Umro sam u bici kod Somme...

...bile su prve riječi koje mi je rekao James Legget. Ovo što slijedi priča je o smrti koja ga je zatekla u dobi od dvade­ set godina...

Kad je počeo rat, imao sam osamnaest godina. Kao i većinu mladića, i mene je oduševljavala pomisao da postanem vojnik. Imao sam sreću da su me uzeli - barem sam tad tako mislio. Nisam ni pomislio na mogućnost da se ne vratim kući.

U studenom te godine napustio sam dom u kojem su me odgajali s puno ljubavi i otišao u vojni logor Caterham. Bilo mi je teško, nedostajala mi je udobnost doma. Ta je jesen bila jedna od najvlažnijih u mom kratkom životu. U grubim vojničkim šatorima pokrivali smo se samo tankim plahtama i dekama.

Drvene barake koje su nam namijenili za zimu bile su tek na početku gradnje. Sve do kasno u jesen spavali smo na podu pod šatorskim platnom.

Došle su naredbe o premještaju u vojarne u Chelseaju (Chel- sea je danas dio Londona, a tada je bio radničko predgrađe, nap. prev.). Proslavili smo veselu novost jer smo znali da to znači boravak pod "pravim krovom". Nakon osnovne obuke, našu su jedinicu premjestili uz more i tamo je počelo ozbiljno.

Sljedeće godine imao sam sreću i izbjegao brojne opasno­ sti, a istodobno na bojištima izgubio puno dobrih prijatelja. Godine 1916. vrijeme je brzo prolazilo. Poslali su me u ro­ vove. Nijemci su granatirali naše vojne crte i ničiju zemlju pred njima. Čekali smo napad. Uslijedila je oštra bitka prsa o prsa, ali smo ih odbili i pritom imali malo gubitaka. Bojiš­ nicom se proširio glas da bismo trebali ponovno napasti prije nego se Nijemci opet organiziraju.

Približavala se noć i na bojištu je vladala tišina. Samo su rijetke granate osvjetljavale nebo. Glavu sam sklanjao cijelo vrijeme, jer snajperisti na suprotnoj strani nisu trebali puno svjetla da pogodne cilj. Odjednom se začuo zvižduk, a na­ kon toga i povik: "Na noge i na njih, dečki!"

Bili smo borbeno raspoloženi. To raspoloženje proizlazi­ lo je iz dubokoga prijateljstva koje nastane među suborcima. Došao je trenutak koji sam čekao. S pripremljenim bajuneti- ma izišli smo iz rovova. Nijemci zapravo nisu bili iznenađe­ ni što dolazimo, jer su na nas pobacali sve osim sudopera.

Dok smo napredovali na ničijoj zemlji, u prsa mi se za­ bio komad granate. Nekoliko sati ležao sam u agoniji. Već se danilo, a ja sam osjećao kako se o mene spotiču skupine muškaraca koji su napredovali.

Nakon nekog vremena, izgubivši puno krvi,  onesvijestio sam se. K sebi sam došao tek kada je sunce već zalazilo. Magla je pokrivala cijeli kraj, a ja sam se molio da me po­ godi metak i prekine moju agoniju, jer bol je bila nesnosna.

Ponovno sam izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bio sam kao omamljen. Osjećao sam samo malo boli i nikakvu slabost ili umor. Stavio sam ruku na prsa da vidim kakvu mi je ranu prouzročio šrapnel. Na moje veliko iznenađenje, na mojoj odori nije bilo poderotine. Dignuo sam se s poteškoća­ ma. Bio sam u potpunom mraku. Iako je zvuk dolazio izda­ leka, čuo sam puške i buku oko sebe. Neko sam se vrijeme privikavao na mrak koji je izgledao kao gusta magla. Vidio sam samo tamne sjene koje su se katkada micale. Ostale su mirno ležale. Odlučio sam ići naprijed. Nisam htio da me ulove, a ni od suboraca se nisam htio udaljiti.

Teško je objasniti što se dogodilo nakon toga. Bilo je to kao u snovima, kad se pokušavaš pomaknuti, a ne možeš. Nešto me je sprečavalo da se pomaknem više od pola metra. Pogledao sam oko sebe i vidio uže koje je na neobičan način bilo vezano za mene. Zgrabio sam ga i vukao, ali ga nisam mogao olabaviti. Rukama sam išao po njemu sve dok nisam došao do mjesta gdje je završavalo. Sve ispod njega izgle­ dalo je kao nezamjetljiva tamna sjena. To me jako zbunilo, prestrašio sam se. Sjeo sam da o svemu razmislim.

