Sjeo sam u naslonjač i uzeo knjigu u ruke. Prije nego što sam je otvorio, netko je pokucao. Pred vratima su stajala dva gospodina. "Dobar dan", pozdravio je niži od njih. "Po slali su nas da razgovaramo o zajedničkom poslu."
Prije nego su sjeli, predstavio sam im se. "Poznato mi je tvoje ime", opet je progovorio onaj niži. "Ovo je Harry Wil- mott, a ja sam Jack Purvis. Obojica smo vojnici. Kao i ti, umrli smo za kralja i domovinu. Bilo bi najbolje da se pobli že predstavimo. Ti počni prvi."
Harry je odmah skočio na noge. "Broj 8/12942, narednik
H. G. Wilmott, deveti bataljun, 60. divizija, 42. brigada. Broj je ono što vojnik nikad ne zaboravi, zar ne, Jime?", rekao je. "Moraš oprostiti Harriju", umiješao se Jack, "još misli da je u vojsci. Sjedni i nastavi, Harry. Nemamo puno vremena." Harry je još nešto promrmljao i sjeo. Odmah sam vidio da su dobri prijatelji.
"No, gdje sam bio?" zapitao je Harry, kad se ponovno pri- brao. "Bilo je to 15. rujna 1916. Sjećam se kao daje bilo jučer. Napadali smo iz smjera Delville Wooda prema Flersu. Deveti bataljun vodio je pukovnik Morris. Rekli su nam da se poma- knemo naprijed iz Fricourta prema streljačkim jarcima između Bronesoma i Berefy Woodsa. Zapovijed smo izvršili bez okli jevanja. Jedina loša stvar u našim preciznim pripremama bilo je besciljno pucanje iz haubica, koje su cijelo vrijeme izbaciva le plinske bombe prema Svetom Jakovu na našoj lijevoj strani. Desno do teritorijalne jedinice u redove je bio postrojen šez deseti bataljun. Došli su tek u sedam sati i dvadeset minuta. U zastoju koji je uslijedio deveti bataljun pomaknuo se naprijed i dostigao sedmi. U streljačke rovove došli su istovremeno. Teri torijalna jedinica Coldstream nije više mogla štititi desni bok i istovremeno pratiti napad. To je značilo da su tu streljačku bri gadu napali sa svih strana. Prvi val vojnika brzo se približavao iza baražne vatre; čekali su u jarcima što su ih izdubili topovski meci, čekali da se pomaknu prema cilju odmah kad baražna va tra prestane. Čete što su se približavale iz pozadine i deveti ba taljun našli su se u žestokoj vatri. Bio sam među onima koji su taj dan dočekali kraj, ali ne zbog kugle. Poskliznuo sam se i pao u jarak. Ozlijedio sam si glavu. U tim jarcima umrlo je puno vojnika. Na dnu se nakupio plin i, ako nisi imao plinsku masku, ugušio si se. Ah, kao što vidite, sad je sa mnom sve u redu."
"Prokletstvo, pa to je gotovo cijela knjiga, a ne samo krat ki opis tvoje smrti", uzviknuo je Jack. Harry se glasno na smijao. Očito se zabavljao kad bi naljutio Jacka. Završio je riječima: "Jack, sad mu još i ti ispričaj svoju priču".
"Jednog lijepog dana položit ćeš mi račune", povikao je Jack. Harry se grohotom nasmijao. "Imaš pravo, Harry", slo žio se Jack. Prsnuli su u smijeh. Najprije nisam znao čemu smijeh, a zatim mi je postalo jasno.
"No", počeo je Jack, "ovdje sam došao prije Harrija. To je bilo 25. rujna 1915. Ratovali smo na brdu Bellvvardeu. Bio sam na čelu svojih vojnika. A, zaboravio sam spomenuti da sam po činu bio natporučnik. Ostalo možete pogoditi. Po godili su me i to je to." "Reci mu i ostalo", rekao je Harry. "Molim, nastavi", rekao sam.
