Chan je započeo s novom pričom: "Ta je duša na Zemlji bila krojač koji je volio svoj posao. Rado je bio s ljudima, zato su i njegovi zemaljski dani bili ispunjeni srećom. Kad je došao ovdje, i dalje je htio raditi. Bilo bi besmisleno po nuditi mu neki drugi posao. Sad je njegova zadaća da obla či novopridošle duše sve dok ne budu same mogle stvoriti odjeću. Mnogi ljudi i dalje žele raditi, iako mnogi od njih nakon dolaska samo kažu: 'Hvala Bogu, sad više ne trebam raditi'. Ne traje tako dugo, jer su cijeli život naučili raditi. Nakon vrlo zasluženog odmora uvodimo ih u posao koji im donosi puno užitka. Svatko radi ovo ili ono, ali bez plaće. Rade s ljubavlju jer uživaju u poslu. Time pokazuju svoju odgovornost".
"Razumijem", rekao sam. "Bez posla bih se brzo počeo dosađivati. Smijem li nešto pitati?" "Naravno", odgovorio je. "Otkud dolaze trgovine koje smo posjetili?"
"Dobro pitanje", rekao je Chan. "Gradovi i trgovine po stoje na zemaljskoj razini. Radi lakšeg uvođenja duša u novi život postavili smo ih i ovdje. Trudimo se ostvariti okolinu sličnu onoj koju ste upravo napustili. Naravno da ovdje ima puno većih stvari od gradova, kuća i crkava. I tvoja zemlja postoji. Engleska je još Engleska, zemljovid bi pokazao da je i Kina na uobičajenom mjestu. Jedina je razlika između zemaljskog i ovdašnjeg života u načinu življenja. Jime, sje ćaš li se što sam ti govorio o udaljenostima? Uporabom volje i misli u trenutku mogu putovati s jednoga dijela svijeta na drugi. Udaljenost svladavamo nadziranim mislima. Uskoro ćemo nastaviti s lekcijom o nadzoru misli. Učitelj vođa ko jeg sam ti predstavio živi na sedmoj razini. Prekrasna je duša koja se bavi isključivo podizanjem svijesti čovječanstva. Preko sedme razine razvio se u duhovni svijet. Budući da želi nastaviti raditi na nižim razinama, mora očuvati astral no tijelo koje se razlikuje od duhovnih razina. Na duhovnoj razini sva astralna materija prestaje postojati jer tamo djeluje čisti duh. Granica između njih je vrlo tanka, ali jamčim ti da je vrijedno potruditi se za cilj. Mnoge duše zadržavaju svoj razvoj da mogu pomagati drugima. Preda mnom je još dug put. Imaš li kakvo pitanje?"
"Ne, hvala", rekao sam.
"Dobro", odgovorio je, "sad ćemo početi s tvojim uče njem. Želiš li ustati, riješit ćemo se stolica."
Ustao sam sa stolice i ona je na zamah njegove ruke ne stala. Zanimalo me je kako to učini i sjetio se da mi je Chan obećao objasniti.
"Najprije ćemo posjetiti tvoje prebivalište. To ti je moguć nost da počneš koristiti novo znanje za putovanje. Pomisli na mjesto gdje bi htio biti. Zadrži tu misao u umu, dodaj snagu volje i povuci. Pokušaj, Jime."
"U redu", rekao sam. Zatvorio sam oči, pomislio na dodi jeljenu baraku i slika o njoj mi se odmah oblikovala. Snaga misli me privukla. Preuzeo me osjećaj lakoće i uslijedio je osjećaj svojstven pomicanju. Koliko znam, nisam napravio ni koraka, a taj me je osjećaj zbunio i Chan je zavikao: "Za ustavi se! Izgledaš kao riba na suhom. To nije pravi način. Pokušaj ponovno. Ovaj put se bolje usredotoči".
"Počnimo ponovno", rekao sam si. Zamislio sam baraku i na nju usredotočio svoju volju. Ovaj put sam sliku snažno zadržao u svojim mislima. Ponovno sam osjetio da se pomi čem. Više mi se činilo kao da se vozim na vlaku što se trese nego da letim po zraku. Prevladala je znatiželja i otvorio sam oči. To je bilo najgore što sam mogao učiniti u tom trenutku. Izgubio sam koncentraciju i pao. Imao sam sreću da sam sle tio u grmlje. Digao sam se i ugledao neke djevojke koje su me vidjele.
"Dobar dan", pozdravio sam i očistio se od lišća i trave. "Namjeravao sam vam se javiti."
To je izazvalo buru smijeha. I sam sam vidio koliko su moje riječi bile smiješne i pridružio sam im se u smijehu. Jedna od njih je rekla: "Vidimo da si ovdje novi, ali nastavi s pokušajima".
I otišle su.
