Sedmogodišnji ciklusi života

Morat ćete shvatiti neke važne uzorke rasta. U životu postoje sedmogodišnji ciklusi, život se kreće u tim ciklusima kao što se Zemlja jednom okrene oko svoje osi za dvadeset četiri sata. Nitko ne zna zašto se to ne događa svaka dvadeset tri ili dvadeset pet sati. Nema načina da se to sazna, to je jednostavno činjenica.

Ako razumijete te sedmogodišnje cikluse, shvatit ćete

mnogo toga u  rastu  čovjeka.  Prvih  sedam  godina  najvažnije su godine  jer  se  tada  polaže  temelj  života.  Zbog  toga  se  sve religije vrlo brinu da zgrabe dijete što je moguće ranije.

Zidovi će obrezati dijete. Kakva glupost! Ali oni utiskuju znak da je dijete  Židov.  To  je  primitivan  način  obilježavanja. To čovjek radi i sa stokom, vidio sam te žigove na njima. Svaki vlasnik obilježava svoju stoku, inače će se ona pomiješati s drugom stokom. To  je  okrutno.  Treba  upotrijebiti  vrući crveni žig da se obilježi koža  stoke. Taj žig spaljuje  kožu. Ali tako stoka postaje vaše vlasništvo. Ne može se izgubiti niti biti ukradena.

Sto je obrezivanje? To je žigosanje stoke. Ta su stoka Židovi. Hinduisti imaju svoje načine. Sve religije imaju svoje načine. Jer treba znati čija je stoka, tko je pastir: Isus, Moj sije ili Muhamed.  Vi niste svoji gospodari.

Onih prvih sedam godina su godine kad vas ograničavaju, kad vas ispunjavaju raznim idejama koje će vas progoniti cijeli život, koje će vas odvratiti od vaših potencijala, koje će vas korumpirati, koje vam nikad neće dopustiti  da jasno vidite stvari. One će vam uvijek doći poput oblaka pred oči, one će sve zamrsiti.

Stvari su jasne, vrlo jasne - postojanje je apsolutno jasno - ali na vašim očima stvorili su se debeli slojevi prašine. A sva ta prašina stvorena je u prvih sedam godina vašega života dok ste još bili tako nedužni, dok ste imali toliko povjerenja, da ste sve što su vam drugi rekli, prihvatili kao istinu. A sve što je ušlo kao temelj, bit će vam vrlo teško kasnije pronaći. To je postalo gotovo dio vaše krvi, kostiju, to je sama vaša srž. Vi ćete postaviti tisuću drugih pitanja, ali nikad nećete pitati o osnovnim  temeljima  vašeg  vjerovanja.

Prvi izraz ljubavi prema djetetu jest ostaviti njegovih prvih sedam godina apsolutno nedirnutima, bez postavljanja uvjeta, ostaviti ga sedam godina posve divljeg, poput neznabošca.

Ako se dijete ostavi nedirnuto do sedme godine, ako nije  korumpirano

idejama drugih ljudi, tada će poslije biti nemoguće odvratiti ga

od njegovoga potencijalnog rasta. Prvih sedam godina života djeteta su najranjivije. A one su u rukama roditelja, učitelja, svećenika...

Ako imate dijete, zaštitite ga od sebe. Zaštitite dijete

od onih koji mogu utjecati na njega. Barem ga sedam godina štitite. Dijete je poput biljčice, slabo i nježno: jak vjetar može ga uništiti, svaka životinja može ga pojesti. Vi oko njega postavljate zaštitnu žicu, ali to nije zatvor, vi dijete jednostavno štitite. Kad biljka naraste, žica se uklanja.

Zaštitite dijete od svih vrsta utjecaja kako bi moglo ostati svoje - a u pitanju je samo sedam godina jer se tada završava prvi cildus života. Sa sedam godina dijete će imati dobre temelje, bit će usredotočeno na sebe i dovoljno jako.

Vi niti ne znate kako jak može biti sedmogodišnjak jer niste vidjeli nepokvareno dijete, vidjeli ste samo pokvarenu djecu. Ona nose strahove i kukavičluke svojih očeva, majki i svojih obitelji. Oni nisu svoji.

Ako dijete ostane nepokvareno sedam  godina,  bit ćete iznenađeni kad susretnete takvo dijete. Ono će biti oštro

poput mača. Njegove oči bit će jasne kao i njegov vid. Vidjet ćete nevjerojatnu snagu u njemu koju ne možete naći čak ni u sedamdeset godišnjem odraslom čovjeku jer njegovi temelji su kolebljivi. Zapravo, kako zgrada raste i postaje sve viša, temelji postaju sve kolebljiviji.

Ako ste roditelj, trebat će vam mnogo hrabrosti da se ne uplićete u djetetov život. Otvorite djetetu vrata nepoznatih smjerova kako bi ono moglo istraživati. Ono ne zna što se nalazi u njemu, nitko to ne zna pa dijete mora tapkati  po mraku. Pomozite mu. Kad odlazi na putovanje u nepoznato, pošaljite ga uz vašu punu pomoć, sa svom vašom ljubavlju i blagoslovima.

Ne dopustite da na njega utječu vaši strahovi. Vi možda imate strahove,  ali zadržite ih za sebe.  Nemojte istovarivati te strahove na dijete jer bi to  značilo  da  se  uplićete  u  njegov život.

Nakon prvih sedam  godina,  novi  dodatak  životu je sljedeći ciklus od sedam do četrnaest godina. To je prvo javljanje djetetovih seksualnih energija. Ali one su tek jedna vrsta pokusa. Sada kad dijete počinje igrati svoje seksualne pokuse, vrijeme je da se roditelji najviše upliću jer tako se dogodilo i njima. Sve što oni znaju jest ono što je učinjeno njima i zato to jednostavno prenose na svoju djecu.

Društvo ne dopušta seksualne pokuse, barem ih nisu dopuštali do ovog stoljeća - samo zadnje dvije ili tri dekade se to dopušta i to u vrlo naprednim zemljama. Sada se odgajaju zajedno dječaci i djevojčice. Ali u zemlji kakva je Indija, čak i

sada zajednička edukacija počinje tek na razini sveučilišta.

