Šesta tajna

Sloboda kroti um

Volite li svoj um? Još nisam upoznao osobu koja može odgovoriti potvrdno.

Mnogi ljudi lijepih tijela ili lica vole dar koji su primili od prirode (iako vrijedi i suprotno - najljepši se ljudi mogu povući zbog nesigurnosti ili zbog straha da će ih smatrati taštima). Um je dio jastva koji je najteže voljeti zbog toga što se osjećamo zatočenima u njemu - ne neprestano, već u onim trenucima kad se nađemo u nevolji. Strah može izbezumiti um. Depresija pomračuje um; gnjev u njemu izaziva neobuzdanu provalu kaosa.

Mnoga prastara učenja na ovaj i li onaj način govore da je um nemiran i nepouzdan. Najpoznatija indijska metafora um uspoređuje s divljim slonom, a smirivanje uma s vezanjem slona za stup. Budizam um uspoređuje s majmunom koji svijet doživljava putem pet osjetila. Majmuni su poznati po impulzivnosti i hirovitosti te skloni neočekivanim postupcima. Budistička psihologija ne nastoji ukrotiti majmuna, već upoznati njegov način življenja, prihvatiti ga, a zatim se podići na višu razinu svijesti, iznad hirovitosti uma.

Metafore vas neće dovesti do stanja u kojemu ćete zavoljeti svoj um; istinski doživljaj mira i spokoja morate doseći sami. Tajna postizanja toga cilja jest oslobađanje uma. Ako je slobodan, um se smiruje. Odustaje od nemira i postaje kanal kroz koji protječe mir. To je rješenje neočekivano jer nitko ne bi pretpostavio da se divljega slona ili majmuna može ukrotiti oslobađanjem. Reklo bi se da će oslobođena životinja još više podivljati, no ova tajna ipak proizlazi iz stvarnog iskustva: um je "neobuzdan" zbog toga što ga nastojimo sputati i upravljati njime. Na dubljoj razini vlada potpuni red. Na njoj misli i impulsi teku u skladu s onime što je ispravno i najbolje za tu osobu.

Kako, dakle, možete osloboditi svoj um? Najprije morate shvatiti kako je uopće postao zarobljen. Sloboda nije stanje u koje možete jednostavno zakoračiti nakon što otključate vrata ili raskinete okove. Um je sâm sebi okov, što je i pjesnik William Blake zaključio promatrajući ljude na londonskim ulicama:

U svakom kriku svakog čovjeka

u svakom kriku svakog uplašenog djeteta

u svakom glasu, u svakom proglasu

čujem zveckanje okova što um ih je iskovao.

Nastojeći shvatiti kako um porobljuje samoga sebe, prastari indijski mudraci domislili su ključni pojam samskare (riječ je izvedena iz dva sanskrtska korijena koja znače "teći zajedno"). Samskara je brazda u umu zbog koje sve misli teku u istom smjeru. Budistička psihologija domišljato koristi taj pojam govoreći o samskarama kao tragovima u umu koji žive svojim životom. Vaše osobne samskare, prouzročene sjećanjima na prošlost, prisiljavaju vas neprestano reagirati na isti, ograničeni način te vam tako uskraćuju mogućnost slobodnog izbora, odnosno ne možete odabrati kao da se s tom situacijom suočavate prvi put).

Većina ljudi svoj identitet nesvjesno gradi natemelju samskara. A l i , znakove ne možemo previdjeti. Zamislimo osobu sklonu ispadima bijesa. Poriv bijesa je za te takozvane bjesoholičare "ono nešto" što upravlja njima iz tajnog sjedišta moći. Neobuzdane provale odvijaju se u stadijima. Najprije se većinom pojavljuje kakav tjelesni simptom: stezanje u grudima, glavobolja, ubrzano kucanje srca, otežano disanje. Iz toga se rađa poriv. Osoba može osjetiti kako gnjev raste kao voda iza brane. Pritisak je i tjelesan i emocionalan; tijelo se želi osloboditi nelagode, a um se želi osloboditi zatomljenih osjećaja. Osoba u tom stadiju u pravilu traži razlog koji će izazvati žestok napad. Razlog će pronaći i u neznatnoj povrjedi: dijete nije obavilo svoj zadatak, konobar je spor ili prodavačica nije bila dovoljno ljubazna. Gnjev na posljetku provali, a osoba tek po njegovu smirenju uviđa počinjenu štetu - ciklus završava kajanjem i obećanjem da se takva provala više nikada neće dogoditi. Pojavljuju se stid i osjećaj krivnje koji jamče gušenje toga poriva u budućnosti, a um racionalno promišlja uzaludnost i rizike izlijevanja bijesa.

Bjesoholičari teško prihvaćaju činjenicu da imaju mogućnost izbora. Kada poriv počne jačati, pritisak mora pronaći odušak. Međutim, osoba često sama sa sobom sklapa prešutni sporazum o dopuštanju bijesu da uzme maha. Bijesni su ljudi u određenom trenutku svoje prošlosti odlučili prihvatiti bijes kao način suočavanja s teškoćama. U obitelji ili u školi vidjeli su bijes na djelu. Moć su povezali sa zastrašivanjem, možda zbog toga što je to bio jedini način da je osjete. U pravilu nisu sposobni izraziti se verbalno pa bijesni napadi postaju zamjena za riječi i misli. Kad razviju naviku bješnjenja, prestaju tražiti druge načine oslobađanja pritiska. Za bijes, kojemu mukotrpno nastoje stati na kraj, vežu se potrebom i željom - ne znaju kako bi bez njega dobili ono što žele. To je anatomija samskare u svim svojim inačicama.