"No, želiš li doista, slušaj. Drugi dio moje priče vrti se oko mog oca. Kad sam umro, bio je stariji od šezdeset go dina. Puno prije toga otišao je u mirovinu i tako okončao svoj radni vijek na plantaži u južnim morima, a prije toga u kraljevoj mornarici. Nije mogao podnijeti činjenicu da me izgubio. Zato je nastavio posao što sam ga ja prije obavljao. Nekim čudom, što je poznato samo Bogu, taj uglađeni sta riji gospodin udovoljavao je svim strogim pravilima vojno ga ministarstva i tako je postao poručnik streljačke brigade. Nekako mu se posrećilo odavati se za aktivnog vojnika, zato je bio dodijeljen mojem starijem bataljunu. Kad mu je već uspjelo dospjeti tako daleko, bilo bi više ili manje logično da je došao u moj vod. No, time sudbina ne završava. Na obljetnicu moga napredovanja na čelo čete B, zapovjednik, koji je preuzeo posao, bio je ranjen, pa je mom ocu dano da zapovijeda četom koju sam vodio prije gotovo godinu dana. Sudbina je čudna stvar, zar ne?"
"Istina je", odgovorio sam. "Ovdje imamo natporučnika, zapovjednika i vojnika. Podsjeća me na knjigu 'Tri muške tira'."
Harry je ustao, pružio ruku prema nama i rekao da svoje ruke položimo na njegovu. Čim smo to napravili, iz njega je odjeknuo glas: "Svi za jednoga, jedan za sve". To je bio trenutak! Svi smo se grohotom nasmijali. Brzo sam shvatio da je Harry veliki šaljivac. Njegova snaga i hrabrost pratili su nas i kasnije. U tom trenutku pojavila se magla, a iz nje je izišao Chan.
"Vidim da ste se upoznali", rekao je. "Lijepo. Sudbina vas je združila zbog vaših sposobnosti, a ne zbog vaših slabosti. Pokazali ste odgovarajuće znanje. Vjerujte mi, gospodo, daje posao koji vas čeka naporan. Zato iskoristite ovaj trenutak."
Chan se vratio u maglu, nestao i prepustio nas razgovoru. Mogli smo samo nagađati kakav nas posao ćeka. Nisam ni malo bio pripremljen za događaje koji će uskoro ući u moj život. U tom sam trenutku bio samo zadovoljan što imam po sao. Došao je trenutak kad je Jack rekao da mora ići. "Imaš pravo", rekao je Harry. "Bit će najbolje da idemo i tog mla dića prepustimo okrepljujućem snu."
Ostao sam sam i razmišljao o našem susretu. Sjeo sam u sobu za meditaciju. Veselio sam se novom razdoblju
u svom životu. U meditaciji sam potpuno izgubio osjećaj za vrijeme. Nikad nisam znao koliko dugo traje, a nakon nje sam se uvijek odlično osjećao.
Odlučio sam posjetiti mamu. Našao sam ih sve troje opru- žene u ležaljkama kako upijaju poseban mir iz ozračja. Izgle dali su kao na slici. Već sam htio otići da im ne smetam, kad se mama pomaknula i pozvala me pospanim glasom.
Okrenuo sam se i šapćući progovorio: "Ispričavam se na smetnji, ali mislio sam da želiš ići u crkvu". "Koji je danas dan, Jime? Je li nedjelja?" "Ne, mama. Ovdje možeš ići u cr kvu kad god želiš, ne samo nedjeljom." "Ako je tako, ići ću." Ray i Charlie su još spavali, iako sam htio i njih pitati žele li nam se pridružiti. U tom je trenutku Charlie ustao s ležaljke i došao k meni. "Sve je u redu, Jime", rekao je. "Ray ćemo ostaviti da spava, sad ti odvedi mamu. Želim vam ugodan dan."
Upitao sam mamu kako želi putovati. Budući da joj je Bog dao dvije noge, odlučila ih je upotrijebiti. To je značilo da je pred nama dug put. Bili smo dobrih sedam kilometara uda ljeni od najbliže crkve. Dakle, počeli smo putovanje koje će trajati neko vrijeme. No, nikamo nam se nije žurilo. Mama se svakih nekoliko metara zaustavljala, diveći se pogledu i razgovarajući s ljudima koji su nam dolazili ususret. Napo kon smo došli do prekrasne crkve. U nju je uloženo puno misaonog truda. Ušli smo kroz dvokrilna, bogato ukrašena vrata. Približio nam se muškarac: "Bogoslužje je upravo po čelo. Molim, sjednite odostraga."