Iznenada sam u blizini začuo glasove i prepoznao prija­ telja. Pozvao sam ga, ali odgovora nije bilo. Kada sam stao na noge, zavikao sam: "Ovdje sam!" Glasovi su postali gla­ sniji i dvije sjene su se približile. "Pazi!" zavapio sam kad su prošli ravno kroz mene. Kleknuli su kraj neke gomile na koju sam bio privezan. Činilo mi se da netko nešto radi s tom gomilom. Bio sam zbunjen, i kao u bunilu. Pomislio sam: "Napokon su me našli!" Odjednom je jedna od sjena vrisnu- la: "Otišao je, jadni dečko. Odnesimo ga". Pitao sam se o kome to govore. Obojica su kleknula i, na moje iznenađenje, dignuli gomilu za koju sam bio privezan. Kada su se poma­ knuli, neobično me je uže povuklo za njima. Zavikao sam da stanu: "Za ime Božje, što radite? Vidim vas, čujem vas, zašto mi ne odgovorite?" Odgovora nije bilo. Sjetio sam se razgovora tih sjena: "Otišao je, jadni dečko". Nastavio sam si govoriti da ne mogu biti mrtav ako čujem i vidim; možda ne dobro, ali ipak. Molio sam i nadao se da su se zabunili. Zaustavili su se ispred niske zgrade, a još su nosili gomilu za koju sam bio vezan.

Novi je glas progovorio: "Ne nosite ga ovdje, jer je mrtav već nekoliko sati. Odložite ga straga s ostalima koji čekaju na ukop".

Nejasno se sjećam riječi izgovorenih u obredu ukopa, a zatim je uslijedila tišina. Sjene su počele odlaziti, a posljed­ nje što sam čuo bio je glas prijatelja: "Bio je dobar dečko".

Glasovi su se izgubili u magli. Polako sam rukama napi­ pao lice i tijelo. Još sam imao tijelo, a očito su i oni nešto pokopali. Počeo sam shvaćati da sam možda doista mrtav. Bio sam jako zbunjen i prestrašen, i pitao se što će sada usli­ jediti. Ako sam mrtav, gdje je nebo? Neutješno sam zaplakao i zavapio: "Dragi Bože, molim te, pomozi mi. Istina je da nisam išao u crkvu, ali uvijek sam nastojao biti dobar".

Čudno, moj se strah pretvorio u ljutnju. Cijelo mi je tije­ lo počelo podrhtavati. Očajnički sam se pokušao osloboditi užeta, a upravo mi je ljutnja dala snagu. Zgrabio sam ga i potegnuo. Teško mogu opisati kako sam se nakon toga osje­ ćao. U tijelu i umu zavladala je lakoća. Otkad su me pogodi­ li, prvi put sam jasno razmišljao. Sad sam bio slobodan!

Pogledao sam tamo otkuda su dolazili ratni krikovi. Vi­ dio sam mnoge sjene kako trče i padaju. Neke su ustale, dru­ ge su ostale ležati. Usredotočio sam pozornost prije svega na jednu. Vidio sam finu izmaglicu koja se izdizala iz nje, oblikovala se u mušku osobu i počela lebdjeti nad tamnom prikazom. Iznenađen, pretpostavio sam da se nešto slično i meni dogodilo.  Tada sam vidio cijelu figuru povezanu tan­ kim srebrnim konopom sa sjenom ispod nje. Muškarac se uskomešao i prevrtao. Bilo je jasno da ne razumije što se do­ gađa. Pomislio sam: "Jadnik, možda mu mogu pomoći".

Kad sam se približio, čuo sam njegove krikove. Zavikao sam: "Ne boj se! Pomoći ću ti". Istovremeno sam pomislio: "Samo Bog zna kako, jer je puno viši i teži od mene". Ugle­ dao me je i počeo vikati: "Pomozi mi! Što mi se dogodilo?"

"Mislim da smo mrtvi", odgovorio sam.

"Ne budi lud, barabo", zavikao je. "Nije moguće. Razgo­ varam s tobom, kako onda mogu biti mrtav? Svatko zna da, kad si mrtav, mrtav si".

"U redu, gospodine", rekao sam. "Prestani misliti. Možeš li se pomaknuti?"

Vidio sam stravu na njegovom licu. "Ne", odgovorio je, "ne mogu. Nešto me drži. Mislim da je neko uže."