Bijes možete zamijeniti drugim doživljajima kao što su tjeskoba, depresija, seksualna ovisnost, zloporaba droga, opsesivna kompulzija; sve svjedoče o tome kako samskare ljudima oduzimaju mogućnost slobodnog izbora. Budući da nisu sposobni pobjeći svojim otrovnim sjećanjima, ljudi im se prilagođavaju te im dodaju nove slojeve utisaka. Donji slojevi, stvoreni u djetinjstvu, neprestano šalju svoje poruke, a odrasli se zbog toga gledaju u ogledalo i vide impulzivno, uplašeno dijete. Prošlost nije potpuno razriješena; samskare vladaju psihom putem zbrke starih doživljaja koje smo prerasli. Pohranjena su sjećanja nalik mikročipovima programiranim da neprestano šalju istu poruku. Kad se zateknete u nepromjenjivoj reakciji, poruka je poslana i uzaludno je pokušavati promijeniti poruku. No, većina ljudi upravo tako pokušava ukrotiti um. Kad prime poruku koja im se ne sviđa, reagiraju na jedan od tri načina:

- manipulacijom

- kontrolom

- poricanjem

Ako ih pomnije razmotrite, postaje sasvim jasno da sva tri ponašanja slijede nakon čina -  poremećaju uma ne pristupaju kao simptomu, već kao uzroku boli. Ta navodna rješenja imaju iznimno negativne posljedice.

Manipulacija je postizanje onoga što želite putem zanemarivanja ili osujećivanja želja drugih. Manipulatori se služe prijetvornom ljubaznošću, uvjeravanjem, nagovaranjem, lukavštinama ili upućivanjem u pogrešnom smjeru. Njihova osnovna pretpostavka glasi: "Moram obmanjivati ljude da bi mi dali ono što želim". Kad se njihove obmane razotkriju, manipulatori čak zamišljaju da svojim žrtvama čine uslugu - na posljetku, kome ne bi bilo drago pomoći tako zabavnom čovjeku? U pribjegavanju takvom ponašanju možete se zateći kad ne slušate druge, kad ne obraćate pozornost na njihove želje i kad hinite da vaše želje nikoga ne stoje ništa. Pojavljuju se i vanjski znakovi. Nazočnost manipulatora u određenu situaciju donosi napetost, suprotstavljanje, pritužbe i sukobljavanje. Neki ljudi pribjegavaju pasivnoj manipulaciji - izvode scenarij u stilu "jadan ja" ne bi li od drugih izmamili suosjećanje i sažaljenje. Ili na prikriveni način nastoje izazvati osjećaj krivnje kako bi drugi zaključili da njihove želje nisu u redu. Manipuliranje prestaje kad odustanete od pretpostavke da su vaše želje najvažnije. Tada se možete ponovno povezati s drugima i početi vjerovati da bi njihove želje mogle biti u skladu s vašima. U izostanku manipulacije ljudi osjećaju da se njihove želje uvažavaju. Vjeruju da ste na njihovoj strani; ne doživljavaju vas kao izvođača ili prodavača. Nitko se ne osjeća prevarenim.

Kontroliranje je prisilno usmjeravanje događaja i ljudi na vlastiti način djelovanja. Kontrola je velika maska nesigurnosti. Ljudi koji pribjegavaju takvom načinu ponašanja smrtno se plaše dopustiti drugima da budu ono što jesu pa neprestano iznose zahtjeve kojima narušavaju ravnotežu drugih. Polazna zamisao glasi: "Ako zadržim njihovu pozornost, neće pobjeći". Kad se zateknete u opravdavanju vlastitog ponašanja i optuživanju drugih ili osjećate da vam nitko ne iskazuje dovoljno zahvalnosti ili poštovanja, pogrješka nije u njima - vi iskazujete potrebu za kontroliranjem. Vanjske znakove takvoga ponašanja opazit ćete na onima koje nastojite držati pod nadzorom: napeti su i opiru vam se, žale se da ih ne slušate, nazivaju vas perfekcionistom ili zahtjevnim šefom. Potreba za nadzorom nestaje kad uvidite da vaš način nije nužno i jedini ispravan način. O vašoj potrebi za kontroliranjem drugih govore vam trenuci kad se žalite, optužujete druge ili izričito tvrdite da ste samo vi u pravu te kad iznalazite bezbrojna opravdanja kojima nastojite dokazati da ste besprijekorni. Kad ih prestanete nadzirati, ljudi oko vas počinju lakše disati. Opuštaju se i sposobni su za smijeh. Osjećaju da su slobodni biti ono što jesu jer ne moraju tražiti vaše odobrenje.

Poricanje je svjesno previđanje problema umjesto suočavanja. Uspoređujući tri navedena oblika ponašanja, psiholozi poricanje smatraju najviše djetinjastim zbog toga što je tijesno povezano s ranjivošću. Osoba koja pribjegava poricanju osjeća se bespomoćnom kad se suoči s problemima koje je potrebno riješiti, baš kao što se osjeća i malo dijete. Strah je vezan za poricanje kao i dječja potreba za ljubavlju u situaciji koja izaziva nesigurnost. Polazna zamisao jest: "Ne moram obraćati pozornost na ono što ionako ne mogu promijeniti". U poricanju se možete zateći kad osjetite da ste rastreseni, zaboravni, da oklijevate, ne želite se suočiti s onima koji vas vrijeđaju, prepuštate se maštanjima, njegujete lažne nade i izgubljeni ste. Najočitiji vanjski znak jest činjenica da se drugi ne pouzdaju u vas i ne obraćaju vam se u potrazi za rješenjem. Odvraćajući vam pozornost, poricanje se brani sljepilom.

