SHEGUIANDAH:  ARHEOLOGIJA  KAO  OSVETA

Između 1951. i 1955., Thomas E. Lee, antropolog iz kanadskog Na­ cionalnog muzeja, sudjelovao je u iskopavanjima u Sheguiandahu, koji se nalazi na otoku Manitoulin na jezeru Huron.

U gornjim slojevima tog nalazišta, na dubini od oko 15 cm (Ra­ zina III), otkriveno je mnogo različitih vrhova strijela ili kopalja (slika 5.5.). Lee je pretpostavio da potječu iz mlađih razdoblja.

 

SLIKA 5.5.: Vrh strijele ili koplja iz Razine III u Shegui­ andahu na otoku Manitoulin u Ontariju, Kanada.

 

SLIKA 5.6.: Oruđe s isklesane obje površine, otkriveno u gornjem glacijalnom sloju tila (Razina IV) u Sheguiandahu.

 

SLIKA 5.7.: Dvostrano okle- sani kvarciti iz niže razine gla- cijalnog sloja tila (Razina V) u Sheguiandahu. Geolog John Sanford je tvrdio daje ovo, kao i oruđe na slici 5.6., staro naj­ manje 65 000 godina.

Daljnjim iskopavanjima otkrivena su oruđa (slika 5.6.) u  glacijalnom tilu (smjesa ilovače i pijeska), talogu kamenja koje su ondje ostavili lede­ njaci koji su se otapali. Iz toga se mo­ že zaključiti da su u tom području, tijekom ili prije posljednjeg ledenog doba u Sjevernoj Americi - Wiscon- sin-glacijacije - živjeli ljudi. Daljnja proučavanja pokazala su da postoji drugi sloj tila, u kojemu je također otkriveno oruđe (slika 5.7.). Kameno oruđe otkriveno je i  u  slojevima ispod glacijalnog tila.

Koliko je staro to oruđe? Tri od četiri geologa, koji su istraživali nala­ zište, pretpostavila su da ono potječe iz posljednjeg interglacijala. To znači da su stari od 75 000 do 125 000 godi­ na. No, konačno su se svi složili da su stari "najmanje" 30 000 godina. Lee je, pak, i dalje tvrdio da njegovo oru­ đe potječe iz interglacijala.

Jedan od navedena četiri geologa, John Sanford sa Državnog sveučilišta Wayne, poslije je podržao Leeja. On je pružio uvjerljive geološke dokaze i argumente, koji upućuju na to da nalazište u Sheguiandahu potječe iz Sangamon-interglacijala ili intersta- dijala St. Pierre, kratkog, toplog ra­ zdoblja na početku Wisconsin-glaci- jala. No, drugi znanstvenici nisu sma­ trali ozbiljnima Leejeve i Sanfordove tvrdnje.

Lee je napisao: "Otkrivač nalazišta [Lee] protjeran je sa svog službenog položaja u dugo razdoblje nezaposlenosti; obustavljene

su publikacije; neki ugledni autori su pogrešno predstavili dokaz; gomile artefakata nestale su u skladištima kanadskog Nacionalnog muzeja; ravnatelj Nacionalnog muzeja [dr. Jacques Rousseau], koji je predložio objavljivanje monografije nalazišta, također je otpušten i prognan jer je odbio otpustiti otkrivača; zahvaljujući službenim povlaštenim i moćnim položajima, zadobiven je nadzor nad samo šest uzoraka iz Sheguiandaha, koji se nisu sakrili; a nalazište je pre­ tvoreno u turističko mjesto. Sve se to dogodilo zato što se predsta­ vnici profesije, tijekom četiri duge godine, nisu ni potrudili obratiti pozornost kada je za to još bilo vremena. Sheguiandah je prijetio kako bi izmamio neugodna priznanja da profinjeni intelektualci ne znaju sve. Prijetio je mogućnošću ponovnog pisanja gotovo svih knjiga s tog područja. Zato je morao biti "ubijen". I doista, to je učinjeno."

Lee je veoma teško uspijevao objaviti svoja izvješća. Opisujući svoju frustriranost, napisao je: "Nervozan ili zastrašen urednik, čija su čula posve prilagođena da osjete prijetnju njegovu položaju, si­ gurnosti, ugledu ili cenzuri, prilaže kopije sumnjivog rada jednom ili dvojici savjetnika, koje smatra sposobnima da donesu sigurnu presudu. Oni ih čitaju ili možda samo letimice pregledaju u potrazi za nekim rečenicama, koje bi se mogle pobiti ili upotrijebiti protiv autora (njihova su gledišta odavno unaprijed oblikovana na temelju glasina ili priča iz zadimljenih stražnjih prostorija na konferencija­ ma - sitne glasine koje bi ih mogle uvjeriti da pisac pretjeruje, da je odmetnik ili nedodirljiv). Nakon toga, uz nekoliko jetkih. doktri- narnih i posve neutemeljenih tvrdnji, 'ubijaju" rad. Ljepota - i po- kvarenost - sustava, leži u činjenici da oni ostaju zauvijek nepoznati." Većina ključnih izvješća o Sheguiandahu. objavljena je u Anthro­ pological Journal of Canada, koji je Lee osobno utemeljio i uređivao. Lee je umro 1982., nakon čega je uredništvo časopisom nakratko preu­

zeo njegov sin, Robert E. Lee.

Naravno, povlašteni znanstvenici nisu mogli uopće ne spomenuti otkrića u Sheguiandahu, jer bi u suprotnom izigrali, zanemarili ili po­ grešno protumačili sve dokaze o neobično velikoj starosti tog nalazišta.

Leejev sin Robert je napisao: "Sheguiandah je studentima pogre­ šno predstavljen kao primjer postglacijalnog blatnog nanosa, a ne kao til  iz Wisconsin-glacijacije."

Međutim, u izvornim izvješćima izneseni su uvjerljivi argumenti protiv teorije o blatnom nanosu. Stariji Lee je napisao da su mnogi geolozi: "tvrdili kako bi se te naslage sigurno mogle smatrati glaci- jalnim tilom da se u njima ne nalaze artefakti. Isto su reagirali goto­ vo svi geolozi koji su posjetili nalazište." A Sanford je izjavio: "Možda je najbolja potvrda tih nesortiranih naslaga tila nanesenih ledom, činjenica da je to nalazište posjetilo 40 ili 50 geologa tijekom godišnjeg terenskog putovanja Geološkog društva  bazena  Michi­ gan, 1954. Budući da je nalazište tada bilo otvoreno, til se mogao vidjeti. Sedimenti su toj skupini geologa predstavljeni kao naslage tila i svi su se složili s tim objašnjenjem. Da je itko od njih posum­ njao u prirodu tih naslaga, svoje bi gledište iznio na mjestu."