Zahvalili smo mu. Našli smo dvije prazne stolice, udobno se smjestili i usredotočili na misu.
"Uvijek se učio, bio pun ljubavi, motrio", govorio je sve ćenik. "Uvijek je bio izvan Sebe - razmnožio se da bi proni knuo do stvarnosti koje su bile puno ispod Njega. Bio je be skonačan. Što je naučio danas, trebalo je ponovno naučiti. To je dostigao uvjerenjem da sve što je naučio nije mašta ni teo rija njegovoga vlastitoga uma, nego su to vrijednosti i navike stvarnosti. Tako se Njegov život proširio u živote drugih. To što je otkrio nije bilo jasno, ali bilo je živo; nije bilo jedno stavno, ali je bogato; otkrića nije odmah prenio u um drugih; zadobivena su ustrajnim čišćenjem i poniznim opažanjem pu nim ljubavi, te poslušnošću, kao što je bila Njegova. Naš Gos podin je otkrivao te stvarnosti polako, marljivo, isprekidano, u dijelovima. Neizbježno ih prepoznajemo, jer nisu sasvim od vojene od naše volje, iako samo tad ako smo dovoljno ponizni da ih prihvatimo i dovoljno velikodušni da uvijek iznova pla timo cijenu. Te stvarnosti spoznajemo u skladu s našom vri jednosti. U skladu s time, postajemo manje zabrinuti, manje usredotočeni na sebe, a time smo otvoreniji prema drugima, izgubljeniji u gomili, bogatiji u potpunosti predaje.
Te stvarnosti prepoznajemo znanjem koje donosi plodove. Sve to postižemo praktičnim, jednostavnim životom, a ne ne čim apstraktnim ili nečim što se može pretkazati. Da, to uvijek postižemo potpuno lako. Ne čekajmo da nam se nešto dogodi Božjom milošću, radije potražimo Božju milost u životu, raz mišljanju, prepuštanju i molitvi. Budimo praktični i djelujmo. Tako svjetlo koje postoji u svakom čovjeku koji dolazi na ovaj svijet polako prerasta u plamen koji nas vodi kroz život. To je jasna aura ljubaznosti pune ljubavi, koncentracija svih Njego vih energija, sposobnosti, misli, mašte i želja. Kako sačuvati taj plamen? Najprije trebamo razviti senzibilnost vrednovanja koja nam omogućuje da pomoću Kristovih apsolutnih stan darda ispunimo svaki trenutak svog života. Bez pogreške je potrebno razlikovati ono što najviše vrijedi u očima Boga od onoga što najviše vrijedi u našim očima. Za sposobnost vred novanja potrebna je osjetljiva svjesnost vlastitih motiva i od nosa. Tako možemo prepoznati svoje misaone navike, onakve kakve zapravo jesu. Zašto njegujemo stare stavove? Radi isti ne ili radi ugode? To će nam reći Svjetlo. Pomoći će nam pre poznati razlike između duhovnog ponosa - oholosti i dobroči- niteljstva te dobronamjernosti. Između licemjerja i poniznosti. Između ispravne i sebične odluke Između grijeha kojima na- ginjemo i onih nenamjernih. Jedan od prvih znakova svjetla u umu je sposobnost razlikovanja darežljivosti i tlačenja. Otud napravimo prvi korak vraćanja k Njemu. Taj je korak prva lju bav i prvo rođenje u svakom biću koje je samo Svjetlo svijeta. Vratite se u domove, u sebe, počistite svoje domove i spoznat ćete kakvo je Božje kraljevstvo. Spoznat ćete da vaš učitelj ne čuči negdje u kutu, nego je stalno prisutan. Na odmoru i pri radu. On je s vama - vodi vas, poučava, uvjerava, popravlja, sudi i donosi mir svima koji Ga vole i slijede Ga. Ne vraćajmo se samo u naš unutarnji dom. Otvorimo se i prema van, u novi svijet oko nas. Tu lekcija završava i neka Bog blagoslovi izre čene riječi. Braćo i sestre, ustanimo za sljedeću slavopojku."
Pridružili smo se pjesmi. Svećenik je završio molitvu i za hvalio svima nazočnima. Nova nas je spoznaja obogatila i produhovila.
