Sjećanja na reinkarnaciju

Fenomen reinkarnacijskih sjećanja potvrđuje ideju da se izvantjelesna iskustva moraju tumačiti kao izvantjelesna putovanja svjesnog 'ja'. Ian Stevenson i njegovi suradnici objavili su brojne primjere male djece, koja su spontano obznanjivala svoje prethodno ljudsko postojanje. Objavljena izvješća sadrže dokaz koji potvrđuje identitet osobe za koju dijete tvrdi da je bila u prošlom životu. Dijete nije moglo uobičajenim načinima saznati za taj dokaz, koji je potvrđen unakrsnim ispitivanjem djeteta i osoba, koje su tvrdile da su upoznate s osobama i događajima iz prošlog života o kojima dijete svjedoči. Stevenson je objavio 64 opsežno dokumentirane studije iz cijeloga svijeta i posjeduje izvješća o još 2600, naizgled vjerodostojnih slučajeva (koje su istraživali on i drugi). Razmotrimo u nastavku dva takva slučaja.

Sukla Gupta rodila se 1954. u selu Kampa u zapadnom Bengalu, Indija.

Kada je navršila osamnaest mjeseci, roditelji su je često vidjeli kako se igra s komadom drveta, koji bi omotavala tkaninom i postupala prema njemu kao prema djetetu, nazivajući ga Minu. Kada je malo odrasla, otkrila je da je Minu njezina kćer. Govorila je i da ima muža kojega nije nazivala imenom, kao što je to uvriježeno među udanim ženama u Indiji. Jednom se prilikom prisjetila da je otišla sa svojim neimenovanim mužem u kino.

Drugu dvojicu muškaraca imenovala je, nazivajući ih Khetu i Karuna, navodeći da je riječ o mlađoj braći njezina muža. Rekla je da su svi zajedno živjeli u susjedstvu, u selu Rathtala u Bhatpari, koje se nalazi 17 km južno od Kampe, na cesti za Calcuttu. Stevenson primjećuje (1974., str. 53): "Obitelj Gupta nije osobito dobro poznavala Bhatparu; međutim, nikada nisu čuli za okrug Rathtalu u Bhatpari, ni za ljude koje je Sukla imenovala."

U dobi od oko četiri godine, Sukla je zatražila da je odvedu u Bhatparu.

prijeteći da će u suprotnom sama ondje otići. Rekla je da će im, odvedu li je u Bhatparu, ondje pokazati kuću oca njezina muža. U tradicionalnoj indijskoj proširenoj obitelji mladi supružnici često žive u domu muževa oca.

Suklin otac, K. N. Sen Gupta, koji je bio zaposlen u željeznici, povjerio je izjave i sjećanja svoje kćeri svom kolegi, S. C. Palu koji je živio pokraj Bhatpare. Pal je preko svojih rođaka saznao da čovjek imena Khetu doista živi u Bhatapari, u četvrti Rathtali. Stevenson kaže (1974., str. 53): "Pal je dalje otkrio da čovjek imena Khetu ima šurjakinju Manu, koja je umrla nekoliko godina prije (u siječnju 1948.), ostavivši za sobom djevojčicu Minu.

Kada je Sri Pal o tome izvijestio Suklina oca, ovaj se još više zainteresirao za to da Sukla otputuje u Bhatparu. Taj je posjet potom organiziran uz suglasnost obitelji Sri Amritalala Chakravartyia."

U ljeto 1959., Sukla je u pratnji nekih članova svoje obitelji otputovala u Bhataparu. Među njima se nalazio i S. C. Pal ih im se poslije pridružio u Bhatapari. Ondje ih je Sukla odvela u kuću amritala Chakravartyia, oca Manina muža. Stevenson komentira (1974., str. 58): 'Premda je do kuće vodila ravna cesta bez zavoja, postojale su mnoge kuće i uličice u koje je Sukla mogla skrenuti da nije poznavala pravi p u t . Postoji i jedno glavno raskrižje.

Sukla je predvodila skupinu. Samo je ... Pal znao put, a on je hodao iza djevojčice."