Sedmogodišnji  dječak  i  sedmogodišnja   djevojčica ne mogu biti u istom internatu. A to je za njih vrijeme bez ikakva rizika, djevojka ne može ostati trudna, nema nikakvih problema za njihove obitelji - to je vrijeme kad im treba dopustiti sve nestašnosti.

Da, bit će to seksualno obojeno. Ali to je pokus. To nije prava drama. Ako im ne dopuštate ni pokus i tada se iznenada jednog dana podigne zavjesa i prava drama započne.. .ti ljudi ne znaju što se događa. Čak ni šaptalac nije ovdje da im kaže što da rade. Vi ste posve poremetili njihov život.

Onih sedam godina u drugom ciklusu života važne su zbog seksualnih pokusa. Djeca se susreću, miješaju i igraju se, upoznaju se. Na takav bi se način pomoglo čovječanstvu da se riješi gotovo devedeset posto svih perverznosti.

Kad bi djeci od sedam do četrnaest godina dopustili da budu zajedno, da plivaju zajedno, da  budu  nagi  jedni pred drugima, devedeset posto perverzija i pornografije jednostavno bi nestalo. Tko bi se više brinuo o tome?

Kad bi dječak vidio tako mnogo nagih djevojaka, bi li ga zanimao časopis poput Playboy a} Kad bi djevojka vidjela mnogo nagih dječaka, ne mislim da bi on pobuđivao ikakvu znatiželju u njoj. Oni bi rasli zajedno prirodno, a ne kao dvije različite vrste čovječanstva.

A upravo sada tako i rastu - kao dvije vrste različitih životinja. Oni ne pripadaju istom čovječanstvu, drže ih odvojene.  Tisuću i jedna prepreka  stvorena  je između njih,

zato ne mogu napraviti nikakav pokus seksualnog  života koji se približava.

Ali način na koji se djeca odgajaju gotovo da označuje cijeli njihov život. Onih sedam godina seksualnih pokusa apsolutno su  bitni.  Djevojčice  i  dječaci  trebaju  ići  zajedno u školu, biti zajedno u hostelima, na plivačkim bazenima, u krevetima. Oni trebaju učiniti pokuse za život koji je pred njima. Moraju se za to pripremiti. Nema opasnosti, nema problema ako je dijete dobilo potpunu slobodu u odnosu na njegovu seksualnu energiju koja se razvija, koja se ne osuđuje niti obuzdava - koja se odvija sada.

Živite u vrlo čudnom svijetu. Rođeni ste iz seksa, živjet ćete za seks, vaša će se djeca rađati iz seksa, a seks je nešto što se najviše osuđuje, nešto što je grijeh.  Sve religije utuvljuju to u vaš um.

Ljudi cijeloga svijeta puni su svih mogućih pokvarenosti koje samo možete zamisliti zbog jednostavna razloga — jer im nije  bilo  dopušteno  da rastu na  prirodan način.  Nije im bilo dopušteno da prihvate sebe. Svi su postali duhovi, nisu autentični, stvarni ljudi, već samo sjene nekoga tko su mogli biti. Oni su samo sjene.

Drugi ciklus od sedam godina neobično je važan jer će vas pripremiti za sljedećih sedam godina. Ako ste dobro izradili domaću zadaću, ako ste se borili sa svojom seksualnom energijom u duhu sportaša — a u ono vrijeme to je bilo jedino dobro koje ste imali, nećete postati nastrani, niti ćete imati homoseksualnih sklonosti.

Na pamet vam neće  ni  pasti  sve  vrste  čudnih  stvari jer se na prirodan način razvijate s drugim spolom, jer se taj drugi spol razvija uz vas. Nema nikakvih zapreka, vi ne činite ništa loše protiv nikoga. Vaša savjest je čista jer u nju nitko nije stavio nikakve ideje o onom što je ispravno a što nije. Vi ste jednostavno ono što jeste.

Tada vaša sposobnost sazrijeva od četrnaeste do dvadeset prve godine. A to je važno shvatiti: ako je pokus dobro prošao, u tih sedam godina dok vaša osobnost sazrijeva, dogodit će se nešto vrlo čudno, nešto o čemu niste nikad ni razmišljali jer vam nisu dali priliku. Rekao sam da vam drugi ciklus od sedam do četrnaest godina daje letimičan uvid u tazu koja će se dogoditi poslije. Vi ste još uvijek zajedno s dječacima i djevojčicama, ali sada u vašem živom počinje nova faza — počnete se zaljubljivati.

Još uvijek se ne radi ni o kakvom biološkom interesu. Vi niste zainteresirani da imate djecu, niti da postanete suprug ili supruga. To su godine romantične igre. Više se zanimate za ljepotu, za ljubav i pjesništvo, za kiparstvo. — sve su to razne faze romantike. I ako čovjek nema romantičnih osobina, nikad neće saznati što će se dogoditi poslije igre. Seks je samo u sredini između dviju faza.

Sto je dulja faza predigre, to je veća mogućnost da se postigne klimaks. Sto je bolja mogućnost da se postigne klimaks, to će biti bolja prilika za fazu nakon seksa. Ako ljubavni par ne zna ništa o fazi koja se događa poslije seksa, oni nikad neće saznati što je seks u svoj svojoj potpunosti.

Danas  ima   seksologa   koji   daju  pouke   o   predigri.

Naučena predigra nije prava stvar, ali oni to i dalje rade — barem su prepoznali činjenicu da je bez predigre nemoguće postići klimaks. Ali u nedoumici su kako da daju pouku iz faze koja se javlja poslije spolnog čina. Jer kad je čovjek postigao klimaks, on više nema interesa za seks, on je završio sa seksom, posao je obavljen. Za to je potreban romantičan um, pjesnički um, um koji zna kako biti zahvalan.