Dok neki osporavaju tumačenje da su nerazvrstane naslage u kojima se nalazilo oruđe, sloj tila, drugi zahtijevaju izvanredno čvr­ ste dokaze o prisutnosti čovjeka na tome mjestu u navedenom raz­ doblju. James B. Griffin, antropolog sa Sveučilišta u Michiganu, iz­ javio je: "U Sjevernoj Americi postoji mnogo nalazišta za koja se utvrdilo da su prilično stara naselja prvih Indijanaca. O tim ne-na- lazištima napisano je čak mnoštvo knjiga." Griffin je u tu kategori­ ju 'ne-nalazišta' uključio i Sheguiandah.

Tvrdio je kako neko mjesto, da bi se moglo smatrati nalazištem, mora sadržavati: "jasno vidljiv geološki kontekst... bez ikakve mo­ gućnosti intruzije* ili sekundarnih taloženja." Istaknuo je i nužnost da pravo nalazište pregleda nekoliko geologa, stručnjaka za forma­ cije tog područja, koji se moraju većinski složiti oko istog zaključka. Osim toga, mora postojati: "više različitih oblika oruđa a i... dobro sačuvanih životinjskih ostataka ... peludnih analiza ... makrobota- ničkih materijala  ...  ostataka  ljudskih kostiju."  Griffin je  zahtijevao i datiranje radioaktivnim ugljikom, te drugim metodama.

S obzirom na te standarde, gotovo nijedna lokacija na kojoj su otkrivena ključna paleoantropološka otkrića, ne bi se mogla smatra­ ti izvornim nalazištem. Naprimjer, većina otkrića australopiteka, Homo habilisa i Homo erectusa u Africi, ne potječu iz prepozna­ tljivih geoloških konteksta, nego s površine ili iz špiljskih naslaga,

*     inturzija - uvlačenje,  ubacivanje,  proboj  (vode),  ulaženje  rastopljene

vulkanske lave u pukotine zemlje

koje se gotovo uopće ne mogu geološki protumačiti. Većina osta­ taka javanskog Homo erectusa, također je otkrivena na površini u nekarakterističnim geološkim lokacijama.

Zanimljivo je da nalazište u Sheguiandahu zadovoljava većinu Griffmovih strogih kriterija. Oruđe je otkriveno u mnogo jasnijem geološkom kontekstu od mnogih drugih pretpostavljenih nalazišta. Nekoliko geologa, stručnjaka za sjevernoameričke glacijalne nasla­ ge, doista se složilo da su ti predmeti stariji od 30 000 godina. Dokaz potvrđuje da se ondje nije dogodilo sekundarno taloženje ni druge intruzije. Otkriveno je mnogo različitih tipova oruđa, izvršene su peludne analize i testiranja radioaktivnim ugljikom, a utvrđena je i prisutnost mikrobotaničkih  materijala  (treseta).

Nalazište u Sheguiandahu zaslužuje mnogo više pozornosti nego što mu se do sada pridavalo. Prisjećajući se trenutka kada je prvi put ustanovio da je kameno oruđe otkriveno u glacijalnom tilu, T. E. Lee je napisao: "Netko mudriji bi u tom trenutku napunio rovove i iskrao se u noći, ne govoreći o tom nikome ... Doista, jedan ugledan antropolog, koji je posjetio to mjesto, nakon što je neuvjerljivo pitao: 'Niste li valjda otkrili nešto ondje?', na što mu je predradnik odgo­ vorio: 'Naravno da jesmo! Spustite se i osobno uvjerite!', uporno me nagovarao da zaboravim sve što se nalazi u glacijalnim naslagama i usredotočim se na mnogo mlađe materijale, koji ih prekrivaju."

LEWISVILLE I TIMLIN: OSVETA SE NASTAVLJA

Godine 1958., u blizini teksaškog grada Lewisvillea, kameno oruđe i spaljene životinjske kosti otkriveni su zajedno s ognjištima. Poslije je metodom datiranja radioaktivnim ugljikom, utvrđeno da je drveni ugljen iz ognjišta star najmanje 38 000 godina. Nešto poslije otkri­ vena je kloviška oštrica. Herbert Alexander, koji je u to doba bio poslijediplomski student arheologije, prisjeća se kako su ta otkrića dočekana: "Više puta se isticalo da su ognjišta stvorili ljudi i da su životinjski ostaci izvorni. Međutim, nakon što je provedeno datira­ nje, neki su promijenili prvotno stajalište i, nakon otkrića kloviške oštrice, počelo je ozbiljno prigovaranje i zanemarivanje. Oni koji su prvotno prihvaćali vezu između ognjišta i/ili životinjskih ostataka, odjednom su počeli gubiti pamćenje."

Otkriće kloviške oštrice u sloju starom 38 000 godina, bilo je uznemiravajuće jer su službeni antropolozi smještali pojavu prvih kloviških oštrica u doba prije 12 000 godina, što odgovara ulasku ljudi u Sjevernu Ameriku. Neki kritičari su na otkrića iz Lewisvillea odgovorili tvrdeći da je kloviška oštrica ondje podmetnuta. Drugi su tvrdili da je datiranje radioaktivnim ugljikom bilo pogrešno.

Nakon navođenja mnogih drugih slučajeva zanemarivanja ili ismijavanja otkrića, Alexander je primijetio da bi nam: "za utvrđi­ vanje podrijetla prvog čovjeka uskoro  mogli  zatrebati  odvjetnici." To možda i ne bi bila tako loša ideja što se tiče znanosti kao što je arheologija, gdje subjektivna stajališta određuju značaj činjenica, a činjenice se svode na čitav niz tumačenja. Odvjetnici i sudovi mogli bi pomoći arheolozima da mnogo lakše ishode konsenzus znanstve­ nika, koji se na tom polju smatra znanstvenom istinom. No, Alexan­ der je istaknuo da sudski sustav zahtijeva porotu, a prvo pitanje koje bi se moralo postaviti mogućem porotniku, bilo bi: "Jeste li donijeli presudu?" A veoma je mali broj arheologa presudilo o datumu kada su ljudi prvi put ušli u Sjevernu Ameriku.

