Sad sam trebao odlučiti kako se vratiti kući, pješice ili snagom misli. Proživio sam prekrasan dan i odlučio se za lakši put. Brzo sam se pojavio u svom vrtu. Kad sam otvorio vrata, na jednoj od stolica ugledao sam lik i odmah prepo­ znao Chana. Upitao sam ga što radi. Razveselio sam mu se, ali istovremeno me iznenadila njegova nazočnost.

"Svratio sam samo usput da vidim kako si se snašao", re­ kao je.

Znao sam da Chan ništa ne radi bez određene namjere. Morao je imati razlog za posjet. Baš kad sam ga htio pitati o tome, preduhitrio me je riječima:

"Žao mi je ako sam te uznemirio." "Opet mi čitaš misli", rekao sam.

"Da, na neki  način. Pitaš se  o  životu  životinja na ovoj razini. Još prije nego što si se upitao, znao sam jer sam se povremeno uključivao u tvoje misli. Budući da imam malo slobodnoga vremena, mislio sam da ti mogu djelomice od­ govoriti. Morat ćemo posjetiti zemaljsku razinu. To što ćeš vidjeti možda će te ražalostiti. Razmisli o tome. Kad budeš spreman za putovanje, reci mi."

Chan je bio vrlo lukav. Znao je da će tako pobuditi moju znatiželju. Malo sam oklijevao, a onda rekao: "Sad je pravi trenutak".

Nasmijao se i podigao ruku prema meni, a ja sam lagano u nju položio svoj dlan. Prošlo je samo nekoliko trenutaka i već smo se pojavili na jako zamagljenom mjestu. Obuzeo me snažan osjećaj straha kad smo se uputili prema zgradi. Izgledala je kao oronuli štagalj. "Gdje smo?" zanimalo me je. "Stojimo pred klaonicom", odgovorio je. "Ovdje dovode životinje i puno prije nego što bi okončale zemaljski život usmrte ih injekcijom. Prerade ih u hranu." "A zato sam osje­ tio toliki strah?" "Da, jer si osjetio osjećaje tih životinja uoči smrti. Cijelu zgradu obavija aura straha. Životinje su napete od straha od smrti i prije nego uđu. Kad jedemo meso, škodi nam prije svega taj strah, a ne samo meso. Može prouzročiti više vrsta mentalnih i fizičkih problema."

"Nikad nisam pomislio da te životinje toliko trpe", sa sra­ mom sam izgovorio.

"Vrlo je malo ljudi toga svjesno", odgovorio je Chan. "Nisu još došli do spoznaje da je svaki život svet. Životinj- sko kraljevstvo bilo je povjereno čovjeku zato da životinja­ ma pomogne dosegnuti božanstvo, a ne da ih jede."

"Kamo idu sve te životinjske duše?" upitao sam. "Osim nekoliko kućnih ljubimaca, nisam vidio niti jednu."

Chan me pozvao da ga slijedim. Išli smo uz zgradu do stražnje strane. Zaustavio sam se. Deset metara od mjesta na kojem sam stajao iz zemlje je pristizao vrtlog bijele svjetlo­ sti i dizao se sve više izmičući pogledu. Brojni ljudi, obučeni u plave kaftane, vodili su životinjske duše u svjetlost u kojoj su životinje naprosto nestajale. Okrenuo sam se prema Cha- nu i upitao što se događa.

"To je duga priča, Jime. Mogu ti ukratko objasniti. Živo­ tinje koje vode u svjetlost vraćaju se svojoj skupini  duša. Svaka je životinja dobila nekoliko iskustava iz zemaljskoga života, a ta se iskustva združuju i pomažu u razvoju zajed­ ničke duše. Kad zajednička duša dosegne dovoljnu vibraciju, razvije se do razine čovjeka."

"Hoćeš reći da životinje ne prežive smrt kao mi?" upitao sam ga. "Upravo tako", odgovorio je. "Čovjek preživi prije­ laz koji se naziva smrt. Životinjske duše koje dovedu u svje­ tlost konačno će imati mogućnost hodati na dvije noge. Time mislim da će postati svjesne svoje prave prirode, iako je do toga još dug put. Jime, moraš razumjeti da ništa ne umire, samo se razvija."

"Sto će se dogoditi s kućnim ljubimcima koje sam vidio? S tvojom mačkom, na primjer?" upitao sam. Chan je odgo­ vorio: "Životinje koje si vidio na svojoj razini tamo su zbog ljubavi i ljubaznosti njihovih gospodara sa zemaljske razine. Nakon nekog vremena preživjet će prijelaz nazvan smrću. Možda će njihov unutarnji poziv postati tako  snažan da se neće moći na njega oglušiti. Povući će ih k njihovoj skupini. I njihovi čovječji prijatelji razvit će se do stupnja kad će ra­ zumjeti i s blagoslovom ih pustiti da odu."