Kako vas se može optužiti da ste pogriješili u nečemu što i ne vidite?

Poricanje se prevladava suočavanjem s bolnim istinama. Prvi je korak iskreno izražavanje osjećaja. Ako ste zaglavili duboko u poricanju, osjećaj s kojim se morate suočiti u pravilu je onaj koji u vama izaziva osjećaj nesigurnosti. Poricanje prestaje kad se osjećate usredotočeno, pozorno i spremno na aktivno sudjelovanje u životu usprkos strahovima.

Svaki od navedenih oblika ponašanja pokušava dokazati nemoguće. Manipulacija nastoji dokazati kako sve ljude možemo natjerati da čine ono što mi želimo. Nadziranje nastoji dokazati da vas nitko ne može odbaciti bez vašega dopuštenja. Poricanje nastoji dokazati da će ono loše nestati ako budete žmirili pred njim. Istina je da drugi ljudi mogu odbiti pokoriti se vašim željama, da vas mogu ostaviti bez valjanog razloga i da mogu stvarati nevolje neovisno o tome jeste li se vi s tim spremni suočiti i l i niste. Ne može se predvidjeti koliko će čovjek dugo nastojati dokazati suprotno, ali takvo ponašanje prestaje tek kada prihvatimo istinu.

Sljedeće što je potrebno znati o samskarama jest činjenica da nisu nijeme. Ti duboki utisci u umu imaju svoj glas; neprestano nam upućuju poruke koje čujemo kao riječi u umu. Je li moguće razlučiti koji glas govori istinu, a koji laže? To je važno pitanje jer pri razmišljanju u umu neizostavno čujete riječi.

Početkom devetnaestoga stoljeća jedan jeskroman pastor u Danskoj poznat kao magistar Adler otpušten iz svoje crkve. Bio je optužen za neposluh prema crkvenim vlastima jer je tvrdio da je primio otkrivenje izravno od Boga. U propovijedi je izjavio da u otkrivenju govori visokim, kreštavim glasom, a ako govori svojim normalnim, niskim glasom, govori u vlastito ime.

To je bizarno ponašanje župljane navelo na zaključak da je njihov pastor zacijelo poludio pa nisu imali druge doli otpustiti ga. No, vijest o tom slučaju došla je do glasovitoga danskog filozofa Sřrena Kierkegaarda koji je postavio presudno važno pitanje: je li uopće moguće dokazati da je netko čuo Božji glas? Koje bi ponašanje ili vanjski znak ikome mogli dati pravo razlučivanja istinskog od lažnog otkrivenja? Da se prezreni duhovnik s istim simptomima pojavio u današnje vrijeme, vjerojatno bi mu dijagnosticirali paranoičnu shizofreniju.

Kierkegaard je zaključio da Adler nije govorio Božjim glasom, ali je primijetio i da nitko od nas ne zna odakle unutarnji glasovi dopiru. Jednostavno ih prihvaćamo kao što prihvaćamo i bujicu riječi koje ispunjavaju naš um. Duboko religiozna osoba mogla bi čak tvrditi da je svaki unutarnji glas određena inačica Božjega glasa. Međutim, jedno je izvjesno: svi čujemo unutarnje glasove brbljavog zbora. Ti glasovi zanovijetaju, ulaguju se, osuđuju, upozoravaju, sumnjaju, izražavaju nevjericu, vjeruju, žale se te govore o nadi, ljubavi i strahu - bez osobitog redoslijeda. Bilo bi previše pojednostavljeno reći da svi imamo dobru i lošu stranu - imamo tisuće vidova nastalih zbog prošlih iskustava. Nije moguće razabrati koliko glasova zapravo slušamo. Slutim da neki od njih progovaraju iz djetinjstva: zvuče poput siročadi mojih najranijih doživljaja i preklinju me da ih prihvatim. Drugi glasovi zvuče odraslo i grubo - u njima čujem ljude koji su me u prošlosti osuđivali ili kažnjavali. Svaki glas vjeruje da zaslužuje moju punu pozornost ne obazirući se na druge koji vjeruju isto. Nema središnjeg jastva koje se uzdiže iznad te graje kako bi utišalo buku mišljenja, zahtjeva i potreba. Onaj glas kojemu u tom trenutku posvetim najviše pozornosti postaje moj glas, ali ga drugi nadglasaju kad se žarište moje pozornosti promijeni. Neposluh me vuče u tom smjeru i živi je dokaz moje iscjepkanosti.

Kako ušutkati taj bučan zbor? Kako vratiti osjećaj jastva koji će biti u skladu s jednom stvarnošću? Odgovor je ponovno sloboda, ali na vrlo osobit način. Potrebno je osloboditi se odluka. Glas u vašoj glavi će utihnuti kad prestanete donositi odluke. Samskara je izbor koji pamtite iz prošlosti. Svaki vas je izbor neznatno promijenio. Taj je proces započeo s vašim rođenjem i nastavio se do današnjega dana. Umjesto da mu se odupremo, svi vjerujemo da bismo trebali nastaviti donositi odluke; na taj način stvaramo nove samskare i utvrđujemo stare. (U budizmu se to naziva kotačem samskare jer se iste, stare reakcije neprestano vraćaju i ponavljaju. U kozmičkom smislu kotač samskare jest ono što osobu iz jednog života nosi u sljedeći - stari nas obrasci prisiljavaju na ponovno suočavanje s istim problemima, čak i nakon smrti.) Kierkegaard je zapisao da se osoba koja je pronašla Boga oslobodila odluka. A l i , kako je kada Bog umjesto vas donosi odluke? Mislim da morate biti duboko povezani s Bogom da biste se imalo približili odgovoru na to pitanje.