"Jime, hvala ti da si me doveo", rekla je mama. "Uživala sam i molila i za oca." "To je u redu mama. I ja sam molio za njega."
Na putu kući mama je bila sva nasmijana. Bio sam sretan što je zadovoljna. Nitko ne bi rekao da je ovdje tako kratko. Odlično je izgledala. Ušli smo u vrt djeda i bake, gdje nas je čekao Charlie. "Jime", rekao je, "imam poruku za tebe od tvojeg učitelja. Mislim da je rekao da se zove Chan. Moraš odmah kući."
Znao sam da je hitno čim me je Chan došao tražiti. Brzo sam se pozdravio i prepustio mamu brižnim Ravinim rukama. Ubrzo sam ušao kroz vrata svoje kuće, a Chan je stajao kraj prozora. I Harry i Jack su me čekali.
"Vrijeme je da počnete s poslom. S druge razine bilo je nekoliko dobro planiranih prodora na treću. Nekoliko bića s nižeg astrala namjeravamo očistiti sa zemaljske razine. Potrebne su nam velike skupine da ih zaustavimo. Ubrzano djeluju i, ako ih odmah ne zaustavimo na nižem astralu, iz bit će sveopći rat koji se može raširiti na zemaljsku razinu. Zapravo, to se već i događa. U svijetu vlada sveopći nered, pogotovo u Njemačkoj. Zlo se naseljava u srca mnogih ljudi koji imaju moć. Možda se pitate zašto dosad nismo djelovali. Imali smo skupine koje su djelovale, ali budite svjesni da je zlo vrlo podmuklo i da nas je odvraćalo od pravog cilja. Sad nam zlo zateže omču oko vrata i od toga ga moramo odvrati ti. Imate li kakvo pitanje?"
Harry i Jack su me pogledali i odmahnuli glavom. "Ni ja nemam pitanja", rekao sam. "Bitka će biti duga, gospodo, i želim vam puno sreće", rekao je Chan. Njegove su riječi jako djelovale na nas. Naša su se srca ispunila snagom. "I sad, ako ste spremni, možemo početi", Chan nam je kretnjom po kazao da stanemo pokraj njega. S njegovog je dlana zasjala svjetlost i uslijedio je osjećaj pomicanja. Sve je skupa trajalo nekoliko trenutaka. Našli smo se u magli koja me podsjetila na prvo putovanje na tu razinu. Tlo je bilo neravno, grmići i osušena trava provirivali su iz raspucaloga tla. Hvala Bogu da sam to sve ostavio za sobom. Mjesto gdje živim doista se ne može s tim usporediti.
Mnoge izgubljene duše lutaju tom razinom i ne znaju da postoji još nešto. Lutaju u skupinama, a zli vode najslabije. Zli su lukavi jer najslabije zadržavaju daleko od naših spa sitelj skih skupina. Svladavaju ih zbog nižih priroda. Polako se naviknu na zamagljenost i misle da je to prirodno. Mnogi će i ostati u tim uvjetima. Neki će posrnuti još niže, drugi će dopustiti da im pomognemo izići van. Želja za odlaskom iz pakla mora doći iz samog čovjeka. Iz razmišljanja me je pre nuo Chan riječima: "Tu sam, gospodo!"
"Kamo idemo?" zanimalo je Jacka. "Srest ćemo se s dru gim skupinama i napraviti plan", rekao je Chan. "Želimo li dobiti bitku, potreban nam je dobar plan. Sad me, molim, slijedite." Doveo nas je do čistine na kojoj su se skupljale druge skupine. Moralo nas je biti oko 200. Dok smo čeka li, u mislima sam se vratio na prvi susret s bićima s nižeg astrala. Bilo je nekoliko bitaka, a sad se činilo da će ih biti puno više. Ispravno sam razmišljao. Chan je stao s moje de sne strane, a Harry i Jack s lijeve.