"Aha, dakle tu si!" začuo se glas. Kad sam se okrenuo, ugledao sam nasmijano Chanovo lice. "Sto je sad bilo loše?" upitao sam ga. "Vrlo jednostavno, gubitak koncentracije", rekao je. "To više ne smiješ činiti ako želiš negdje doći sna gom misli. Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš gdje si." "Mmm, izgleda kao park", rekao sam.
"Točno", rekao je. "Promašio si cilj. Tvoja baraka je tri ki lometra odavde u suprotnom smjeru." "O, prokletstvo", za- vapio sam. "Kako mi je to samo uspjelo?" Znao sam u čemu sam pogriješio, ali to nisam htio reći. "I što će sada biti?" upitao sam. "Pokušaj opet", rekao je Chan. "Ali ovaj put ne otvaraj oči."
Zacrvenio sam se kao rak, jer potpuno sam zaboravio da Chan čita misli. "Nemoj se brinuti", rekao je. "Nisam ni očekivao da će ti uspjeti od prve. Zapravo si bio jako dobar. Jesi li spreman pokušati ponovno?"
Ovaj put sam do u tančine poštivao naputke. Čvrsto sam se držao misli na baraku, a oči su mi cijelo vrijeme bile zatvore ne. Jednako brzo kako se pojavio osjećaj pomicanja, tako je i nestao. Kad sam otvorio oči, dočekao me je stari prijatelj.
"Otkud ti dolaziš?" s izrazom nevjerice na licu upitao me je Bili dignuvši iz postelje.
"Uspjelo mi je Bille, uspjelo mi je!" povikao sam. "Došao sam ovdje, a da nisam ušao kroz vrata." "Da, vidim", rekao je. "Lijepo te je opet vidjeti. Čini se da se dobro snalaziš u svim tim događajima i to me veseli."
Kad je opet legao na postelju, na Billovim usnama vidio sam drhtaj. Zabrinuo sam se. Približio sam mu se da vidim mogu li mu pomoći. Zaustavila me je ruka na mom ramenu i Chanov glas: "Pusti ga, sve će biti u redu. Dođi, primi me za ruku. Imam iznenađenje za tebe". "Iznenađenje! Kakvo iznenađenje?" zapitao sam. Dignuo je ruku prema meni i, kad sam je primio, rekao je: "Zatvori oči". U trenutku se po javio osjećaj pomicanja. Ovaj put bio je puno jači od prijaš njega. Osjetio sam Chanovu potpunu kontrolu. Jednako brzo kao što se pojavio, taj je osjećaj i nestao.
"Sad možeš otvoriti oči", rekao je, "i reci mi što vidiš." Polako sam otvorio oči i našao se u magli. "Gdje smo?" upi tao sam. "Upotrijebi moć koncentracije da pročistiš maglu", uputio me je Chan.
Još jednom sam zatvorio oči i upotrijebio svu moć volje. Nasmijao sam se i samoga sebe potapšao po ramenu. Barem taj put napravio sam sve kako treba. Našao sam se u dobro poznatoj okolini i odmah prepoznao svoj stari dom. Lutao sam po sobi u kojoj se ništa nije promijenilo. Stol je bio na istom mjestu, a ormarić još ispod prozora. Okrenuo sam se prema Chanu i upitao ga: "Zašto si me ovdje doveo?"
"Pričekaj i vidjet ćeš", rekao je. Kvaka na vratima se okre nula i ušla je mama. Oči su mi se odmah napunile suzama. Raširenih ruku potrčao sam prema njoj, a prošao sam kroz nju. Okrenuo sam se prema Chanu za pomoć. Mentalno mi je rekao da se zaustavim. Tada sam prvi put čuo riječi u svo joj glavi, ali ne i posljednji. Na mjestu sam se zaustavio i Chan mi se približio. Vidio je da sam u škripcu.
"Smiri se, prijatelju", rekao je. "Tvoja majka te ne može ni vidjeti ni čuti. Veza među vama proteže se iza fizičke smrti i ona na neki način zna da si tu. Sad ćeš morati otići i nećeš se vratiti sve dok ne naučiš nadzirati emocije. U tim posjetima morat ćeš se prilagoditi emocionalnim vibracijama roditelja koji još žaluju za gubitkom sina jedinca. Žalost uznemiruje eter oko njih. Žalost njihovih misli povrijedila te je kad si stupio u njihovo mentalno područje. Držao sam te dalje od tih okolnosti i tako ti dao vremena da se prilagodiš i u sebi ojačaš. Da si ovdje došao ravno s bojišta, ne bi više nikada htio otići. Na kraju bi ipak odlučio otići, ali ne bi se mogao odvojiti od vibracija svoje obitelji. Dom bi u tom slučaju po stao tvoj zatvor i ti bio ostao vezan zemaljskim emocijama. Bez moje pomoći ili pomoći medija koji bi se bavio tobom mogao bi ostati zatvoren u tom zatvoru još dugo nakon smrti svojih roditelja."