Stavio sam mu ruku na prsa. "Daj, potegni!" zavikao sam. Samo jednim snažnim pokretom oslobodio se  tamne  sjene što je ležala na podu. Uspjelo mu je puno brže nego meni, ne znam ni kako ni zašto. Bio je slobodan, kao i ja. Tako je počelo naše putovanje u novi život.

"Zovem se James, prijatelji me zovu Jim", rekao sam mu. "Dobro, stari, ja sam Bili, Bili Barnes, prijatelji me zovu Medvjed."

Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatim zašto. Unatoč njegovoj veličini, na licu i u očima vidio mu se strah. "Popri- čajmo malo o tome", rekao je. Dok smo hodali, objasnio sam mu kako sam se ja tu našao i kako sam vidio njegov dolazak.

"Ali, to je smiješno. Ne mogu biti mrtav", rekao je Bili. "Imam ženu i troje djece. Što će oni bez mene?" "Ne znam", od­ govorio sam, "doista ne znam. Vjerojatno postoji neki odgovor".

Išli smo dalje.

"Vjerojatno nismo jedini što su umrli. Moraju biti i drugi. Usput, jesi li vidio da ovdje nije ni svijetlo, ni tamno. Da je posvuda nekakva magla. Ne znam je li dan ili noć, niti koli­ ko je sati. Pojma nemam što se događa." Pod nogama smo osjećali tvrdo tlo. Zvuči rata polako su se udaljavali od nas. Napredovali smo kroz maglu. Zaustavio sam se i obratio Bi- llu. "Mislim da smo se izgubili. Ne znam kojim putem tre­ bamo ići." Ali, Bili me nije slušao. Zagledao se u drugom smjeru. "Što se događa?" upitao sam ga. "Približava nam se svjetlost. Možda stiže pomoć."

Svjetlost se približavala i već sam čuo glasove. "Čuješ li i ti nešto, Bille?" upitao sam ga. "Da, to svjetlo su ljudi. Po­ gledaj, više ih je. Možda nam mogu pomoći." Povikao sam: "Hej, vi, tamo! Zar nas ne vidite?" "Da", čuo sam odgovor. Pristupili su nam časnik i neobično obučen muškarac. "Mo­ žete li nam reći što se događa i gdje smo", upitao sam. "Sve ćemo vam objasniti kasnije. Najprije se maknimo odavde", odgovorio je časnik. Išli smo za njima. Hodajući, povreme­ no bismo se zaustavljali i pokupili druge koji su bili u istom položaju kao i nas dvojica. Magla se polako rasplinula, a zemlja pod nogama postala je mekša. Krajolik se mijenjao, već se moglo vidjeti drveće.  Sunca nije bilo, ali je, unatoč tome, bilo toplo. Kako smo išli dalje, primijetio sam divlje, smećkastozelene ostatke trave i djelomice porušene zgrade. Približavali smo se velikoj montažnoj polubačvastoj baraci od valovitog lima. Ispred ulaza nestrpljivo je čekala skupina mladih vojnika. Okrenuo sam se Billu i, vidjevši ga da se smiješi, upitao ga što mu je smiješno. "Razmišljam je li to mjesto gdje dobivaš harfu i krila? Ako je, moja moraju biti velika."

"Ne šali se, vojnice", rekao je neki glas. Okrenuli smo se i ugledali zapovjednika, koji je nastavljao govoriti: "Možda ste već shvatili što vam se dogodilo, ali unatoč tome, obja­ snit ću vam. Svi smo mrtvi. No, mrtvi za fizički svijet. I ja sam ovdje već neko vrijeme i pomažem takvima poput vas da se prilagode na novi dom. Znam da imate puno pitanja i jamčim vam da ćete dobiti odgovore. Sada želim da uđete, jer vas već čekaju. Samo sjednite i opustite se".

Kapetan je pošao za muškarcem koji je nosio svjetlo. Ušli smo u veliku, bučnu dvoranu sa stotinjak stolova na kojima su sjedili uglavnom muškarci, ali bilo je i nekoliko žena. Neki su razgovarali, drugi su se smijali ili plakali, treći su u tišini zurili u prazno. Ispred stolova je bila govornica. Okre­ nuo sam se Billu i rekao: "Nadam se da ćemo tu dobiti odgo­ vore na naša pitanja".

Iznenada se začula glazba i obuzela nas. Ne mogu opisati zvuk, ali djelovao je vrlo umirujuće. Pogledao sam Billa i vi­ dio da je s njegovoga lica nestao sav strah. Mir je prožeo sve nazočne. Nakon nekog vremena glazba je utihnula.