Okrenuo sam se prema Harrvju i upitao ga kako se osjeća. "Nervozno", odgovorio je. "I ja", pridružio se Jack. Prije ne goli sam se mogao s njima složiti, prijatelj Chan me potap šao po ramenu. Sve oči usredotočile su se na jaku svjetlost što se pojavila na vrhu najbliže pećine. Uskoro je postalo ja sno da se od tamo netko materijalizira. Kad se tijelo sasvim oblikovalo, u njemu sam prepoznao staroga redovnika otpri je nekoliko godina. Njegova mi je pojava ponovno prizvala u sjećanje riječi koje je izrekao na kraju našeg prvog susreta: "Jednog ćemo dana ponovno zajedno raditi". Sad su se te ri ječi obistinile. I ovaj put sam pozorno slušao što govori. Naj prije nas je ohrabrio, a zatim objasnio kakav nas posao čeka.
"Podijelit ćete se u skupine od po dvadeset", rekao je. "Svaku će skupinu voditi duša koja je najosposobljenija za taj posao. Njoj ćete se obratiti za svaku manju odluku. Vođa svake skupine bit će u stalnom kontaktu sa zapovjedniš tvom, gdje će se skupljati i sređivati sve informacije. Naj hitnije stvari doći će kod mene, da bih mogao odgovarajuće djelovati. Svatko će dobiti obojenu narukvicu koju će cijelo vrijeme nositi, a svaka će skupina imati svoju boju. Kad us postavite kontakt sa svojom skupinom, pobrinite se da cijelo vrijeme budete međusobno povezani. Nipošto se ne udalja vajte od drugih, uvijek ostanite u parovima. Ako jedan po srne, drugi će moći pozvati pomoć. Vaš je posao, prijatelji, jako važan. Ne smijemo posustati. Skupine će se uputiti u ra zličite države. Vođa skupine dobit će ime države i točnu lo kaciju. Pogledate li na desno, gdje stojim, vidjet ćete jarbole za zastave. Kad vam dodijele narukvicu, pođite do jarbola na kojem vijori zastava vaše boje. Kad dođete tamo, razdijelit će vas u manje skupine. Zapamtite da je Bog uvijek s vama. Nije li rekao: 'Pogledajte, ja sam uvijek s vama'. Dok radite, imajte to cijelo vrijeme na umu. Neka vas Bog blagoslovi i da vam snage."
Brat David je u zraku napravio znak križa i progovorio još nekoliko riječi na latinskom jeziku. Dignuo je ruke visoko iznad glave i iz njih je zasjala svjetlost koja je postajala sve jača, a zatim se prelila na sve nas. Kad nas je obuzela ta svje tlost prožeta ljubavlju Kristova duha, potpuno sam osjetio izu zetnu snagu brata Davida. Za nekoliko minuta nestali su i brat David i svjetlost. Ja sam još osjećao njegovu ljubav koja se duboko utisnula u moju dušu. Ostala je u meni i napajala me još mnogo godina. Okrenuo sam se prema Chanu i primijetio da je iz džepa uzeo tri crvene narukvice. Dao nam ih je i zatim smo se uputili prema odgovarajućem jarbolu. Kod svakog je stajao netko tko nas je raspoređivao u manje skupine. Zatim je rekao da vođe istupe naprijed. I Chan je istupio. Neko su vri jeme razgovarali, a kad se vratio, pitao sam ga što slijedi.
"Budi strpljiv, Jime", odgovorio je. "Rekli su nam da se Njemačka priprema za rat i da se zlo ugnijezdilo posvuda. Tako je snažno da imamo vrlo malo mogućnosti zaustaviti rat. Druge skupine već su se pokušale približiti onima koji imaju moć, iako niži elementi na svojoj strani imaju velike mase koje ih štite. Naša zadaća nije da ih zaustavimo, želimo samo pomagati, ako je to moguće. Posao će biti dugotrajan i moramo biti nepopustljivi." Chan je na trenutak zastao, a onda nastavio: "Mislim da su pripremljeni da nas nagovore".
"Molim vašu pozornost, gospodo. Hvala! Govorio sam o onima što će vas voditi u bici. Odlučit će o mjestu vašeg djelovanja. Izvršavajte naredbe! Ne zaboravite da će pomoć uvijek biti pri ruci. Prije svega, sačuvajte prisebnost. Nađete li se u situaciji koju sami nećete moći riješiti, pozovite u po moć. Dakle, sretno!"