Ideju da oštrice kloviškog tipa predstavljaju najstariji tip oruđa u Novome svijetu, opovrgnula su iskopavanja u Timlinu, koji se nala­ zi u planini Catskill u državi New York. Sredinom 70-ih godina 20. st., ondje je otkriveno oruđe koje veoma nalikuje oruđu iz gornjeg ašeleena u Europi.* Ašeleensko oruđe iz  Staroga svijeta, općenito se pripisuje Homo erectusu. No, to nije sasvim osnovano jer na na­ lazištima oruđa obično ne postoje ostaci ljudskih kostura. Na teme­ lju glacijalne  geologije, utvrđeno je da je  oruđe  iz  Catskilla  staro 70 000 godina.

HUEYATLACO, MEKSIKO

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Hueyatlacu pokraj Valsequilla, koji se nalazi 120 km jugoistočno od Mexico Cityja, Juan Armenta Camacho i Cynthia Irwin-Williams otkrili su kameno oruđe (slika 5.8.),  naprednije  od  najboljih  tvorevina  europskog  kromanjonca.

*   ašeleen - paleolitičko razdoblje nazvano po nalazištu Saint-Acheul kod

Amiensa u Francuskoj

Nešto primitivnije kameno oruđe otkriveno je u obliž­ njem El Hornu. Čini se kako nema dvojbe oko stratigraf- skog položaja predmeta iz oba nalazišta - Hueyatlaca i El Horna. Međutim, jedna značajka čini oba artefakta veoma dvojbenima: geolozi s  Američkog  instituta  za geološka mjerenja, utvrdili su da su stari oko 250 000 godina. U tom timu, koji je obavljao radove pod pokro­ viteljstvom Nacionalnog

 

SLIKA 5.8.: Kameno oruđe otkriveno u Hueyatlacu, Meksiko, za koje je tim geo­ loga s Američkog instituta za geološka mjerenja, utvrdio da su stari oko 250 000 godina.

fonda za znanost, nalazili su se Harold Malde i Virginia Steen-Mc- Intyre, oboje s Američkog Instituta za geološka mjerenja, te pokoj­ ni Roald Fryxell s Washington State University.

Ti geolozi su izjavili da je četirima različitim metodama datira­ nja utvrđena neuobičajeno velika starost artefakata, otkrivenih u bli­ zini Valsequilla. Primijenjene su sljedeće metode: 1.) datiranje spo­ jevima urana, 2.) datiranje prema tragovima raspadanja atoma. 3.) datiranje tefra-hidracijom i 4.) analiza prirodnog trošenja minerala.

Kako se moglo očekivati, tvrdnja tima geologa da je nalazište u Hueyatlacu staro otprilike 250 000 godina, izazvala je velike raspra­ ve. Njezino bi prihvaćanje značilo potpuni preokret u antropologiji Novoga svijeta, ali i čitave predodžbe o podrijetlu čovjeka. Ljudi koji su sposobni izraditi napredno oruđe poput onog u Hueyatalcu, navodno su se razvili prije samo 100 000 godina u Africi.

U nastojanju da objavi zaključke tima, Virginia Steen-McIntyre suočila se s mnogim društvenim pritiscima i preprekama. U bilješci upućenoj jednom kolegi (10. srpnja 1976.), napisala je: "Saznala sam da kolaju glasine kako Hala, Roalda i mene, zbog Hueyatlaca, u nekim krugovima nazivaju oportunistima željnim popularnosti, dok se ja još uvijek oporavljam od udarca."

Objavljivanje rada Virginie Steen-Mclntyre i njezinih kolega, godinama  se  neobjašnjivo  odgađalo.  Njihov  rad je  prvi  put  pred-

stavljen na antropološkoj konferenciji 1975., nakon čega je  objav­ ljen u simpozijskom  svesku.  Četiri  godine poslije,  Steen-McIntyre je napisala u pismu H. J. Fullbrightu, djelatniku Znanstvenog labora­ torija u Los Alamosu i jednom od urednika nikad objavljene knjige: "Naš zajednički rad o nalazištu u Hueyatlacu, prava je bomba. Iz njega proizlazi da se čovjek u Novome svijetu pojavio 10 puta prije nego što to mnogi arheolozi vjeruju. Osim toga, uglavnom se smatra da oruđe s dvije obrađene površine otkriveno in situ, pripada Homo sapiensu. Prema danas prihvaćenoj teoriji, H.s. se u to doba, a oso­ bito u Novome svijetu, nije čak ni razvio."

Steen-Mclntyre potom dalje objašnjava: "Arheolozi su veoma uznemireni zbog Hueyatlaca - odbijaju čak o njemu razgovarati. Iz posrednih izvora sam saznala da me neki kolege smatraju 1.) ne­ kompetentnom; 2.) naklapalom; 3.) oportunistom; 4.) nepoštenom osobom; 5.) budalom. Te tvrdnje očito ne pomažu mom profesional­ nom ugledu! Nadam se samo da ću svoj ugled ponovno steći obja­ vljivanjem članka o Hueyatlacu, kako bi ljudi osobno mogli ocijeniti dokaz." Budući da nije dobila odgovor na ovu i mnoge druge zamolbe za objavljivanjem informacije, Virginia Steen-Mclntyre je povukla članak. No, njezin rukopis joj nikada nije bio vraćen.

Godinu dana nakon toga (8. veljače 1980.) obavijestila je Stevea Portera, urednika časopisa Quaternary Research da želi objaviti svoj članak o Hueyatlacu. U pismu je napisala: "Rukopis koji želim priložiti, sadrži geološki dokaz. Prilično je određen i mislim da bismo lako mogli uvjeriti arheologe da ga prihvate, da to ne bi zahtijevalo prepravljanje antropoloških udžbenika. No, nijedan antropološki ča­ sopis ne želi ga se ni dotaknuti."

Steve Porter joj je u pismu (od 25. veljače 1980.) odgovorio da će razmotriti mogućnost objavljivanja kontroverznog članka. No, izjavio je i da smatra: "kako će biti teško ishoditi objektivnu ocjenu nekih arheologa." Uobičajena procedura objavljivanja znanstvenih radova teče tako da se članak prilaže nekolicini drugih, anonimnih znanstve­ nika radi stručne ocjene. Možemo samo zamisliti kako doktrinarna znanstvena javnost manipulira tim postupkom kako bi spriječila obja­ vljivanje neželjenih informacija u znanstvenim časopisima.

