TRECE PoGLAvLJE

ŠEKINA I METATRON

NEKI BOJAZLJIvI DUHOvI, čije je razumijevanje ogra- ničeno unaprijed stvorenim idejama, preplašeni su samim pojmom “Kralja svijeta” koji shvaćaju u smislu Princeps hujus mundi o kojemu govori Evanđelje. Po sebi je jasno da je takvo miješanje posve pogrešno i neosno- vano. Da bismo ga uklonili mogli bismo se ograničiti na jednostavno upozorenje da se naslov “Kralj ovoga svijeta” u hebrejskome i arapskome obično primjenjuje na samoga Boga.2( No, budući da je dobra prilika da iznesemo ovdje nekoliko zanimljivih opažanja, razmo- trit ćemo u tu svrhu teorije iz židovske kabale koje se tiču “nebeskih posrednika”, a koje su, uostalom, u izra- vnoj vezi s osnovnom temom ove studije.

“Nebeski posrednici” o kojima je riječ su šekina i Metatron. Recimo najprije da šekina u najširemu smislu riječi označava “istinsku prisutnost” božanstva. Treba primijetiti da se u ulomcima Pisma u kojima se ona spominje radi posebice o ustanovljenju nekog duhovnoga središta: o izgradnji svetišta, podizanju Salomonovih i Zorobabelovih hramova. Redovito postavljeno u odre-

đenim uvjetima, takvo bi središte zapravo trebalo biti mjesto božanskoga očitovanja koje se uvijek prikazuje kao “svjetlo”. Zanimljivo je primijetiti da je izraz “izra- zito osvijetljeno i točno propisano mjesto”, koji je po sve- mu sudeći sačuvala masonerija, ostatak svećeničkoga nauka po kojemu se upravljalo izgradnjom hramova, a koji osim toga nije pripadao posebno Židovima, no na to ćemo se vratiti kasnije. Ne moramo ulaziti u pi- tanje razvoja teorije “duhovnih upliva” (više volimo taj izraz nego riječ ‘blagoslovi’ kojom se prevodi hebrejski berakoth, tim više što je taj smisao vrlo jasno sačuvala arapska riječ barakah), no, iako se ograničavamo na ra- zmatranja stvari samo s te točke gledišta, to je moguće objasniti rečenicom Eliasa Levite koju gospodin Vullia- ud donosi u svojoj knjizi Židovska kabala: “O tome pita- nju učitelji kabale čuvaju velike tajne.”

Šekina se prikazuje s nekoliko gledišta među kojima su dva glavna: unutarnji i vanjski vid šekine. Postoji, s druge strane, u kršćanskoj tradiciji rečenica koja veo- ma jasno opisuje ta dva vida: “Gloria in excelsis Deo et in terra Pax hominibus bonae voluntatis”. Riječi Gloria i Pax se svaka za sebe odnosi na unutarnji vid, s obzirom na Načelo, i na vanjski vid, s obzirom na vidljivi svijet. I, uzmemo li te riječi na taj način, možemo odmah shvatiti zašto ih anđeli (Malakim) izgovaraju kako bi navijestili rođenje “Boga s nama” ili “u nama” (Emanuel). Što se tiče prvoga vida, mogli bismo se isto tako prisjetiti teo- rija nekih teologa o “svjetlu slave” u kojemu i zbog ko- jega se ostvaruje nebeska vizija (in excelsis). A što se tiče

drugoga, riječ je o “miru”, o kojemu ćemo odmah ne- što kazati, koji je u svom ezoteričnom smislu jedno od osnovnih obilježlja duhovnih središta ustanovljenih na zemlji (in terra). Arapski pojam sakînah, uostalom, koji je očito istovjetan s hebrejskim šekina, prevodi se kao “veliki mir” što točno odgovara rozenkrojcerskom Pax profunda. Tako bismo nedvojbeno mogli objasniti što su oni mislili pojmom “hrama Duha Svetoga” kao i to- čnije protumačiti brojne evanđeoske tekstove u kojima se govori o “miru”,24 tim više što je “tajna predaja koja se odnosi na šekinu bila povezana sa svjetlom Mesije”. Govori li g. Vulliaud slučajno kada daje taj posljednji naputak da se radi o predaji “upućenoj onima koji slije- de put koji završava u Pardesu”, odnosno, kao što ćemo vidjeti kasnije, najvišem duhovnom središtu?

