Seksualnost je veća od ljubavi 

O ljubavi, nasilju i vezivanju

Seksualnost u proteklih 30 godina u mnogim sferama praktično više i nema tabua. Danas mi se sve više čini da živimo u vremenu u kojem je uloga žudnje sve manje prisutna. Koju ulogu igra seksualnost?

Mi živimo s pripitomljenom seksualnošću. Ukrotili smo je i tako od silovite bujice napravili kanal u kome voda više i ne teče jer je želimo u potpunosti držati pod kontrolom. Time smo je, naravno, potpuno lišili kako njene veličine, tako i njenih posljedica. 

Smrt

Seksualni čin je temelj cjelokupnog života i predstavlja najmoćniji je ljudski čin uopće. Taj čin se odvija u sjeni smrti - seksualnost je neophodna zato što smo smrtni.

Seksualnost otkriva prolaznost naše egzistencije. Par koji rada djecu zna da će ih djeca nadživjeti. Time što rađaju dijete, oni mu stvaraju i ustupaju mjesto.

Seksualnost je također opasna. Roditelji znaju da su trudnoća i rađanje, iskustva na rubu života i smrti, iskustva koja ženu mogu koštati života, ranije doduše mnogo češće, ali i danas. Dakle, i u ovom pogledu je sek- sualnost u bliskoj vezi sa smrću.

Seksualnost i smrt sasvim su usko povezani. Seksualni čin je u ovom najdubljem smislu zapravo moguć tek onda kad postanemo svjesni vlastite smrtnosti i njene povezanosti sa smrću. Ona je uvijek usredotočena na kraj, pa prema tome i na kraj ovog odnosa.

Ono što je čini intenzivnom je upravo spoznaja da će se i veza završiti smrću. Ako se par znajući ovo svjesno preda ljubavi i prepusti seksualnom činu, rezultat je nešto što će nadživjeti njih i njihovu vezu. To seksualnosti daje njenu veličinu. 

Ovo što opisujete, polazi od dvije pretpostavke: prva je da se seksualnost ostvaruje u ljubavi. To se danas više ne podrazumijeva samo po sebi. I druga, da se ona događa da bi se začelo dijete.

To je još uvijek temelj seksualnosti. Seksualnost ima isti učinak i bez ljubavi. Do začeća može doći i bez ljubavi, i to je isto tako veliki događaj kao i kad se događa iz ljubavi. Za sam ishod je potpuno nebitno ima li ljubavi ili ne. Seksualnost dolazi prije ljubavi. Ona je veća od ljubavi. Mnogi bi radije to vidjeli obrnuto, ali veza koju na dubokoj razini stvara seksualnost je veća od ljubavi. Ona je kao sudbina. 

Nasilje

Npr., seksualnost čak i pri silovanju ostaje nešto veliko. Jer nije seksualnost kriva za nasilje i ona time ne postaje loša. Okolnosti mogu biti loše. Usprkos svemu, seksualnost ima velik utjecaj i posljedice su neporecive. Ponekad žena poslije silovanja ostane trudna. Posljedice se ne mogu popraviti ni ako se dijete abortira. Niti se time može izbrisati silovanje, niti veza koja je time uspostavljena, niti se može poreći majčinstvo ili očinstvo. Posljedice ostaju, kako god ih mi moralno vrednovali.

Pitanje je kako se može pomoći sudionicima loše stvari dovesti u red?

Dijete, koje je silovanjem začeto moralo bi reći silovatelju: Ti si moj otac i prihvaćam te kao mog oca. Što bi drugo reklo? Neće valjda reći: Ti nisi moj otac ili Ne prihvaćam te kao oca. To bi bilo potpuno besmisleno. Dakle: Ti si moj otac i ti si za mene jedini pravi otac. Za mene ne postoji nijedan drugi. Isto bi moralo reći i majci.

Ako majka želi za dijete  ublažiti loše posljedice nasilja, morala bi reći muškarcu: Ti si otac našeg djeteta. Ja te prihvaćam i poštujem kao oca našeg djeteta. 

Zašto ga ona treba poštovati kad je to bio nasilnički događaj?

Ona ga treba poštovati kao oca zajedničkog djeteta. Ishod je tu i očigledan je. Ona će u tom djetetu uvijek vidjeti i oca. Ako ne želi vidjeti oca u djetetu, time odbija i dijete. Znači da ne gleda na rezultat, nego na okolnosti.

Tek kada događaj sagleda u njegovoj cjelokupnosti - u smislu da je iz nečeg lošeg nastalo nešto dobro može pris- tati i reći: Sada sam se pomirila s lošim, jer vidim dobre stvari koje su proizašle iz loših. Ako joj ovaj korak uspije, može s ljubavlju gledati na dijete. Tada i dijete može prihvatiti oca. Ako majka odbija oca u djetetu, teško će i dijete moći priznati i prihvatiti oca. Za dobro djeteta majci mora poći za rukom da oca djeteta vidi i poštuje. 