"Puno još moram naučiti", rekao sam. "Mogu li još samo nešto pitati?" "Naravno, ako želiš", odgovorio je Chan. "Tko su ljudi koji vode životinje u svjetlost?" Chan je na trenutak zastao. Osjetio sam da je jako ponosan na posao tih duša. Uzdahnuo je i progovorio: "To su svjetlonoše. Tu zadaću uvijek obavljaju  visokorazvijena bića koja  su tome potpuno posvetila svoje živote." "Poznajem li ih?" upitao sam. "Ne, Jime, sve dok se ne razviješ toliko da možeš shvatiti njihovo djelovanje", glasio je Chanov odgovor.

Došlo je vrijeme za putovanje kući. Nakon dolaska Chan je još neko vrijeme posjedio sa mnom. Razgovarali smo o dnevnim događajima, sve dok nije osjetio da  moram  biti sam. Zahvalio sam mu za odgovore iz prve ruke. S Chanom sam do tog trenutka već uspostavio duboko prijateljstvo, u njemu sam vidio oca.

Naše me je putovanje iscrpilo pa sam se morao odmori­ ti i sabrati misli. Soba za meditaciju bila je idealan prostor. Kad sam prekriženih nogu sjeo na pod, preplavio me čude­ san osjećaj mira. Cijeli je prostor bio živ od energije koja je visoko uzdigla moju svijest. Mogao sam uspostaviti dodir s Božjom snagom u sebi i poslušati riječi ohrabrenja koje su mi pritjecale u um. Slušanje je prava umjetnost meditacije. Puno se ljudi moli Bogu za pomoć i vodstvo, a ne trude se poslušati riječi i slijediti ih.

O Božjoj ljubavi uče nas čim smo sposobni prihvatiti nove uvjete života nakon smrti. Ne radi se o apstraktnom Bogu kakvog ga poznaje većina ljudi na Zemlji. Ovdje spoznamo da je Bog u srcu svih i svega; to je ona sila koja se pretače kroz cijelo stvaralaštvo. Sebe istinski upoznaš tek kada shva­ tiš da je Bog jedini izvor iz kojega možeš crpiti vodu života. Drugog izvora nema. Kad prihvatimo takvo poimanje Boga, nauče nas kako privući k sebi njegovu moć. A i dotad u stvar­ nome svijetu nismo prepušteni sami sebi. Može nam se činiti stvarnim, ali ostvario ga je neopipljivi Božji um, tako da nje­ gova volja teče kroz svaku sliku njegova stvaranja i svemu daje život. Na određeni način istu metodu možemo upotri­ jebiti u vlastitom stvaralaštvu. U gradnji moje kuće nije bilo zidara ni tesara. Arhitekt i duše koje su sastavile elemente sagradili su je snagom  misli.  Na  razinama  iznad  zemaljske svi  građevinski radovi  obavljaju  se  snagom misli.

U godinama koje su uslijedile koristio sam sobu za medi­ taciju više nego sve ostale zajedno. Moj život i prijateljstvo s Rose cvjetali su. Zajedno smo išli na mnoga putovanja, za­ jedno smo istraživali i upoznavali nove prijatelje. Imali smo puno toga zajedničkoga, na primjer umjetnost, u kojoj smo oboje aktivno sudjelovali.

Razvijao sam razumijevanje života biljaka i postao oduševljeni vrtlar. Jednoga sam dana u vrtu začuo unutarnji poziv da posjetim majku. Osjetio sam da me zove i da mi ša­ lje molitvu. Ovaj je put bilo drukčije, jer je poziv iz minute u minutu postajao jači. Povezao sam se s njenim mislima i za nekoliko trenutaka već sam stajao uz njenu postelju. Ali, sad to nije bila postelja uz koju sam stajao dok je spavala. Oko­ lina mi je bila potpuno nova. Kad sam pogledao oko sebe, shvatio sam da sam u bolnici. Nesvjesni majčin poziv davao mi je do znanja da je jako bolesna. Odjednom me je zbunio glas koji je rekao: "Molim vas, maknite se, na putu ste".

Sjedokosi muškarac, vjerojatno liječnik, približio se po­ stelji i nešto joj napravio. "Što se događa?" upitao sam ga. "Smijem li upitati tko ste?" odgovorio je. "To je moja maj­ ka", rekao sam, "pozvala me je."

"Čekali smo nekoga", rekao je i predstavio se. "Ja sam dr. Forbes. Kao što možete vidjeti, vaša je majka jako bolesna i ne može se očekivati da će preživjeti noć. Napravio sam za nju sve što sam mogao. Njen duh je voljan, ali tijelo slabi. Zemaljski liječnici napravili su što su mogli da joj olakšaju zadnje sate. Sad mi moramo napraviti stvari tako da tvoju majku, kad se probudi, dočeka netko tko je zna. Tako bi joj šok prijelaza bio manje dramatičan. Neće trajati dugo. Po­ gledat ću imamo li postelju za nju."

