Simptomi nakačenosti
Vrag je u detaljima ・ ova uzrečica dobiva sasvim osobito značenje kad je riječ o nastojanju da se prepoznaju simptomi nakačenosti. Tu je u mnogim slučajevima izuzetno važno obratiti pažnju na detalje, osobito danas kad nam se nudi gomila teoretskih i praktičnih obrazloženja određenih obrazaca ponašanja, od kojih su mnoga "oslobođena" suvišnih detalja koji se ne uklapaju u materijalističku (znanstvenu i političku) i "religijsku" propagandu.
Postavlja se pitanje na koji način javno progovoriti o mogućnosti posjednuća nečim nevidljivim i nedokučivim, na što bi nas mogla uputiti npr. ovisnost o alkoholu, ako se istovremeno tom istom alkoholu pišu pjesme, racionalizira na svaki mogući način potreba za još jednom čašicom (tj. bocom, gdje volumen teži k 10 litara) i relativiziraju ili umanjuju razmjeri jada i bijede kojoj isti pridonosi.
Zahvaljujući dosezima propagandne mašinerije u guranju npr. piva u svakodnevnicu (koja je eto zbog zaštite industrije morala postati prehrambeni proizvod) netko tko bi recimo pao s Marsa u Hrvatsku, mogao bi pomisliti da se zakoni pišu u pivovari ili da muškarac može biti i bez one stvari ali ne može biti bez boce pive (posebno u vrijeme tzv. sportskih događanja). Kako možemo danas prepoznati problem u kompulzivnoj i prekomjernoj potrošnji, kad je veliki dio medijskog prostora otkupljen od strane tzv. shopping "centara", koji žele po svaku cijenu promijeniti zakon gravitacije i primorati što više potrošača da gravitiraju onome što su oni odlučili da bude centar grada i potiču kupovinu brda nepotrepština, koje još prije desetak godina uopće nisu ni postojale niti su kome nedostajale.
Ako se i govori o opsjednutosti ili posjednuću od strane neke nevidljive vanjske sile, onda se to vrlo često svodi na spominjanje simptoma koji su prikazani u nekim senzacionalističkim holivudskim uradcima kao što su Istjerivač đavola (The Exorcist, 1973.) ili Egzorcizam Emily Rose (The Exorcism of Emily Rose, 2005.). Na tome sve uglavnom i završava, uz ismijavanje ili omalovažavanje.
Kada smo već kod vraga, a obzirom da vrag JEST u detaljima, onda bi bilo možda korisnije pogledati (ponovno) film Đavolji odvjetnik (The Devil's advocate, 1997.) koji na puno realniji način prikazuje suptilnu dinamiku Zloga, metode i posljedice njegovog djelovanja.
Ako bih napravio analogiju između utjecaja entiteta na domaćina u spomenutim filmovima o egzorcizmu i računala, onda bi to izgledalo kao da je u računalo upao vrlo maliciozan softver, napisan od vrlo dovitljive osobe, koja je itekako upoznata s hardverskom arhitekturom.
Svojim izvršavanjem/upadanjem može djelovati tako da npr. tvrdi disk počne zujati ili tako vibrirati da se trese čitavo računalo, i na kraju ga toliko opteretiti da zadimi i pregori. Takvo što se sada rijeko viđa u praksi (jer poradilo se na boljem dizajnu i zaštiti) i prisustvo malicioznog programa neće prouzročiti baš nikakve fizičke promjene na računalu, iako može ozbiljno oštetiti programsku jezgru (tzv. operativni sustav) ili korisničke podatke i u svom kontaktu s okolinom (preko mrežne infrastrukture) napraviti jako puno štete procesima na drugim računalima. Vlasnik takvog računala može nastaviti raditi danima i tjednima i ne znajući što se događa. Tek ako obrati pažnju na određene "detalje", kao što je ponavljanje neke sporadične greške, npr. da tipka Enter ne "hvata" svaki put, ili da kod odlaska na internet neke operacije mogu nešto duže trajati, može početi sumnjati da nešto nije u redu. Pokrene li odgovarajući tzv. antivirusni program, mogao bi svašta otkriti.
Treba znati da je riječ o puno suptilnijoj stvari nego što nam propaganda želi sugerirati, a kao što će se moći vidjeti u nastavku, mnogi simptomi ukazuju na ono što moderna medicina smatra psihijatrijskim poremećajima, od kojih su najzanimljiviji za daljnje proučavanje oni iz grupe tzv. "poremećaja osobnosti" (F60-F69 iz MKB-10).
Kod razmatranja nekih simptoma nužno je naglasiti važnost obraćanja pažnje na njihov intenzitet i koliko dugo su prisutni, kako se ne bi dolazilo do preuranjenih zaključaka. Istovremeno, neki su toliko znakoviti da bi njihovo postojanje trebalo pokrenuti ozbiljno razmišljanje o provjeri postojanja nakačenosti i poduzimanju potrebnih promjena kako bi se od njih oslobodilo.
Naposljetku na svakom je od nas da po svojoj volji razmisli o sljedećem: jesu li pravi (i jedini?) simptomi postojanja nakačenog entiteta oni koje vidimo u sceni djevojčice koja lebdi nad krevetom, psuje kao kočijaš i povraća zelenu sluz, ili bi simptom mogao biti i da nam, recimo, dok vozimo automobil nešto tako naglo privuče pažnju da bez razmišljanja tek na tren okrenemo glavu i već se u sljedećoj sekundi nađemo usred prometne nezgode. Dalje, vozač automobila u koji smo udarili izlazi i udara nas bez riječi, obuzet silovitim bijesom, da bi već sljedeći tren zažalio i sam se čudeći "što ga je obuzelo". Ne treba puno mašte za zamisliti kako u ovakvom nesretnom zapletu nitko neće levitirati i povraćati, ali će neosporno biti stresa, boli, straha, osjećaja krivnje, želje za osvetom, itd.
Valjalo bi razmisliti koliko smo puta i sami bili svjedoci ili sudionici u događaju koji je počeo s nekom "sitnicom", kome je prethodilo kratkotrajno skretanje pažnje, a koliko smo vidjeli leteće-povraćajućih posjednutih djevojčica? Kada bi manifestacije Zloga, čije su direktne ili indirektne posljedice i postojanje nakačenih entiteta, bile svedene samo na leteće djevojčice, ne bi li živjeli u svijetu s manje sukoba na svim razinama, od kuhinjskih svađa do svjetskih ratova, u civilizaciji s manje stresa, boli i patnje, strahova, blatantnih primjera manipulacije, prevara (laži) i kontrole?
iscrpljeni nekom bolešću, alergijom, stresom, krizom kroz koju prolazimo, periodom lošeg
bglavac
irida