Chan je bio vođa naše skupine i u toj ulozi nam se obratio prije nego što smo počeli: "Razdijelit ćemo vas u manje jedi nice. Na čelu svake bit će duša koja zna taj posao, vođa sva ke jedinice pročitat će imena sudionika svoje skupine. Kad čujete svoje ime, pođite tamo."
Uskoro su nas razvrstali u skupine. Chan nije bio samo vođa naše jedinice, nego i zapovjednik cijele skupine. Dakle, njegovo je djelovanje bilo dvostruko.
Mislio sam da će Njemačkoj jedan rat biti dovoljan, ali sve je govorilo o tome da već počinje novi. I sad je došlo vrijeme za naše djelovanje. Rekli su nam da napravimo krug tako da se primimo za ruke. Budući da nas je u skupini bilo četrdeset, napravili smo prilično veliki krug. Jačina snage volje bila je neizmjerna. Osjetio sam da se jako brzo pomi čem. Završilo je brzo kao što je i počelo. Sve skupa bilo je deset skupina i polako su otišle jedna za drugom. Ostale su još samo četiri. "Gdje smo?" zapitao sam. "Na astralnoj razi ni Njemačke", odgovorio je Chan. "Svaki vođa skupine do bio je određeno područje. Spuštamo se na mjesto gdje duše vape za Božjom pomoći."
Harry i Jack bili su iznenađujuće tihi. Pogledao sam ih i nisam vidio ništa posebno. Znao sam da ih zabrinjava posao koji je pred nama - zabrinjavao je i mene.
"Dobro, prijatelji. Vrijeme je da počnemo", rekao je Chan. "Prije nego se uputimo, želio bih objasniti kamo idemo. Možda već osjećate neobične okolnosti, nešto slično vjero jatno još niste iskusili. Možda ćete na početku upotrijebiti moć koncentracije, da se zaštitite, a kasnije ćete se prilagodi ti novim okolnostima. Prije negoli se naviknete na novu oko linu, želim da se rukama povezete sa mnom."
Chan je pružio ruke, a sva trojica smo ih primili i već smo putovali. Pojavili smo se na mjestu koje je podsjećalo na sporedne ulice mog nekadašnjeg zemaljskog doma. Brzo sam osjetio uvjete o kojima je govorio Chan, ali je teško objasniti što je to točno bila. Obuzeo me je osjećaj silnoga straha. Osjećao sam se kao da sam bolestan.
"Chan", rekao sam, "osjećam okolnosti o kojima si govo rio." "I ja također", kao eho je ponovio Harry. "To se moglo i očekivati", objasnio je Chan. "Radite kao što vam je naloženo i usput si čistite auru. Pričekaj, pomoći ću ti." Osjetio sam Cha- novu silnu snagu volje kad se usredotočio na nas. Već nakon nekoliko trenutaka nove okolnosti na nas više nisu utjecale.
"To je već bolje", rekao je Harry. "Sad možemo početi." "Da", potvrdio je Jack, "i ja sam spreman." Da smo znali u što se upuštamo, ne bismo bili tako gorljivi.
"Tu sam", rekao je Chan. Pratili smo ga po popločanim ulica ma i zaustavili se ispred trokatnice sagrađene u viktorijanskom stilu. Kuća je djelovala odbojno. Chan nam je dao znak da ga slijedimo i ušli smo. Odmah se popeo stubama, a mi za njim. Ušli smo u prostoriju na vrhu zgrade. Ulaz u sobu skrivale su police s knjigama. Za nas nisu vrijedili zemaljski fizički zakoni, zato smo mogli ući i kroz njih. Prostor je bio skromno opre mljen. U njemu je bilo više sklopivih postelja, a nekoliko je lju di sjedilo za manjim stolom. Chana sam upitao tko su ti ljudi.
"Te duše", rekao je, "usudile su se suprotstaviti režimu. Sad plaćaju cijenu za to. Proganjaju ih i najvjerojatnije će ih uhvatiti i usmrtiti. Zato smo ovdje."
"Kako okrutno", rekao je Harry. "Postaje mi slabo", dodao je Jack. Ja sam zapitao: "Kako znaš da će ih uhvatiti?" "Zato što je tako već unaprijed odlučeno", odgovorio je Chan. "Tu ćemo pričekati dok se sve ne dogodi." Pozornije sam razgle dao prostor. U kutu, na podu, igrala su se djeca. Bila su sit na i blijeda, ali izgledala su zadovoljna. Bio sam uvjeren da nisu bila svjesna što ih čeka. Hvala Bogu!