S govornice se začuo glas visokoga časnika: "Dobar dan, dame i gospodo. Zovem se Marsh i htio bih vam objasniti gdje ste. Već ste primijetili da vam se nešto dogodilo. Promijenili ste mjesto prebivanja i sada znate daje to ovdje doista istinito. Sada ste na međurazini, između neba i zemlje, to je takozvana astralna razina. Ne zamarajte svoj um jer je ovaj predio na­ mijenjen odmoru i prilagodbi. Bit će kao da ste se vratili u školu. Morate puno toga naučiti. Mnoge među vama šokirat će spoznaja da se život nastavlja. To što vi zovete smrt samo je promjena mjesta prebivanja. Dvorana u kojoj ste jedna je od mnogih na nižoj astralnoj razini, a namijenjena je umrlima u ratu. Pomažemo vam u prijelaznoj fazi prema novom životu. Možda se pitate o neprijatelju. Ako se to događa meni, što je s njim? Reći ću vam da Bog ne pravi razlike. I vi ćete shvatiti da ste svi njegova djeca. Podijelit ćete se u manje skupine i otići u nove nastambe. Svaka će skupina imati nekoga s kim ćete moći razgovarati. Naučit ćete kako koristiti snagu volje, jer volja pojedinca prevladava u ovom životu. Želim da pogle­ date na naslon stolice, tu je broj koji morate zapamtiti. Kasnije ću ponovno razgovarati s vama, a sada vas pozdravljam".

Otišli smo prema izlazu. Osvrnuo sam se da vidim gdje je Bili i ugledao ga tik iza sebe. "Sve u redu, Bille?" "Koji broj si dobio?" zanimalo je Billa. "Vjerovao li ili ne - 1901", od­ govorio sam. "Odgovara mojoj godini rođenja. Najprije nam daju broj kad uđemo u vojsku. Sada, kada smo mrtvi, dobije­ mo još jedan."

Prekinuo me je povik: "Svi koji imate brojeve  između 1900 i 1950, za mnom, molim!" Kad sam podigao pogled, vidio sam da je to bio glas narednika. "Imaš pravo", rekao je Bili. "Ali, mislim da bi bilo najbolje da ga slijedimo." Prola­ zili smo poljima i približili se velikoj zgradi.

"U redu, dečki", rekao je narednik. "Zasad ćete se ovdje nastaniti. Unutra ćete naći postelje. Udobno se smjestite. Uskoro ću se vratiti." Kad sam ušao, ugledao sam postelje na obje strane sobe i odabrao si jednu. Bili se smjestio od­ mah uz mene. Rekao sam mu: "Mislim da ću leći".

Dok su mi mozgom prolazile misli o posljednjih nekoliko sati, počeo sam se opuštati. Pitao sam se zna li mama da sam mrtav. Puknut će joj srce. Nije htjela da se pridružim voj­ sci, a ja je nisam poslušao. "Mama, tako mi je žao. Da sam te poslušao, ne bih bio ovdje. Ne mogu ti reći ni to da sam mrtav, a unatoč tome - živ." Počele su me salijetati depresiv­ ne misli, a onda sam začuo narednikov glas. Činilo se da mi čita misli.

"Dobro, dečki", rekao je. "Malo pozornosti, molim. Morate puno naučiti i, što prije počnemo, bolje je. Najprije će vam nedo­ stajati oni koje volite. Trebat će vam neko vrijeme da to prebo- lite. A uz našu pomoć i samokontrolu, svladat ćete i te emocije. Sada odlazim. Možete se odmoriti, vratit ću se za nekoliko sati."

Bio sam jako umoran, zato sam legao natrag u postelju i utonuo u san. Probudio me je narednikov glas: "Probudite se, probudite se! Dignite se! Hajmo, hajmo, dignite se!" Spa­ vanje me je osvježilo i umirilo. Ustanovio sam da još nosim istu odjeću. Bilo je neobično da ni ja, a ni odjeća nemamo nikakav miris.

Bili me upitao: "Je li s tobom sve u redu, Jime?" Pogledao sam ga: '"Da, kolega, sve je u redu. Samo se pitam kakve su nam zadaće namijenili. Kako se ti držiš?" "Nije loše", od­ govorio je. "Trebalo mi je malo vremena prije nego sam za­ spao, sada se osjećam vrlo dobro - s obzirom na činjenicu da sam mrtav."

Glasno sam rekao da je pravi šaljivac. U tom trenutku na­ rednik nas je pozvao u vrstu.