Chan je koraknuo naprijed i stavio mi ruku na rame. U trenutku smo se vratili u baraku. Činilo se kao da nismo ni otišli iz nje, iako sam dobro znao da sam se na tih nekoliko prolaznih trenutaka vratio onima koje sam volio.
"Rekao sam ti da će to biti iznenađenje", napomenuo je Chan. "Nisam te namjeravao time uznemiravati. Želio sam ti samo pokazati da možeš posjetiti svoje voljene. Uskoro ćeš moći putovati na zemaljsku razinu kad god zaželiš. Najprije moraš steći više nadzora i, naravno, više snage volje. Sad ću te napustiti da se možeš odmoriti i razmišljati o prvim kora cima u slobodi."
Chan je stajao sa strane, a u sljedećem je trenutku nestao.
Pogledao sam po sobi u nadi da ću naći nekoga za raz govor. Ali, ne! Cijeli je prostor bio samo moj. Došao sam do postelje, legnuo i počeo razmišljati o Chanovim posljednjim riječima: "Tvoji prvi koraci u slobodu". Vjerojatno je time mislio na moj prvi pokušaj putovanja do barake. Pomislio sam na mamu i na zadovoljstvo jer mi je pružena mogućnost daje posjetim. Želio sam je zagrliti, kazati joj daje sa mnom sve u redu i da smrt ne postoji. O, mama, da me barem mo žeš vidjeti! Imam ti toliko toga ispričati.
Moje su misli odlutale u djetinjstvo. Mama je jako pazila na mene, pogotovo kada sam bio bolestan. Možda zato što sam bio jedino dijete. Znao sam je smotati oko malog prsta i uvijek mi je dala sve što sam želio. Kad je bila ljuta na mene, naslonio bih glavu na njeno rame i rekao da mi je žao. Ni mama ni ja nismo bili svjesni da to nije najbolji način da me pripremi za život. To je vrijedilo pogotovo za školu, gdje su me svi zadirkivali jer nikada nisam reagirao na iza zove. Trčao sam iz škole kući i skrivao se u očevu šupu. Bio sam ljut na sebe jer sam dopustio da me zadirkuju. Supa je postala moja tvrđava i moje nebo. Tamo sam razmišljao što ću napraviti onima koji su me strašili. Obećao sam si da me, kad odrastem, nitko više nikada neće udariti.
U svojim tinejdžerskim godinama napokon sam se naučio brinuti za sebe i iznenađen ustanovio da su mnogi od onih koji
su me prije zadirkivali i plašili sad htjeli postati moji prijatelji. Mama je bila i dalje jako brižna i pazila je na mene koliko je mogla. Vjerovala je da je čistoća najvažnija stvar nakon crkve i vjere. Brinula se da uvijek imam čistu odjeću. Imali smo više sreće od većine ostalih obitelji, jer je otac imao dobar posao. Bio je voditelj stolarske radionice. Nosio je tamno odijelo s prslukom i vodio računa o tome da njegov džepni sat uvijek pokazuje točno vrijeme. Nikamo nije išao bez svoga polucilin- dra. Ako bi ga netko pitao za šešir, odgovarao bi: "Nosim ga u znak poštovanja, momče". Bio je tipičan otac iz doba kralja Edvarda. Nikada mu nisam prigovarao.
Do rata sam živio smirenim životom, a onda je zavlada la panika. Prijatelji i rođaci pozvani su u vojsku. Posvuda su se vidjeli plakati i natpisi: "Domovina te treba! Pridruži nam se SAD!" Kad je počeo rat, bilo mi je osamnaest godina. Ni sam znao ništa o svijetu, a kamoli o borbi i ratu. Ali svejedno sam se s velikim oduševljenjem pridružio. Svoje sam osjećaje iznio ocu i objasnio mu zašto se želim pridružiti grenadirima. "Razmisli još o tome", rekao je. Kad sam se okrenuo prema mami, njena je glava bila duboko pognuta. Znao sam o čemu razmišlja. Otišao sam u gostionicu na kriglu piva. Neko vri jeme sam s prijateljima razgovarao o ratu. Kad sam se vratio kući, pazio sam da nekoga ne probudim, jer je već bilo kasno.
Čuo sam mamin glas, zastao i prisluhnuo: "Harry, što će se dogoditi s našim sinom sad kad divlja rat? Ne želim da ide u vojsku". "Mama", odgovorio joj je otac, "ako je Bož ja volja takva da ga prime u vojsku, morat će ići. Više nije dijete, a svaki muškarac mora izvršiti svoju dužnost prema domovini."