Ženi ili muškarcu koji vas je doveo do takvog klimaksa trebate zahvaliti. Vaša zahvalnost je upravo ona faza poslije spolnog čina. Ako nema te faze, to jednostavno znači da seks nije bio potpun. A nepotpun seks je uzrok svih nevolja kroz koje čovjek prolazi.

Seks može postati orgazmičan samo onda ako su predigra i faza poslije spolnog čina posve balansirane. Samo u toj ravnoteži klimaks postaje orgazam.

Treba shvatiti riječ orgazam.

Ona znači da cijelo vaše biće — tijelo, um, duša, sve to — postaje zaokupljeno, organski zaokupljeno. Tada to postaje trenutak meditacije.

Po mome mišljenju, ako vaš spolni čin ne postane konačno trenutak za meditaciju, vi ne znate što je pravi seks. Samo ste čuli o njemu, čitali ste o njemu. A ljudi koji su pisali o takvom seksu, ne znaju ništa o njemu.

Pročitao sam stotine knjiga o seksualnosti što su ih napisali ljudi koji se smatraju velikim stručnjacima, a oni to i jesu. Ali ne znaju ništa o unutarnjem oltaru na kojem cvjeta meditacija.

Kao što se djeca rađaju iz običnog seksa, meditacija se rađa poslije neobičnog seksa.

Životinje mogu stvoriti svoj pomladak, to nije ništa posebno. No samo čovjek može proizvesti doživljaj meditacije kao centar svoga organskog osjećaja. To je moguće samo onda ako je djeci od sedam do četrnaest godina dopušteno da imaju romantičnu  slobodu.

Vrijeme od dvadeset prve do dvadeset osme godine doba je kad se čovjek može srediti i izabrati partnera. A za to je sada osposobljen. Koristeći sva  prošla  iskustva  prethodna dva ciklusa, sada se može  odabrati pravi partner.  Nitko  drugi ne može to učiniti umjesto vas. To je nešto što više sliči na predosjećaj — tu neće pomoći ni aritmetika ni astrologija, ni palmini listovi ni ajčing.

Radi se o intuitivnom osjećaju — dok dolazi u doticaj s mnogo ljudi, čovjeku sine što mu nije sinulo ni uz koga drugoga. I to se dogodi s tolikom sigurnošću i tako apsolutno da u to ne možete ni posumnjati. Cak ako to i pokušate učiniti, ne možete, sigurnost je tako golema. Kad vam to najednom sine, vi postajete zreliji.

Negdje između dvadeset jedne i dvadeset osme godine, ako se sve odvija glatko, onako kako pričam, bez uplitanja drugih, vi sazrijevate. A  najugodnije  razdoblje  života javlja se od dvadeset osme do trideset pete godine života — to je najradosnije, najmirnije i najskladnije razdoblje jer se dvije osobe počinju stapati i uranjati jedna u drugu.

Ono što smatram doista iznenađujućim u  vašem  djetinjstvu jest da  se čini kako istinski shvaćate da je interpretacija stvarnosti vaših roditelja i vaše iskustvo stvarnosti nešto posve različito, da su to dvije razne stvari. Bio  bih  zahvalan  da  to prokomentirate.

Svako dijete zna da vidi svijet na posve drukčiji način od svojih roditelja. Sto se tiče gledanja, to je posve sigurno. Djetetove vrijednosti su drukčije. On možda skuplja morske školjke na žalu, a roditelji viču: "Baci ih! Zašto gubiš vrijeme?" A za dijete školjke su tako prekrasne, On vidi razliku između sebe i svojih roditelja, smatra da su njihove vrijednosti posve različite. Roditelji trče za novcem. A dijete želi skupljati leptire. Ono ne shvaća zašto su oni tako zainteresirani za novac. Sto će učiniti s njim? Ni roditelji ne znaju što će dijete učiniti s tim leptirima ili s cvijećem.

Svako dijete dakle zna da postoje razlike između roditelja i njega. Samo što se ono boji priznati da ima pravo. Treba ga ostaviti na miru. Potrebno je samo malo hrabrosti koja ne nedostaje djetetu. Ali cijelo društvo djeluje na takav način da čak osuđuje prekrasnu osobinu kakva je hrabrost djeteta..

Jednom se ja nisam htio pokloniti pred kamenim kipom u hramu. Rekao sam roditeljima: "Ako želite, možete me prisiliti da to učinim. Vi imate više fizičke snage nego ja. Ja sam malen. Možete me prisiliti, ali zapamtite, to će biti ružno. Prisiljavanje nije molitva, taj vaš čin uništit će i vašu molitvu jer činite nasilje nad malim djetetom koje se ne može fizički braniti."

Jednoga drugog dana dok su roditelji bili u hramu na

molitvi, ja sam se popeo na vrh lirama što je bilo vrlo opasno. Samo jednom godišnje penje se na hram slikar da bi popravio fasadu hrama. Ja sam vidio kako on to radi. Zabijao je čavle sa strane koji su mu služili kao stube. Ja sam isto to radio i sada sam sjedio na vrhu hrama. Kad su roditelji izišli, ugledali su me kako sjedim i povikali: "Sto radiš ondje? Želiš li se ubiti?" Ja sam odgovorio: "Ne, samo vam želim reći da ću učiniti sve što mogu, ako me na nešto prisilite. To je odgovor koji zapamtite - ne možete me prisiliti ni na što."

Tada su me molili: "Smiri se. Naći ćemo nekoga tko će te spustiti na tlo." Ali ja sam rekao: "Nemojte se brinuti. Ako sam se znao popeti, znat ću se i spustiti." Oni nisu znali za čavle. Ali ja sam pažljivo promatrao kako se slikar penje jer su mu se svi divili. Bio je vrlo slavan. On je bojio pročelja svih hramova. Kad sam sišao, oni su rekli: "Nećemo te nikad prisiljavati ni na što, ali nemoj više raditi takve stvari! Mogao si se ubiti!" Ja sam odgovorio da bi oni bili odgovorni.