"Napravite ravnu vrstu, dva po dva. Nije u redu da pustite učitelja da čeka."

Na licima sam opazio izraze straha. Ušli smo i sjeli. Pred nama su bili oltar, stol i dvije stolice. Nismo trebali dugo če­ kati i zapovjednik je već progovorio.

"Dobar dan, gospodo. Ako ste zaboravili moje ime, još jed­ nom ću vam se predstaviti: Marsh, zapovjednik Marsh. Ovaj put ja neću govoriti. Riječ ću predati nekome tko je na ovom svijetu puno dulje od mene. Nekome tko je dosegnuo najvišu razinu astralnoga svijeta. To, čemu ćete sada svjedočiti, mno­ gima će b iti šok. Ovdje su takve stvari sasvim normalne."

Sve su oči bile uprte u zapovjednika i svatko se pitao što će se dogoditi. Iznenada se niotkuda pojavila vrtložna ma­ gla. Počela se oblikovati u muški lik, uz blještavo vibriranje dok se učvršćivao. I, na mjestu gdje je još trenutak prije bio prazan prostor stajao je muškarac. Pogledao sam oko  sebe da vidim reakcije drugih. Mislim da su bili osupnuti kao i ja. "Što sad?" pomislio sam. "Gospodo", rekao je zapovjednik, "predajem vas učitelju."

"Znam da sam već zaokupio vašu pozornost", rekao je učitelj. "Nema boljeg načina od tako impresivnog ulaska. Najprije ću govoriti o novoj okolini. Vi ste na četvrtoj od sedam astralnih razina. Svaka se razina razlikuje od drugih po manifestaciji, gustoći i brzini svoje osnovne biti. Vaša se fizička tij ela razlikuju na način koji određuje vaš duhovni ra­ zvoj. Mnogi ste doslovce izgladnjeli svoje duše i dopustili da materijalizam potpuno zavlada vašim umom. Duša uvijek ide naprijed, nikad natrag. Ona nosi nadu i ljubav u životu. Nije uvijek lako. Čak ni uz puno napora ne živite uvijek pre­ ma tim idealima. Ali, ako se trudite, to je već korak naprijed.

Dragi moji prijatelji, umrli ste u ratu i vaš svjesni um zamr­ zio je protivnika i obratno. Vi ste vaše misli. I misli mržnje sprečavaju vas u razvoju. Sami sebi ste najveći neprijatelj, ne vojnici s kojima ste se sukobili na bojištu. Na bojištu ži­ vota gradite svoj karakter i pripremate se za sljedeći stupanj razvoja. U ovaj ste svijet povučeni prije nego je za to došlo vrijeme - kao jabuka koju uberu prije nego dozrije. Mnogi­ ma od vas iskustvo prijevremenog dolaska ima gorak okus. Želimo vam pomoći u sazrijevanju osobnosti i razvoju duše. Ne tražite izvan sebe, većina je odgovora u vama. Sad dobro poslušajte moje riječi. Čuli ste da postoji sedam razina. Ima­ te i sedam tijela. Jedno od njih je bilo fizičko tijelo koje ste ostavili kada ste napustili zemaljsku razinu. Ovdje, na četvr­ toj astralnoj razini, vaše se tijelo uči vibrirati u skladu s ov­ dašnjim vibracijama. One su finije i brže od onih na Zemlji. To objašnjava zašto su stvari ovdje jednako opipljive kao i na Zemlji. Pokušavamo vam pomoći u usklađivanju s vibra­ cijama novog okruženja. Na drugom ste stupnju svjesnog ži­ vota, a budući da su treća i četvrta razina samo malo finije od zemaljske, sav će vaš napor biti usmjeren na prelazak na petu razinu. To će se dogoditi kad dovoljno očistite mentalne i emocionalne vibracije. Dolazim sa sedme razine, gdje ma­ terija brže vibrira i puno je čišća nego ovdje. Možda se pitate kako je moguće da dođem ovamo. Odgovor je jednostavan. Naučio sam sniziti svoju vibraciju, da bih mogao raditi na nižim razinama. Snagom misli snizim je do te mjere da se materijaliziram i razgovaram s vama... Dostaje za prvo pre­ davanje. Sjetit ćete se ovih riječi kad počnete razmišljati o ovom predavanju. Ovdje ne treba pisati bilješke. Neka vas blagoslovi veliki Duh i sretno do sljedećeg susreta."

