Naslov knjige: Sinkronicitet - most između materije i uma

Autor: F.David Peat

Prevoditelji:Maja CVjetanović Laboš

                Adrian Kezele

                Rada Rojs - Belčec

Nakladnik:   Dvostrikas duga

Sinkronicitet je izvorište, stvaralački trenutak iz kojeg se može promatrati cijeli obrazac reda u životu jedne osobe, sve do u budućnost. Ali sinkroniciteti također mogu djelovati kao džokeri u špilu karata, jer neočekivana povezanost događaja može razbiti čovjekovu vjeru u racionalnu, sređenu sliku svijeta.

Oni su isto toliko zaokupljeni smislom, vrijednostima i unutarnjim iskustvom, koliko i vanjskim zbivanjima. I doista, Wolfgang Pauli, bio je iznenađen tom dualnošću između objektivnog i subjektivnog u prirodi. Isticao  je da isto tako kao što je kvantna fizika uvela subjektivnog promatrača u opis stvarnosti, tako je i Jungovo kolektivno nesvjesno otkrilo objektivni sloj uma.

Sve dok se um i materija ne budu promatrali kao dva aspekta jedne cjeline, bit će teško napredovati dalje u razumijevanju prirode sinkroniciteta. Izazov, koji je iznesen u prvom poglavlju ove knjige, o razumijevanju na koji se način materija i um mogu pojaviti iz jedne organske jedinice, čeka na odgovor. Međutim, za narod Shanga i Naskapi indijance, čitav univerzum prepun je značenja, tako da nije zapažen diskontinuitet između materije i uma, ljudi i prirode. Vjerovalo se da odvijanje svih događaja teče iz bezvremenog obrasca sinkroniciteta, a ne kroz slijed uzročnih povezanosti u linearnom vremenu.

U ranijim poglavljima prikazan je niz primjera, kako se poznate predodžbe o uzročnosti mogu preinačiti, da bi prirodu poimali više organski. Ali još uvijek preostaje da se na uvjerljiv način pokaže, na koji bi način ovaj novi svjetonazor mogao zahvatiti svijest. Svrha ovog poglavlja je stvaranje novih pojmova reda, koji mogu obuhvatiti oboje, fenomen materije i uma.

JEDINSTVO ILI DUALNOST

U sedamnaestom stoljeću, kad su finija svojstva materije još bila nepoznata, bilo je prirodno razlikovati očitu “težinu” materijalnog svijeta od uma, koji je nosio više merkurovska svojstva. Čak i kod najdomišljatijih strojeva moglo se vidjeti na koji način rade koristeći se sustavom zupčanika, poluga, opruga, regulatora i utega, koji su se svi mehanički kretali, stalno ponavljajući radnju.  Dok su, švicarski sat ili mehanički robot, mogli predstavljati najviši domet tehnike, usprkos tome, njihovi deterministički principi bili su očiti i objašnjivi pomoću nekoliko jednostavnih zakona i principa. Nasuprot tome, um se kretao krajnje suptilno i brzo, tako da je njegovo djelovanje očigledno  pripadalo nekom sasvim drugom uređenju od onog materijalnog.

Za filozofa Descartesa, um i materija su se toliko različito ponašali i zahtijevali su toliko nepomirljivo suprotne opise, te je zaključio da imaju sasvim različite supstancije. Ta je razlika bila kasnije još više naglašena, kad se otkrilo da se sva materija može opisati Newtonovim zakonima, koji su po svojoj prirodi deterministički. Konkretno, kada pokret ruke promijeni svoju kvalitetu (momentum), on je moguć jedino kroz primjenu fizičke sile (naprimjer, energija mišića ili neki vanjski utjecaj na ruku). S obzirom da su svi tjelesni pokreti posljedica fizičkih sila koje poštuju Newtonove zakone, kako je onda uopće moguće da na bilo koji način um utječe na tijelo? Jer, ako um može primijeniti materijalnu silu, onda i on potpada pod Newtonove determinističke zakone i zbog toga nije moguća sloboda volje ili suptilnost djelovanja.