Stigavši pred pravu kuću, Sukla nije uspijevala pronaći glavna ulazna vrata. Stevenson primjećuje (1974., str. 58): "Bivši ulaz u kuću zatvoren je od Manine smrti i glavni je ulaz premješten iza ulice, tako da se nalazi na strani stražnje uličice." Suklina je nesigurnost, dakle, odgovarala tim promjenama."

Dok su se Sukla i drugi članovi njezine pratnje još uvijek nalazili ispred kuće, na ulici se neočekivano pojavio amritlal Chakravarty.

Ugledavši ga, Sukla je istoga časa pokazala znak prepoznavanja, spustivši pogled, kako to obično čine Indijke u prisutnosti muškog srodnika. U kući se nalazilo između 20 i 30 ljudi. Nakon što je od Sukle zatraženo da među njima pokaže svoga supruga, ispravno je identificirala Haridhana Chakravartyja kao 'Minuina oca' (Stevenson, 1974., str. 59). Osim toga, pokazala je i na Khetua, nazivajući ga 'Minuinim stricem' (Stevenson, 1974., str. 60). Nešto kasnije, u sobu je ušao muškarac koji je nekoliko minuta poslije upitao Suklu: "Tko sam ja?" (Stevenson, 1974., str. 60). Sukla mu odgovori: "Karuna", nazivajući ga svojim mlađim šurjakom. Većina prisutnih nije ga poznavala po njegovu imenu Karuna, već po nadimku Kuti.

Kada je ugledala Minu, Sukla je zaplakala i počela pokazivati druge znakove ljubavi prema djevojčici, koja je tada imala 12 ili 13 godina Stevenson, 1974., str. 59). Sukla je nedugo prije navršila 5 godina. Njezina ju je baka, koja ju je također pratila na putovanje, zatražila da pokaže svoju svekrvu. Sukla je ispravno pokazala ženu među prisutnima (Stevenson, 1974., str. 60).

Tjedan dana nakon Suklina putovanja u Bhatparu, Haridhan Chakravarty (Manin muž), Reba Nani Pathak (Manina ujna) i Minu posjetili su je u njezinu domu u Kampi. Reba Nani Pathak ju je upitala: "S kime si ostavila Minu kada si umrla?" Sukla joj odgovori: "S vama." Stevenson objašnjava (1974., str. 61): "Ustvari, posljednje Manine riječi koje je izgovorila neposredno prije smrti bile su upućene toj ujni, koju je pitala tko će se brinuti za Minu, na što je potonja odgovorila da će to ona činiti." Prilikom tog posjeta Sukla je zahtijevala od svoje obitelji da pripreme određeno jelo za Haridhana Chakrvartyja. Ustanovilo se da mu je to omiljeno jelo. Reba Pathat se prisjeća da su Suklu tijekom tog posjeta upitali ima li još djece osim Mine. Sukla je ispravno odgovorila da je prije Minuina rođenja imala sina, koji je umro kao novorođenče. A na pitanje: "Jesi li živjela igdje drugdje osim u Bhatpari?" točno je odgovorila da je živjela u Kharagpuru. Naime, Haridhan Chakravarty i njegova žena Mana doista su ondje živjeli više od godinu dana. Reba Pathak i Haridhan Chakravarty počeli su ispitivati Suklu o njezinoj odjeći. Potonja im je ispravno odgovorila da je Mana posjedovala tri sarija, od kojih su dva bili izrađeni od fine svile iz Benaresa. Dva tjedna nakon tog prvog posjeta Bhatpari, Sukla je ispravno odabrala Manine sarije među mnoštvom drugih koji joj nisu pripadali (Stevenson, 1974., str. 63). Tijekom tog posjeta, Sukla je spomenula da obitelj Chakravarty posjeduje dvije krave i papigu. Krave su uginule, a papiga odletjela nakon Manine smrti. Spomenula je i da posjeduje mjedeni vrč koji se nalazi u određenoj sobi u Chakravartyjevoj kući. Stevenson kaže (1974., str. 63):

"Sukla je otišla u tu sobu u kući, gdje se još uvijek nalazio vrč. Prilikom prvog posjeta nije bila u toj sobi. Bila je to Manina spavaća soba." Sukla je precizno opisala mjesto na kojemu se prije nalazio Minin krevet u njezinoj spavaćoj sobi. Ugledavši šivaći stroj, kojim se Mana često koristila, briznula je u plač.