Nestao mi je ispred očiju. Nisam znao hoću li se smijati od radosti ili plakati pri pomisli da će mama opet biti sa mnom. Dok sam čekao, osvrnuo sam se po bolnici i razgovarao s drugim posjetiteljima iz astrala, koji su također čekali svoje voljene. Vrata odjela otvorila su se i ušao je otac s dvjema sestrama. Pristupili su maminoj postelji  i  sestre  su  pustile oca da bude sam s njom. Primio je mamu za ruku, povre­ meno je gladeći, i rekao: "Sve će biti u redu, draga moja. Tu sam uz tebe."

Jedva sam suzdržavao suze gledajući oca u toj žalosnoj situaciji. Znao sam da će mama biti dobro. Ali, nisam bio uvjeren za oca. Htio sam zavikati: "Gledaj, tata, s mamom će sve biti u redu. Smrt ne postoji." Ali, znao sam da me ne bi čuo. Strpljivo sam čekao uz uznožje postelje. Rekao bih da je prošlo sat vremena do trenutka kad je mama iznenada glasno izdahnula. Otac je skočio na noge: "Liječnika, liječni­ ka, dođite brzo, moja žena!"

Sestra i liječnik su došli. Liječnik je pregledao mamu i okrenuo se prema ocu: "Zao mi je, gospodine Legget. Otišla je." Otac se približio postelji i još jednom primio mamu za ruku. Suze su mu tekle licem dok ju je sav očajan gledao. Do­ pustili su mu da uz nju ostane još nekoliko minuta prije nego što su ga sestre odvele sa strane i ponudile mu šalicu čaja.

Pitao sam se što sad i već se pojavio dr. Forbes s medi­ cinskom sestrom i još dvojicom. Došli su do postelje kao da bi nešto čekali. Iz beživotnog tijela polako se digla maglica. Astralno je tijelo moje majke sad sasvim neoštećeno lebdjelo dobrih pola metra iznad postelje. Uže o kojem su mi govorili i s kojim sam bio tako snažno i dugo povezan s fizičkim ti­ jelom u majčinom se primjeru odmah potrgalo. Još nije bila svjesna što se događa.

Dr. Forbes i pomoćnici preuzeli su nadzor tako da su se okupili oko nje i dignuli je na nosila koja su donijeli sa so­ bom. Dr. Forbes se okrenuo prema meni i rekao: "Pratite nas, molim". Napustili smo bolničku sobu i ušli u drugu, ukusno opremljenu. Mamu su položili na postelju i tri su pomoćnika otišla. Dr. Forbes me je zamolio da sjednem, a za to ju je vri­ jeme pregledao da ustanovi je li joj potrebno liječenje.

Kad je završio, kratko je rekao: "S tvojom je mamom sve u redu i nije joj potrebno daljnje liječenje". Neko smo vri­ jeme razgovarali. Objasnio je da neke pacijente uspavljuju kako bi se mogli baviti  njihovom  podsviješću.  Na  klinici nisu koristili instrumente jer su sve osobe imale čudesnu lje­ kovitu auru koju su stalno punile "velike duše" odozgora.

I ja sam osjetio blaženi učinak. Osjećaj mira dotaknuo je svako vlakno mojega bića. Nisam si znao objasniti kako to djeluje, ali sam kasnije saznao. Dr. Forbes se oprostio. Prije nego što je otišao, okrenuo se prema meni i rekao: "Poslat ću sestru da se brine za majku dok se ne oporavi".

Udobno sam se smjestio i zapitao koliko ću dugo čekati da se mama probudi. Kako će se iznenaditi kad me vidi pokraj postelje! Otvorenih sam očiju sanjao o čemu ćemo sve razgo­ varati. Netko je pokucao na napola otvorena vrata i u sobu je provirila muška glava: "Mogu li ući?" "Izvolite", rekao sam. Sad su se vrata širom otvorila i ugledao sam lijepo obučeno­ ga muškaraca četrdesetih godina. Odmah iza njega stajala je mlada svjetlokosa žena obučena u haljinu boje limuna s cvjet­ nim uzorkom, bijelim pojasom i cipelama iste boje. Par mi se učinio poznatim, iako ih prije nikad nisam vidio. Muškarac je krenuo prema meni i pružio ruku: "Drago mi je da te vidim. Dugo sam čekao ovaj trenutak." Ruku mi je stisnuo u željezni stisak i protresao je da mi je gotovo otpala. "U prednosti ste", rekao sam, "jer me poznate. Ja, međutim, ne znam tko ste vi." "No, Jime, to je tvoja bakica", odgovorio je, pokazujući na ženu koja se naginjala nad posteljom. "Ja sam tvoj djed."