Najbolje što su kartezijanci mogli učiniti je da sugeriraju da su um i tijelo dva savršeno sinkronizirana sata. Iako ne postoji uzročna interakcija između satova, ipak, kada jedna kazaljka pokazuje vrijeme, druga zvoni. Čudnom ironijom, kartezijanski dualizam bio je prisiljen izmisliti oblik sinkroniciteta. Da bi sačuvali dualnost uma i materije, kartezijanci su naglašavali da je unutarnje iskustvo posljedica neuzročnih podudarnosti s vanjskim, materijalnim događajima.

Iako su oko toga mnoge generacije filozofa vodile vruće polemike, kartezijanska podjela, u nekom od oblika, još dopire do nas. Unatoč tome, što je naše razumijevanje uma veće i naše znanje o materiji obuhvatnije, ipak ovo dvoje se smatra, na ovaj ili onaj način, teškim i nepomirljivim supstancijama sa skrivenim oblikom međusobnog djelovanja. Ili, nasuprot tome, tvrdi se da um ustvari i ne postoji, već samo složeni neurokemijski procesi koji upravljaju ponašanjem.

Međutim, ova kartezijanska podjela je u potpunoj kontradikciji s neposrednim iskustvom. Osoba osjeti žeđ i poseže za čašom vode. Opeče se za prst i osjeti bol. Ovo su prilično očigledni i jednostavni primjeri, ali još mnogo impresivniji su nebrojeni načini na koje svaka osoba doživljava iskustvo uma i tijela kao neodvojivu cjelinu. U svakodnevnom životu nema potrebe objašnjavati postojanje različitih supstancija, da bi shvatili djelovanje čovjeka. Iako se stijenje i kamenje čine dosta različitima od uma, ipak je ljudsko tijelo također sačinjeno od materije i neki će čitatelji priznati osjećaj jasne kartezijanske podjele u svom iskustvu.

Međutim, teško je izaći izvan te činjenice neposrednog osjećanja i iskustva i razviti ga u racionalnu i znanstvenu postavku jedinstva uma i tijela. Često na ovoj točki filozofija nailazi na zapreku koja spriječava da ostvari bilo kakav kreativnan pomak. Moguće je da skrivena moć određenog svjetonazora koji traje stoljećima spriječava nove uvide. Sve dok ovaj problem ne bude riješen, mala je vjerojatnost da se sinkronicitet uključi u racionalan pogled na svijet.

  Nekolicina je mislilaca tražila izlaz iz ove dileme inzistirajući na stvarnoj povezanosti između uma i materije. Ali vrlo je teško to učiniti na istinski uspješan način, kad se radi o vezi između nećega što je slobodno i kreativno i nećega za što se podrazumijeva da je mehaničko i determinističko.

Jedno je od rješenja da um smatramo analognim vozaču automobila, koji upravlja izvan mehamizma motora i jednostavno usmjerava kretanje. U ovom slučaju, um se smatra superiornom silom, koja se na neki način upliće ili prevladava tjelesni mehanizam. Neurolog, Sir John Eccles, dobitnik Nobelove nagrade, utvrdio je stvarno područje mozga gde se ova interakcije navodno događa.  Prema Ecclesu vezno područje mozga djeluje kao međuveza između obje tvari, materijalnog mozga i bestjelesnog uma. Na taj način, um može upravljati i nadgledati tjelesne operacije.

Neki mislioci sugeriraju da bi kvantna mehanika mogla predstavljati otvor kroz koji um djeluje na materijalni univerzum. Tako dugo dok svakim aspektom materije, uključujući tijelo i živčani sustav, vladaju uzročni, deterministički zakoni, dotle je vrlo teško vidjeti djelovanje slobodnog uma. Ali, nedeterministički, slučajni procesi kvantne materije, predviđaju moguće područje djelovanja uma.  Ako su kvantni procesi tako fino podešeni da je njihov ishod stvar puke slučajnosti, da li bi tada um mogao “iznevjeriti predviđanja” i na suptilan način utjecati na mikroskopski proces mozga i živčanog sustava? Jer mozak je toliko kompleksan i može se dogoditi da se vrlo mali efekti pojačaju, tako da se djelovanje uma može očitovati na globalnoj razini. Treba zaista ovdje istaknuti da u nekom smislu živčani sustav ima kvantnu prirodu, jer oko je sposobno reagirati na pojedinačne fotone svjetlosti, a nos može otkriti prisutnost pojedinačnih molekula.