Pa ipak, doima se da se u stanju jednostavne svijesti najnaprednije odluke pojavljuju spontano. Dok ego jadikuje nad svakom pojedinošću situacije, dublji dio vaše svijesti već zna što je potrebno učiniti, a njegove odluke izranjaju zapanjujuće jasne i u savršeno pogođenom trenutku. Nismo li svi doživjeli bljeskove jasnoće u kojima smo odjednom shvatili što nam je činiti?

Svjesnost bez izbora drugo je određenje za slobodnu svjesnost. Oslobađajući unutarnjeg donositelja odluka, ponovno si uzimate pravo živjeti bez ograničenja i s potpunim povjerenjem djelovati u skladu s Božjom voljom.

Zar nas je zarobio upravo čin izbora? Ta je zamisao čudna jer se kosi s uobičajenim ponašanjem. Svi smo živjeli odluku po odluku. Vanjski je svijet nalik golemoj tržnici koja nudi nepojmljiv raspon mogućnosti i svi kupuju na toj tržnici pažljivo procjenjujući što je za njih najbolje. Većina ljudi sebe upoznaje putem onoga što su iz kupnje donijeli kući - radno mjesto, kuću, supružnika, automobil, djecu, novac. A l i , kad god izaberete A, a ne B, prisiljeni ste jedan dio stvarnosti ostaviti za sobom. Sebe određujete na temelju selektivnih (i potpuno proizvoljnih) sklonosti.

Alternativan put jest odustati od usredotočenostina rezultate i razmotriti uzrok. Tko je taj donositelj odluka u vama? Taj glas je zaostatak iz prošlosti, skup starih navika koje se nastavljaju iako je njihovo vrijeme prošlo. U ovom trenutku živite pod teretom svojega prošlog jastva koje više nije živo. Prisiljeni ste braniti tisuće odluka koje čine to mrtvo jastvo. No, donositelj odluka mogao bi živjeti mnogo slobodnije. Kad bi se odluke donosile u sadašnjosti i kad bismo ih potpuno uvažavali u sadašnjem trenutku, ne bismo imali za što prianjati, a prošlost se ne bi mogla gomilati u pretežak teret. Izbor bi trebao biti struja. Vaše vam tijelo daje naslutiti da je to prirodan način življenja. Kao što smo već ustanovili, svaka stanica zadržava samo onu količinu hrane i kisika koja joj je potrebna za preživljavanje sljedećih nekoliko sekundi. Stanice ne gomilaju energiju jer nikada ne mogu znati što ih sljedeće čeka. Prilagodljive su reakcije za opstanak mnogo važnije od gomilanja. S jedne strane, vaše se stanice zbog toga doimaju potpuno ranjivima i nezaštićenima, no koliko god se stanica doimala krhkom, ne možemo poreći dvije milijarde godina evolucije.

Svi znaju izabirati, ali je malo onih koji znajuodustati. No, samo odustajanjem od svakog pojedinog iskustva možete stvoriti prostor za sljedeće.

Vještinu odustajanja moguće je naučiti, a kad je naučite, uživat ćete u mnogo spontanijem životu.  

ODUSTAJANJE

Kako izabirati bez upadanja u zamku

Svaki doživljaj osjetite u potpunosti.

Nemojte biti opsjednuti ispravnim i pogrešnim odlukama.

Prestanite braniti svoju predodžbu o sebi.

Prekoračite rizike.

Ako sumnjate, ne donosite odluku.

U svakom događaju opažajte mogućnosti.

Pronađite struju radosti.

Potpunost doživljavanja. Ispunjeno se življenje veliča posvuda u popularnoj kulturi. Dovoljno je nasumce uključiti televizor da primite bujicu poruka:

"To je najbolje što muškarac može doživjeti". "To je kao da imate anđela pokraj sebe." "Svaki je pokret skladan, svaka riječ odmjerena. Taj osjećaj ne želim izgubiti." "Pogledaš ih, a oni se nasmiješe. Pobijediš, a oni pođu kućama." Što nam to prodaju? Uobrazilju potpunog osjetilnog užitka, društvenog položaja, seksualne privlačnosti i samopredodžbe pobjednika.

Slučajno su sve to izjave iz iste reklame za britvice, no ispunjeno je življenje u pozadini gotovo svake reklamne kampanje. Međutim, izostavlja se istina o tome što zapravo znači potpuno doživjeti nešto. Umjesto da težite osjetilnom preopterećenju koje traje zauvijek, otkrivate da je doživljajima potrebno pristupiti na razini smisla i emocije.