Dok sam išao do svoje spavaće sobe, čuo sam jecaje. Mama nas je obojicu jako voljela i sve bi napravila da nas
zadrži u svojoj blizini. Očev odnos prema životu bio je drukčiji. Nalagao je i uživao poštovanje, iako se pod tvrdom vanjštinom skrivao duboko odani otac. Bio je glava obitelji, a mama se brinula da sve bude na svojem mjestu. Da joj se ne što dogodi, otac bi bez nje bio potpuno izgubljen. Nije znao kuhati, čak ni složiti postelju.
Prolazili su tjedni. Na kraju listopada primio sam pismo u kojem su me obavijestili da sam primljen u vojsku te da se javim u Caterham do 6. studenoga. Dani su sada brzo prolazili. Mama me je pitala želim li ići s njom u crkvu. Znala je da mi se to ne sviđa, ne zato što ne vjerujem u Boga, nego zato što sam mislio da je to za mekušce. Osim toga, želio sam provesti što više slobodnog vremena s prijateljima. Radio sam pet i pol dana u tjednu i imao malo vremena za sebe.
Vidio sam da je mama čvrsto odlučila, zato sam i pristao. Župnik mi je kimnuo glavom kada me ugledao. Moja ga je nazočnost iznenadila. Poslušao sam misu i otpjevao nekoliko pobožnih pjesama. Na kraju je mama kleknula, a suze su joj tekle po licu dok je molila: "Dragi Bože, pazi na moga sina". Kleknuo sam kraj nje i zagrlio je: "Sa mnom će sve biti u redu. Stvarno".
Došao je dan kad sam se trebao oprostiti. Roditelji su me odveli na stanicu, tu me puno puta zagrlili i ispratili sa suza ma. "Pisat ću vam!" viknuo sam im kad je vlak krenuo. Bio je pun mladića, dragovoljaca i onih koji su dobili pozive da se bore za kralja i domovinu. Uvjeren sam, da je itko među nama znao kako zadnji put vidimo svoje voljene, ne bi išao u rat. Otkad živim drugi život, shvatio sam da je sudjelovanje u vojsci unaprijed odlučeno sudbinom. Kući sam pisao broj na pisma i u njima opisivao događaje i tragedije na bojištu. Sve drugo je povijest.
Moje misli prekinuo je netko jako tresući postelju. "Usta ni, lijenčino jedna!" Samo je jedna osoba imala tako dubok glas. Podigao sam pogled i ugledao Billa, koji je stajao do tjeran kao iz izloga. "Billy, izgledaš jedinstveno. Prekrasno odijelo. Sto si radio?" upitao sam ga.
"Svašta pomalo", rekao je. "Išao sam po trgovinama i dobio nekoliko stvari. Zatim sam sjeo i dugo razgovarao s nekim čovjekom iz Indije. Vrlo je zanimljiv. Dugo smo raz govarali o toj zemlji. Usput, gdje si ti bio? Bio si ovdje, slje dećeg trenutka više te nije bilo."
"Odveli su me da posjetim svoje roditelje", rekao sam. "Bilo je to doista iznenađenje. Zadnje što bih očekivao. Sa mim tim što sam ih vidio, dobio sam novu snagu, ali mi je to prizvalo stara sjećanja. Nedostaju mi, ali sad znam da ćemo jednoga dana ponovno biti zajedno. Dotad imam uspomene."
Osjećao sam se pokajnički, zato sam upitao Billa želi li se pro šetati: "Znam za jedan park koji je u blizini". "S velikim zadovolj stvom", odgovorio je. "Trebam dvije minute da se presvučem."
Usmjerili smo se prema parku i samo smo jednom upitali za smjer. Uskoro smo stajali na vratima. Kad smo ušli, trava je izgledala i mirisala kao ljubičice. Kad sam se okrenuo, vidio sam da nigdje nije bilo tragova naših stopala. Zastao sam i pola ko dignuo jednu nogu. Trava se odmah vratila u prvobitni polo žaj. Izgledalo je kao da nitko ne hoda po njoj. Pozdravilo nas je obilje cvjetnih gredica, razmještenih u obliku riječi "Dobro doš li!" Omamljujući miris cvjetova budio je osjećaje mira i sreće.
Okrenuo sam se i upitao Billa osjeća li i on isto. "Da", odgovorio je. "Kakav prekrasan kraj. Pitam se kako im to uspijeva?" "Ne znam", rekao sam. "Pođimo dalje."
U parku je bilo puno ljudi, neki su se šetali držeći se za ruke, drugi su razgovarali u skupinama. Kad smo prolazili pokraj skupine djevojaka, čuo sam vruću raspravu. Tipično za žene, pomislio sam. Pripadale su onima koje stalno traže jednaka prava. Sjetio sam se da različitost stvara svijet i da ovaj kraj nije nikakva iznimka. Nastavili smo šetnju i nakon nekog vremena došli smo do kuće. Vrata su bila otvorena i znatiželjno sam ušao.
