen i usađen u sjećanja na prošli život (Griffin, 1997., str. 206-207). U cjelini, čini se da je postojanje svjesnog 'ja koje nadživljuje jedno fizičko utjelovljenje i premješta se u drugo, najbolje objašnjenje sjećanja na reinkarnaciju i s njima povezane fenomene obznanjujućih snova i madeža.