Smisao je presudno važan. Ako vam je određeni trenutak doista važan, doživjet ćete ga u potpunosti. Emocija donosi dimenziju povezivanja ili usklađivanja: doživljaj koji vas dira u srce čini smisao mnogo osobnijim. Isključivo tjelesni osjeti, društveni položaj, seksualna privlačnost i osjećaj pobjede u pravilu su površni i zbog toga su ih ljudi neprestano gladni. U društvu športaša koji su pobijedili stotine puta i l i seksualno aktivnih samaca koji su spavali sa stotinama partnera, vrlo ćete brzo izvući dva zaključka:

(1) Brojevi nisu osobito važni. Većina športaša zapravo se ne osjeća poput pobjednika;

seksualni se osvajač u pravilu ne osjeća duboko privlačno ili vrijedno. (2)

Svako iskustvo izaziva sve slabiji osjećaj: uzbuđenje pobjede i l i odlaska u krevet slabi i traje sve kraće.

U potpunosti doživjeti taj i l i bilo koji drugi trenutak, znači potpuno mu se posvetiti. Primjerice, susret s neznancem može biti prolazan i potpuno beznačajan ako ne uđete u njegov svijet putem otkrivanja barem jedne važne pojedinosti o njegovom životu i razmjenom barem jednog iskrenog osjećaja.

Povezivanje s drugima odvija se u kružnoj struji: drugima odašiljete sebe i u njihovu odgovoru primate njih. Opazite koliko često to ne činite. Uzmičete i ograđujete se, šaljete samo najpovršnije signale, a zauzvrat primate malo i l i ništa.

Isti krug mora biti prisutan čak i ako ste sami. Razmotrimo način na koji bi tri osobe mogle promatrati isti zalazak Sunca. Prva je opsjednuta poslom pa zalazak i ne opaža iako njezine oči bilježe fotone koji pristižu na mrežnicu. Druga misli: "Lijep zalazak. Već dugo nije bilo lijepog zalaska." Treća je osoba slikar pa odmah počinje skicirati taj prizor. Razlika između te tri osobe jest u tome što prva nije poslala ništa i nije primila ništa; druga je dopustila da njezina svjesnost primi doživljaj zalaska sunca, ali mu nije svjesno uzvratila - njezin je odgovor bio mehanički; treća je osoba jedina zatvorila krug: primila je doživljaj zalaska Sunca i pretvorila ga u kreativan odgovor koji je njezinu svijest poslao natrag u svijet s darom koji će mu pružiti.

Ako želite u potpunosti doživljavati život, morate zatvoriti krug.

Ispravne i pogrešne odluke. Ako ste opsjednuti pitanjem ispravnosti svoje odluke, zapravo pretpostavljate da će vas univerzum za jedno nagraditi, a za drugo kazniti. Ta pretpostavka nije točna zbog toga što je univerzum prilagodljiv - prilagođuje se svakoj vašoj odluci. Ispravno i pogrešno su tek mentalne tvorevine. Već čujem žestoke emocionalne prigovore. Što je sa savršenim partnerom? Sa savršenim radnim mjestom? S kupnjom najboljeg automobila? Svi smo navikli na ljude, radna mjesta i automobile gledati kao potrošači koji za svoj novac žele najbolje. No, određivanje odluka kao ispravnih i l i pogrešnih zapravo je proizvoljno. Savršeni je muškarac jedan od stotinu ili tisuću ljudi s kojima biste mogli ugodno živjeti. Najbolje radno mjesto nije moguće odrediti jer određenje dobroga ili lošega ovisi o mnogim čimbenicima koji se pojave nakon što počnete raditi. (Tko može unaprijed znati kakvi će mu biti suradnici, kakvo je ozračje u tvrtki i hoćete li u pravom trenutku doći na pravu zamisao?) A najbolji automobil može vas dovesti u prometnu nezgodu dva dana nakon što ga kupite.

Univerzum nema prethodno određen, nepromjenjiv plan. Kad god donesete odluku, univerzum joj se prilagođuje. Nema ispravnog i pogrešnog, samo niz mogućnosti koji se mijenja sa svakom mišlju, osjećajem i postupkom.

Ako vam ovo zvuči previše mistično, ponovno razmotrite primjer svojega tijela. Svaki važan vitalni znak - tjelesna temperatura, puls, potrošnja kisika, razina hormona, moždana aktivnost i tako dalje - utječe na trenutak odluke. Metabolizam trkača ne može biti spor kao metabolizam osobe koja čita knjigu jer bi se trkač bez pojačanog udisanja i ubrzanog rada srca ugušio i srušio svladan mišićnim grčevima.

Odluke su signali koji vašem tijelu, umu i okružju pokazuju smjer kretanja.

Naknadno bi se moglo ispostaviti da niste zadovoljni smjerom kojim ste krenuli, ali je opsjednutost ispravnošću ili pogrešnošću odluke jednaka stajanju na mjestu. Imajte na umu da ste vi donositelj odluka, što znači da ste mnogo više od bilo koje odluke koju ste donijeli ili ćete donijeti.

Obrana predodžbe o sebi. Tijekom godina ste izgradili idealiziranu predodžbu o sebi koju branite kao svoje "ja". Ta predodžba obuhvaća sve što o sebi želite smatrati istinitim; iz nje ste izbacili sve što u vama budi osjećaj stida, krivnje ili straha i što bi moglo zaprijetiti vašem samopouzdanju. No, upravo ono što nastojite odgurnuti, vraća vam se u obliku najupornijih, najzahtjevnijih glasova u vašem umu. Čin odbacivanja stvara kaos u vašem unutarnjem dijalogu, a vaš ideal zbog toga gubi sjaj iako vi dajete sve od sebe da biste ostavljali dobar dojam i bili zadovoljni sobom.