Ne radi se o tome da djeca nisu inteligentna. Samo što ona ne koriste ravni put jer ga svi osuđuju. Dakle, svi su osuđivali moju obitelj jer sam se ja popeo na vrh hrama, iznad njihovog boga. To je vrijeđalo njihovog boga.

Zato su se sastali s cijelom mojom obitelji i rekli: "Ostavite ga na miru! On je stvarno opasan." To  je  bilo zadnje što su rekli. Moji su roditelji šutjeli i nikad me više nisu pozivali u hram. Nikad više nisam ni išao u hram. Polako su naučili jednu stvar — da ja nisam opasan, samo me ne smiju stjerati  u  kut.

Svako dijete mora biti jasno u svojim zahtjevima, jedino je to važno. A što ima izgubiti? Ali djeca su tako ovisna, ja ne vidim zašto bi trebala biti takva. Mnogo puta su mi roditelji rekli: "Prestat ćemo ti davati hranu!"

Ja sam im odgovorio: "Samo to  učinite.  Ja  mogu pros jačiti u našem gradu. Moram preživjeti, moram nešto učiniti. Možete mi prestati davati hranu, ali me ne možete odvratiti od prosjačenja. Prosjačenje je urođeno pravo svakoga."

Ne postoji nikakva razlika u inteligenciji, ali ja vidim razlike u putu jer djecu koja su poslušna i stariji poštuju.

jednog dana moj je otac rekao: "Moraš se vratiti kući prije devet sati navečer."

Ja sam upitao: "Sto će se dogoditi ako se ne vratim?" "Tada će vrata biti zatvorena", odgovorio je moj otac.

"Držite samo vrata zatvorena, Ja čak neću ni pokucati na njih, a neću se vratiti prije devet sati. Sjedit ću vani i svima ću to pričati. Tko god bude prolazio, pitat će: 'Zašto sjediš u mraku po toj hladnoj noći?' A ja ću im odgovoriti da je takva situacija kod kuće..."

"Znači li to da ćeš mi praviti probleme?" pitao je otac.

"Ja ih ne pravim, ti daješ takva naređenja. Ja nikad nisam mislio na to, ali kad si rekao da je devet sati zadnji rok da se vratim kući, ja to ne mogu prihvatiti. To se jednostavno protivi mojoj inteligenciji. Ja neću ništa raditi, samo ću sjediti vani. Ako me netko upita, zašto sjedim vani.... Ako sjedite na cesti, svatko tko prolazi, zapitat će: 'Zašto sjediš ovdje na hladnom?' Tada ću morati objasniti da je takva situacija.

Otac je tada rekao: "Zaboravi sve o ograničenom vremenu. Dođi kući kad želiš!"

A ja sam rekao; "Neću kucati, vrata moraju ostati otvorena. Zašto bi se zatvarala? Samo zato da me mučite? Nema razloga zatvarati vrata." U mom dijelu Indije grad je budan do ponoći jer je tako vruće da se tek tada zrak malo rashladi. Zato su ljudi budni i uvijek nešto rade. Dani su tako vrući da se ljudi danju odmaraju, a noću rade. Ja  sam rekao: "Nema razloga da zatvarate vrata dok sjedite u kući i radite. Ostavite vrata otvorena. Zašto bih kucao?"

Otac se složio s tim i rekao da će vrata ostajati otvorena. "Pogriješio sam kad sam ti rekao da se vratiš prije devet sati", rekao je.

"Ali ja nisam svi. Ako drugima odgovara vratiti se prije devet, oni mogu tako učiniti. Ako meni to odgovara, i ja ću tako učiniti. Ali nemojte ograničavati moju slobodu, ne uništavajte moju individualnost. Pustite me da budem ono što jesam."

Jednostavno je dokazivati sebe protiv onih koji imaju moć. Ali vi imate suptilnu moć koju možete iskoristiti protiv njih. Na primjer, ako kažem:"Jednostavno ću sjediti na cesti" i ja koristim svoju moć. Ako sjedim na vrhu hrama, i ja koristim svoju moć. Ako oni prijete meni, mogu i ja prijetiti njima. Ali djeca jednostavno pristaju na sve samo zato da budu poštovana, zato da budu poslušna, da budu na pravom putu. A pravi put je onaj koji im roditelji pokazuju.

Imate pravo, bio sam malo drukčiji od ostalih. Ali ne mislim da je to dokaz neke superiornosti, radi se samo o maloj

razlici. A kad sam jednom svladao to umijeće, oplemenio sam ga.  Kad  sam  otkrio  kako  se  boriti  s  ljudima  koji imaju moć, a ja je nemam — tada sam poboljšao svoju moć i savršeno u tom uspio. Uvijek sam nekako pronalazio izlaz. A oni  su  se uvijek čudili jer su mislili: "Sada ne može  učiniti  ništa  protiv naše volje" — jer su uvijek razmišljali racionalno.

Ja nisam sklon racionalnosti. Ja sam u biti odan slobodi.

Nije važno kako se ona postiže. Svaki način je dobar ako vam donosi slobodu, individualnost, ako niste zarobljeni. Djeca jednostavno nemaju ideja. Ona misle da njihovi roditelji rade sve samo za njihovo dobro.

Ja sam  roditeljima  uvijek  objašnjavao:  "Ne  sumnjam u vaše namjere i nadam se da ni vi ne sumnjate u moje. Ali ima stvari u kojima se ne slažemo. Želite li da se u svemu slažem s vama? Bez obzira na to jeste li u pravu ili ne? Jeste li posve sigurni da imate pravo? Ako niste tako sigurni, dajte mi slobodu da sam odlučim. Barem ću imati zadovoljstvo da sam učinio nešto loše jer sam sam tako odlučio. I neću vas proglasiti odgovornima ni krivima ni za što."

Čovjek treba biti oprezan u jednoj stvari: bez obzira što vaši roditelji kažu, oni to ne mogu učiniti. Oni vam ne mogu naškoditi, ne mogu vas ubiti, mogu vam samo prijetiti. Kad jednom saznate da vam mogu samo prijetiti, njihove prijetnje vam nisu više važne. I vi možete prijetiti njima. A možete to učiniti na takav način da će morati prihvatiti vaše pravo da odaberete ono što želite raditi.