Zar to što ona voli svoje dijete i na taj način se pomiri sa situacijom nije dovoljno?

Ne, to je samo površno. Ako  voli  dijete,  mora  gledati u njega. Pritom, ona u njemu vidi i  oca. Ako ne  poštuje  oca, ne može poštivati ni dijete.  To je  druga  strana.  Dijete u podsvijesti osjeća da otac u njemu nije voljen.  Iz  oda- nosti prema ocu ono će postati kao i on.

Dakle žena ne može voljeti oca u djetetu ako ne voli silovatelja?

Ovdje ljubav znači: ja poštujem to što se dogodilo, jer to je nešto veliko, kakve god da su bile okolnosti.  Time se krivnja ne ukida. Nikako. Uopće ne. Ali događaj se sagledava puno šire. Žena priznaje: dogodilo se nešto veliko što je promijenilo moj život, i iz toga je nastao novi život. Sada se složila s tim kako je, i s okolnostima kroz koje je taj novi život nastao. To je jedna vrsta dubokog poštovanja sudbine. 

Ono što opisujete ne odgovara našim uobičajenim predodžbama o ljubavi.

Tu ima nečeg od onog: Ljubav je jaka kao i smrt. Žena prilikom silovanja doživljava koliko je seksualni doživljaj blizak smrti. Na djelu je bilo nešto nasilno, čime ona nije mogla upravljati i čemu je bila prepuštena.  Ipak, kroz to iskustvo ona se povinula nečem većem.

Ako bi ova žena koja nosi svoju patnju bila u stanju priznati ovu vezu i njene posljedice, to bi značilo da ima posebnu snagu i dostojanstvo.  Predočite sebi  ženu koja je sposobna to napraviti i svom djetetu reći: U tebi poštujem i tvog oca što god da se dogodilo. Raduje me da si ti tu, i prihvaćam sve onako kako je bilo. Možete li zamisliti veličinu duha takve žene? I kako se onda osjeća dijete? 

Silovanje obično za posljedicu nema rađanje djece. Najčešće žena i ne poznaje onoga tko ju je silovao. Postavlja li se onda problem drukčije? 

Vezivanje

I takvim silovanjem dolazi do vezivanja. Nedavno je terapeutkinja koja je radila s obitelji u kojoj je došlo do incesta postavila obiteljsku konstelaciju. Za vrijeme rada odjednom je počela gorko plakati.

Sljedećeg dana je došla i rekla mi da se pri postavljanju sjetila svog vlastitog silovanja kad je bila jedanaestogodišnja djevojčica. Te noći je odjednom postala svjesna kako duboko je ustvari voljela tog muškarca i kako ga se preko te ljubavi konačno može osloboditi.

Nije jednostavno osloboditi se moralnih predodžbi i uvidjeti i priznati duboke posljedice koje za sobom ostavljaju ovakva iskustva, htjeli mi to ili ne. 

Kad govorite o vezivanju, to nema nikakve veze s moralom. To nema nikakve veze ni s brakom, ljubavlju, već...?

To su životni procesi. Oni nemaju nikakve veze s dobrim i lošim. Ja ih vidim kao prirodan događaj. 

Kao prirodnu snagu valova ili vode.

Točno. Ne može se valu narediti kako se mora valjati.

Ali možemo vidjeti kako se valja. 

Što biste rekli silovatelju ?

Do sada nijedan silovatelj nije zatražio moju pomoć. Ali ako bi ozbiljno zatražio moju pomoć, jasno mi je što bih mu rekao.

Kao prvo, da ženu pogleda u oči, da se duboko pokloni pred njom i kaže: Počinio sam ti nepravdu. Žao mi je. Poštujem te i dajem ti mjesto u svom srcu.

Zatim, trebao bi priznati da se njegova krivnja ne može poreći. Poštovanje prema ženi i djetetu može ostvariti jedino ako prizna svoju krivicu, uključujući i loše posljedice po njega - npr. ako je osuđen za silovanje i treba ići u zatvor.

Silovatelj je najčešće netko tko se boji žene i svoj strah kompenzira nasiljem. Na sličan način i macho man svojim ophođenjem prema ženi u stvari prikriva svoj  strah od nje. Dublje gledano ovaj strah ima veze s osjećajem blizine smrti. Ali ne u smislu  da ćemo brzo umrijeti, već u smislu blizine nečeg velikog. Već je to slutnja da se zadire u nešto sasvim duboko.