Steen McIntyre je 30. ožujka 1981., poslala pismo Estelli Leopold, zamjenici urednika časopisa Quaternary Research:  "Smatram da je

taj problem veći od Hueyatlaca. Riječ je o manipuliranju znanstve­ ne misli potiskivanjem 'zagonetnih podataka', koji pobijaju prevla­ davajuće nazore. Hueyatlaco nedvojbeno čini upravo to! Budući da nisam antropolog, nisam uvidjela značaj naših datiranja iz 1973., niti činjenice koliko se općeprihvaćena teorija o ljudskoj evoluciji duboko utkala u našu misao. Većina arheologa odbacila je naš rad u Hueyatlacu isključivo zato što on protuslovi toj teoriji. Oni razmišlja­ ju okvirno. Hommo sapiens sapiens se razvio prije oko 30 000- 50 000 godina u Euroaziji. Prema tome, nemoguće je da je oruđe H.

s. s., koje je otkriveno u Meksiku, staro 250 000 godina, jer se H. s.

s. razvio prije oko 30 000 -... itd. Takvim razmišljanjem, samozado­ voljni  arheolozi  čine svoju znanost bijednoml"

Časopis Quaternary Research je ipak (1981.) kasnije objavio članak Virginije Steen-McIntyre, Roalda Fryxella i Harolda E. Mal- dea. U njemu se tvrdilo da je nalazište u Hueyatlacu staro 250 000 godina. Naravno, budući da se arheološki podaci uvijek mogu pobi­ jati, to je učinila i Cynthia Irwin-Williams u svom pismu upućenom Steen-McIntyreici, Fryxellu i Maldeu. Iako su joj Malde i SteenMc- Intyreica odgovorili na svaku točku njezina prigovora, to je nije zaustavilo. Nastavila je, kao i, uostalom, čitava američka arheološ­ ka zajednica, odbacivati datiranje Hueyatlaca, koje su utvrdili Virgi­ nia Steen McIntyre i njezini kolege.

Neuobičajena otkrića iz Hueyatlaca, rezultirala su osobnim zlo­ stavljanjem i profesionalnim kažnjavanjem, što je za Virginiju Ste­ en-Mclntyre značilo blokiranje novčanih sredstava, gubitak posla, poslovnih prilika, te ugleda. Njezin slučaj rasvjetljuje aktualne dru­ štvene postupke potiskivanja u paleoantropologiji, koji izazivaju mnoge sukobe i boli.

I na kraju želimo reći da smo osobno pokušali ishoditi dopušte­ nje za objavljivanje fotografija iz Hueyatlaca u ovoj knjizi. No, oba­ viješteni smo da ga nećemo dobiti nastojimo li spomenuti "ekstrem­ no ludi" datum od 250 000 godina prije sadašnjosti.

SANDIA CAVE, NOVI MEKSIKO

Virginia Steen-Mclntyre je 1975. saznala da u Sjevernoj Americi postoji još jedno nalazište u kojemu je otkriveno nevjerojatno staro kameno oruđe. Riječ je o špilji Sandia u Novom Meksiku, gdje je

 

SLIKA 5.9.: Folsomska oštrica ukopa­ na u nižoj površini sedrene kore u špilji Sandia, New Mexico. Tvrdi se da je sloj sedre star 250 000 godina.

ispod sloja stalagmita, za ko­ ji se pretpostavlja da je star 250 000 godina, otkriveno napredno oruđe (folsomske oštrice). Jedno od njih prika­ zano je na slici 5.9.

U pismu upućenom (10. srpnja           1976.)  Henryju   P. Schwartzu, kanadskom geo­ logu  koji je  datirao  stalag- mit, Virginia Steen-McIntyre je napisala:  "Ne  sjećam  se jesam li 1975., na Konferen­ ciji  u  Penroseu  (Mammoth

Lakes,  Kalifornija),  razgo­

varala s vama ili jednim od vaših kolega. Čovjek s kojim sam raz­ govarala dok smo čekali u redu za ručak, spomenuo je datiranje sta- lagmitskog sloja iznad artefakata u špilji Sandiji, spojevima urana, koje ga je veoma uznemirilo - koje je oštro protuslovilo općepri­ hvaćenoj hipotezi o datumu ulaska čovjeka u Novi svijet. Kada je spomenuo datum od prije četvrt milijun godina, gotovo sam ispusti­ la pladanj iz ruke. No, nisam bila toliko šokirana datumom, nego činjenicom da se on veoma dobro uklapa u naše datiranje kontro- verzne naseobine pračovjeka u Centralnom Meksiku ... Nije potrebno naglasiti da sam zainteresirana saznati nešto više o vašem datiranju i što vi o tome mislite!" Koliko je poznato, Virginia Steen-McIntyre nije primila odgovor na to pismo.

Nakon što je pismeno zamolila arheologa koji je nadzirao is­ traživanje nalazišta u Sandiji, da joj kaže nešto o datiranju, Steen- McIntyre je dobila sljedeći odgovor (2. srpnja 1976.): "Nadam se da ovom 'limenkom crva' nećete pokušati ništa dokazivati  prije nego što je mi procijenimo."

Steen-McIntyre nam je poslala neka izvješća i fotografije arte­ fakata iz Sandije uz sljedeću bilješku: "Geokemičari su uvjereni u njihovu starost, no arheolozi su ih uvjerili da su artefakti i ugljene leće otkriveni ispod travertina, posljedica izjedanja. ... No, što je s artefaktima cementiranima u kori?"

NEOLITSKO ORUĐE IZ KALIFORNIJSKE ZLATNE POKRAJINE

Godine 1849., u šljunku s dna drevnih rijeka na padinama planine Sierra Nevada u središnjoj Kaliforniji, otkriveno je zlato, koje je privuklo horde pustolova u mjesta kao što su Brandy City, Last Chance, Lost Camp, You Bet i Poker Flat. Isprva su pojedini kopači ispirali šljunak u potrazi za krhotinama i grumenjem, koje se na ra­ zličite načine nataložilo u današnja korita rijeke. No, uskoro su rudarske kompanije počele primjenjivati mnogo složenije metode, pa su neke bušile rovove u planinama, slijedeći trag šljunčanih taloga, dok su druge ispirale zlatonosan šljunak s obronaka posredstvom snažnih vodenih mlazova. Rudari su otkrili stotine kamenih predmeta i, iako mnogo rjeđe, ljudskih fosila (7. poglavlje). Najznačajniji artefakt otkrio je J. D. Whitney, koji je tada bio državni geolog u Kaliforniji i o tome je izvijestio znanstvenu zajednicu.