Ostao sam bez daha. Djeda i baku nikada nisam vidio dok sam bio na Zemlji, pa ni na ovoj razini. Umrli su prije nego sam se rodio. Upitao sam ih zašto i prije nisu uspostavili kontakt sa mnom. "Nije bilo moguće", odgovorio je djed. "Savjetovali su nam da te pustimo na miru, sve dok ne razvi- ješ duhovni um. Znam da je sad tvom ocu jako teško. Nama je to veliko veselje. Sad ćemo ponovno imati uza se svoju kćer, a znali smo da ćeš i ti biti tu."

"Razumijem, a što se sad događa s mamom?" zapitao sam. "Za nju već imamo pripremljen dom", odgovorio je. "Čim se oporavi, odvest ćemo je kući."

Vrata su se otvorila i ušla je sestra s kojom smo se već su­ sreli. Progovorila je ljubaznim glasom: "Molim vas, možete li pričekati vani? Gospođa Legget će uskoro doći svijesti. Ne želimo da doživi šok pri pogledu na sve vas. Bit će najbolje da joj objasnim što joj se dogodilo." Odvela nas je van i za­ tvorila vrata sobe za nama. Sjeli smo na drvenu klupu u hod­ niku. Činilo mi se da smo razgovarali cijelu vječnost. "Pi­ tam se zašto to tako dugo traje?" rekao sam. "Budi strpljiv, Jime", umirujuće je rekla baka. "Nadam se da je s njom sve u redu", pomislio sam. "Nakon svog tog vremena izdržat ću još tih nekoliko minuta." Vrata sobe polako su se otvorila. Izišla je sestra i rekla: "Sad možete ući, ali jedan po jedan. Budite strpljivi prema njoj, jer je duboko potresena."

Sav sam se tresao kad sam ušao, pitajući se hoće li me prepoznati. Mama me pogledala ispod posteljine. Ostao sam kao ukopan i samo sam buljio u nju.  Srce mi je skočilo u grlo. Osjetio sam da mi je lice vlažno i shvatio sam da pla­ čem. Ne znam tko je prvi progovorio. Potrčao sam prema njenoj postelji. "Jime, Jime, jesi li to doista ti, ili samo sa­ njam?" "Ne, mama, to nisu snovi", odgovorio sam nagnuvši se nad postelju, grleći je. Neko smo se vrijeme tako bez rije­ či grlili. Riječi nisu bile potrebne, barem ne u tom trenutku.

Mama je obrisala suze i zatim zabrinuto pitala kako izgleda. Utješio sam je: "Neka te tvoj izgled ne brine. Sad si sigurna i to je najvažnije. Kad dovoljno ojačaš, izići ćeš odavde." Kad je prošao najveći šok nakon viđenja sa mnom, rekao sam: "Čeka te još jedno iznenađenje". Okrenuo sam se prema vratima i povikao. "Sad je već sve u redu!" "Koga to zoveš, Jime?" upitala je mama. Prije nego što je mogla izgovoriti sljedeću riječ  vrata su se otvorila i ušla je baka. Trebali ste vidjeti izraz na majčinom licu. Bio je kao na slici. Pozdravile su se kako to i priliči majci i kćeri koje se dugo nisu vidjele. Mama je pitala je li došao i otac. "Da", odgo­ vorila je baka, "čeka vani." Ponudio sam se da ga pozovem. Sjedio je na klupi i nervozno se igrao prstima. Okrenuo se prema meni i pitao me je li sve u redu. "Da, sve je u najbo­ ljem redu. Mama te očekuje."

Djed je ustao, sredio se i popravio kravatu. "Kako izgle­ dam, Jime?" "Izgledaš čedno", rekao sam, a zatim smo ušli. Uslijedilo je  veličanstveni  ponovni susret i razgovor o sta­ rim vremenima. Odjednom je mama utihnula.  Osjetili  smo da opet pada u šok. Odmah sam je pitao što je brine. "Radi se o tvom tati. Sto će biti s njim? Dobro znaš da je bez mene izgubljen." Zaplakala je. Stavio sam ruku na njenu i utješio je: "Bojim se da će se nekako morati snaći sve dok dobri Bog drukčije ne odluči. Kad se budeš bolje osjećala, odvest ćemo te k njemu u posjet - onako kako su odveli i mene da vas vidim."

Pozorno je slušala moje riječi. U suzama, zapitala je: "Ti si me dakle posjećivao? Da sam te barem mogla vidjeti, moj bi život bio puno sretniji." "Nažalost, ljudi na  Zemlji  ne mogu nas uvijek vidjeti. Zato ponekad ostavimo znak. Više puta sam bio kod vas. Ali samo ste me jednom čuli." Ispri­ čao sam joj o događaju kad je bila s ocem u vrtu. Mama se umirila i rekla: "Svaku sam se noć molila za tebe".