Sukla je razvila veliku privlačnost prema Mininu mužu Haridhanu Chakravartyju.

On je potvrdio njezinu priču o odlasku u kino. Nekim čitateljima, koji su naviknuti na česte odlaske u kino tijekom čitave godine, taj bi se podatak mogao učiniti beznačajnim. No Stevenson tvrdi (1974., str. 58):

"Bio je to velik događaj koji joj se usjekao u sjećanje, jer je Mana tada jedini put u životu otišla u kino, radi čega ih je njezina svekrva oboje prekorila."

Sukla je s velikim veseljem očekivala svaki sljedeći posjet Haridhana Chakravartyja (posjetio ju je nekoliko puta). Svaki put kada bi vidjela Minu Sukla je izražavala izrazito veliku ljubav prema njoj i uvijek preuzimala ulogu majke, premda je bila niža i mlada od Minu (Stevenson, 1974., str. 57).

Jednom joj je prilikom član obitelji Pathak, koji ju je posjetio u Kampi, slagao da je Minu veoma bolesna. Sukla je plakala sve dok je nisu uvjerili da je zdrava. "Drugom prilikom", kaže Stevenson (1974., str. 57), "kada je Minu doista oboljela, a vijest o tome stigla do Sukle, potonja se veoma uznemirila, počela plakati i zahtijevala je da je istoga časa odvedu u Bhatparu da je vidi. Obitelj ju je uspjela umiriti tek sljedećega dana, kada su je doista odveli u posjeti Mini, koja je tada već ozdravila" Stevenson je podrobno ispitao mogućnost da su dvije obitelji bile u dosluhu, čime bi se lako moglo objasniti Suklino poznavanje stvari. Rekao je (1984., str. 54): "Članovi dviju glavnih obitelji povezanih s tim slučajem porekli su da su znali jedni za druge prije provjere Suklinih izjava." Obitelj Gupta došla je u Kampu iz istočnog Bengala tek 1951. Suklin je otac posjetio Bhatparu samo jednom, kada je održao mađioničarsku predstavu u tamošnjoj školi. Obitelji Chakravarty i Pathak veoma su dugo živjeli u Bhatpari.

Njihovo poricanje postojanja ikakvih veza s obiteljima Chakravarty i Pathak potvrđuje i činjenica da te obitelji pripadaju različitim kastama.

Potonje dvije obitelji pripadaju kasti brahmana, dok su Gupte bili banije, pripadnici jedne od trgovačkih kasta. Sukla nije voljela objedovati s drugom djecom u svojoj obitelji. Kada je imala tri godine često im je znala reći: "Zašto bih morala jesti s vama? Ja sam brahmanica." (Stevenson, 1974., str. 57).

Kolega K. N. Sen Gupte, S. C. Pal, živio je u blizini Bhatpare, premda nije znao ništa o obiteljima Charkravarty i Pathak dok mu Gupta nije ispripovijedao priču o svojoj kćeri. Pal je tada poznavao Guptu samo mjesec dana i nikada nije posjetio njegov dom. Prema tomu, on nikako nije mogao biti izvor podataka koje je Sukla iznosila godinama prije toga (Stevenson, 1974., str. 55). Drugi mogući izvor podataka bio je Atul Dhar, također kolega Suklina oca koji je doista jednom prilikom upoznao obitelj Chakravarty u Bhatpari. No Stevenson objašnjava (1974., str. 55): "... Sri Atul Dhar nikada nije razgovarao o obitelji Chakravarty sa Sri Sen Guptom."

Slijedi drugi Stevensonov slučaj. Imad Elawar rodio se 1958. u selu Kornayel u Libanonu. Obitelj mu je pripadala islamskoj sljedbi Druza, koja prihvaća reinkarnaciju. Imad je od svoje druge godine života počeo govoriti o svom prethodnom životu u selu Khriby, u obitelji imena Bouhamzy.

Često je spominjao osobu imena Mahmoud. Drugi muškarci o kojima je govorio zvali su se Amin, Adil, Talil (ili Talal), Said, Toufic, Šalim i Kemal.