To nas vodi do još jedne opaske u vezi s pretho- dnom. G.Vulliaud odmah govori o “misteriju poveza- nom s Jubilejem”2, koji se na neki način nadovezuje na ideju “mira”, i u tom pogledu on navodi tekst iz Zohara (III,,2b): “Rijeka koja izvire u Edenu zove se Iobel” kao i Jeremijin tekst (7,0): “Pustit će svoje korijene prema ri- jeci” odakle, po njemu, proizlazi da “ideja jubileja znači postavljanje svega u svoje prvotno stanje”. Jasno da je riječ o tome povratku u “prvotno stanje” koje su razma- trale sve predaje i kojim smo se imali priliku baviti u našoj studiji o Danteovu ezoterizmu. I kada pišemo da će “povratak svega u svoje izvorno stanje označiti mesijan- sko doba”, oni koji su čitali tu studiju prisjetit će se ono- ga što smo ovdje govorili o odnosu “zemaljskoga raja”

i “nebeskoga Jeruzalema”. Ono o čemu je ovdje doista riječ, premda u različitim razdobljima cikličkoga očito- vanja, jest Pardes, svetište ovoga svijeta koje tradicio- nalni simbolizam svih naroda uspoređuje sa srcem, sre- dištem bića i “božanskim prebivalištem” (Brahma-pura u hinduističkom nauku), kao tabernakul koji je njegova slika i koji se stoga hebrejski naziva miškan ili “Božja ku- ćica”, riječju čiji je korijen isti kao i korijen riječi šekina.

Po drugom stajalištu, šekina je sinteza sefirota. U sefirotskom stablu “desna strana” je strana milosti, a “lijeva strana” strana strogosti.2/ U šekini, dakle, mora- mo prepoznati ta dva gledišta i odmah zapažamo, da se nadovežemo na već rečeno, da se barem djelomice strogost poistovjećuje s pravdom, a milosrđe s mirom.27 “Griješi li čovjek i udaljuje se od šekine, on se izvrgava moći snagā (sârim) koje ovise o strogosti”,20 a šekina se tada naziva “rukom strogosti”, što odmah priziva dobro poznat simbol “ruke pravde”. Nasuprot tomu, “ako se čovjek približava šekini, on se oslobađa”, a šekina postaje Božja “ruka pravde”, tj. “ruka koja blagoslivlja”.29 Otuda i tajnovitosti “kuće pravde” (Beith-Din) koja je još jedno ime za najviše duhovno središte.(0 Gotovo da nema po- trebe pojašnjavati da su dvije strane o kojima smo go- vorili također one na koje se dijele odabrani i prokleti u kršćanskim prikazima “posljednjega suda”. Mogli bi- smo ih također usporediti s dva Puta koja su pitagorov- ci prikazivali slovom Y koje je u svom poznatom obliku predstavljalo mit o Heraklu između kreposti i poroka, s dvama vratima, nebeskim i podzemnim koja su u La-

tina bila povezana sa simbolizmom Janusa, s dvije cikli- čke faze, uzlaznom i silaznom, koje se u Hindusa isto tako nadovezuju na simbolizam Ganêsha.(! Lako je, na- posljetku, otuda objasniti što zapravo znače izrazi po- put “ispravna namjera”, koji ćemo u nastavku susresti, i “dobra volja” (“Pax hominibus bonae voluntatis”, a oni koji donekle poznaju različite simbole koje smo upravo spominjali vidjet će da se blagdan Božića ne podudara bez razloga sa zimskim solsticijem) uspijem li po stra- ni ostaviti sva vanjska, filozofijska i moralna tumačenja kojima su ti izrazi ustupili mjesto, od stoika do Kanta.

Kabala šekini daje oblik čija su imena istovjetna nje- zinima i koji stoga ima i istovjetna obilježja”,(2 a naravno isto toliko različitih vidova koliko i šekina. Njegovo je ime Metatron i on se brojčano jednako spominje kao i Ša- dai, Svemogući (kojim se opisuje ime Abrahamova Boga). Etimologija riječi Metatron vrlo je nesigurna. Među ra- zličitim pretpostavkama koje postoje u vezi nje jedna od najzanimljivijih je ona da svoje podrijetlo vuče iz kaldejske riječi Mitra, što znači “kiša”, a koja je po svome korijenu povezana i s riječju “svjetlo”. Ako je tomu tako ne bismo trebali misliti da je sličnost s hinduskim i za- rathuštrijanskim Mitrom dovoljan razlog da smatramo da se tu radilo o razmjeni sa stranim naucima jer posto- jeće odnose različitih predaja ne priliči promišljati na taj posve izvanjski način. Što se tiče uloge koja se pripisuje kiši, možemo reći da se ona u gotovo svim predajama javlja kao simbol silaska “duhovnih upliva” s Neba na Zemlju. Upozoravam u tome pogledu da židovski nauk

govori o “svjetlosnoj rosi” koja dolazi sa “stabla života” pomoću koje se treba dogoditi uskrsnuće mrtvih kao što “kapanje rose” koje označava nebeski utjecaj koji se priopćuje svim svjetovima priziva posebice alkemijski i rozenkrojcerski simbolizam.