Fizičar, Eugene Wigner koristio se verzijom ove rasprave koja mu je pomogla razriješiti problem mjerenja, jedno od glavnih kontroverznih područja kvantne teorije. Pojedinosti ovog problema leže izvan vidokruga ove knjige, ali u suštini, problem je u traženju objašnjenja, zašto kod nedeterminističke teorije vjerojatnosti postoje točno određeni rezultati eksperimentalnog mjerenja. Wigner sugerira da su ti rezultati proizvod svijesti ljudskog promatrača, koja djeluje na kvantni sustav. Ustvari, um bi trebao djelovati na kvantnoj razini da “sruši valnu funkciju” sustava u potpuno određeno stanje. Kod takvog objašnjenja, um i dalje ostaje izvan materijalnog svijeta kao superiorna tvar koja usmjerava i utječe na određene procese materije.

Drugi pak pristup je taj, koji sugerira da je područje uma nepotreban koncept, jer je znanost sposobna objasniti ljudsko ponašanje na osnovu elektrokemijskih reakcija samog mozga. Znanstvenici ističu da morski puž, jednostavna životinja s elementarnim živčanim sustavom, usprkos tome pokazuje nekoliko različitih oblika ponašanja. Morski puž ima oblik memorije koja prepoznaje jednostavne uzorke stimulansa i omogućava uvjetovanost i učenje.

Znanstvenici poput Erica Kandela sa sveučilišta u Kolumbiji proučavali su staze pojedinačnih živaca i sinaptične veze kod morskog puža. Kandel je uspio objasniti razne oblike ponašanja pomoću elektrokemijskih reakcija u živčanoj mreži. Ovime se tvrdi da se najjednostavniji elementi ponašanja  mogu objasniti pomoću materijalnih procesa. Dok je potreban značajan skok u ekstrapolaciji, da bi prešli s morskog puža na ljudsko biće, mnogi neurolozi tvrde da se tu jednostavno radi o stupnju složenosti živčanog sustava.

Drugim riječima, ljudsko ponašanje se može svesti na kompleksan slijed jednostavnih elemenata, od kojih svaki može, u načelu, biti povezan s elektrokemijskim procesom u mozgu. Nema potrebe za uključivanjem umnog “deus ex machina” da bi se objasnilo ljudsko ponašanje.

Ali što je sa samim iskustvom svijesti? Opirući se bilo kakvoj tvrdnji o bestjelesnom umu, neki znanstvenici govore o svijesti kao o moždanoj nuspojavi.

Jednostavna analogija opisat će što time misle. Prva računala imala su nekoliko redova treperećih lampica, koje su se palile i gasile, kad je određeno područje stroja obrađivalo podatke. Stoga, dok je račuanlo razriješavalo problem, složeni bi se ples svjetala pojavljivao na konzoli. Ljudi bi se šalili da računalo “razmišlja” i zamalo da je um računala bio zamijenjen tim plešućim svjetlosnim uzorcima, te kao da su oni upravljali stvarnim procesima koji su se unutra zbivali. Dakako, bilo je potpuno jasno da su te lampice nebitne za funkcioniranje stroja. One su bile ništa više do prikladan pokazatelj, odnosno nuspojava unutarnjih elektronskih računalnih procesa.

Isto kao što gušterača izlučuje tekučinu koja pomaže pri probavljanju hrane, tako i fizički živčani sustav izlučuje svijest da omogući prikaz moždane radnje. Ovaj pokazatelj ima očigledne evolucijske prednosti, jer predstavlja sadašnje stanje raznih moždanih aktivnosti i strategija, te pomaže u njihovoj modifikaciji. Ali rasprava ide dalje, jer to ne upravlja fizičkim mozgom ništa više nego što lampice na računalu upravljaju unutrašnjim radom. Dodatni dokaz takvom pristupu je dat kroz sljedeću generaciju (pedeseta generacija) računalnog dizajna, kod kojeg će neki bitni pokazivači ciljeva i strategija biti ugrađeni u strojeve da im pomognu u modifikaciji njihovih problemskih sposobnosti.

Ovakvi razni pokušaji da se snađemo u kompleksnosti svijesti i ljudskog ponašanja, u jednom ili drugom obliku, čuvaju sliku kartezijanske dualnosti,  jer se um i materija smatraju različitima. Čini se da ova dualnost proizlazi iz toga što se um i materija smatraju supstancijama, tako da materija postaje supstancija koja se može držati u rukama, a um postaje nevidljiva, neopipljiva supstancija.