Iako nije bilo sigurno podrijetlo artefakata iz površinskih nasla­ ga, te onih koji su iskopani hidraulički, oni otkriveni u dubokim ru­ darskim oknima i tunelima mogli su se mnogo preciznije datirati. J.

D. Whitney je na temelju geološkog dokaza, pretpostavio da zlato- nosni šljunak potječe najkasnije iz pliocena. No, suvremeni geolozi smatraju da su neki šljunčani talozi eocenski.

U planini Table u okrugu Touloumne, izbušeno je mnogo jama, koje su prodirale kroz debele slojeve latita - bazaltnog vulkanskog materijala - prije nego se stiglo do zlatonosnog šljunka. U nekim slučajevima, jame su vodoravno prodirale desetinama i stotinama metara ispod latitskog pokrivača (slika 5.10.). Predmeti otkriveni u

 

SLIKA 5.10.: Bočni prikaz planine Table u kalifornijskom okrugu Tuo­ lumne, koji prikazuje rudnike koji prodiru u šljunčane tercijarne naslage ispod pokrivača od lave, koji je na slici označen crnom bojom.

šljunku neposredno iznad temelja, mogli bi biti stari od 33,2 do 55 milijuna godina, dok su predmeti koji su se nalazili u drugim šljun­ čanim naslagama, vjerojatno stari od 9 do 55 milijuna godina.

Whitney je osobno pregledao zbirku artefakata iz planine Table u Tuolumnei, koja je pripadala dr. Perezu Snellu iz Sonore, Kalifor- nija. Snellova zbirka sadržavala je vrhove kopalja i druga oruđa. Ne postoji mnogo podataka o otkrivačima ni o izvornim stratigrafskim položajima tih predmeta. Međutim, postoji jedna iznimka. Whitney je napisao: "To je bio kamen za drobljenje ili nekakav alat, koji se upotrebljavao za mrvljenje." Dr. Snell je obavijestio Whitneya: "da ga je osobno izvadio iz kola napunjenih 'zemljom', koja su izlazila iz unutrašnjosti planine Table." U zbirci dr. Snella nalazila se i ljud­ ska čeljust, koju je pregledao Whitney. Tu čeljust su dr. Snellu dali radnici, koji su tvrdili da su je otkrili u šljunku ispod pokrivača od latita u planini Table u Tuolumneu.

Mnogo detaljnije su opisani predmeti, koje je u planini Table u Tuolumneu otkrio gosp. Albert G. Walton, jedan od vlasnika Valen- tinove parcele. Walton je otkrio kamenu posudu za drobljenje prom­ jera 38 cm, u zlatonosnom šljunku na dubini od 54 m, ispod pokri­ vača od latita. Značajno je spomenuti da je taj artefakt otkriven u hodniku rudnika koji se uzdizao vodoravno od dna glavnog ver­ tikalnog okna Valentinova rudnika. To isključuje mogućnost da je žbuka ondje pala iz viših razina. U istom rudniku otkriven je i fosil­ ni ostatak ljudske lubanje.

William J. Sinclair je pretpostavio da su mnogi vodoravni tuneli drugih rudnika u blizini Valentinova okna, bili povezani. Posuda je tako možda ušla kroz jedan od tih tunela. No, Sinclair je priznao da tijekom svog posjeta tom području 1902., nije uspio pronaći Valen- tinovo okno. Umjesto toga, jednostavno je na temelju svoje nepo­ tvrđene pretpostavke, odbacio Waltonovo izvješće. Na takav bi se način mogla odbaciti sva druga paleoantropološka otkrića.

James Carvin je 1871. izvijestio o drugom otkriću u planini Ta­ ble u Tuolumneu: "Ovime potvrđujem da sam ja, dolje potpisani, oko 1858. iz nekih rudarskih parcela Stanislaus Company-je, koje se nalaze u planini Table u okrugu Tuolumne, nasuprot O'Byrn's Ferrya na rijeci Stanislau, iskopao kamenu sjekiricu ... Navedeni

predmet je otkriven u šljunku, na dubini od 18 do 22 m, ispod bazal- ta i oko 90 m od ulaza u tunel. Otprilike u isto vrijeme i na istome mjestu otkrivene su i neke posude za drobljenje."

Godine 1870., Oliver W. Stevens je dao sljedeću izjavu pod pri­ segom: "Ja, niže potpisani, doista sam 1853. posjetio tunel Sonoru, koji se nalazi u planinini Table, oko 800 m sjeverno i zapadno od Shaw's Flata, kada su kola natrpana zlatonosnim šljunkom izlazila iz tunela Sonore. Ja, niže potpisani, doista sam iz navedenog šljun­ ka (koji je izvađen iz bazalta i tunela dubokog oko 60 m. sa dubine od oko 37,5 m) iskopao zub mastodonta ... Istodobno sam pokraj njega otkrio neki predmet, koji je nalikovao većoj kamenoj kuglici, vjerojatno izrađenoj od alabastera." Ako je ta kuglica doista izvađe­ no iz šljunka, stara je najmanje 9, a možda čak i 55 milijuna godina.

William J. Sinclair je prigovarao da okolnosti otkrića nisu posve jasne. No, okolnosti otkrića mnogih službeno prihvaćenih artefaka- ta, slične su onima u kojima je iskopana mramorna kuglica. Na- primjer, u špilji Border u Južnoj Africi, fosili Homo sapiens sapien- sa izvađeni su iz hrpe kamenja iskopanog iz rudnika godinama prije toga. Pretpostavilo se da su fosili stari oko 100 000 godina, prije sve­ ga zato što su otkriveni među iskopanim kamenjem. Primijenimo li stroge Sinclairove standarde na takva otkrića, tada bismo i njih mo­ rali odbaciti.