Wagner je to predivno opisao u Siegfriedu. Kad je probudio Brunhildu, Siegfried se još uvijek ničega nije bojao. Iznenada ga je obuzeo strah. Osjećao je samrtnički strah, ali ne strah od smrti, već strah koji je povezan s veličinom smrti. U pomoć poziva svoju majku, koja je umrla pri njegovom porodu. U tom trenutku shvaća, da sve što je u vezi sa ženom ima veze i sa smrću, tako kao što je i njegov život koštao života njegovu  majku.  Sve ove slutnje opasnosti, veličine i rizika koji je s tim povezan, i onoga što je vezano za pojam žene i majke, sve to se u jednom takvom događaju sjedinjuje na dubokoj razini. 

Ali silovanje je prije svega traumatičan događaj.

Što god da je, na ovaj način, koji sam upravo opisao, moguće je ovaj, za ženu  traumatičan,  događaj  zaliječiti ili bar ublažiti. Svaki drugi pokušaj ophođenja prema tome, kao npr. optužbe ili samoponiženje ima upravo suprotan učinak i drži ženu kao okovanu za ovaj događaj. 

Nagoni

Seksualnost, je po svojoj prirodi, nasilna. Ovdje djeluje nagon koji pripada životu i on tjera naprijed, čak i silom. Zar jedno od najvećih dostignuća ljudske prirode ne leži upravo u obuzdavanju ovih nasilničkih potencijala?

To je veliko postignuće. Ali već i sama činjenica da seksualnost moramo obuzdavati, jasno nam govori koliko su velike njene moći.

S te strane gledano, može biti da je to i točno. S druge strane,  ja mislim da je onaj tko mora ženu silovati da bi je imao, jednostavno bolestan.

To je, svakako, točno. Prije svega to proturječi našim normama i postignućima. To je nešto što mi ne želimo i što pokušavamo izbjeći, prije svega da bismo zaštitili žene. Sve je to u redu. Ipak ne bi bilo pravedno svesti nasil- ničku seksualnost samo u okvire bolesti. 

Žene doživljavaju silovanje kao nešto razarajuće.

Silovanje može biti razarajuće. Ali i seksualnost koja se događa iz ljubavi može biti razarajuća, npr. kada žena umre na porodu. U tom pogledu nema razlike. To je uvijek nešto što nas u dubini duše obuzima, ali i ugrožava.

Ako seksualnost vidimo u svoj njenoj žestini, možemo se prema njoj odnositi s više strahopoštovanja. Tko misli da je zapovijedima i zabranama može zarobiti i upravljati njome, poriče i potiskuje činjenicu, da smo potpuno prepušteni njenoj moći. 

Nije valjda da tu uključujete i silovanje?

Bože sačuvaj! Ali na ovaj način postaje jasno koliko široko moramo promatrati seksualnost. Seksualnost u dubljem smislu vrši nasilje nad nama i savladava nas. Činjenica, da se ona može pokazati i u takvim ekstremnim oblicima leži u samoj prirodi seksualnosti, a ne u prirodi individualnog počinitelja.

Što je onda u tome uopće uživanje?

To što nas ta jaka bujica nosi i što puštamo da nas nosi. 

Na početku ste rekli: Ukrotili smo seksualnost. Što ste time mislili?

Uz pomoć sredstava za kontracepciju seksualnost je postala nešto što vrlo lako stoji na raspolaganju, bez prirodnih posljedica, koje su za nju vezane. Ako se uzme u obzir začeće kao mogućnost i rizik, seksualnost dobiva sasvim drukčiju dubinu i snagu. Ne kažem da se  sve svodi na to. Ali treba uvidjeti da postoji bitna razlika u tome, ima li uopće ima šansi da se iz seksualnog čina rodi dijete, ili je u središtu samo ljubav dvoje zaljubljenih ili pak samo zadovoljstvo. 

Grijeh

Seksualnost se obuzdava i na  drugi način.  Proglasili su je grijehom. I to je jedan od oblika obuzdavanja. Vratimo se još jednom incestu. U nekim krugovima vlada mišljenje da se incestom ubija duša u djetetu. To je vrlo čudna ideja ako imamo u vidu što zapravo seksualnost znači za život. Ako dijete tako rano dođe u dodir sa seksualnošću, ono isto tako sasvim rano dolazi i u dodir sa snagom života, iako se to događa u zastrašujućim okolnostima. 

Ta životna snaga može i ubiti nježnu dječju dušu.

Može, kao što seksualnost i inače može ubiti. Ali ako se to iskustvo preživi i podnese, dostiže se dubina i snaga koju druga djeca nemaju. 

Ono što nas boli, zapravo nas jača?