"Počinje", rekao je Chan. Napravio sam nekoliko kora ka naprijed do Chana i prijatelja. Zrak oko nas se ohladio i ono malo svjetla što smo ga imali počelo je blijedjeti. Srce mi je počelo jače lupati i uznemirio sam se. Odjednom su se vrata naglo otvorila. Dotrčao je mladi muškarac i zavikao na sav glas: "Nacisti su tu! Neka nam Bog pomogne!" Majka je poletjela k djeci, stisnula ih u naručje i nemoćno zaplakala. Ostali su se usred sobe bacili na koljena i počeli moliti. Dok su molili Boga za pomoć, vidio sam moć molitve. Istovreme no sam osjetio i njihov strah. Uznemirilo me glasno lupanje ulaznih vrata i zvuk brojnih teških cipela na stubištu. Kako se zvuk približavao, plač i jauk su se pojačavali, sve dok nisu postali nepodnošljivi. Htio sam zavikati, ali nisam mogao. Znao sam da moram ostati na svom mjestu i čekati. Postalo je sve hladnije i u eteru oko nas pojavila se crna para.
Vrata su se s treskom otvorila i ušla su četiri muškarca u cr nim uniformama i s puškama u rukama. Uslijedile su sjene zla koje su bile mrtve za zemaljski svijet, ali su vladale zemaljskim dvojnicima. Čim su nas ugledale, napale su nas stisnutim ruka ma koje su izgledale više kao pandže. Prije nego sam toga po stao svjestan, trojica su bila na meni, udarala me, grizla i pan džama trgala moje meso. Uspio sam ih odbaciti. Bol koju su mi prouzročili naljutila me. Nisam se mogao boriti šakama, nego s Božjom pomoći. Skupio sam snagu volje i oko sebe ostva rio svjetlosni štit. Sljedećeg trenutka čuo sam kako je jedan od njih zajaukao od boli što mu je zadao taj svjetlosni val. Bitka je iznenada završila i pobijedili smo. Sjene su nam nestale ispred očiju. U sobi je bila gusta magla, čuo sam pucanje. Morali smo pričekati da se raziđe magla da vidimo što se dogodilo. Polako su mi se oči priviknule na slabu svjetlost. Nitko se više nije pomaknuo. Muškarci u uniformama otišli su i ostavili iza sebe umrle i umiruće. Na podu je ležalo i oboje djece.
"Ne", povikao sam, "to nije moguće!" "Kontroliraj se", otresao se Chan. "Snaga će ti se vratiti kad krenemo napri jed. Naš posao još nije završen. Moramo čekati."
Pogledao sam prema Harrvju i Jacku. Po izrazima na nji hovim licima rekao bih da su se osjećali kao i ja. Kako samo čovjek može učiniti nešto takvo drugom čovjeku? Kad na padne zlo, udari bijesom, tome sam upravo bio očevidac. Dok sam gledao trupla ubogih duša, iznad njih se pojavila maglica. Iz nje su se oblikovala astralna tijela. Sad smo mi bili na redu. Naša je zadaća bila da ih čim prije odvedemo odavde. Prva su se od tijela oslobodila djeca. Bila su ošamu- ćena. Stupio sam k njima i uzeo ih u naručje. Donio sam ih do Chana.
"Pričekaj trenutak, Jime", rekao je Chan. "Poslao sam po pomoć." Zašutio je i duboko se zamislio. "Dobro ste to oba vili", rekao je. "Pomoć je na putu." Djeca su postala nemir na. "Hoću mamici", vikao je jedan. Drugi je počeo plakati. Nikad prije nisam se bavio djecom, i nisam znao što da na pravim. Privio sam ih na prsa i zapjevao im. Moja ih je pje sma smirila, prestala su plakati. Pokraj Chana oblikovale su se dvije sjene. To je djecu zbunilo i ponovno su počeli plaka ti. Sjene su se oblikovale u medicinske sestre. Pristupile su mi: "Prepusti nam djecu". Odmah su se smirila. Divio sam se njihovom načinu postupanja s djecom.