"Znam, osjetio sam tvoje misli pune ljubavi. Puno su mi puta pomagale u prvim danima na ovoj razini. Ohrabrivale su me da postanem snažniji i zato sam te mogao redovito po­ sjećivati. Sjećam se tvog odmora u Devonu. Znam da je bio Devon jer sam pogledao preko tvoga ramena kad si pisala razglednicu gospođi Wilson. Razgledao sam i prenoćište u kojem si odsjela. Bilo je vrlo čisto i lijepo uređeno. Jednog dana sam vas pratio kada ste išli na plažu. Otac mi je bio smiješan s rupčićem na glavi i zavrnutim nogavicama dok je sjedio na ležaljci, lica okrenutog prema suncu. Pomislio sam da može izgorjeti. Sjećaš li se toga, mama?"

"I predobro", odgovorila je. "S izgorjelim gležnjevima bio je doista u lošem stanju. Imala sam puno posla s njim. A gle- žnjevi su ostali smiješno ljubičasti." Na trenutak je utihnula i zatim upitala: "Sad će s njim biti sve u redu, zar ne?"

"Otac će se pobrinuti za sebe. Susjeda, gospođa Wilson, u tome će mu pomoći. Uvijek ste se dobro razumjeli i uvjeren sam da će i ubuduće biti tako." Djed me potapšao po ramenu i rekao mi da je došla medicinska sestra. "Žao mi je, ali sad ćete morati otići. Vašoj je mami potreban odmor. Još ćete puno vremena provesti zajedno." Djed i baka pozdravili su se s ma­ mom. "Vratit ću se čim mi to dopuste", rekao sam. Na vratima sam još malo zastao, sve dok me sestra nije izgurala van. Sjetio sam se da je sestra u pravu - imamo još puno vremena.

"Želiš li se vratiti s nama?" upitao je djed. "Rado bismo ti pokazali gdje živimo i gdje će živjeti tvoja mama. Sve smo joj pripremili. Prilično smo dobro znali njen ukus glede na­ mještaja i ostale opreme. Kad smo saznali da dolazi njeno vrijeme, našli smo arhitekta koji je napravio nacrt i sagradio kuću. Tvoja je baka jako uživala u izradi namještaja." Baka ga je prekinula: "Vrijeme je da krenemo". "Da , draga", pla­ ho je odgovorio djed.

Baka je pružila ruku prema meni i za nekoliko trenutaka stajali smo u njenom vrtu. Vidjelo se da ga njeguju s puno ljubavi. Svaki je cvijet izgledao savršeno. Na lijevoj je stra­ ni bila malena fontana pokrivena prekrasnim ružičastim ru­ žama. Na jednoj je strani stajala klupica. Put koji je vodio prema kući obrubljivale su najneobičnije maćuhice što sam ih ikad vidio. Ispod prozora na prednjoj strani kuće nicalo je grmlje koje je noću jako mirisalo. Budući da na našoj razini nije bilo noći, pomislio sam da će morati dugo čekati taj mi­ ris. Ali zakoni fizike na našoj razini ne vrijede. Zrak je bio ispunjen slatkastim mirisom prekrasnoga cvijeća. S užitkom sam se divio ljepoti tako uzorno održavanoga vrta.

"Sviđa li ti se naš vrt?" upitala je baka. "Naravno. Tko je ovdje vrtlar?" upitao sam. "Djed i ja se brinemo za vrt. U njemu provedemo većinu vremena. Istovremeno radimo i puno drugih stvari u kojima uživamo, na primjer u umjet­ nosti. Vrtlarenje je na drugom mjestu. Pogledat ćemo i novi komad što ga je napisao Shakespeare. Bili smo na mnogim predstavama i vidjeli ga u stvarnosti. Izgleda smiješno i nije nimalo onakav kakvim sam ga zamišljala. Skromno je odje­ ven, ima kratku kosu i urednu bradu. Kad su mi ga prvi put pokazali, bila sam jako iznenađena. Zaboravila sam da se ovdje ljudi mogu promijeniti onako kako žele."

Prišli smo kući koja je više nalikovala ladanjskoj vili, ali su je oni uporno nazivali kućom, pa se nisam htio protiviti. Zidovi su bili ružičasti, okviri prozora i vrata bijeli. Ulazna vrata bila su sastavljena iz dva dijela - gornji se otvarao, a do­ nji  je ostajao zatvoren. Bršljan je obrastao jednu stranu kuće i dio krova. Na pločici na vratima pisalo je "Skladnost".

Baka i ja bili smo još u vrtu kad je djed ušao. "Dođi, Jime", pozvao me je. "Osjećaj se kao kod kuće. Želiš li šali­ cu čaja?"

"Rekao si čaj? Nisam ga pio otkad sam došao na ovu ra­ zinu. Puno vode, bez hrane, osim svježega voća. Meso mi uopće ne nedostaje. Prvih nekoliko mjeseci bilo je naporno. Sad o tome više ne razmišljam. Šalica čaja bi mi prijala. S velikim ću je veseljem popiti."