Dakako, cijela se predodžba o materiji radikalno promijenila od Descartesova vremena, jer pored kamenja i topovske tanadi, otkriveno je da se svijet sastoji i od nevidljivih energetskih polja i elementarnih čestica, za koje se ne može reći da imaju puteve ili čak svojstva, koja se nedvosmisleno mogu utvrditi u odsutnosti promatrača. Doista, možda više nije moguće podijeliti moderan svijet u takve pojednostavljene kategorije. Ispravnije bi bilo ispitati čitavo uređenje materije i uređenje uma i tako utvrditi jesu li ta dva uređenja ustvari nepomirljiva i zbog toga dualistička, ili leže unutar zajedničkog spektra uređenja.

Ako se um i materija shvate kao nešto što izvire iz zajedničkog reda, tada više ne pomaže o njima razmišljati kao o različitim supstancijama, već kao o nedjeljivom očitovanju jedne individualne cjeline.

FINO UREĐENJE MATERIJE

 O znanstvenoj povijesti se može govoriti kao o otkrivanju progresivno-suptilnijih razina unutar prirode. Drugim riječima, znanstveno razumijevanje prirodne građe stalno se širi uključujući nove i složenije oblike. Dok se često tvrdi da znanost svodi cijelo iskustvo na materijalističko objašnjenje, bliže je istini, da je znanost prisiljena širiti svoje vidokruge o tome, što je to materija. U sadašnjem stoljeću čini se da je najviša razina prirode, prostor-vrijeme i beskonačna energija kvantnog polja.

Međutim, nema razloga za pretpostavku da tu leži osnovna stvarnost i da se više neće otkriti postojanje još nebrojeno mnogo finijih razina. Doista je moguće da razina uma i materije proizlazi iz zajedničke osnove, te sama znanstvena povijest nastoji pomiriti naizgled nemjerljive aspekte iskustva.

U Srednjem vijeku nebo se smatralo sasvim drugačijim uređenjem od onoga na zemlji. Bilo je očito da su se nebesa ponašala potpuno drugačije. Dok su kamenje i jabuke padali na zemlju, nije bilo poznato da su nebesa pala, s manjom iznimkom zvijezda repatica. Tim više što je Aristotel podučavao da se tijela kreću samo pod utjecajem sile i kada sile nema, tijelo miruje. Međutim, Sunce, Mjesec i planeti vidljivo nastavljaju svoje vječno kretanje bez vidnog napora. S obzirom da se uređenje neba i zemlje toliko razlikovalo, shvatljiv je zaključak da su sastavljeni od zasebnih supstancija.

Ostalo je na Newtonu, da svojim zakonima gibanja i principom univerzalne gravitacije, pokaže da nema nićeg osobitog u nebeskom uređenju, te posebice u kretanju Mjeseca i planeta. Jer Mjesec doista pada kao jabuka. Međutim, njegova inercija s tendencijom pravocrtnog kretanja stvara centrifugalnu silu koja uzrokuje padanje prema van, a pod gravitacijskim utjecajem precizno balansira padanje prema unutra. Na taj se način Mjesec održava u vječnoj, eliptičnoj orbiti. Povrh toga, znanstvenici su otkrili da je Aristotelova teorija kretanja bila neispravna, jer se po njoj sva tijela kreću pravom linijom ili miruju u odsustvu sile. Čak bi se i materija na Zemlji neprestano kretala, kad ne bi bilo suprotnih sila kao što je trenje i otpor zraka. Uvođenjem novih ideja, kao što su sila teža i inercija, bilo je moguće proširiti koncept materije, uključujući i nebo i zemlju.

U osamnaestom i devetnaestom stoljeću, učinjen je napredak u razumijevanju prirode energije i otkriveno je da su toplina, elektricitet, kemijsko djelovanje, pa čak i rasipanje u radu stroja, svi povezani s jednom supstancijom – energijom. Na ovaj se način mogu mnogi različiti oblici ponašanja u prirodi obuhvatiti unutar pojma energije. Jasno je da se energija  veoma razlikuje od materije, jer je ona neopipljiva. Ali tijekom devetnaestog stoljeća čak i ta razlika bila je zamagljena. Primjerice, Hamilton-Jacobi teorija gibanja je oslikavala materijalna tijela i njihove putanje kao manje tvarnim, uključujući složene oblike valnog gibanja. K tome, J.C.Maxwell je ujedinio fenomen svjetlosti, magnetizma i elektriciteta u jedno elektromagnetsko polje.