Dakle, postoje razlike, ali one nisu ništa posebno ni izuzetno, A djecu se  može  poučiti.  Svi  oni  mogu učiniti  isto jer i ja sam to pokušao učiniti već u svom djetinjstvu. Učenici su bili zbunjeni: ja sam stalno napadao učitelje, napadao sam upravitelja škole,  a  oni nisu  mogli  ništa  poduzeti protiv mene. Kad bi učinili nešto loše, odmah bi upadali u nevolje. Svi su me počeli ispitivati u čemu je tajna.

A ja sam im odgovarao: "Nema  nikakve  tajne.  Mora vam biti vrlo jasno da imate pravo, da imate razloga pomoći. Tada će svatko tko je protiv vas dobiti svoju lekciju. Nije važno radi li se o učitelju ili upravitelju škole.

Jedan od mojih učitelja ušao je vrlo ljut  u  sobu upravitelja škole i odredio mi novčanu kaznu  od  deset  rupija zbog moga lošeg ponašanja. Ja sam ušao iza njega i dok mi je on upisivao kaznu, stajao sam uz njega. Kad se maknuo, ja sam upisao kaznu od dvadeset rupija za njega zbog njegova lošeg ponašanja, koristeći isto pero. On je pitao: "Sto radiš? To je dnevnik za učitelje.  Oni upisuju učenike  koji su kažnjeni."

Ja sam rekao: "Gdje je to zapisano? U ovom dnevniku nigdje ne piše  da  samo  učitelji mogu  kažnjavati: Ja mislim da je to  dnevnik u koji se može zapisati svatko tko  se ne  ponaša dobro. Ako je zapisano nešto drugo, želio bih to vidjeti."

U međuvremenu je ušao upravitelj škole te je pitao o čemu se radi.

Učitelj   je  rekao:   "On  je  zloupotrijebio  dnevnik.   Osudio  je

mene  da  platim  kaznu  od  dvadeset  rupija  zbog moga  lošeg ponašanja."

<)6

Upravitelj je rekao kako to nije u redu.

Ja sam tada upitao: "Postoji li bilo kakav pisani dokument u kojem piše da učenik ne može kazniti učitelja ni onda kad se ovaj loše ponaša?"

Upravitelj je odgovorio: "To je teška stvar. Nemamo nikakav takav dokument, postoji samo dogovor da učitelj može kazniti učenika."

Ja sam rekao: "To se mora promijeniti. Kazna je posve u redu, ali ona ne smije biti jednostrana. Ja ću platiti deset rupija samo onda ako ovaj čovjek plati dvadeset rupija." No zato jer upravitelj nije mogao tražiti dvadeset rupija od učitelja, nije mogao ni od mene zahtijevati da platim deset rupija. Globa je još uvijek zapisana. Kad sam nakon nekoliko godina posjetio školu, upravitelj mi je pokazao dnevnik i rekao: "Tvoja globa je još uvijek ovdje zapisana."

A ja sam rekao: "Ostavite je, kako bi ostali učenici mogli saznati što  se  dogodilo."

Treba samo pronaći način...

Dakle, mora postojati razlika, ali ona nije ništa izuzetno. Samo je pitanje kako koristiti hrabrost, inteligenciju i rizik. U čemu je opasnost? Sto su oni ljudi mogli učiniti? U najboljem slučaju mogli su mi dati da ponavljam razred. Ali toga su se bojali jer to bi značilo da bih ponovno bio u njihovom razredu i sljedeće godine. Dakle, bio sam u povlaštenom položaju. Željeli su me se riješiti što prije. Srušiti učenika bila je jedina moć koju su učitelji imali.

To  sam  objašnjavao  svakom  učitelju:   "Možete  me

srušiti, nije važno. Nije važno završim li razred za dvije ili tri godine. Cijeli moj život je i tako beskoristan - negdje ga moram provesti. Može to biti i u ovoj školi, ali vaš ću život pretvoriti u pakao jer kad nestane straha zbog ponavljanja razreda, mogu učiniti svašta." I zato su mi učitelji koji su bili protiv mene, davali više ocjene nego što sam ih zaslužio, samo da mi pomognu prijeći u viši razred, kako im više ne bih bio na teret.

Ako roditelji zaista vole svoju djecu, oni će im pomoći da budu hrabra - hrabra čak i onda ako se radi o njima samima. Pomoći će im da se hrabro odupru učitelju i društvu, svakomu tko želi uništiti njihovu individualnost.

Evo što mislim: djeca rođena s novim umom imat će različite osobine, s novim čovjekom neće se postupati onako kako se to radilo stoljećima. Djeca će biti ohrabrivana da budu samostalna, sigurna u sebe, da poštuju sami sebe. A to će promijeniti cijelu kvalitetu života. Život će postati blistaviji, življi, zanimljiviji.

Obitelj je bila godinama osnovna društven cjelina, a vi ipak sumnjate  u njezinu  vrijednost.   Sto predlažete  da je  zamijeni?

Čovjek je nadrastao obitelj. Nema više koristi koju je nekad imala obitelj. Obitelj je živjela predugo. Ona je jedna od najstarijih institucija i zato samo vrlo dalekovidni ljudi mogu vidjeti da je ona već mrtva. Trebat će vremena da i drugi uoče činjenicu da je obitelj mrtva. Ona je učinila svoje. U novom

>>8

kontekstu  stvari  ona više  nije  važna.  Više  nije važna  za  novo čovječanstvo  koje  se  upravo  rađa.

Obitelj je bila dobra i loša. Ona je bila velika pomoć — čovjek je preživljavao uz njezinu pomoć, a s druge strane, obitelj je bila vrlo štetna jer je uništavala ljudski um. No u prošlosti nije bilo alternativa, nije bilo načina da se izabere nešto drugo. Obitelj je bila potrebno zlo. To tako ne mora biti u budućnosti. U budućnosti može biti alternativnih stilova života.