Da biste doista bili zadovoljni sobom, odreknite se predodžbe o sebi. Odmah ćete osjetiti da ste otvoreniji, da se ne branite i da ste opušteniji. Korisno je prisjetiti se izreke glasovitoga indijskog duhovnog učitelja Nisargadatte Maharaja: "Ako opažate, u nevolji imate samo jastvo". Ako vam se ta izreka doima nevjerojatnom, zamislite kako hodate kroz opasnu četvrt zloglasnoga dijela grada. Posvuda oko vas su ljudi čiji vas pogledi uznemiruju; nepoznati vas naglasci podsjećaju da se razlikujete od tih ljudi i zbog te se različitosti osjećate ugroženo. Doživljaj prijetnje potiče vas na povlačenje putem unutarnjeg grčenja. Na taj način stvarate još veći jaz između sebe i onoga što vas plaši. Pa ipak, povlačenje u odvojeno, zgrčeno jastvo zapravo vam ne pruža nikakvu zaštitu. Ono je zamišljeno. Šireći jaz, samo potvrđujete da se ono što bi vam moglo pomoći, dojam samopouzdanja i smirenosti, ne može dogoditi. Maharaj je želio reći da je ono što nazivamo jastvom zapravo stezanje oko prazne jezgre iako bismo u stvarnosti trebali biti slobodni, a naša svijest široka.

Ljudi mnogo vremena troše na samopomoć: pokušaj da lošu predodžbu o sebi pretvore u dobru. Koliko god to zvučalo razborito, sve samopredodžbe postavljaju istu zamku: neprestano vas podsjećaju tko ste bili, a ne tko jeste.

Cijela filozofija "ja, mene i moje" temelji se na sjećanjima, a ta sjećanja nisu vaše istinsko jastvo. Ako se oslobodite samopredodžbe, bit ćete slobodni izabrati kao da birate prvi put.

Samopredodžba vas udaljava od stvarnosti osobito na emocionalnoj razini.

Mnogi ne žele priznati što doista osjećaju. Primjerice, njihova im predodžba nalaže da gnjev ili iskazivanje tjeskobe nisu prihvatljivi. Takvi osjećaji nisu u skladu s "osobom kakva želim biti". Određene se emocije doimaju previše opasnima da bi bile dio vaše idealne samopredodžbe pa stvarate krinku koja isključuje te osjećaje. U tu kategoriju spadaju duboko ukorijenjeni gnjev i strah, ali, nažalost, i bezgranična radost, ushit ili slobodna spontanost. Samopredodžba prestaje vladati nad vama kada:

- osjećate ono što osjećate

- prevladate uvredljivost

- prestanete procjenjivati kakav dojam ostavljate u određenoj situaciji

- ne odbacujete ljude s kojima se osjećate nadmoćniji i l i manje vrijedni

- prestanete brinuti o tome što drugi misle o vama

- napuštate opsjednutost novcem, položajem i imovinom

- više ne osjećate poriv da branite svoja mišljenja

Prekoračenje rizika. Dokle god je budućnost nepredvidljiva, svaka odluka sa sobom nosi i određen rizik . Moglo bi se reći da je ta zamisao općeprihvaćena. Primjerice, uvjeravaju nas da određena hrana povećava rizik srčanog udara i raka pa je stoga razborito izračunati rizik i svesti ga na što manju mjeru. A l i život nije moguće izračunati. Uza svako istraživanje koje dokazuje kvantitativno odredive činjenice o srčanoj bolesti, odnosno da je vjerojatnost teškog srčanog udara 50 % veća kod muškaraca koji piju litru mlijeka dnevno, obavljeno je drugo istraživanje koje dokazuje da stres povećava rizik od srčane bolesti samo ako ste podložni stresu (nekim ljudima zapravo pomaže).

Rizik je mehanički. Podrazumijeva da u pozadini svega ne stoji inteligencija, već samo određeni broj čimbenika rizika koji uvjetuju određen ishod.

Rizike možete prekoračiti spoznajom da beskonačna inteligencija djeluje na skrivenim dimenzijama vašega života. Na razini te energije vaše su odluke uvijek poduprte. Smisao razmatranja rizika tada je uviđanje razboritosti određenoga puta, ali razmatranje rizika ne bi smjelo prevagnuti nad mnogo važnijim čimbenicima, onima koji se razmatraju na razini dublje svijesti:

Osjećam li ovu odluku kao ispravnu za sebe?

Zanima li me kamo vodi ta odluka?

Sviđaju li mi se ljudi koje ona obuhvaća?

Je li ta odluka povoljna za moju obitelj?

Je li ta odluka smislena u ovom razdoblju mojega životnog puta?

Osjećam li moralnu opravdanost te odluke?

Hoće li mi ta odluka pomoći u razvoju?

Hoću li biti kreativniji i nadahnutiji zbog toga što kanim učiniti?

Kad nešto od navedenoga pođe po zlu, odluke ne dovode do željenog ishoda.

Rizici mogu imati važnu ulogu, ali ne i odlučujuću. Ljudi koji su svoje odluke sposobni procijeniti na dubljoj razini, usklađuju se s beskonačnom inteligencijom pa su njihovi izgledi za uspjeh veći od izgleda osobe koja zbraja brojeve.

