Sibirski Chicago

SVI SMO MI duše koje lutaju Svemirom i živimo svoje živote, s osjećajem da prelazimo iz jedne inkarnacije u drugu. Što jednom dodirne našu dušu, nikada ne bude zaboravljeno i utječe na sve ostalo.

Promatram Hilal s ljubavlju, ljubavlju koja se kao u zrcalu odra- žava kroz vrijeme ili kroz ono što smatramo vremenom. Nikada nije bila moja i nikada i neće biti, jer tako je zapisano. Iako smo mi i stvoritelji i stvorenja, također smo i marionete u Božjim rukama, i postoji granica koju ne možemo prijeći — jer je određena razlo- zima koje ne možemo spoznati. Možemo doći vrlo blizu, dodirnuti površinu vode nožnim prstima, ali zabranjeno nam je uroniti u rije- ku i pustiti da nas struja nosi.

Zahvaljujem životu što mi je dopustio da je pronađem u času kada mi je potrebna. Konačno počinjem prihvaćati spoznaju da je nužno proći kroz ta vrata i peti put — čak i ako ni ovaj put ne ot- krijem odgovor. Zahvaljujem životu i zato što sam se prije bojao, a sada se više ne bojim. I treći put zahvaljujem životu što me poveo na ovo putovanje.

Drago mi je vidjeti da je noćas i ona ljubomorna. Iako je nepri-

kosnoveni violinistički talent i prava ratnica u umijeću da postigne ono što želi, nikada nije prestala biti dijete, i nikada i neće prestati, baš kao ni ja, ni svi oni koji zaista žele proživjeti najbolje od života. To samo dijete može.

Probudit ću njezinu ljubomoru jer će tako saznati što učiniti kada se bude morala nositi s ljubomorom drugih Prihvatit ću njezinu bezuvjetnu ljubav jer će tako moći hodati po poznatom terenu, jed- nom kada ponovno bude mogla bezuvjetno voljeti.

* * *

—  Zovu ga i »Sibirski Chicago«.

Sibirski Chicago. Takve usporedbe najčešće zvuče čudno. Prije nego li je izgrađena Transsibirska željeznica Novosibirsk je imao manje od osam tisuća stanovnika’ Sada njegova populacija prelazi 1,4 milijuna, zahvaljujući mostu koji je omogućio željeznici da na- stavi svoj put od čelika i pare prema Tihome oceanu.

Legenda kaže da u gradu žive najljepše žene Rusije Sudeći po onome što sam vidio, ta je legenda duboko ukorijenjena u stvarnosti, iako mi nije palo na pamet uspoređivati ih sa ženama iz ostalih mje- sta kroz koje smo prošli. Upravo se u društvu s Hilal i jednom od tih boginja iz Novosibirska nalazim pred nečime što potpuno odskače od trenutne realnosti: golemim kipom Lenjina, čovjeka koji je komu- nističke ideje pretočio u stvarnost. Teško mogu zamisliti išta manje romantično od pogleda na tog čovjeka s kozjom bradicom uperenom u budućnost, koji ne može iskoračiti iz kipa da bi mijenjao svijet.

Usporedbu s Chicagom izrekla je upravo boginja, inže njerka po imenu Tatjana, žena od kojih tridesetak godina (nikad ne pogodim, ali stvaram svoj svijet na osnovu svojih pretpostavki), koja je na- kon proslave i večere odlučila malo prošetati s nama. »Čvrsto tlo« sada na mene ostavlja dojam kao da sam na drugome planetu. Nije mi lako navići se na tlo koje se sve vrijeme ne miče.

Hajdemo u neki bar popiti nešto, a onda se dobro isplesati. Po- trebna nam je sva moguća vježba.

— Ali umorni smo — reče Hilal.

U takvim trenutcima naučio sam biti poput žena i odmah čitam što se skriva iza njezinih riječi: »Želiš ostati s njom.«

—   Ako  si  umorna,  možeš  se  vratiti  u  hotel.  Ja  ću  ostati  s

Tatjanom.

Hilal mijenja temu:

—  Željela bih ti nešto pokazati.

— Pa pokaži. Ne moramo biti sami. Ta poznajemo se tek desetak

dana, zar ne?

Tom sam rečenicom uništio pozu: »Ja sam s njim.« Tatjana je odjednom sva živahna — ne zbog mene, nego zato što su žene prirodno jedna drugoj katkada suparnice. Kaže da će mi vrlo rado pokazati noćni život »Sibirskog Chicaga«.

Lenjin nas gleda ravnodušno sa svojega pijedestala, kao da je sve to već vidio i ranije. Da se kojim slučajem, umjesto pokušaja da stvori komunistički raj, posvetio diktaturi ljubavi, sve bi ispalo puno bolje.

—  Pa dobro onda, dođite sa mnom.

»Dođite sa mnom?« Prije nego li sam uspio reagirati, Hilal krene čvrstim koracima. Željela je preokrenuti igru i tako preusmjeriti udarac, a Tatjana je upala u zamku. Koračamo po širokoj aveniji koja vodi k mostu.