Baka je nešto promrmljala sama sa sobom, a zatim je glasno rekla: "To je jedina raskoš koju si priuštimo i jedi­ na stvar iz prijašnjega života koju nismo htjeli napustiti. Čaj ovdje nema jednaki okus kao na Zemlji". "Gotovo", rekao je djed kad je ušao s pladnjem i uputio se prema stoliću is­ pod prozora. "Sviđa li ti se, Jime?" upitao je. "Itekako", od­ govorio sam. "Baka, mogu li te nešto zapitati?" "Naravno", odgovorila je, "što?" "Mogu li te zvati Ray, umjesto baka?" "Naravno", rekla je. "Osjećat ću se mlađom."

"Mene možeš zvati Charlie", rekao je djed i sjeo pokraj Ray. Oboje su me gledali i čekali moju reakciju na prvi gut­ ljaj. "Imate pravo, to nije čaj koji pamtim." Jednu sam šalicu nekako popio, a drugu ljubazno odbio. "Rekla sam ti da okus nije pravi", rekla je Ray i nasmijala se. "Ne možemo imati sve što želimo. Zar ne? Mi smo se već naviknuli na ovaj čaj, zar ne, Charlie?" "Da", odgovorio je djed.

Vrlo dobro su se razumjeli, jer su puno vremena zajedno proveli. Upitao sam Ray što će se dogoditi s mamom i gdje će živjeti. Nekoliko dana nakon zemaljske razine odmarat će se i zatim se nada da će je dovesti ovdje. Brinut će se za nju dok se ne useli u svoju kuću. Oboje će joj pomagati da se prilagodi. Onima koji ne vjeruju da iza smrti postoji novi ži­ vot, to može biti veliki šok.

"Jime, sad ti nama reci što namjeravaš? Tvoj vođa nam je pričao da je radostan zbog tvog napretka. S lakoćom i brzo učiš. Nada se da ćeš uskoro biti u stanju raditi s njim." "Čim vidim da je mami dobro, razgovarat ću s Chanom. Odlučio sam prihvatiti njegov savjet. Mislim da će mi taj posao od­ govarati." Zatim sam im ispričao o susretu s nižim astralnim bićima s treće razine. Ray je dodala da mogu postati odličan spasitelj i da se mogu osjećati počašćenim time što su me zamolili za takvu pomoć.

Došlo je vrijeme odlaska. "Mislim da trebam ići", rekao sam i ustao. Charlie mi je stisnuo ruku. "Sad znaš gdje ži­ vimo", rekao je, "pa nas posjeti kad god zaželiš." Ray je ponovila Charliejeve riječi i zagrlila me.  Stajali su u vrtu i mahali mi dok sam odlazio. Uskoro mi je njihova kuća ne­ stala iz očiju. Uputio sam se prema svom prebivalištu. Od­ lučio sam propješačiti dio puta i tako razgledati taj dio pete razine. Znao sam da se ne mogu izgubiti, samo sam morao pomisliti na mjesto gdje želim doći. Hodao sam dobrih deset kilometara, a preostalu sam razdaljinu proputovao pomoću misli. Kod kuće sam neko vrijeme meditirao i nakon toga se osjećao kao preporođen.

Iako sam znao da će mama biti u bolnici samo dva dana, odlučio sam je posjetiti. Budući da nisam htio doći praznih ruku, nabrao sam buketić cvijeća iz svoga vrta. Pri dolasku u bolnicu iznenađeno sam primijetio da su svi zaposleni. Dvije medicinske sestre stajale su gdje i ja. Prostor je bio ispunjen rođacima i prijateljima upravo preminulih. Kad sam upitao za mamu, dopustili su mi da je na nekoliko minuta posjetim. Ugledavši me, lice joj se ozarilo. Izgledala je puno bolje. Po­ dočnjaci oko očiju nestali su, a time je nestao i izgled očaj­ nika. Pitao sam je kako se osjeća. "Nije loše. Dođi, sjedni tu pokraj mene, imam ti toliko toga ispričati." Udobno sam se smjestio na rub postelje. Ispričala mi je kako joj je dr. Forbes rekao da će uskoro napustiti bolnicu: "A kamo da idem i što ću raditi bez tvoga oca?"

"Ništa se ne brini, mama, sve smo sredili. Neko ćeš vri­ jeme biti kod djeda i bake, koji su mi dopustili da ih zovem imenom. Izgleda neobično da moj djed i baka ne izgledaju puno stariji od mene. Ali, naučio sam daje tu sve moguće." Nadugo sam govorio o svom životu i svemu što sam naučio. Primijetio sam da se mama umara. Bilo je vrijeme da idem. Pozdravio sam se i obećao da ću se vratiti kad se odmori. Pred njom se nisam mogao materijalizirati niti dematerijali- zirati jer bi mogla doživjeti šok.