Spomenuo je i ženu imena Mehibeh. Imadov otac nije odobravao te izjave, pa je prekoravao sina zbog laganja. No, njegova majka, djed i baka su ih prihvaćali. Kada je Imad imao dvije godine, Šalim el Aschkar, koji je živio u Khribyju, jednom je prilikom došao u Kornayel. Imadova baka posvjedočila je da je Imad, kada ga je ugledao, odjurio prema Salimu i obgrlio ga rukama. "Znaš li tko sam?", upitao ga je Šalim, a Imad mu odgovori: "Da, bili ste mi susjed." (Stevenson, 1974., str. 276). Šalim el Aschkar doista je bio susjed preminulog člana obitelji Bouhamzy. Nedugo nakon toga, Imadovi su roditelji upoznali ženu koja je živjela u selu pokraj Khribyja. Potvrdila im je da ondje doista žive ljudi imena koje je spominjao Imad (Stevenson, 1974., str. 276). Imadov je otac u prosincu 1963. prisustvovao sprovodu u Khribyju, gdje su mu neki ljudi koje je upoznao pokazali dvojicu muškaraca s imenima koje je spominjao Imad. Bio je to njegov prvi posjet Khribyju i tom prilikom nije razgovarao ni s jednim članom obitelji Bouhamzy.

Imad se oduvijek neobično ponašao. Prve riječi koje je izgovorio kao dijete bilo je ime Jamileh, kako se zvala žena koju je navodno poznavao u svom prethodnom životu. Opisivao je njezinu ljepotu i ukus za zapadnjačku odjeću. Na mnoge je načine izražavao svoju privlačnost prema toj lijepoj ženi, pokazujući za nju interes nepriličan dvogodišnjem ili trogodišnjem dječaku. Imad je izbjegavao svoje vršnjake i volio je piti jaki čaj i kavu, kao i seoski muškarci. Često je molio svoga oca da ga povede sa sobom u lov.

Rekao je da je u prošlom životu posjedovao dvocjevku sačmaricu i pušku, koju je sakrio u svojoj kući. U školi je s neuobičajenom lakoćom učio francuski.

A nakon rođenja njegove sestre, molio je roditelje da joj nadjenu ime Huda. Imad je pokazivao i velik strah prema autobusima i kamionima i neprestano je opisivao dvije prometne nesreće. U jednoj je muškarac koji je vozio kamion izgubio obje noge. Između tog muškarca i vozača izbila je svađa. U drugoj nesreći, Imad je vozio autobus koji je doživio nesreću kada ga, iz nekog razloga, nije vozio on. Opisao je i kuću u kojoj je živio. Kao dijete je često govorio da je veoma sretan što može hodati.

Imadovi su roditelji na temelju svega toga zaključili da je njihov sin nekoć živio u Khribyju i da se zvao Mahmoud Bouhamzy, te da je imao prekrasnu suprugu imena Jamileh. Poginuo je u sudaru s kaminom, i u toj je nesreći izgubio obje noge. Ta je nesreća bila posljedica svađe s vozačem kamiona. Zaključili su i da neka od imena koja je spominjao pripadaju njegovim sinovima, braći i drugim rođacima. Naime, zaključili su da ima brata Amina koji je živio u Tripoliju, gdje je radio na dvoru. Drugi mu se brat zvao Said. Imao je i četiri sina, Adila, Talila (ili Talala), Kemala i Salima.

Prijatelji su mu bili Yousef el Halibi i Ahmed el Halibi. Imao je i sestru Hudu.

Stevenson je od svog izvora saznao za taj slučaj 1962., te je 1964. otputovao u Libanon da upozna obitelj Elewar. U ožujku 1964., kada je Imad imao pet i pol godina, odveo je njega i njegova oca iz njihove kuće u Kornayelu u Khriby. Kornayel se nalazi u planinama, 24 km istočno od Bejruta. Khriby se nalazi 40 km južno od Kornayela. Daljnji rođak obitelji Elawar poznavao je obitelj Bouhamzy. No Imadov je otac rekao Stevensonu da im taj rođak nikada nije govorio ništa o obitelji Bouhamzy.