Evo moje ideje — budućnost se neće odvijati po jednom utvrđenom obrascu, već će život imati mnogo alternativnih stilova. Ako neki ljudi još uvijek odaberu obitelj, oni moraju imati slobodu da to učine. No bit će samo mali postotak takvih ljudi. Na svijetu postoje obitelji koje su vrlo rijetke, nema ih više od jedan posto - obitelji koje su doista prekrasne, koje su korisne, koje se razvijaju. Obitelji u kojima nema autoritativnosti, koje nisu moćne ni posesivne. U takvim obiteljima djeca nisu uništavana, to su obitelji u kojima žena ne pokušava uništiti muža, niti muž pokušava uništiti ženu. U tim obiteljima vlada ljubav i sloboda. Tamo su se ljudi okupili iz čiste radosti, ni iz kakvih drugih motiva, ondje nema nikakve politike. Da, takve obitelji postojale su na svijetu, a još uvijek ih ima. Takvim ljudima nije potrebno da se promijene. U budućnosti oni mogu i dalje živjeti u obitelji.

Ali za veliku većinu ljudi obitelj je ružna stvar. Možete pitati psihoanalitičare i oni će vam reći: "U obitelji nastaju sve vrste mentalnih bolesti, sve vrste psihoza i neuroza. Obitelj stvara vrlo, vrlo loše ljudsko biće.

Nema potrebe za obitelji. Trebaju postojati alternativni stilovi života. Za mene je jedan od takvih alternativnih stilova komuna - ona je najbolja. Komuna znači ljude koji žive u čistoj transparentnoj obitelji. Djeca pripadaju komuni, svima. Nema osobnog vlasništva, nema osobnog ega. Čovjek živi sa ženom jer tako osjeća, jer voli tako živjeti, jer tako zajedno uživaju. Onoga dana kad jedno od njih osjeti da je ljubav nestala, oni prestaju biti vezani. Opraštaju se jedno od drugoga, zahvalni i prijateljski raspoloženi. Tada se upuštaju u odnose s drugim ljudima. U prošlosti je postojao samo jedan problem - što u takvim slučajevima učiniti s djecom? U komuni djeca pripadaju komuni. To je mnogo bolje. Djeca će imati više prilike rasti s različitim ljudima. Inače dijete odrasta s majkom. Godinama su otac i majka bili jedina dva lika za dijete. Bilo je prirodno da ih dijete oponaša. Djeca su postajala imitatori svojih očeva, ona su neprestano obnavljala iste vrste bolesti u svijetu kao i njihovi roditelji, postajala su posve isti duplikati. To je vrlo destruktivno. I za djecu ne postoji drugi način da nešto učine, oni nemaju nikakav drugi izvor informacije.

Ako stotinu ljudi živi u komuni, bit će okupljeno mnogo muškaraca i žena. Tada neće biti potrebno da dijete bude opsjednuto s jednim uzorkom života. Ono može učiti od svoga oca ili ujaka, može učiti od svih muškaraca u zajednici. Zato će imati širokogrudniju dušu.

Obitelj smrvi čovjeka, daje mu malu dušu. U komuni duša se širi, ima veće mogućnosti, bogatija je u svojoj nutrini. Dijete će vidjeti mnogo žena, njegova ideja o ženama neće biti

uska. Vrlo je razorno i destruktivno imati jednu jedinu ideju o ženi — jer kroz cijeli svoj život vi ćete uvijek iznova tražiti majku. Kad god se zaljubite u ženu, samo promatrajte: velika je vjerojatnost da ste pronašli nekoga tko je sličan vašoj majci, a to bi trebalo biti nešto što biste trebali izbjegavati.

Sva su djeca ljuta na svoju majku. Majka mora zabranjivati mnoge stvari, ona mora mnogo puta reći: "Ne!" To se ne može izbjeći. Čak i dobra majka katkad mora reći: Ne! , mora nešto ograničiti i poreći. Dijete se ljuti na svoju majku, ono je i mrzi i voli istovremeno jer ona znači njegov opstanak, ona je njegov izvor života i energije. Dakle, dijete je i mrzi i voli i  to postaje obrazac za vaše  ponašanje kad odrastete. Vi ćete voljeti ženu i istu ćete ženu mrziti jer nemate drugog izbora. Uvijek ćete i nesvjesno tražiti svoju majku u drugim ženama. A to se događa i ženskoj djeci, ona traže u svim muškarcima svoga oca. Cijeli njihov život je potraga za suprugom koji će biti isti kao njihov tata.

No vaš otac nije jedina osoba na svijetu, svijet je mnogo bogatiji. I zapravo, ako možete naći tatu, nećete biti sretni. Jer vi možete biti sretni s vašim voljenim, s ljubavnikom, a ne s vašim taticom. Ako u drugoj ženi pronađete majku, nećete biti sretni s njom. Vi već poznajete svoju majku, nema se više što istraživati. Sve je već uobičajeno, a uobičajenost stvara prezir. Trebali biste tražiti nešto novo, ali vi nemate nikakve mašte.

U komuni dijete će  imati  bogatiju  maštu,  upoznat će mnogo žena, mnogo muškaraca, neće biti ograničeno na jednu ili dvije osobe.

I'M

Obitelj u čovjeku stvara  opsesiju,  a  opsesija  je  nešto što je protiv čovječanstva. Ako se vaš otac bori s nekim, a vi vidite da on nema pravo — nije važno, vi morate bid s vašim ocem i na njegovoj strani. Kao što ljudi kažu: "Kriva ili prava, moja zemlja je moja zemlja", jednako tako i kažu: "Moj otac je moj otac, imao on krivo ili pravo.  Moja majka je moja majka. Ja moram biti s njom."  Inače je to izdaja.

To vas uči da budete nepravedni. Vi vidite da vaša majka nema pravo, ona se bori sa susjedom koja je u pravu

-     ali vi morate biti na majčinoj strani. To znači da ste naučili biti nepravedni.