Dok sam odlazio, sreo sam dr. Forbesa: "Oprostite, mo­ žete li mi reći kako je mojoj mami i kad će moći napustiti bolnicu?" "Kako se zove?" upitao je. "Martha Legget", od­ govorio sam. "Primili ste je prije dva dana."

Nisam očekivao da će je se sjetiti, jer sam znao da prima barem tucet novih duša dnevno. "Da razmislim", rekao je. "Da, sjećam se tog imena. Ako pričekate u čekaonici, pregle­ dat ću vašu mamu i reći vam kako joj je."

Sjeo sam u čekaonici. Uskoro me je pozvala sestra: "Gos­ podin Legget, a tu ste. Tražila sam vas. Oprostite što smo vas pustili čekati. Liječnik me je zamolio da vam kažem kako vaša majka zadovoljavajuće napreduje. Ujutro će moći  oti­ ći." Sestri sam zahvalio i napustio bolnicu. Htio sam priop­ ćiti dobru vijest Ray i Charlieju, i za nekoliko sam trenutaka stajao pred njihovim vratima.

"Bok, Jime!" Okrenuo sam se i ugledao Charlieja na klu­ pici pokraj fontane. U jednoj je ruci držao knjigu, u drugoj cvijet kojega je posvuda bilo u izobilju. Činilo se da uspore­ đuje cvijet sa slikom u knjizi. Napomenuo je da nisu potpu­ no jednaki. "Žao mi je da ti smetam", rekao sam, "htio sam ti samo reći da će mama već sutra izići iz bolnice."

Nisam uspio reći ništa više, jer je Charlie već skočio s klupe: "Moram odmah reći tu dobru vijest Ray. Želi sve pri­ premiti za njen dolazak." Kad smo ušli u kuću, Charlie ju je pozvao i glas s prvog kata je odgovorio: "Gore sam, dragi". Charlie je otišao k njoj, a ja sam pričekao na dnu stuba. Čuo sam njene riječi: "Moramo se pobrinuti da sve bude u najbo­ ljem redu".

"Da, draga", odgovorio je Charlie. "Ne brini se. Napravio sam što si rekla." Zaključio sam kako je najbolje da odem. Nisam im htio biti na putu. "Vratit ću se kasnije", rekao sam Charlieju, "možda je zajedno dočekamo." Mahnuo sam im u znak pozdrava i već sam bio u svom vrtu.

Na ulasku u kuću pozdravio me poznati glas. "O, tu si. Čekam te. Nadam se da nemaš ništa protiv da ovako ulazim u tvoj dom." "Uopće ne, Chan. Uvijek si dobrodošao. Dugo se nismo vidjeli i u međuvremenu se puno toga dogodilo. Sreo sam djeda i baku, a i mama je došla ovdje. Upravo sam se vratio iz bolnice." "Znam", odgovorio je Chan. "Iako ni­ sam bio s tobom, mislima smo bili povezani. Znam što se događalo. Pustio sam te samog da se možeš prilagoditi novoj sredini. Tu si morao biti i zbog maminog dolaska."

"Znao si da moja mama dolazi?" upitao sam ga. "Narav­ no", odgovorio je Chan. "Sve smo predvidjeli. Ništa nije slu­ čajno. Sad o razlogu zašto sam ovdje. Došlo je vrijeme da razmisliš o novom poslu. Slažeš li se, poslat ću ti ljude s ko­ jima ćeš razgovarati o tome. Mislim da će ti biti vrlo ugodni. Umrli su u sličnim okolnostima kao i ti i odlučili su raditi s nama. Tu su brzo napredovali jer njihove osobine odgovara­ ju takvom poslu. To bi bilo sve za danas."

Ostavio me je da razmislim o njegovim riječima. Bilo bi dobro upoznati druge ljude. Nisam se mogao lako odlučiti, ali sam u srcu znao da je to pravi put. Osjetio sam da mi je potrebna meditacija zbog povezivanja s višim silama. Sve mi je još bilo novo, ali sam brzo učio. Nakon toga osjećao bih se uvijek puno bolje.

Vrijeme je prolazilo i već je došao dan kad smo trebali ići po mamu, ali najprije sam morao otići do Ray i Charlieja. Za nekoliko sam se sekundi materijalizirao pred njihovim vratima. Charlie me je pozvao da uđem. U hodniku je miri­ salo po svježem cvijeću. "Sviđa li ti se Rayin uradak?" upi­ tao me je Charlie. "O, da", rekao sam. "Vidi se da je puno radila."

Ray me je pozdravila s vrata dnevne sobe. "To je veliki dan", rekao sam. "Da", složila se Ray. "Svi smo izvan sebe. Mamina je soba već pripremljena. U njoj su predmeti koje će odmah prepoznati i uz njih se osjećati kao kod kuće." Ray je zatim svoju pozornost posvetila Charlieju. "Nadam se da nećeš ići po nju u odjeći za rad u vrtu", rekla je. Njen glas nije ostavljao sumnje o tome tko u toj kući nosi hlače.