Godine 1870., Llewellyn Pierce je dao  sljedeću  pisanu  izjavu: "Ja, niže potpisani, danas sam predao gosp. C.D. Voyu, kako bi ga pohranio u svojoj zbirci drevnih kamenih predmeta,  kamenu  po­ sudu za drobljenje, koja je očito izrađena  ljudskom  rukom  i  koju sam osobno iskopao oko  1862., iz šljunka planine Table, na dubini od oko 60 m, ispod bazalta koji je bio dubok oko 18 m, te oko 540 m daleko od ulaza u tunel. Otkriven je u parceli koja se zove Boston Tunnel Company." Šljunak u kojemu je otkrivena posuda, star je 33-55  milijuna  godina.

William J. Sinclair je tvrdio da je posuda za drobljenje izrađena od andezita, vulkanskog kamena koji se samo rijetko može pronaći u dubokom pješčanom sloju planine Table. No, suvremeni geolozi tvrde da u području sjeverno od planine Table, postoje četiri nalazi­ šta iste starosti kao i predvulkanski zlatonosni pijesak, koja sadrže

naslage andezita. Posude za drobljenje od andezita zacijelo su bile dragocijeni trgovački predmeti, koji su se prevozili na velike udalje­ nosti splavima, čamcima ili, pak, pješice.

Sinclair izvješćuje da je Pierce, osim te posude, otkrio i jedan drugi predmet: "Piscu je bila predstavljena okrugla pločica od crnog škriljevca, s bareljefom dinje i lista ... Na toj pločici nema nikakvih tragova trošenja usljed pomicanja šljunka. Brazde su posljedica no­ vijih brisanja. Rezbarija sadrži veoma jasne tragove čelične oštrice noža, a proizveo ju je prilično vješt umjetnik."

Sinclair nije rekao točno na temelju čega je zaključio da je ploči­ ca izrezbarena čeličnom oštricom. Prema tome, možda je pogriješio oko tipa upotrebljenog  oruđa. U svakom  slučaju, pločica od škri­ ljevca je ustvari otkrivena, zajedno s posudom za drobljenje, u pred- vulkanskom pješčanom šljunku duboko ispod pokrivača od latita u planini Table u Tuolumneu. Dakle, iako se na pločici nalaze tragovi rezbarenja čeličnom oštricom, to ne znači da potječe iz novijeg ra­ zdoblja. Mogli bismo opravdano zaključiti da su  tvorci  rezbarije ljudi, koji su raspolagali prilično visokim stupnjem kulture prije oko 33 i 55 milijuna godina. Sinclair je rekao i da na pločici nema ni­ kakvih tragova trošenja od šljunka. No, možda ga riječne struje nisu odnijele suviše daleko, pa je zato ostao neizbrazdan. Ili je, pak, plo­ čica upala u šljunčani talog suhog kanala.

J. H. Neale je 2. kolovoza 1890., potpisao sljedeću izjavu: "Go­ dine 1877., gosp. J. H. Neale bio je nadzornik Montezuma Tunnel Company-je. On je iskopao tunel Montezuma u šljunku, koji se nalazio ispod lave u plainini Table u Toulomneu ... Na udaljenosti od oko 420 do 450 m od ulaza u tunel, ili između 60 i 90 m iznad ruba krute lave, gosp. Neale je vidio nekoliko vrhova koplja izrađenih od nekog tamnog kamena i dugih gotovo 30 cm. Daljnjim istraživanjem otkrio je malu posudu za drobljenje nepravilna  oblika  i  promjera oko 7,6-10 cm. Bila je 30 do 60 cm udaljena od vrhova kopalja. Nakon toga je otkrio velik i dobro oblikovan tučak, koji se danas nalazi u vlasništvu dr. R. I. Bromleya, a pokraj njega, veliku posudu za drobljenje, veoma  pravilnog oblika, koju  također posjeduje dr. Bromley." Ta posuda i tučak prikazani su na slici 5.11.

Neale dalje nastavlja: "Svi ti predmeti otkriveni su ... u blizini temelja, od njega udaljeni možda 30-ak centimetara. Gosp. Neale

tvrdi da je potpuno nemoguće da su ti pre­ dmeti stigli u položaj u kojem su otkriveni u doba kada se taložio šljunak i prije obli­ kovanja pokrivača od lave. Nije bilo ni­ kakvih tragova pomicanja tog sloja, ni neke prirodne pukotine u njemu ili u blizini, kroz koji su ondje mogli ući." Položaj u kojemu su predmeti otkriveni u šljunku u blizini temelja u planini Table, ukazuje na to da su stari 33-55 milijuna godina.

Godine  1898., William H. Holmes je odlučio  intervjuirati Nealea,  te je  1899. objavio  sljedeći  sažetak  njegove  izjave: "Jedan od rudara koji u podne izlaze na ru­ čak, odnio je u upraviteljev ured kamenu posudu za drobljenje i slomljeni batić, ko­ je je navodno iskopao u najdubljem dijelu tunela, oko 450 m od ulaza u rudnik. Gosp. Neale mu je rekao da provjeri postoje li na istome mjestu još neka oruđa. Kako je i

 

SLIKA 5.11.:  Ovu  po­

sudu za drobljenje i tu- čak otkrio je J. H. Neale, koji ih je izvadio iz ru­ darskog tunela koji pro­ dire u tercijarne naslage (33-55 milijuna godina stare) ispod planine Table u okrugu Tuolumne, Ka- lifornija.

očekivao, otkrivena su još dva predmeta - mala, jajolika posuda za drobljenje promjera 12,7-15,2 cm, te plosnata posuda za drobljenje ili zdjela promjera 17-20 cm. Nakon toga više nisu bili viđeni. Poslije su mu radnici u rudniku donijeli mnogo oštrica ili vrhova kopalja od opsidijana, sveukupno jedanaest, od kojih je svaka bila duga u pro­ sjeku 25 cm."

Izvješća su se razlikovala. Holmes je o Nealeu rekao sljedeće: "Dok je sa mnom razgovarao, nije spomenuo da se u trenutku otkrića nalazio u rudniku." To bi moglo značiti da je Neal u svojoj prvoj izjavi lagao. No, naprijed navedeni odlomci nisu izravne Nealove riječi, nego Holmesove, koji je rekao: "Njegove [Nealeove] tvrdnje, koje sam zapisao u svojoj bilježnici tijekom i neposredno nakon in­ tervjua, bile su sljedeće." Nije sigurno trebamo li vjerovati Holme- sovom posrednom navođenju Nealeovih riječi ili, pak, Nealeovoj izjavi danoj pod prisegom. Značajno je spomenuti da Neal, koliko nam je poznato, nije nikada potvrdio autentičnost Holmesove verzije njihova razgovora.