—  Vi poznajete grad? — upita boginja pomalo iznenađeno.

—  Ovisi što podrazumijevate pod »poznavati«. Svi sve poznaje- mo. Kada sviram violinu, oko sebe osjećam postojanje...

Ona zastaje u potrazi za pravim riječima. Konačno uspijeva pro- naći nešto što ja razumijem, ali što služi samo tome da još više udalji  Tatjanu  iz  razgovora.

—... golemog i moćnog »polja informacija«. To nije nešto čime

ja mogu upravljati, nego ono upravlja mnome i usmjerava me pre- ma pravome akordu u trenutcima sumnje. Nije potrebno da pozna- jem grad, dovoljno je da mu dopustim da me odvede kuda želi.

Hilal hoda sve brže. Na moje iznenađenje, Tatjana ju je vrlo do- bro   shvatila.

—  Ja obožavam slikati — reče. — Iako sam po zanimanju inže-

njerka, ispred praznog platna otkrivam da je svaki dodir kista poput male vizualne meditacije. Putovanje koje mi donosi radost koju ne mogu pronaći u svojem poslu i za koju se nadam da je nikada neću morati  napustiti.

Mora da je Lenjin već mnogo puta svjedočio sličnim događaji-

ma. U početku, dvije sile se sukobe, jer postoji treća koju žele zadr- žati ili osvojiti. Malo kasnije, te dvije sile već su ujedinjene, a treća je zaboravljena ili je prestala biti važna. Ja ih samo slijedim, dok

njih dvije, kao da su prijateljice iz djetinjstva, živahno razgovaraju na ruskom, potpuno zaboravivši na mene. Iako je i dalje hladno

—    a mislim da je tamo hladno cijele godine, jer ipak smo u Sibiru

—     šetnja mi godi i sve sam bolje raspoložen. Svaki me prijeđeni kilometar sve više približava mojem kraljevstvu. U jednom trenut- ku u Tunisu, mislio sam da se to nikada više neće dogoditi, ali moja je žena imala pravo: istina je da sam ranjiviji kada sam sam, ali sam tada i otvoreniji.

Umorio sam se slijedeći te dvije žene. Sutra ću Yaou ostaviti

poruku da malo vježbamo aikido. Moj mozak radi više nego moje

tijelo.

* * *

Zastajemo usred ničega, na nekome trgu na kojem nema ništa osim malene fontane u sredini. Voda je još uvijek zaleđena. Hilal ubrzano diše; ako nastavi s time, uskoro će se zbog viška kisika osjećati kao da lebdi. Umjetno izazvani trans, koji me više ne impresionira.

Hilal se pretvara u majstoricu ceremonije u nekom, meni ne- poznatom, spektaklu. Moli nas da si damo ruke i da gledamo u fontanu.

—  Svemogući Bože, — počinje Hilal, još uvijek ubrzano dišući

—  pošalji sada svoje glasnike Tvojoj djeci koja ovdje stoje, srca

otvorena da ih prime.

Ona nastavlja s jednim vrlo poznatim načinom prizivanja. Pri- mjećujem da je i Tatjanina ruka počela drhtati, kao da i ona ulazi u trans. Hilal izgleda kao da je u kontaktu s Univerzumom, ili s oni- me što ona naziva »poljem informacija«. Nastavlja moliti, a Tatja- nina ruka prestaje drhtati i steže moju svom snagom. Nakon deset minuta, ritual završava.

Nisam siguran trebam li joj reći što mislim. Ali ta je djevojka čista velikodušnost i ljubav, zaslužuje da čuje.

—  Nisam razumio — kažem.

Ona se doima zbunjenom.

—  To je obred približavanja duhovima — objašnjava.

— A gdje si ga naučila?

—  U jednoj knjizi.

Da nastavim ili da ipak razgovaramo o tome nasamo? Ali budući da je Tatjana nazočila ritualu, ipak odlučim nastaviti.

— S punim poštovanjem prema tvojoj potrazi i prema osobi koja je napisala tu knjigu, mislim da potpuno promašuje bit. Čemu služi taj ritual na način na koji je izveden? Vidim milijune i milijune ljudi uvjerenih da komuniciraju sa Svemirom i da time spašavaju ljudski rod. Kada im to ne uspije, jer uistinu na taj način i ne može uspjeti, oni pomalo gube nadu. Onda je ponovno pronalaze u ne- koj drugoj knjizi ili na sljedećem seminaru, na kojem uvijek nauče nešto novo. Ali za nekoliko tjedana zaborave što su bili naučili i njihova nada opet nestaje.

Hilal je iznenađena. Željela mi je pokazati nešto osim svojeg

talenta za violinu, ali dirnula je u opasno područje, jedino u kojem je moja tolerancija ravna nuli. Tatjana sigurno misli da sam jako nepristojan i zato ustaje u obranu svoje nove prijateljice:

— Ali, zar nas molitve ne približavaju Bogu?