U  komuni nećete biti previše vezani za jednu obitelj

-     obitelj uz koju biste bili vezani ne postoji. Bit ćete slobodniji i manje posesivni, bit ćete pravedniji. Dobivat ćete ljubav iz mnogih izvora. Osjetit ćete da je život pun ljubavi. Obitelj vas uči jednoj vrsti sukoba s društvom, s drugim obiteljima. Obitelj zahtijeva monopol. Ona zahtijeva da budete %a ili protiv. Obitelj vas uči ambiciji, sukobu, agresiji. U komuni ćete biti manje agresivni, bit ćete mirniji u odnosu na društvo jer poznajete tako mnogo ljudi.

To je ono što želim stvoriti ovdje - komunu u kojoj će svi biti prijatelji, čak i muškarci i žene neće biti ništa više nego prijatelji. Njihov "brak" trebao bi biti tek sporazum između muškarca i žene - kojim oni odlučuju da će biti zajedno zato jer su sretni kad su zajedno. Onog časa kad samo jedno od njih dvoje odluči da je nesretan, oni se odvajaju. Nema potrebe ni za kakvom rastavom. Nije bilo vjenčanja, pa nema ni rastave

braka. Živi se spontano. Kad živite jadno, malo po malo vi se privikavate na nevolju. No nikad ni trenutka ne smijete podnositi nikakvu nevolju. Možda je bilo lijepo živjeti s nekim u prošlosti, bilo je veselo, ali ako više nije tako, morate izići iz takva stanja. Nema potrebe ljutiti se ni biti destruktivan, nema potrebe zamjerati nekomu nešto, jer ništa se ne može učiniti kad je u pitanju ljubav. Ljubav je poput povjetarca, ona samo dođe. Ako se javi, javi se! Tada odjednom nestane. A kad nestane, nestane. Ljubav nije misterij, s njom ne možete manipulirati. S njom ne treba tako postupati, ljubav ne treba legalizirati niti forsirati - ni zbog kakvih razloga.

U komuni ljudi će živjeti zajedno iz  čiste radosti da su zajedno, ni zbog kakva drugog razloga. A kad te radosti nestane, oni se odvajaju. Možda to izgleda tužno, ali oni se tada moraju razdvojiti. Oni duguju jedno drugome  obećanje da neće živjeti u patnji, inače patnja postaje običaj. Oni se možda odvajaju teška srca, ali ne zamjeraju ništa jedan drugome. Potražit će druge partnere.

U budućnosti neće više biti vjenčanja kakva su bila u prošlosti, neće biti ni rastave braka kao u prošlosti. Život će biti vedriji, dostojniji povjerenja. Bit će više povjerenja u tajne života nego u jasnoće prava, više će se vjerovati u sam život nego u bilo što drugo — u sud, policiju, svećenika ili crkvu. A djeca trebaju pripadati svima — ona ne smiju nositi biljeg svojih obitelji. Ona će pripadati komuni koja će se brinuti za njih.

To će biti najrevolucionarniji korak u ljudskoj povijesti

-      da ljudi počnu živjeti u komunama, da počnu stjecati povjerenje, da postanu pošteni, dostojni povjerenja, da postupno sve više odbacuju zakon.

U obitelji ljubav prije ili kasnije nestane. No možda nije ni postojala već na samom početku. Možda se radilo o dogovorenom braku, o braku zbog nekih drugih motiva, zbog novca, moći, ugleda. Možda nikakve ljubavi nije ni bilo na početku. Djeca se rađaju u takvoj vezi koja više sliči mrtvoj točki - djeca se ne rađaju iz ljubavi. I tako od samog početka postaju slična pustinjama. A to stanje  u kojem nema ljubavi kod kuće djeluje na djecu tako da ona postaju bešćutna, bezosjećajna. Svoju prvu lekciju života ona uče od svojih roditelja, a oni su bez osjećaja, među njima postoji stalna ljubomora, borba i ljutnja. A djeca i dalje gledaju ružna lica svojih roditelja.

Uništena je i sama njihova nada. Oni više ne vjeruju da će se ikad u njihovu životu dogoditi ljubav, ako nije bilo ljubavi u životu njihovih roditelja. A oni vide i druge roditelje, druge obitelji. Djeca su vrlo prijemljiva. Ona gledaju i primjećuju sve oko sebe. Kad vide da ne postoji mogućnost za ljubav, počnu osjećati da ljubav postoji samo  u poeziji,  da  ona  postoji  samo za pjesnike i vizionare, da se ona ne može dogoditi u njihovu životu. A kad jednom shvate da je ljubav samo poezija, tada se ona nikad ni neće dogoditi njima jer su oni zatvoreni za nju.

Kad vidite da se ljubav događa, to je jedini način da dopustite da se ona dogodi kasnije u vašem životu. Ako vidite svoje roditelje da se duboko vole, da se brinu jedno za drugoga,

da razumiju jedan drugoga, da se međusobno poštuju — znači kad ste vidjeli kako se ljubav događa, nada se javlja. Sjeme pada u vaše srce i počinje klijati. Vi znate da će se sve to i vama dogoditi.

Ako niste vidjeli, kako možete vjerovati da će se ljubav dogoditi i vama? Ako se nije dogodila vašim  roditeljima, kako se može dogoditi vama? Zapravo, vi ćete učiniti sve da spriječite da se ljubav dogodi vama - inače će izgledati kao da izdajete svoje roditelje. Moje iskustvo s ljudima je ovakvo: žene i dalje govore posve nesvjesno: "Gledaj mama, ja trpim mnogo kao što si i ti trpjela." Mladići kasnije kažu u sebi; "Tata, ne brini se, moj život je jadan kao što je bio i tvoj. Ja nisam ništa bolji od tebe, nisam te izdao. Ja ostajem isti jadan čovjek kakav si ti bio. Vezan sam lancima, tradicijom. Ja posve predstavljam tebe. Nisam te izdao, tata! Gledaj, ja se ponašam isto kao što si se ti ponašao prema mojoj majci - ja to radim majci svoje djece. A onako kako si se ti ponašao prema meni, ja se sada ponašam prema svojoj djeci. Odgajam ih  na isti način na koji si ti odgajao mene."