Unutra je sjedio muškarac i u lonce sadio različite biljke. Vrtlar, pomislio sam. Izgledao je sretan u svom poslu. Okre nuo se da nas pozdravi i pritom nije pomaknuo usnice. Odjed nom je njegov glas zazvonio u mojoj glavi. Odmah sam se okrenuo prema Billu i upitao je li ga i on čuo. Potvrdio mi je: "Njegov sam glas čuo u glavi. Kako je samo to napravio?"
"To sam jednom iskusio s Chanom", odvratio sam. "Pri je sam mislio da svi na ovoj razini za govor koriste glasni ce." Vrtlar je ustao i gurnuo stolicu ispod klupe, nasmijao se, okrenuo se prema nama i ponovno progovorio. Ovaj put na uobičajeni način.
"Moji mladi prijatelji, nemojte misliti da svi govore samo kroz grlo. Mnogi upotrebljavaju oba načina sporazumijeva nja. Uživam u uređivanju parka i svoga uma. Vježba čini majstora. Sto mogu učiniti za vas gospodo?"
Bili i ja imali smo isto pitanje u mislima i obojica smo gotovo istovremeno progovorili: "Kako to da ste tako lijepo uredili park?" upitao sam. "Vjerojatno je trajalo cijelu vječ nost da se ostvari toliko ljepote."
"Nisam ja stvorio park", odgovorio je. "Samo sam našao pravi kraj. Drugo su napravile duše sa sedme razine snagom volje. Jedina je namjena parka da služi rekreaciji ljudi poput vas. Iako radim na ovoj razini, to nije moj dom." "I mislio sam da niste jedan od nas", bubnuo sam i zacrvenio se po stavši svjestan svojih riječi.
"Ne brini se", rekao je. "Točno znam što misliš. Imaš pra vo. Nisam s te razine. Možemo raditi na različite načine, a ja pomažem ovako. To je posao koji volim. Park održavam već puno godina, a svaki dan se osjećam kao da mi je prvi dan."
"Vrlo zanimljivo", rekao sam, a htio sam upitati kako su stvorili park. Vrtlar mora da je pročitao moje misli, jer je od mah počeo objašnjavati nastanak parka. "Sve se temelji na ljubavi", rekao je. "Ljubav ga je rodila i ljubavlju ga održa vam u obliku koji vidite. Kad bi se ljubav na tren rasplinu- la, park bi se raspao na osnovne elemente. Razvijenije duše znaju ostvarivati na neki konačan način, ali ne beskonačno. Samo Bog može vječno održavati svoja ostvarenja. Želite li pogledati ostale dijelove parka?"
"Da, molim", rekao sam i pogledao Billa, koji je kimnuo glavom. Dok smo šetali, primijetili smo da nigdje nema staza. Trava je bila nezemaljske boje i sastava. Drveće je raslo u sku pinama. Išli smo pored brojnih cvjetnih gredica, a svaka je bila ljepša od prijašnje. Zrak je odisao božanskim mirisom koji je svaki moj udisaj ispunjavao mirom. Razmišljao sam o onome što mi je Chan govorio. Imao je pravo: Bog je sverazumijeva- jući. Divio sam se izražajnom obliku nevidljivoga Boga.
"To si vrlo lijepo rekao", rekao je vrtlar. "Čuo sam tvoje misli." Zaboravio sam da može čitati misli. Zapanjio sam se kad mi je rekao više o mojim mislima. Kasnije sam se na to naviknuo. Išli smo prema snažnim hrastovima različitih obli ka i veličina. Vrtlar nas je zamolio da pričekamo, a sam se uputio prema jednom od stabala. Sa zanimanjem smo pro matrali kad je na njega položio ruke. S točke na kojoj smo stajali vidio sam da razgovara s njim. Kad se vratio, Bili ga je upitao što je napravio.
"Razgovarao sam s drvetom. Vidim da te još nisu naučili sporazumijevanju s prirodom." Bili se nasmijao i upao mu u riječ: "Sto time mislite, razgovarati s drvećem, kolega?!" U vrtlarovom glasu mogla se osjetiti posebna moć kad je Billu počeo obrazlagati Božje zakone stvaranja.
"Najprije", rekao je, "moje ime nije kolega, nego Ben. I istina je, razgovarao sam s drvetom. Iskra života koja je u nama postoji i u drveću, samo na drugom stupnju razvoja. Naučit ćeš da duh može komunicirati i da to i radi s duhom na svim drugim razinama. Znači da je taj park izgrađen na ljubavi i da je upravo stoga njegovo raslinje izuzetno lijepo. Sve Božje stvaralaštvo pozitivno reagira na ljubav. To drvo je osjetilo moju ljubav, iako ne razgovaram s njim kao što bih razgovarao s tobom. Njegova niža razina svijesti razumi je moje misli i reagira usavršavanjem, zato da ugodi drugi ma. Kad pomisliš - kako prekrasan primjerak, drvo raste na tu misao. Gospodo, sad vas molim da me slijedite."