—  Odgovorit ću vam pitanjem. Zar će zbog svih tih molitava sunce ujutro izaći? Naravno da ne: sunce izlazi jer se povinuje uni- verzalnom zakonu. Bog je blizu nas, neovisno o molitvama koje molimo.

—   Želite  reći  da  su  naše  molitve  besmislene?  —  inzistira

Tatjana.

—  Nipošto. Ako ne ustanete rano, nikada nećete vidjeti kako se sunce rađa. Ako se ne molite, iako je Bog uvijek blizu, nećete nikada moći osjetiti Njegovu prisutnost. Ali, ako vjerujete da ćete nekamo stići samo putem rituala poput ovog, onda je bolje da se preselite u pustinju Sonora u Sjedinjenim Državama ili da prove- dete ostatak života u nekom ašramu u Indiji. U stvarnome svijetu, Bog je više u violini te djevojke koja mu se upravo molila.

Tatjana odjednom gorko zajeca. Ni Hilal ni ja ne znamo što uči- niti. Nadamo se da će uskoro prestati plakati i ispričati nam što osjeća.

— Hvala — reče. — Iako je po vašem mišljenju bilo beskorisno, ipak vam hvala. Prisiljena sam ponašati se kao da sam najsretni- ja osoba na svijetu, a nosim sa sobom stotine rana. Barem danas osjetila sam kako me netko drži za ruku i kaže: nisi sama, dođi s nama, pokaži mi što poznaješ. Osjetila sam se voljenom, korisnom, važnom.

Obraća se Hilal i nastavlja:

—  Čak i kada si rekla da poznaješ ovaj grad bolje od mene, koja sam u njemu proživjela cijeli svoj život, nisam se osjetila nedo- stojnom i uvrijeđenom. Vjerovala sam da nisam više sama i da će mi netko pokazati nešto što ne poznajem. I zaista, nisam nikada prije vidjela ovu fontanu, a sada ću svaki put kad se osjetim slabom moći doći ovamo i moliti Boga da me zaštiti. Znam da te riječi nisu značile ništa posebno. Već sam puno puta u životu izmolila slične molitve koje nikada nisu uslišane i svaki je puta moja vjera sve više nestajala. Ali danas se nešto zbilo, zbog vas dvoje koji ste stranci, ali niste strani.

Tatjana još nije završila:

—  Ti si puno mlađa od mene, nisi propatila ono što sam ja pro- patila, ne poznaješ život, ali imaš sreće. Zaljubljena si u jednog čovjeka, i time si učinila da se ja opet zaljubim u život, što će mi pomoći da se lakše opet zaljubim u nekoga.

Hilal spušta pogled. Nije željela da ja to čujem. Možda je imala u planu reći mi to, ali te riječi sada izgovara neka druga osoba, u No- vosibirsku u Rusiji, koji je baš onakav kakvim ga mi zamišljamo, iako puno drugačiji od onog kakvim ga je Bog stvorio na ovome planetu. Njezine misli sada se bore između riječi koje izlaze iz Ta- tjanina srca i logike koja inzistira da prekine taj čudesni trenutak upozorenjem: »Svi vide. I svi u vlaku su shvatili.«

—  Bez puno razmišljanja sama sam sebi oprostila i osjećam se lakše — nastavlja Tatjana. — Ne razumijem zašto ste ovamo došli i zašto ste me poveli sa sobom, ali potvrdili ste ono što sam i prije osjećala: ljudi se susretnu kada se trebaju susresti. Upravo sam se spasila od sebe same.

Zaista, izraz njezina lica promijenio se. Boginja se pretvorila u vilu. Širi ruke prema Hilal, koja joj prilazi. Grle se. Tatjana me po- gleda i napravi glavom znak da im se pridružim, ali ja se ne mičem. Hilal je taj zagrljaj potrebniji nego meni. Željela mi je pokazati ne- što magično, a pokazala je nešto obično, a zatim se obično pretvo- rilo u magično zbog prisutnosti te žene, koja je uspjela promijeniti energiju i učiniti je svetom.

Njih su dvije i dalje u zagrljaju. Gledam zaleđenu vodu u fontani i znam da će jednoga dana opet poteći, zalediti se i ponovno poteći. Tako je i s našim srcima, koja se povinuju zakonima vremena, ali nikada se ne zaustave zauvijek.

Ona vadi posjetnicu iz torbice. Nakratko oklijeva, ali na kraju je

pruža Hilal.

—  Zbogom — reče Tatjana. — Ovdje je broj mojeg telefona, iako znam da vas više nikada neću vidjeti. Možda sve od ovoga što sam upravo rekla nije ništa više od jednog trenutka nepopravljive romantike i ubrzo će sve ponovno biti kao i prije. Ali za mene je taj trenutak bio jako važan.

—  Zbogom — odgovori Hilal. — I ne brini. Ako sam znala put do fontane, znat ću se i vratiti do hotela.

Pruža mi ruku. Hodamo kroz hladnu noć i, po prvi puta otkad smo se upoznali, želim je kao ženu. Ostavljam je na vratima hotela i kažem da trebam još malo prošetati, sam, i razmisliti o životu.