Tim se riječima učitelj počeo dematerijalizirati pred našim očima. Kad je otišao, razmišljao sam o neobičnim objašnje­ njima. Mnoga su mi se činila bajkovitima. Toliko sam toga trebao naučiti, a istovremeno mi se činilo da samo malo ra­ zumijem. Ustao je i zapovjednik i pitao ima li kakvih pitanja. Dignulo se nekoliko ruku.

Zapovjednik je pokazao na mladoga muškarca koji je ustao i rekao: "Zovem se George Tavlor. Gospodine, postoji li Bog?" Odgovor je glasio: "Da, George, Bog postoji, kasnije ćemo više govoriti o Božjoj nazočnosti". Zatim je pokazao na ne­ koga tko je sjedio skroz odostraga. Kada je ustao, predstavio se: "Zovem se Tom Richardson. Hoću li moći vidjeti ženu i s njom razgovarati, gospodine?" Odmah sam u duši osjetio za­ brinutost. "Tom, već smo ti rekli da ćeš dobiti posebnoga vođu koji će te naučiti kako uspostaviti kontakt s voljenima." Tom je još stajao i zaplakao: "To nije dovoljno. Sada je želim vidje­ ti". Spustio je glavu među ruke i plakao kao dijete. "Dovoljno je, vojnice", rekao je zapovjednik.  "Svladaj se." U zapovjed- nikovu glasu razaznao sam snažnu volju, omekšanu razumije­ vanjem i simpatijom. Tom je dignuo glavu: "Žao mi je, gospo­ dine. Ne znam što mi je bilo". Zapovjednik je rekao: "Znam kako se osjećaš. Svi prolazimo kroz to. Jamčim ti da će sve biti u redu. I ja sam ostavio dvoje djece, starijem je bilo jedva pet godina. Sada mogu uspostaviti kontakt s njima i sa ženom putem duhovno osviještene osobe, koju na Zemlji zovu medij. Vaši će vođe uključiti ovu informaciju u praktične lekcije da vam pomognu u vrijeme tugovanja. Došlo je vrijeme da zavr­ šimo, gospodo. Vidjet ćete da vas narednik već očekuje".

Kad nas je otpustio, uputili smo se natrag u barake. Legao sam na postelju i pokušao prihvatiti sve što su nam pričali. Toliko se toga događalo u mojoj glavi da sam se brzo umo­ rio. Zatvorio sam oči i odmah zaspao. Kad sam se probudio, osjetio sam se jačim nego ikada dosad. "Bože, divno je biti živ", pomislio sam. Glasno sam se nasmijao samome sebi. "O čemu to govorim? Pa ja sam mrtav!" Osjećao sam se više živim nego ikad prije. Prišao sam k prozoru, pogledao van i pomislio da tu nikad ne pada mrak, jer je još bio dan. Vratio sam se, sjeo na postelju i s lakoćom se sjetio učiteljevih rije­ či. To je bilo doista neobično, jer nikada nisam imao dobro pamćenje. Pogledao sam Billa, koji je još spavao. Neka spa­ va. Nakon što sam neko vrijeme sjedio i počeo se dosađivati, sjetio sam se da još nisam išao dalje od naših dvorana. Si­ gurno ovdje ima još nečega. Uputio sam se prema vratima i tiho ih otvorio da nikom ne smetam.

Uputio sam se prema crkvi, koja mi je služila kao putokaz. Hodajući, osjećao sam toplinu koja je zračila sa svih strana. Podigao sam pogled, misleći da dolazi od sunca. Ali, nije se moglo vidjeti, a ni oblake na nebu. Prije toga to nisam gle­ dao, a sada mi se činilo jako čudnim. Ali, što nije bilo čudno na ovom mjestu? Kako sam išao naprijed, sretao sam ljude, mladi parovi su se šetali držeći se za ruke. Bilo je očito da su ovdje došli zajedno. Kako su sretno izgledali. Sjetio sam se da još nisam imao ozbiljnu djevojku; a što nemaš, ne nedo­ staje ti. Bio je tako prekrasan dan i uputio sam se prema obli­ žnjoj šumi. Kada sam joj se približio, vidio sam da je drveće jako ravno. U podnožju su rasli narcisi i zvončići, sjajeći se u prelijevajućim bojama. U zraku se osjećao opojni miris ko­ zje krvi i lavande. Cvjetni sag što se prostirao ispred mene toliko me pozivao da sam sjeo i leđima se naslonio na drvo i počeo se opuštati. Vidio sam da je drveće u punom cvatu, kao da odražava događanja u mom umu. Sanjareći tako otvo­ renih očiju, počeo sam tonuti u san, kad me prenuo glas.