Pretpostavku da je Holmes pogriješio, nedvojbeno potvrđuje ka­ sniji razgovor između Nealea i Williama J. Sinclaira iz 1902. Sin­ clair je sažeto prenio Nealeove tvrdnje: "Jedan rudar (Joe), koji je radio u dnevnoj smjeni u tunelu Montezuma, izvadio je kamenu zdje­ lu ili pladanj, debeo oko 5 cm. Joe je upućen da potraži druge pred­ mete na istome mjestu ... Gosp. Neale je radio u noćnoj smjeni, te je tijekom iskopavanja u svrhu postavljanja greda, 'zakvačio' jedan od Vrhova kopalja od opsidijana. Osim onog koje je donio Joe, sva oruđa je osobno otkrio gosp. Neale, istodobno na prostoru promjera oko 2 m, na rubu kanala. Oruđe se nalazilo u šljunku pokraj temelja i bilo je izmiješano s tvari nalik ugljenu." Usporedimo li sva navedena svjedočenja, čini se da je Neal doista ušao u rudnik i otkrio kameno oruđe na navedenome mjestu u šljunku.

Što se tiče oštrica kopalja, koje je otkrio Neale, Holmes je na­ pisao: "Oštrice od opsidijana s identičnim uzorkom, katkad su se otkrivale među ostacima Indijanaca Digger u  grobnim  humcima toga područja. Te činjenice upućuju na zaključak da su oruđa, koja su donesena gosp. Nealeu, iskopana iz jednog od grobova u blizini rudnika." No, Holmes nije mogao dokazati jesu li rudari doista iz­ vadili oštrice iz grobnih jama.

Holmes je jednostavno rekao: "Kako je jedanaest velikih oštrica kopalja stiglo u rudnik i jesu li se one uopće nalazile u njemu, pitanja su na koja neću ni pokušavati odgovoriti."

Primjenom Holmesovih metoda, mogli bismo osporiti sva dosa­ dašnja paleoantropološka otkrića: mogli bismo jednostavno odbiti prihvatiti izneseni dokaz i predložiti najraznovrsnija, nejasna alter­ nativna objašnjenja, a da uopće ne odgovorimo na opravdana pitanja o njima.

Holmes dalje piše o oruđu od opsidijana: "Čini se veoma nev­ jerojatnim da su ona otkrivena u tercijarnim nanosima bujice; nai­ me, kako je skupina od jedanaest oruđa, tankih poput lista, mogla u takvim uvjetima ostati netaknuta; mogu li krhke staklene oštrice izdržati lomljenje i mljevenje vodene bujice; ili, kako je tako velik broj krhkih oštrica, ostao netaknut pod udarcima pijuka rudara koji rade u mračnom tunelu?" No, možemo zamisliti mnogo uvjeta pod kojima skupina oruđa može ostati netaknuta u sloju tercijarne rije-

ke. Pretpostavimo da je u tercijaru, skupina trgovaca koja je prelazila rijeku, izgubila velik broj oštrica od opsidijana, koje su bile zamo­ tane u kožu ili tkaninu. Šljunak u dubokoj rupi u koritu  rijeke, mogao je prilično brzo prekriti paket opsidijanskih oštrica, koje su ondje mogle ostati gotovo netaknute više desetaka milijuna godina. Bez problema se može objasniti i kako je oruđe ostalo netaknuto prilikom otkopavanja. Kada je Neale ustanovio da je riječ o opsidi- janskim oštricama, posve je vjerojatno da je učinio sve kako bi ih sačuvao netaknutima. Neke od njih je možda i slomio.

U radu izloženom pred Američkim geološkim društvom  1891., geolog George F. Becker je rekao: "Iako bih bio mnogo zadovoljniji da sam osobno iskopao to oruđe, ne vidim nijedan razlog zbog čega ostatak svijeta ne bi mogao izjavu gosp. Neala smatrati dovoljno dobrim dokazom, kao što bi bila moja. On je jednako kompetentan kao i ja da uoči pukotine na površini ili drevne artefakte, koje rudar odmah prepoznaje i od kojih duboko strepi. Netko bi mogao pret­ postaviti da su radnici gosp. Nealea 'podmetnuli' oruđe, no ta pomisao ne bi pala na um nikome tko je upoznat s rudarstvom ... Zlatonosni pijesak teško se iskopava, pri čemu se u većini slučajeva zahtijeva eksploziv, što, prema tome, ne bi moglo zavarati ni najmanje spo­ sobnog nadglednika ... Ukratko, smatram da nedvojbeno možemo zaključiti kako su oruđa, koja spominje gosp. Neale u svojoj izjavi, doista otkrivena uz dno pješčanog taloga i da su ondje dospijela is­ todobno kada i s njima pomiješani obluci i kalupi."

Iako su oruđe o kojemu smo do sada raspravljali, otkrili rudari, jedan kameni predmet na tome mjestu otkrio je znanstvenik. Godine 1891., George F. Becker izvijestio je Američko geološko društvo da je u proljeće 1869., geolog Clarence King, direktor Geološkog mjerenja četrdesete paralele, istraživao planinu Table u Tuolumneu. Pritom je otkrio kameni tučak, koji je bio čvrsto ukopan u sloju zla- tonosnog pijeska, koji se nalazio ispod bazaltnog pokrivača ili lati- ta. Šljunčani talog bio je tek u mlađe doba izložen eroziji. Becker je tvrdio: "Gosp. King je potpuno siguran da se to oruđe nalazilo na primarnom položaju i da je izvoran dio šljunka u kojemu je otkriveno. Teško je zamisliti bolji dokaz od ovog, prema kojemu se oruđa nala­ ze u zlatonosnom, predglacijalnom šljunku ispod bazaltnog pokriva-

ča." Iz ovog opisa, kao i suvremenog geološkog datiranja sloja pla­ nine Table, proizlazi da je taj predmet star više od 9 milijuna godina.