To što smo vidjeli ne može se opisati. Ljepota je nadmaši la svako zemaljsko poimanje nebesa. Nakon dobrih dvadeset minuta hoda došli smo do velike cvjetne gredice. Boje cvi jeća prelijevale su se jedna u drugu. Svaka je bila na svom mjestu. To je bio san svakog vrtlara. Miris koji se širio iz gredice bio je božanski i pokrenuo je egzotične misli. Okre nuo sam se prema Billu da vidim njegovu reakciju. Na licu mu se vidio odsutan pogled, kao što sam i očekivao. Znao sam da su ga misli odvele natrag u važno razdoblje njegovo ga života, sretno razdoblje, mogao bih dodati.
"Je li sve u redu, Bille?" zapitao sam. Iz njegovih prsa izi šao je samo dubok uzdah.
"Da, Jime", odgovorio je. "Taj miris na mene čarobno utječe. Potaknuo me je na razmišljanje o svim dobrim stva rima koje su mi se dogodile u životu. Ne mogu se sjetiti ni jednog lošeg iskustva. Doista sam sretan što sam ovdje. Tko bi samo mislio da postoji takvo mjesto? Da ljudi to znaju, htjeli bi ovdje doći prije nego dođe njihovo vrijeme. To ne bi bilo pametno, jer mi se čini da se sve događa s određenom namjerom."
"Razumijem na što misliš", rekao sam. "Kad bi nam se svi htjeli pridružiti, na Zemlji više nitko ne bi ostao."
U razgovor se sad uključio Ben: "Imaš pravo. Ruže imaju hipnotički učinak koji dopušta duši da vidi samo lijepe stva ri u svom životu. Uskoro ćete biti potpuno izvan tijeka ne gativnih misli. Kod stvaranja tog parka ni jedna stvar nije zanemarena. Od trave po kojoj hodate do zraka koji udišete. Sve je u potpunom skladu. U sebi ćete začuti poziv za diza nje na višu razinu, koji će vas voditi dalje".
"Vrlo zanimljivo", rekao sam. "Biste li nam ispričali nešto više o nastanku parka?" I Bili je zacvrkutao: "Dajte, molim vas".
"Pojednostavnit ću koliko god je moguće", rekao je Ben. "Kao što sam već spomenuo, park je nastao s ljubavlju i iz ljubavi. K sebi je privukao visokorazvijena bića koja slič no razmišljaju i koja snagom volje mogu ostvariti izuzetnu ljepotu. Najprije se rodila ideja. Ta je ideja dovela do želja za ostvarivanjem. Počela se oblikovati misao. Zatim je pri vukla još razvijenije duše koje su svojom moći dostigle željeni oblik. Kad je plan bio gotov, dobili smo blagoslov za dovršenje. Najprije je skupina ostvarila mentalnu sliku plana i čuvala je u mislima sve dok nije postala savršena. Združe na snaga volje skupine subjektivni je izgled parka oblikovala u objektivnom svijetu u kojem ga sad gledate. Morate znati da je ta razina vaša, a ne njihova. To im otežava održavanje koncepcije parka, iako su jako dobro upućeni u duhovno i mistično razmišljanje."
Bili me je pogledao dignutih obrva. Osjetio sam da dubo ko razmišlja i rekao: "To treba probaviti". Ben se nasmiješio: "Neka vas to ne zbuni. Razumjet ćete o čemu vam govorim kad budete imali više iskustava. Volite li glazbu?" "O, narav no", rekao sam. "Dobro", odgovorio je. "U parku je fantasti čan prostor namijenjen glazbenim skupinama. Želio bih vam ga pokazati."
Prošli smo parkom. Ben je opisivao pojedina stabla. Usko ro smo došli na brdo, na čijem je vrhu bio glazbeni paviljon. Iako nije bilo sunca, blistao je kao dijamant. Već sam se za želio glazbe, nisam je čuo otkad sam napustio zemaljsku ra zinu. Ulaz su ukrašavala prekrasna vrata što su se otvarala na predivno mramorno stubište koje je vodilo do sjedala. Popeli smo se stubištem i odabrali sjedala. Ben se sklonio i rekao: "Moram se vratiti na posao. Nadam se da ćete uživati".
Zahvalili smo mu i upitali smijemo li ga opet posjetiti. Nasmijao se, zamahnuo i već ga nije bilo. Okrenuo sam se prema Billu i rekao mu: "Ugodan čovjek. Što kažeš?" "Istina je, Jime", odgovorio je. "Pitam se kako dugo je već ovdje." "Na to ne znam odgovoriti, jer se pitam i kako dugo smo nas dvojica ovdje. Budući da nema noći, niti ičega čime bih mje rio dane, potpuno sam izgubio osjećaj za vrijeme. O tome ću pitati Chana. Glazbenici su spremni."