Ne, ne na tako jeftin način. Objasnit ću to još jednom na jednom primjeru: Mnoge prostitutke su kao djevojčice bile zlostavljane. One nesvjesno govore ocu: Ako netko mora preuzeti krivicu na sebe, onda je radije preuzimam ja. Ako ja kao terapeut objelodanim ovu stranu, djevojčica prepoznaje veličinu svoje ljubavi i što zbog nje čini. Kad se to objelodani, javlja se neobičan sjaj na licu i jer osjeća svoju snagu. Nevino dijete to ne može imati. Naravno da to čitavu stvar ne čini opravdanom. Ne radi se o tome. Ako se kaže: To ubija dušu djeteta, to prije svega služi kao oružje protiv počinitelja ali se djetetu time ne pomaže. Moja razmišljanja bi trebala pomoći da se vidi duša zlostavljanog djeteta i da mu se pomogne ponovno pronaći svoje dostojanstvo. 

Je li to isto slučaj i kod zlostavljanih žena?

Da, kod mnogih. Kad savladaju traumu incesta, zlo- stavljane žene postaju izuzetno dostojanstvene i snažne. Nadilaženje traume mnogo je teže postići optužbama i prezirom. Onda se, uglavnom, ostaje u  traumi, a ne ide se ka iscjeljenju. 

Rekli ste da sredstva za kontracepciju negativno utječu na seksualnost i da joj na izvjestan način uzimaju nešto od njene dubine. Ipak je za žene odvajanje seksualnosti od mogućnosti začeća veliko postignuće, jer veza između seksualnosti i smrti prije svega je žensko iskustvo, a ne muško.

S jedne strane, to u svakom slučaju jeste postignuće, ali s druge strane je gubitak. 

Je li to zaista tako? Otkrivanje ženske strasti i uživanja u seksualnom činu bez ikakvih posljedica je za žene ipak velik dobitak.

Ženska strast nije otkrivena u posljednjih trideset godina. U najbolju ruku je ona ponovno otkrivena  nakon što je u određenom kulturnom kontekstu bila zabranjena. I jeste li zaista sigurni da neobvezni seksualni odnos ne ostavlja nikakve posljedice? U obiteljskim konstelacijama može se vidjeti da to nije tako. Ali ne radi se o tome. Radi se o tome da seksualnost više ne zauzima podjednako važno mjesto kao ranije. Poklanja joj se mnogo manje pozornosti usprkos slobodama.

Očigledno da to ima veze s tim, da je ni mi više ne uzimamo tako ozbiljno kao prije i da je ona, kao izraz ljubavi, sjedinjavanja, potvrđivanja i postojanosti, izgubila mnogo od svojih ranijih funkcija. Sama seksualnost, bez emotivne veze izgubila je svoju ulogu u samoostvarenju, ispunjenju. 

Ne vjerujem da je tako! Mnogi parovi pate zbog mrtvila i manjka strasti i čeznu za ispunjenjem. Jednostavno se ne bih složila s tim da je seksualnost izgubila svoje značenje ispunjenja. Više mislim da smo mi to izgubili iz vida zbog našeg načina života. Naš život se oslanja na sve drugo osim na senzualnost. Uz to u našem podneblju ne postoji njegovanje tjelesne ljubavi ili njegovanje prave kulture ljubavi.

Seksualnost ispunjava ako je izričaj veze. Najveće njegovanje seksualnosti bi bilo onda kada bi se muškarac i žena pritom gledali u oči. Onda ne bi bila potrebna nikakva druga vježbanja u smislu: Što sad da radimo kako bismo povećali uživanje. To bi bilo smiješno. 

Točno. To bi bio klasični prosvjetiteljski moto šezdesetih godina. Sada ću ti pokazati kako funkcionira žena, a sad kako funkcionira muškarac. To je objašnjenje koje ima malo veze s dušom. Umijeće ljubavi je nešto sasvim drugo i povezano je s potpunim predanjem sebe.

Ispunjena seksualnost je i predanost duše. Ako je u duši sve u redu, senzualnost teče sama od sebe. I obrnuto, ako seksualnost presuši, presahne ponekad i duša. 

Presahnule duše ne moraju ostati takve. Postoje putovi da se duša ponovno nahrani i ponovno pronađe strast i zadovoljstvo.

To je točno ako je seksualnost povezana s ljubavlju. Ali često je seksualnosti neophodno i odricanje, što je u vezi s poštovanjem i unutrašnjom sabranosti. Jer svaki ljudski odnos je istovremeno i proces umiranja. U procesu opraštanja s jednim ili drugim vidom nas samih (kao npr. s iluzijom) postajemo nekako mirniji i spokojniji u našim vezama. Iako to ponekad podrazumijeva jenjavanje seksualnosti, iz dubina se može pojaviti nešto novo i dragocjeno.