Čak je i Holmes morao priznati da se Kingov tučak, koji je pohranjen u zbirci Instituta Smithsonian, "ne može opravdano pobi­ jati." Holmes je veoma podrobno pregledao nalazište, te uočio na površini neka suvremena indijanska kamena oruđa za mljevenje. Izjavio je: "Neuspješno sam pokušao ustanoviti je li se neki od tih predmeta mogao u mlađim epohama ukopati u izloženim slojevima tufa (sedre), jer takvo ukopavanje nekad nastaje uslijed premještanja ili ponovnog cementiranja slobodnih materijala." Da je Holmes otkrio najmanji mogući dokaz takvog recementiranja, iskoristio bi tu priliku da opovrgne vjerodostojnost Kingova tučka.

No, budući da nije otkrio ništa čime bi diskreditirao izvješće, Holmes se ograničio samo na prigovor da: "gosp. King nije objavio to otkriće - nije pružio svijetu ono što bi se nedvojbeno moglo sma­ trati najznačajnijim geološkim opažanjem, koje se odnosi na povi­ jest ljudske vrste, prepustivši ga dr. Beckeru, koji ga je objavio dva­ deset i pet godina poslije." No, Becker je u svom izvješću istaknuo sljedeće: "Ovo izvješće o otkriću dostavio sam gosp. Kingu, koji ga je potvrdio kao autentično."

J. D. Whitney je izvijestio o otkrićima predmeta ispod netaknu­ tih vulkanskih slojeva, koji se nisu nalazili samo ispod pokrivača od latita u planini Table. Među njima su se nalazila kamena oruđa otkrivena u zlatonosnom pijesku San Andreasa u okrugu Calaveras, Spanish Creeka u okrugu El Dorado, te Cherokeeja u okrugu Butte.

EVOLUCIONISTIČKE     PREDODŽBE

S obzirom na predstavljene dokaze, teško možemo opravdati ustraj­ no Holmesovo i Sinclairovo odbacivanje kalifornijskih  otkrića. Oni nisu uspjeli dokazati da je riječ o prijevari, a veoma je neuvjer­ ljiva i njihova pretpostavka da su Indijanci donijeli posude za mrv­ ljenje i vrhove strijela u rudnike. Suvremeni povjesničar, W. Tur- rentine Jackson s Kalifomijskog Sveučilišta u Davisu, ističe: "U doba zlatne groznice, Indijanci su bili protjerani iz rudarskih podru­ čja i rijetko su dolazili u kontakt s naseljenicima iz rudarskog po­ dručja."

Prema tome, mogli bismo se upitati zašto su Holmes i Sincler to­ liko odlučno pokušavali diskreditirati Whitnejev dokaz o postojanju čovjeka u tercijaru. Glavni odgovor na to pruža sljedeća Holmeso- va izjava: "Da je profesor Whitney potpuno razumio priču o ljud­ skoj evoluciji, kako je tumačimo danas, možda ne bi objavio svoje zaključke, bez obzira na velik broj svjedočanstava s kojima je bio suočen." Drugim riječima, činjenice koje se ne uklapaju u omiljenu teoriju, čak i velik broj tih činjenica, moraju se odbaciti.

Dakle, možemo shvatiti zašto zagovornik ideje o ljudskoj evolu­ ciji, kao što je bio Holmes, pokušava na sve moguće načine pobiti podatke o postojanju suvremenog tipa čovjeka u tako dalekoj pro­ šlosti. Zašto je Holmes bio toliko uvjeren u svoje tvrdnje? Jedan od razloga je tzv. javanski čovjek (Pithecanthropus errectus), kojeg je 1891. otkrio Eugene Dubois i koji se smatrao dugo traženom izgub­ ljenom karikom između današnjih ljudi i njihovih navodnih maj­ munolikih predaka. Holmes je  izjavio da:  "Whitneyev dokaz ništa ne potvrđuje", te da: "on navodi na ideju da je ljudska vrsta barem upola starija od Duboisova Pitehcanthropusa erecutsa, koji se može smatrati samo  prvim oblikom  čovjeka." Za sve koji su prihvaćali dvojbenog čovjeka iz Jave (8. poglavlje), svi dokazi koji su navodili na mogućnost postojanja suvremenih tipova ljudi prije njega, mora­ li su biti odbačeni, a Holmes je u tome imao glavnu ulogu. Holmes je rekao sljedeće o kalifomijskim otkrićima: "Posve je moguće da dokaz postupno izgubi uporište i nestane uslijed nedostatka pozi­ tivne potvrde; no, znanost si ne može priuštiti da završi taj zamoran postupak selekcije, zbog čega je neophodno ubrzati odluku." Holmes, Sinclair i drugi sudjelovali su u tom postupku, primjenjujući sporne taktike.

Alfred Russell Wallace, koji je zajedno s Darwinom zaslužan za oblikovanje teorije o evoluciji prirodnom selekcijom, bio je razoča­ ran činjenicom  kako  se dokaz o postojanju anatomski suvremenih ljudi u tercijaru:  "napada svim mogućim oružjima sumnje,  optužbe i  ismijavanja."

U detaljnoj studiji dokaza o veoma drevnom podrijetlu ljudi u Sjevernoj Americi, Wallace je pridao veliku pozornost  Whitneye- vom izviješću o otkrićima ljudskih fosila i kamenih predmeta iz ter-

cijara u Kaliforniji. Raspravljajući o sumnjama s kojima su u izvjes­ nim krugovima dočekana otkrića u zlatonosnom šljunku, te drugih sličnih predmeta, Wallace je istaknuo da je: "ispravan način na koji se mora tretirati dokaz o drevnom podrijetlu čovjeka, taj da se on zabilježi i privremeno se uvaži kada se uklapa u slučaj drugih živo­ tinja; a ne smije se, kako se to često čini, zanemariti kao nedostojan prihvaćanja ili podvrgnuti njegove pronalazače optužbama da su prevaranti ili žrtve prijevare."

U svakom slučaju, intelektualna klima na počektu 19. st. pogo­ dovala je Holmesovim i Sinclairovim gledištima. Kameno oruđe iz tercijara koje je identično onom današnjih ljudi? Uskoro je postalo neugodno izvještavati o takvim stvarima, nepomodno braniti ih i prikladno - zaboravljati. Takva gledišta dominiraju i danas u toj mjeri da se otkrića, koja čak i u najmanjoj mjeri osporavaju službe­ ne nazore o pretpovijesti čovjeka, učinkovito pobijaju.