Iznenađeno sam pogledao u istočnjaka što je stajao tik iza mene. "Ne boj se", rekao je. "Tu sam da ti pomognem. Do­ pusti da se predstavim. Ime mi je Chan. Odredili su me za tvog vođu. Iako pripadamo različitim rasama, među nama neće biti jezičnih barijera."

Pogledao sam ga od glave do pete i divio se njegovoj kra­ snoj odjeći. Boje su izgledale kao da su žive. Pitao sam se otkuda dolazi. "Sa šeste razine, gdje i živim", rekao je. "Hej, pa nisam ni progovorio. Kako ste znali što mislim?" "Čitam tvoje misli", odgovorio je. "Tu nije potrebno govoriti. I ti ćeš se naučiti za govor koristiti više osjete." "Ali, sada razgova­ rate sa mnom?" "Naravno. Ako znam koristiti moć misli, to ne znači da želim izgubiti moć govora. Puno ćemo razgova­ rati, a sad me pusti da završim ono što sam počeo. Dolaskom u ovaj život donio si sa sobom svoju osobnost i sva iskustva. Jedno od tih iskustava bila je i sposobnost govora i sporazu­ mijevanja na Zemlji. Ni to nećeš izgubiti, jer to je dio tvoje osobnosti. Život je izgradnja nečije osobnosti, iskustva su njen građevni materijal. Možeš li zamisliti da Bog iz ljuba­ vi uzme četverogodišnje dijete iz vrtića i da ga na fakultet? Dijete bi bilo potpuno izgubljeno, jer ne bi moglo razumjeti novu okolinu. Da bi moglo razumjeti fakultetsko obrazova­ nje, najprije treba ići u vrtić, osnovnu i srednju školu. Slje­ deći stupanj je automatski i želja za znanjem slijedi glatko. Ni iz fizičke smrti ne možeš ići neposredno na duhovnu ra­ zinu. Prilagodba bi ti bila prezahtjevna. Zato postupno putu­ ješ astralnim razinama. Svaka te priprema za sljedeću. Ja ću biti tvoj učitelj. Pomagat ću ti u novom učenju. Prva lekcija govorit će o tome kako usmjeriti misli snagom volje. Tako se možeš mentalno sporazumijevati s drugim dušama. Dje­ luje tako da Misao postane Crta, a volja postane poticaj. Na Zemlji se sporazumijevate telefonom, a ovdje voljom. Nad­ zorom misli i volje moći ćeš primati i odašiljati poruke, i to u trenutku. Sve dok ne svladaš taj način, i dalje ćeš koristiti svoju zvučnu napravu. To što upotrebljavaš posljednjih dva­ deset godina."

Iznenadilo me što zna koliko imam godina i znatiželjno sam ga upitao kako to zna. Odgovorio je: "Čitam uzorak tvoga života koji mi kaže sve o tebi, od trenutka rođenja do sada".

"O, dragi Bože", pomislio sam. "Zna sve o meni!" "Smiri se, čitam i tvoje misli, Jime. Imaš li nešto protiv ako te zovem Jim?"

"Ne", rekao sam, "ne smeta mi. Što je to životni uzorak?" "Mislim da će biti najbolje da se sada time ne bavimo."

Sada kada gledam unatrag na to, sjećam se da sam tada malo razumio. Kasnije smo Chan i ja postali kao otac i sin.

"Jime, sad ću ti objasniti o spavanju. Molim te da me ne prekidaš. Tu ćeš naići na puno dobrih promjena. Jedna od njih je da ti san više neće biti potreban. To što si dosad spa­ vao i na ovoj razini proizlazi iz uvjetovanosti. Kada te je mati prvi put držala u rukama i zibala u naručju, osjetio si se sigurnim i to te je uvelo u san, da bi odmorio svoje maleno tijelo nakon ulaska u fizički svijet. Tvoje je tijelo bilo kao stroj koji treba hranu, vodu i odmor da bi moglo dobro funk­ cionirati, a spavanje je bilo nužno za njegovu obnovu. Često čovjek spavanjem izbjegne svakodnevne obaveze. Misli da će noćnim spavanjem nestati svi njegovi problemi. A ništa nije dalje od istine. Jesi li svjestan da si trećinu života pres­ pavao? Iako ti san ovdje više nije bio potreban, tvoj um je zadržao uvjetovane uzorke iz zemaljskog života. Materijalno tijelo usporava se kao reakcija na biološki sat čovjeka, koji upozorava da je potreban odmor. Tvoj sat će se prilagoditi vibracijama ove razine i polako će poništiti neke uvjetova­ nosti uma i dopustiti ti više slobode. Kada idući put poželiš zaspati, jednostavno reci NE. Kada to napraviš nekoliko puta zaredom, prekinut ćeš naviku i više ti spavanje neće biti po­ trebno. Osjećat ćeš se jednako dobro, čak i bolje."