Vrijedilo je čekati. Glazba je premašila sva moja očeki vanja, dirigent je u izvedbu uložio cijelo svoje znanje. Još me je više zapanjio učinak glazbenika na eter. Iznad njihovih glava dolazilo je prekrasno svjetlo, note su vibrirale i stvara le raznobojne nijanse. Bile su plave, ružičaste i svijetloljubi- časte, a kroz njih su se prelijevale zlatne zrake. I sam dirigent postao je dio ritma. Oko njega se mogla vidjeti svijetloplava svjetlost koja je, dok je dirigirao, istovremeno sjala s vrhova njegovih prstiju. Kako je glazba postajala jača, postajala je jača i boja svjetlosti oko dirigenta. Mijenjala bi se od svi- jetloplave do indigo plave i širila se u prostor. Ostajali smo bez daha.
Kad je glazba postala jača, oko glazbenika su se pojavi le nove boje. Bilo je to slično gledanju kroz kaleidoskop, a puno ljepše od bilo čega što sam vidio na Zemlji. Svaki je glazbenik bio u potpunom skladu s drugima. U jednom je trenutku publika pjevala uz glazbu. Kad je izvedba završila, dirigent se poklonio i zahvalio. Svjetlo oko glazbenika brzo se ugasilo. Ostala je samo svijetloplava boja oko dirigentove glave i ramena. Ozračje je bilo pozitivno i napunilo nas je energijom. Sretni, vratili smo se u svoje prebivalište.
Kad smo stigli, pozdravio nas je narednik, rekavši: "Na dam se da su gospoda proživjela zanimljiv dan". Ton glasa nedvojbeno je ukazivao na to da nije zadovoljan nama: "Če kam vas da vam kažem za sastanak na koji svi morate doći". Dok smo išli prema dvorani, narednik je išao barem pet ko raka ispred nas. Tu i tamo se okrenuo da nam kaže kako smo zakasnili. Kad smo ušli i sjeli, sastanak je započeo.
"Dobar dan, gospodo", pozdravio je govornik s govornice. "Okupio sam vas da vam kažem dobre vijesti. Rat je završio. Njemačka se predala."
Čuli su se uzvici odobravanja. Mnogi su se ustali, mahali rukama, drugi su nepomično sjedili. Bili se okrenuo i snaž nim zagrljajem gotovo mi oduzeo dah. Hvatao sam zrak i, sav crven u licu, jedva uzviknuo: "Za ime Božje, Bille, daviš me!" "Oprosti, Jime. Potpuno me zanijelo."
Zapovjednik je pozvao da se smirimo.
"Doista dobro, gospodo, doista dobro. Istina je da je rat završen na zemaljskoj razini i nadam se da će se smanjiti broj mladih duša koje dolaze na našu razinu. Ali, naš posao tek počinje. Borba između sila dobra i zla na nižoj astralnoj razini i dalje traje. Sad se borba odvija u našu korist, ali ne prijatelja ne treba podcjenjivati. Zle sile još nisu poražene. Samo su promijenile područje. Neće se morati dugo čekati, a izbit će negdje drugdje na zemaljskoj razini. To će prou zročiti još puno neugodnosti prije nego se ljudi odvrate od uništavajućeg materijalističkog puta. Materijalizam može dovesti do ratova između braće i sestara i tako uzrokuje neizmjernu patnju. Nadajmo se da su ljudi nešto naučili iz ovog rata. Nazvali su ga Velikim ratom, a u ratovima nema ničega velikoga. Vlade moraju raditi zajedno da ostvare bo lji svijet za djecu sutrašnjice. Kad zle sile preuzmu kontrolu, nikada nema stabilne vlade. Prije ili kasnije okrenu se sebi. To dovodi do anarhije, koja ne dopušta slobodu izražavanja. Ljudima oduzima slobodu i volju i nadomješta je strahom, što dovodi do tiranije i živoga pakla. Na Zemlji sad proslav ljaju kraj rata i mi ćemo im se pridružiti. Ponovno ćemo se sastati, a sad doviđenja i neka vas Bog blagoslovi."
Osjećao sam se praznično. Dvorana je bila puna smijeha i pjesme. I Bili i ja smo se pridružili i ostali do trenutka kad smo osjetili da je vrijeme za povratak u naše prebivalište. Prije nego je ušao Bili je rekao: "Mislim da ću se otići još malo prošetati." "Da idem s tobom?" upitao sam ga. "Ne", rekao je. "Ovaj put bih radije išao sam."