Ako sumnjate: teško je prepustiti se ako ne znate jeste li donijeli ispravnu odluku. Sumnja ostaje i veže nas za prošlost. Zbog izostanka predanosti mnoge veze završe razvodom, ali predanost nije nestala s vremenom - nije je bilo ni na početku, a nije ni nastala u međuvremenu. Važne odluke ne biste smjeli donositi ako sumnjate. Univerzum podupire otpočeto djelovanje, odnosno mogli bismo reći da kretanjem u određenom smjeru pokrećete mehanizam koji je prilično teško pokrenuti u smjeru povratka. Može li se udana žena osjećati neudanom samo zato što to želi? Možete li osjećati da niste dijete svojih roditelja samo zato što mislite da bi vam s drugim roditeljima bilo bolje? Vezanost za nastalu situaciju u oba je slučaja vrlo jaka. No, ako sumnjate, univerzum na neko vrijeme stavljate "na čekanje". To ne pogoduje ni jednom smjeru.

Zastoj ima svoju prednost i nedostatak. Prednost jest u tome što si dajete vremena za širenje svijesti, a uz proširenu svijest budućnost vam može donijeti nove razloge za odabiranje ovog i l i onog puta. Nedostatak je neplodnost inercije - bez odluka ne možete rasti i razvijati se. Ako sumnja potraje, morate se pokrenuti s mrtve točke. Većina ljudi to čini tako što, oporavljajući se od udarca, nepromišljeno donosi sljedeću odluku: "Ovo nije uspjelo pa je najbolje da učinim nešto drugo, nije važno što".

Ispostavlja se da ljudi koji na posljetku donose potpuno nasumične odluke - nepromišljeno sele u novu kuću, prihvaćaju novi posao i ulaze u prvu vezu koja im se ponudi - zapravo previše računaju. Toliko mnogo vremena provode proračunavajući rizike, razmatrajući sve argumente za i protiv, procjenjujući najgore moguće ishode da se ni jedna odluka ne doima ispravnom pa ih krajnja ogorčenost potiče da se pokrenu s mrtve točke. Paradoksalno je da takvi nerazboriti potezi katkad donesu povoljan ishod.

Univerzum nam je pripremio mnogo više no što možemo predvidjeti, a loše odluke na kraju često završe dobro jer naše skrivene težnje znaju kamo idemo.

Pa ipak, sumnja razorno djeluje na najvažniju značajku koju vam svijest pokušava ponuditi: znanje. Na dubokoj ste razini poznavatelj stvarnosti. Sumnja je simptom koji otkriva da niste u dodiru s unutarnjim poznavateljem. To najčešće znači da pri donošenju odluke razmatrate vanjski svijet. Vaša je odluka tada utemeljena na vanjskom. Mišljenje drugih ljudi za mnoge je najvažnija sastavnica vanjskoga jer je uklapanje put najmanjeg otpora. No, uklapanje je nalik prihvaćanju inercije. Društvena je prihvatljivost najmanji zajednički nazivnik jastva - ona vas ne određuje kao jedinstvenu osobu, već kao društvenu jedinku.

Otkrijte tko doista jeste; neka uklapanje bude na posljednjem mjestu u vašem umu. Ono će se dogoditi i l i se neće dogoditi, ali ćete vi i dalje jednako sumnjati u sebe.

Formula za uklanjanje sumnji ne postoji jer je uspostavljanje veze s unutarnjim poznavateljem posve osobno. Morate se posvetiti širenju svijesti. U to nemojte sumnjati. Ako se okrenete prema unutarnjem svijetu i slijedite stazu koja vodi do vaše unutarnje inteligencije, pronaći ćete poznavatelja koji vas čeka.

Opažanje mogućnosti. Kad bi svaka odluka donosila povoljan ishod, bilo bi mnogo lakše odustati od usredotočenosti na rezultate. A zašto ne bi bilo tako? U jednoj stvarnosti nema pogrešnih smjerova, već samo novi smjerovi.

Ali, ego-osobnost voli da sve bude povezano. Današnje osvajanje drugog mjesta bolje je od jučerašnjeg osvajanja trećeg mjesta, a sutra želim osvojiti prvo mjesto. Takvo linearno razmišljanje odražava površinsko poimanje napretka.

Istinski se razvoj događa u mnogim dimenzijama. Događaji mogu utjecati na vaše razmišljanje, osjećaje, odnos prema drugima, ponašanje u određenoj situaciji, uklapanje u okolinu, poimanje budućnosti i l i poimanje samoga sebe. Sve se te dimenzije moraju razviti da biste se vi razvili.

U svemu što vam se dogodi nastojte uvidjeti mogućnosti. Ako ne dobijete ono što ste očekivali ili priželjkivali, upitajte se: "Gdje bih trebao tražiti?" Taj stav znatno oslobađa. Na ovoj ili onoj dimenziji svaki životni događaj može na vas djelovati na dva načina: ili je dobar za vas ili vam donosi ono što morate razmotriti da biste stvorili ono što je dobro za vas. Razvoj ne poznaje gubitnike, što ne govorim iz slijepog optimizma, već ponovno iz spoznaja o tijelu. Sve što se dogodi u stanici, može biti samo dio njezina zdravog funkcioniranja ili znak da je nešto potrebno popraviti. Energija se ne troši nasumce i l i tek iz hira da vidimo kako će to završiti.