Svaka generacija prenosi svoje neuroze novim  ljudima koji dolaze na svijet. A društvo ne popušta u svojoj ludosti, u svojoj  nevolji.

Ne, danas je potrebno nešto drugo. Čovjek je dozrio, obitelj je stvar prošlosti. Ona zaista nema  budućnosti. Komuna će biti ono što će nadomjestiti obitelj, a bit će mnogo korisnija.

Ali u komuni će moći zajedno biti samo meditativni

ljudi. Samo kad znate kako slaviti život, možete biti zajedno. Samo onda kad poznajete prostranstvo koje ja zovem meditacija, moći ćete biti zajedno, moći ćete voljeti. Stara glupost monopoliziranja ljubavi mora se napustiti, samo tada moći ćete živjeti u komuni. Ako i dalje  nosite  svoje  stare ideje o monopolu - da vaša žena ne smije držati ruku nekoga drugog,  da  se vaš  suprug ne  smije  smijati  s  nekim drugim

—    ako dakle u svom umu nosite te gluposti, ne možete postati dio komune.

Dobro je ako se vaš suprug smije s nekim drugim.  On se smije - smijeh je uvijek dobar, bez obzira s kim se događa. Smijeh ima svoju vrijednost Ako  vaša  supruga  drži  ruku nekoga drugog.. .i to je dobro! Toplina protječe — protjecanje topline je dobra stvar, i to ima svojih  vrijednosti.  S  kim  se nešto od toga događa, nije važno. Ako  se  to  događa  vašoj ženi, dogodit će se i vama. Ako se prestane događati drugima, prestat će se događati i vama. Cijela ta ideja je tako glupa.

Kao da kažete suprugu kad izlazi iz kuće:  "Nemoj disati nigdje drugdje. Kad dođeš kući, možeš disati koliko god želiš, samo kad si sa mnom možeš disati. Kad si vani, zadrži svoj dah, postani jogin. Ne želim da dišeš nigdje drugdje." Dakle, to izgleda doista glupo. A zašto ljubav ne bi bila poput disanja?  Ljubav jest  disanje.

Disanje je život tijela, a ljubav je život duše. Ljubav je mnogo važnija  od  disanja.  Dakle,  kad  vaš  suprug iziđe, vi uzimate sebi za pravo da se on ne smije veseliti ni s kim drugim, barem ne s drugom ženom. On ne smije biti ljubazan

ni s kim. Dakle, dvadeset tri sata on nije ljubazan, a tada, jedan sat, kad je u krevetu s vama, on se pretvara da voli. Vi ste ubili njegovu ljubav. Ona više ne protječe kroz njega. Ako dvadeset tri sata on mora biti jogin i zadržavati svoju ljubav, mislite li da se on može iznenada opustiti upravo jedan sat? To je nemoguće. Vi uništavate tog čovjeka, vi uništavate ženu, a tada ste zasićeni, dosadno vam je. Tada počnete osjećati: "On me ne voli!" A sve to ste vi napravili. I tada on počne osjećati da ga ne volite i vi više niste sretni kao ranije.

Kad ljudi imaju ljubavni susret na plaži, u vrtu, kad su na sastanku, ništa nije sređeno u tom odnosu, sve je prozaično, oboje su sretni. Zašto? Jer su slobodni. Ptica koja leti je jedna stvar, a ista ptica u kavezu je nešto drugo. Ona je sretna kad je slobodna.

Čovjek ne može biti sretan bez slobode,  a  struktura vaše stare obitelji uništila je slobodu. Zato je uništila i sreću, uništila je ljubav. Ona je bila jedna vrsta mjerila za preživljavanje. Da, nekako je štitila tijelo, ali uništila je dušu. Sada više nije potrebna. Sada moramo zaštititi dušu. To je mnogo važnije i mnogo   bitnije.

Obitelj nema  budućnosti,  barem  ne  u  onom  smislu u kojem je imala do sada. Ljubav i ljubavni odnosi imaju budućnost. Riječi suprug i supruga postat će ružne i prljave riječi.

Kad god monopolizirate  ženu ili muškarca, prirodno je da to radite i s djecom. Potpuno se slažem s Thomasom Gordonom. On kaže:  "Mislim da su svi roditelji potencijalni

izrabljivači djece jer osnovni način podizanja djece je pomoću moći i autoriteta. Mislim da je destruktivno kad roditelji imaju ovakvu ideju: 'To je moje dijete, mogu učiniti što god želim s njim.' To je nasilnost, destruktivno je imati takvu ideju. Dijete nije stvar, ono nije stolac ni automobil. Ne možete učiniti s njim štogod želite. Ono dolazi na svijet pomoću vas, ali ne pripada vama. Ono pripada životu. Vi ste u najboljem slučaju nadzornik i ne smijete biti posesivni.

Ali ideja obitelji je posesivnost - posjedovati imetak, posjedovati ženu, posjedovati muškarca, djecu — a posesivnost je otrov. Zato sam protiv obitelji. Ali ne kažem da porodicu moraju uništiti oni koji su sretni u njoj, oni čija porodica je protočna, živa, puna ljubavi. Ne, to nije potrebno. Takva obitelj je već komuna, malena komuna.

Naravno, bolja je veća komuna,  s više mogućnosti i više ljudi. Različiti ljudi pjevaju različite pjesme, razni ljudi znaju razne stilove, razni ljudi drukčije dišu, donose drukčije povjetarce, razni ljudi donose drukčije zrake svjetlosti - a djecu treba obasuti sa što više životnih stilova kako bi mogla odabrati, kako bi mogla imati slobodu izbora.

Treba ih obogatiti iskustvom da upoznaju mnoge žene, da ne budu opsjednuta majčinim licem ili njezinim stilom. Tada će ona moći voljeti mnogo više žena, mnogo više muškaraca. Život će više sličiti pustolovini.

Život može postati raj ovdje i sada. Samo treba ukloniti zapreke. A obitelj je jedna od najvećih zapreka.