Zabrinuo sam se, jer sam osjetio daje Billa nešto pogodi lo. Nisam htio da ostane sam, zato sam se još jednom ponu dio da ga pratim. Bio je odlučan u želji da ostane sam. Znao sam da mu se ne može dogoditi ništa loše, zato sam se po zdravio s njim. Istovremeno sam imao osjećaj da ga možda više nikad neću vidjeti. Ali, to je bilo glupo, zato sam zabo ravio na te misli. Kad sam ušao, bio sam sam. Svi drugi su još slavili. Sad sam imao vremena za razmišljanje, a to nije bilo dobro. Odao sam se samosažaljenju, pokušavao sam se lišiti tog osjećaja, ali me stalno iznova obuzimao. Bio sam ljut, zato sam sjedio i mislio o mjestima kojima me je vodio Chan. Jezero u kojem sam se okupao i dalje se pojavljivalo u mojim mislima. Skočio sam sa stolice, oduševljen odlukom da se vratim na to mjesto. Dobro, pomislio sam, pa pokušaj mo. Zatvorio sam oči, pomislio na jezero i čvrsto održavao sliku u umu. Usmjerio sam volju na misao i počeo vući. Pre plavio me je osjećaj lakoće i gibanja. Ovaj put nisam otvorio oči.
Pljus! Bio sam u vodi, umjesto na obali. Prokletstvo, već sam vjerovao da sam ovladao tehnikom. Stigao sam, a sad sam znao da ću se sljedeći put usredotočiti na obalu. Ski nuo sam odjeću i vratio se u vodu. Plivao sam gore-dolje ne kih sat vremena i razmišljao o svršetku rata. Zapovjednik je imao pravo. U ljudskoj je prirodi da uvijek traži razloge za borbu. Pitao sam se hoće li čovječanstvo nešto naučiti. Obu kao sam se. Dok sam obuvao cipele, čuo sam smijuljenje iza drveća. Znatiželja je usmjerila moj pogled prema glasu. Mo gao sam pogoditi. Chan, sa svojim dobro poznatim širokim osmijehom na licu, sjedio je na jednoj od stolica. Moju su pozornost privukla njegova stopala. Ispod ruba njegove odje ća provirivala je najneobičnija mačka koju sam ikad vidio.
"Sto je to?" upitao sam. "Pa, naravno, mačka", odgovo rio je, "zar ne vidiš" "To znam", rekao sam. "Ali koje vr ste? Takvu još nisam vidio." "Sijamska", objasnio je. "Zove se gospodin Chow i moj je prijatelj." "Želite reći, vaš ljubi mac?" "Ne", odgovorio je, "to mi je pravi prijatelj. Da mi je ljubimac, ja bih bio njegov gospodar. Tu ne možeš vladati ni jednim bićem koje ima svoju snagu volje. Izražavanjem ljubavi prema Chowu i dopuštanjem potpune slobode osta jem njegovim prijateljem već godinama. Uvijek me iznova posjećuje." "Imam pitanje", rekao sam. "Kako ste znali da sam ovdje?" "Sasvim jednostavno", odgovorio je. "Misao o jezeru poslao sam u tvoj um. Moja je dužnost da se brinem za tebe, a to znači da moram znati što misliš i što radiš." Već sam počeo odgovarati, kad me je prekinuo: "Ne govori ni šta. Bila ti je potrebna pomoć, ja se nisam htio neposredno umiješati. Najviše što sam mogao napraviti bilo je da ti usa dim misao. Ostalo si mogao sam napraviti. Mislim da ti je išlo dobro. Rado bih ti čestitao na uspjehu. Ovaj put si samo malo zakazao, ali vježbom ćeš usavršiti tehniku. Slijedi izne nađenje. Idemo na petu razinu".
"Mislio sam da ne mogu ići tamo dok ne budem spre man", pobojao sam se. "Odlično ti ide, otkad si ovdje došao, puno si naučio. Stečeno je znanje utjecalo na tvoje mentalne atome koji sad vibriraju puno brže. Kad se to dogodi, mo ramo ubrzati i tijelo, inače ga um sagori. U većini slučajeva tijelo ne zaostaje za umom. U tvom je slučaju učenje o istini postalo hrana tvom umu i već te vodi u stanja oduševljenja. Zato ćeš uskoro biti spreman za sljedeću razinu. Sadašnja razina služi razlikovanju zrna od korova. Tvoja sposobnost brzog učenja svrstala te u zrna. Kad se razviješ za sljedeću razinu, moraš znati da tvoj posao počinje iskrenošću. Sve što si naučio, ostvarit ćeš. Ovaj dar će ti pokazati u kojem smje ru djeluješ."
Prvi put u životu ostao sam bez riječi. Tiho sam stajao ispred Chana sve dok mačak nije skočio u njegovo naruč je. Bilo je jasno da ima svoju pamet. Činilo se da razgovara s Chanom, koji ga je razumio. Gospodin Chovv bio je prva domaća životinja koju sam sreo od odlaska sa zemaljske ra zine.
irida
edin.kecanovic
bglavac