Charlie je bez riječi nestao po stubama. Dok smo ga če­ kali, s Ray sam razgovarao o strahu od smrti. "Kad bi ljudi samo znali za ovaj svijet", rekao sam. "Ne bi ih više bilo strah smrti. Razumjeli bi da ona vodi do sljedećeg stupnja u njihovom životu." "Imaš pravo", primijetila je Ray. "Onima koji vjeruju u ovaj život smrt nije ništa strašno. Znaju da ih čekaju prijatelji da im požele dobrodošlicu, utješe ih i pouče o načinima i djelovanju u novom životu. Znaju da se radi o nastavku života." "Točno", složio se Charlie kad se spustio stubama. "Nisi znao da je tvoja baka filozof?" "Ne, doista nisam", odgovorio sam. "Ali je", pohvalio ju je Charlie, "i stvarno je dobra u tome." "Sad dosta o tome", rekla je Ray. "Jima ne zanimaju moji hobiji, a vrijeme je da krenemo."

Uskoro smo bili pred bolnicom, a imala je najraskošni­ je gredice cvijeća koje sam ikada vidio. Prava paša za oči. Uokrug se širio ugodan, zanosan miris. Išli smo putem, ušli u bolnicu i uskoro stigli do mamine sobe. Pokucao sam na vrata i ušli smo. Sjedila je na postelji, odjevena i spremna za odlazak. Nije bilo riječi kojima bih opisao njeno nasmijano lice. Stisnuo sam njenu ručicu u svoju i poljubio je u lice. Ray ju je zagrlila. "Sretna sam da te vidim", rekla je mama. "Veselila sam se tom trenutku, i sad sam spremna."

"Možemo ići", rekao sam, "ali prije toga imam iznenađe­ nje za tebe. To je način putovanja do tvoga novoga doma." "Što imaš na umu?" upitala je mama. "Hoćemo li ići tram­ vajem?" "Ovdje nema tramvaja. Sve ću ti kasnije objasniti. Zasad te molim da me samo primiš za ruku. O, gotovo sam zaboravio zahvaliti se sestri i liječniku. Odmah se vraćam."

Otišao sam u čekaonicu i odmah našao sestru koju sam tražio. Pričekao sam da prestane razgovarati s liječnikovom tajnicom. Zahvalio sam za svu brigu što ju je posvetila mami.

Pitao sam za liječnika, ali su mi odgovorili da je trenutačno zauzet. Prenijet će mu moju poruku. Sav oduševljen, vratio sam se mami.

"Jesi li spremna?" Moja ruka je kliznula u njen dlan. "Sad jako stisni", rekao sam. Za nekoliko smo trenutaka već staja­ li ispred djedove i bakine kuće. Mama je bila sva izvan sebe. Bila je  oduševljena  ljepotom  kuće.

"O, Jime, nikad nisam mislila da će biti tako lijepo. Vrt - kako je prekrasan! Tvoj otac bit će u svom elementu kad i on dođe ovdje." I nakon smrti otac joj je još bio na prvom mje­ stu. Kakva žena! Ljepota koja ju je okruživala odstranila je i posljednje strahove povezane s prvim putovanjem te vrste. Takav način putovanja inače svakoga na početku prilično za­ straši.

"Jime, jesu li ovdje i crkve?" zapitala je. "Da, mama. Ako želiš, možeš ići u bilo koju. Mnogi koji dođu na našu stranu sačuvaju svoju vjeru i žele se povezati s organizacijom koju su podupirali na Zemlji. Ta pripadnost im daje snagu i stvara mnoga prijateljstva. Do 'istine' vode mnogi putevi."

"Sve to ne razumijem", rekla je mama. "Rado bih otišla čim prije u crkvu da zahvalim Bogu jer me je ponovno po­ vezao s mojom obitelji." "Da, mama, čim se smjestiš, odvest ću te u crkvu. Čini mi se da Ray i Charlie već postaju nestr­ pljivi. Sve su pripremili za tebe."

Ušli smo i mami pokazali njenu sobu. Dok joj je Ray gore pomagala, razgovarao sam s Charliejem. "Čini se da dola­ ze", rekao sam čuvši otvaranje vrata. Prva je ušla mama. Na sebi je imala Rayinu haljinu. Charlie i ja smo istovremeno ustali. Bili smo očarani. Ray se ponudila da mamu odvede u kupnju. Upitala me bih li je pratio. Odbio sam poziv. O žen­ skoj odjeći nisam znao ama baš ništa. "A ti, Charlie?" zani­ malo je Ray. "Ne, hvala, draga moja. Ako nemaš ništa protiv, s veseljem ću to propustiti", nasmijao se.

Objasnio sam mami da ću se vratiti kasnije i odvesti je u crkvu. Pozdravio sam se i vratio kući. Mama se oporavila. U društvu Ray i Charlieja bit će joj dobro.