“Pojam Metatron obuhvaća sva značenja čuvara, Go- spodina, poslanika, posrednika”. On je “tvorac svih teo- fanija u osjetilnom svijetu”,(( on je Anđeo Lica kao i Kra- ljević Svjetla (Sâr ha-ôlam) a po potonjoj oznaci vidimo da se nipošto nismo udaljili od naše teme. Da upora- bimo tradicionalni simbolizam koji smo prethodno već objasnili, slobodno možemo reći, kao što je poglavar inicijacijske hijerarhije “zemaljski Pol”, da je Metatron “nebeski Pol”. I onaj prethodni je odraz ovoga potonjeg s kojim je u izravnoj vezi posredstvom “osovine Svje- tla”. ‘’Ime mu je Mihael, veliki svećenik koji je žrtva pa- ljenica i prinosnica pred Bogom. I sve što na zemlji čine Izraelci izvršeno je po obrascu onoga što se događa na nebeskome svijetu. Veliki svećenik tu simbolizira Miha- ela, kraljevića Milosti… U svim ulomcima u kojima Pi- smo govori o pojavi Mihaela, riječ je o slavi šekine’’.(4 To što je ovdje rečeno o Izraelcima može se također kazati za sve narode koji imaju istinski pravovjernu tradiciju. Moramo reći da se to poglavito odnosi na predstavnike primordijalne predaje iz koje sve ostale potječu i kojoj su podređeni, a to je povezano sa simbolizmom Svete Zemlje, slikom nebeskoga svijeta koji smo već spomi- njali. S druge strane, prema onomu što smo prije kazali, Metatron uz Pravdu poprima samo oblik Milosti. On

nije samo veliki svećenik (kohen ha-gadol), nego i Veliki Kraljević (sâr ha-gadol) i “poglavar nebeskih vojski”, tj. on istodobno obuhvaća načelo kraljevske moći i sveće- ničke ili pontifikalne moći kojoj odgovara upravo ‘po- srednička’ uloga. Treba, između ostalog, primijetiti da su melek, “kralj” i maleak, “anđeo” ili “poslanik” zapravo samo dva oblika jedne te iste riječi. Štoviše, malaki, “moj poslanik” (tj. Božji poslanik, ili “anđeo u kojemu je Bog”, maleak ha-Elohim) jest anagram od Mihael.(,

Treba dodati da poistovjećenje Mihaela s Metatronom o kojemu je riječ predstavlja, međutim, samo jedno gle- dište. Ostavimo li svijetlu stranu, postoji ona mračna, a nju predstavlja Samael koji se zove i Sâr haôlam, i tu se vraćamo na ishodište naših razmišljanja. Zapravo, taj posljednji vid, i samo on, čini “duha ovoga svijeta” u lo- šem smislu riječi, onoga Princeps hujus mundi o kojemu govori Evanđelje. Njegovi odnosi s Metatronom, kojemu je on poput sjene, opravdavaju uporabu iste oznake u dvostrukom smislu, dok zahvaljujući njemu istodobno razumijemo zašto je apokaliptički broj ///, “broj Zvije- ri”, također sunčev broj.(/ Po svetom Hipolitu, uostalom, “i Mesija i Antikrist imaju lava za svoj znak” koji je inače sunčev znak. Istu bismo opasku mogli dati o zmiji(7 i mnogim drugim simbolima. S kabalističke točke gledi- šta, tu se radi o još dva suprotstavljena lica Metatrona. Ne moramo posezati za teorijama o tom dvostrukom smislu simbola koji bismo mogli na općenit način obli- kovati, nego ćemo samo kazati da “sotonizam” pred- stavlja upravo tu zbrku između svijetloga i mračnoga

gledišta. A upravo tu zbrku uzrokuju, nehotice i iz ne- znanja (što je isprika, ali ne i opravdanje) oni koji misle da prokazuju značenje pojma “Kralja svijeta” povezuju- ći ga s paklom.