 

"Ali, nakon spavanja sam tako pun energije", rekao sam.

"Samo prestani razmišljati", odgovorio je.  "Spavanje  ti više neće biti potrebno, imat ćeš energije kao i prije. Pone­ kad će ti se odmor učiniti potrebnim, da možeš razmisliti o svom novom znanju, ali spavanje, na koje si bio  navikao, više ti neće trebati."

Moj je um bio preplavljen Chanovim riječima.

"Znam da će vam se to pitanje učiniti jako glupim", rekao sam. "Želite li mi reći da si mogu reći da mi spavanje nije po­ trebno, pa neću spavati, a unatoč tome ću se dobro osjećati?"

"Upravo o tome sam ti govorio", odgovorio je glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji i dao mi je na znanje da trebam pozornije slušati. Upitao me je imam li još neko pitanje.

"Da", odgovorio sam. "Gdje mogu dobiti nešto za pregri- sti? Umirem od gladi."

"Samo sam još to čekao", našalio se. "Sjećaš li se što sam ti upravo govorio o spavanju? Isto vrijedi i za hranu." Cha- nove riječi su me zapanjile i povikao sam: "Pa valjda ne mi­ slite da više neću niti jesti?" "I za to postoji dobar razlog", odgovorio je. "Životni uvjeti na višim razinama više se te­ melje na moći uma nego uvjeti na zemaljskoj razini. Imaš tijelo koje je dvojnik tijela što si ga imao na Zemlji. I tu imaš pluća koja puniš zrakom. Imaš srce koje tuče i pulsira. Imaš i jetru i bubrege i druge unutarnje organe koje ne koristiš na isti način kao i na zemaljskoj razini. Tu ne uživaš grubu, si­ rovu hranu koju bi morali preraditi jetra, bubrezi, itd. Hranu, odnosno gorivo upijamo kožnim porama i disanjem, što je sasvim dovoljno da bismo se dobro osjećali."

"Dakle", rekao sam, "želim li da prestanu grčevi od gladi, dovoljno je pomisliti da više ne trebam hranu." Kimnuo je glavom i osmijeh se razlio po njegovu licu. "Odlično, mla­ diću", rekao je. "Već si počeo učiti. S vremenom će ti biti lakše. Tu si kratko vrijeme, a već pitaš i razmišljaš drukčije. Brzo učiš, jer imaš dobru moć opažanja. To je i stoga što si ovdje došao vrlo mlad i materijalni način zemaljskoga života još se nije preduboko utisnuo u tvoju svijest. Ipak, zbog nači­ na smrti, potrebno ti je razdoblje prilagodbe. Uvjeren sam da će ti uspjeti, kad stekneš dovoljno iskustva. Dođi, idemo se prošetati. Prestat ću neko vrijeme govoriti jer ti želim poka­ zati kako se ovdje živi. Potražit ćemo novu odjeću za tebe."

Kad je spomenuo novu odjeću, bio sam izvan sebe jer sam još nosio uniformu. Pola sata smo hodali u tišini, a zatim je Chan rekao: "Ići ćemo na ono brdo, drugom prigodom ću ti pokazati kako uporabiti snagu volje da otputuješ gdje god za- želiš. Drugim riječima, nećeš trebati ići nikamo osim u oda­ brane predjele. Zamislit ćeš si taj predio i tamo ćeš usmjeriti misli. Kao što sam već spomenuo, misao djeluje kao crta i u tom slučaju volja djeluje kao magnet koji će se privući crti. Vrlo jednostavno", rekao je smiješeći se.

Pomislio sam, koliko toga trebam naučiti. Sve to: razgovarati bez riječi, bez spavanja, nikakva hrana, sada mi nije potrebno ni hodati. Bože, što se to događa sa mnom? Iz raz­ mišljanja me prenuo Chanov glas: "Smiri se. Čitam tvoje misli. Nije tako loše kao što zamišljaš. Vidjet ćeš da ćeš se bez ograničenja fizičkoga tijela moći puno šire izražavati".