Konačno, u prvim godinama dvadesetog stoljeća, Einstein je pokazao da su materija i energija u potpunosti ekvivalentni i kvantna teorija je pokazala da oboje, materija i energija učestvuju u dualnoj prirodi čestice/vala.

  Uređenje svijeta se stoga promijenilo i postalo više kao spektar s mehaničkim gibanjem čvrstih tijela s jedne strane i kontinuiranim poljima, te čestica/val dulanostima s druge strane. Slično proširenje razumijevanja prirodnog uređenja dogodilo se kao posljedica razvitka organske kemije. Prije se vjerovalo, s obzirom da se život ponaša na vrlo različit način od nežive tvari, da mora postojati neka suštinska razlika u njihovom uređenju.

Primjerice, život je okarakteriziran kao kretanje i rast i njegova organizacija je znatno složenija i osjetljivija nego većina genijalnih strojeva. S druge strane, materiju se smatralo determinističkom i mehaničkom. Također je istina da se  živo biće kada umre može svesti na proste, nežive komponente. Zbog toga se činilo da fenomen života uključuje posebnu “životnu silu” koja ulazi u materiju, prouzročivši njeno skupljanje u kompleksne, životne oblike. Mislilo se da priroda sadrži oboje, uređenje nežive materije i uređenje nevidljive životne sile.

Otkako se otkrio jedinstven potencijal vezivanja atoma ugljika, znanstvenici su shvatili da taj atom zajedno s kisikom i vodikom može ući u mnoštvo složenih i finih reakcija, te u manjem obimu i s dušikom, klorom, sumporom, te mnoštvom drugih elemenata. Ovako se mogu oblikovati brojni prstenovi, nizovi lanaca i drugi složeni oblici. Pored toga, ove složene molekule spremno su ulazile jedna s drugom u izrazito suptilne reakcije, koje su sadržavale izmjenu vrlo malih količina energije. Stoga, kod organskog sustava, velik broj kemijskih reakcija može se zajedno vezati da otvori nepreglednu mrežu povratnih prstenova, te procese strukturalne izgradnje i prenošenja energije.

Kad se na ovaj način, složene kemijske reakcije temeljene na ugljiku, kombiniraju sa spoznajama biologije, mogu se objasniti mnogi bogati životni procesi. I ponovno, proširujući predodžbu o uređenju materije, bilo je moguće uvesti čitav niz novih fenomena koji su se do sada smatrali nepomirljivima. Umjesto da se traga za novom “životnom silom” da bi se objasnilo životno uređenje, ispalo je da se cijeli fenomen može razumjeti pomoću pretpostavke da materija sadrži nove nizove složenih i finih uređenja.

Drugim riječima, sada je moguće vidjeti razvoj znanosti u potpuno novom svjetlu. Umjesto da se priroda i nebo svedu na “puku materiju,” ustvari dogodilo se obrnuto. Čitava predodžba o materijalnom svijetu stalno se širi u područja sve veće i veće kompleksnosti i suptilnosti, sve dok već danas nije moguće nagađati da se ovo fino uređenje može širiti u sve dublja i dublja područja, bez ograničenja. Uređenje materije postalo je, stoga, vrlo udaljeno od onog kojeg sadrži Newtonov svijet biljarskih kugli i jabuka koje padaju.

MEHANIČKO UREĐENJE UMA

Isto kao što je otkriveno da materija ima sve više finih razina ponašanja, čini se da se i um povezuje s uređenjima mehaničkog djelovanja.  Primjerice, jedno vrijeme se mislilo da riješavanje problema, bavljenje matematikom i igranje šaha spadaju među najnaprednije stvari koje je ljudski um sposoban činiti. Međutim, danas se te aktivnosti mogu izvesti na priličnoj razini pomoću elektroničkih računala. Znači li to, kao što neki ljude misle, da računala ustvari postaju inteligentna i “umna” ili to nagovještava da se izvjesne umne radnje mogu raščlaniti u slijed uglavnom mehaničkih koraka?

nastavak slijedi

Maja Cvjetanović Laboš: prevoditeljica