Život na isti način sâm sebe ispravlja. Kao donositelj odluka možete djelovati na temelju hira; možete slijediti nasumične i l i nepromišljene puteve. No, temeljno ustrojstvo svijesti se ne mijenja. Ono neprestano slijedi ista načela, a ona su:

- prilagođavati se vašim željama

- održavati posvemašnju ravnotežu

-vaš pojedinačni život uskladiti sa životom svemira

- probuditi vašu svijest o onome što činite

- pokazati vam posljedice vaših postupaka

- učiniti vaš život što stvarnijim

Budući da posjedujete slobodnu volju, ta načela možete potpuno zanemariti - svi to činimo u određenom trenutku. No, ne možete ih iskriviti. O njima ovisi život. Ona su temelj postojanja, temelj koji je nepromjenjiv iako se vaše želje mijenjaju. Kad usvojite tu istinu, sposobni ste uskladiti se sa svakom mogućnošću koja vam se ponudi, uvjereni da se život već milijardama godina odvija prema načelu koje isključuje gubitnike.

Pronalaženje struje radosti. Moju je maštu uzburkala epizoda u pustolovinama Carlosa Castanede, kada ga njegov učitelj Don Juan šalje vraču koji posjeduje sposobnost preuzimanja percepcije bilo kojega živog bića. Zahvaljujući toj moći, Castaneda se osjeća kao glista i što opaža? Golemi ushit i moć. Umjesto da bude majušno slijepo biće, kakvim se glista doima u našim očima, Castaneda se osjećao poput buldožera koji odgurava goleme stijene iako su zapravo posrijedi grudice zemlje; bio je moćan i jak. Umjesto da ga doživi kao mukotrpan rad, glistino kopanje bilo je razlog za ushit, ushit bića koje svojim tijelom može pomaknuti planine.

I u vašem životu teče jednako temeljna i neuništiva struja radosti. Glista ne poznaje ništa osim sebe pa se stoga ne može udaljiti od struje radosti. Vi svoju svijest možete rasuti u svim smjerovima, a na taj se način udaljavate od struje. Sve dok nepobitno i nesumnjivo ne osjetite snažnu radost u sebi, nećete se osloboditi predodžbe o sebi i svojega nemirnog uma. Glasoviti duhovni učitelj J. Krishnamurti jednom je uzgred izrekao tvrdnju koja me je duboko dirnula. Rekao je kako ljudi nisu svjesni koliko je važno da se svakoga jutra probudimo s pjesmom u srcu. Kad sam to pročitao, izveo sam pokus. Zamolio sam da čujem pjesmu i nekoliko sam tjedana, bez daljnjeg naprezanja volje, ujutro odmah po buđenju doista slušao pjesmu. No, znam da ta Krishnamurtijeva izjava ima i preneseno značenje: pjesma je simbol radosti življenja, radosti nesputane ispravnim ili pogrešnim odlukama. Očekivati takvo što od sebe istodobno je krajnje jednostavno i krajnje složeno. No, koliko vam god život postao složen, ne dopustite da vam to promakne.

Održavajte viziju oslobađanja uma i očekujte da će vas, po ostvarenju toga cilja, dočekati struja radosti.

PROMJENA ŽIVOTA U CILJU USKLAĐIVANJA SA ŠESTOM TAJNOM

Šesta tajna govori o životu bez izbora. Budući da izbore svi shvaćamo vrlo ozbiljno, prihvaćanje ovoga novog stava iziskuje veliku promjenu. Danas možete započeti jednostavnom vježbom. Sjednite na nekoliko minuta i ponovno procijenite neke od važnijih odluka koje ste donijeli tijekom godina. Uzmite list papira i načinite dva stupca te ih naslovite "Dobre odluke" i "Loše odluke".

U svaki stupac navedite najmanje pet odluka vezanih za trenutke koje smatrate najvažnijim i prijelomnim u svojem životu - vjerojatno ćete započeti s prekretnicama koje doživi većina ljudi (prekid ozbiljne veze, posao koji ste odbili ili koji niste dobili, odluka o izboru jednog zanimanja umjesto drugog), ali svakako navedite i privatne odluke za koje ne zna nitko osim vas (borba od koje ste odustali, osoba koje ste se previše plašili da biste se suočili s njom, trenutak hrabrosti u kojemu ste prevladali dubok strah).

Kad sastavite popis, sjetite se barem jednog pozitivnog ishoda loših odluka i barem jednog negativnog ishoda dobrih odluka. Posrijedi je vježba raščlanjivanja određenja, jasnijeg opažanja prilagodljivosti stvarnosti. Ako se usredotočite, mogli biste ustanoviti da vam loše odluke nisu donijele jednu dobrobit, već mnogo dobroga te da su s dobrim odlukama isprepletene mnoge neugodnosti. Primjerice, možda ste dobili sjajan posao koji vam je donio i nepodnošljiv poslovni odnos ili ste, putujući na posao, doživjeli prometnu nezgodu. Možda uživate u majčinstvu, ali ste svjesni da vam je ono znatno ograničilo osobnu slobodu. Možda ste sami i vrlo sretni zbog razvoja koji ste samostalno ostvarili, ali vam ipak nedostaje razvoj svojstven braku s osobom koju volite svim srcem.

Ni jedna jedina odluka u vašem životu nije vodila ravno sadašnjem trenutku.

Neke ste staze pogledali i načinili nekoliko koraka prije no što ste se vratili. Neke su vas staze dovele u slijepu ulicu, a druge su se izgubile u mnoštvu raskrižja. Sve su staze u konačnici povezane sa svim drugim stazama. Zato se oslobodite uvjerenja da se vaš život sastoji od dobrih i loših odluka koje su vašu sudbinu uputile u nepromjenjivom smjeru. Vaš je život plod vaše svijesti. Iz toga proizlaze sve odluke kao i svaki korak razvoja.