Harry je s drugoga kraja sobe zavikao prema meni. "Ovdje nam je potrebna pomoć!" Harry i Jack su se svađali s novo- pridošlima na našu razinu. "Ne vjeruju da su mrtvi", rekao je Harry. "Stvarno ne?" upitao sam. "Jamčim vam da jeste. Ali, mrtvi za zemaljsku razinu, zato vas molim da se ne svađate, barem zasad. Pođite s nama. Odavde ćemo vas odvesti tamo gdje će vam biti najbolje."
Kad smo ih doveli do Chana, bili su vidljivo iznenađeni. Posljednje što su očekivali bio je Kinez. Nakon Chanovih ri ječi, čak su i zastali. Uspjelo nam je prikupiti sve duše, osim jedne. Majka je još bila u zemaljskom tijelu. Čuo sam kad je Chan rekao sestri: "Mislim daje u stanju šoka".
Sestre su pristupile ženi, jedna k glavi, a druga k noga ma, i nagnule se nad njezino tijelo. Nisam mogao vidjeti što rade, a trajalo je neko vrijeme. Zatim su se odmaknule u stranu i čekale. Prošlo je nekoliko trenutaka i iznad tijela se pojavila maglica. Kad se oblikovalo astralno tijelo, sestre su ga postavile na noge. Bila je u stanju dubokoga šoka. Sva je drhtala. Cuo sam je kako plačući zove: "Moja djeca, gdje su moja djeca?" Nastavila je ponavljati te riječi. Ništa drugo nije joj bilo važno, čak ni činjenica da je mrtva. Doveli su je do Chana i drugih.
"Dobro", rekao je Chan, "sad smo svi na kupu." Rekao nam je da stanemo oko skupine. Dignuo je ruku, a s dlana je zasjalo svjetlo i okružilo nas. Kad je snaga svjetla osla bila, već smo bili u bolnici. Došle su sestre i preuzele naše "duše". Majka i djeca ponovno su se sjedinili, čak ih ni smrt nije razdvojila. Zahvalio sam Bogu da su sad svi na sigur nom pred zlom sa zemaljske razine.
Naš rad na astalnoj razini Njemačke nastavio se još nekoliko godina. Zemlja je duboko zabrazdila u rat. Mnoge su duše prešle na našu razinu puno prije svoga za to određe noga vremena. Uslijedili su brojni susreti s bićima s nižega astrala, a svaki put postajao sam snažniji. Kući smo se na kratko vraćali, jer nam rat nije dopuštao dulje odmore.
Chan je pozvao skupinu na sastanak. "U Njemačkoj po stoje mjesta na kojima se pojavljuje krajnje divljaštvo. Želi mo li se približiti tim mjestima, cijela skupina mora djelovati kao jedno. Zlo koristi ta mjesta za manifestaciju straha, hrani se tim strahom, iz njega crpi moć i tako izaziva još više zla na Zemlji. Reći ću vam još samo nešto prije nego krenemo
- na poslu koji nas čeka moramo biti snažni. Ovaj put bit će drukčije nego ikad dosad."
Kasnije sam ustanovio koliko je bio u pravu. Zajedno s njim smo molili, zatim je doveo skupinu na najsmrknutije i najpustije mjesto - mjesto zlih namjera. "To će, prijatelji moji, biti kraj bitke", nastavljao je Chan. "Pogledajte uokrug i vidjet ćete gdje ćemo djelovati."
Lagana je maglica pokrivala sve i zastirala pogled. Kad mi je pogled prodro kroz maglicu, na nekih sam šest do osam metara od mjesta na kojem smo stajali ugledao veliki crni zid. "Dođite", rekao je Chan, "ići ćemo okolo." Prohodali smo dobrih petnaest kilometara i shvatili da zid ima oblik kvadrata bez ulaza. Bio sam radostan da smo malo dalje. Osjetio sam da je na drugoj strani puno straha i zla.
"Kako ćemo ući unutra?" upitao sam. "Pričekaj i pokazat ću ti", odgovorio je Chan. Skupio nas je: "Sad vas molim da stanete u vrstu". Bilo je teško jer je bila magla, a bilo nas je puno. Napokon nam je uspjelo. Chan je zatim pozvao prvu trojicu u vrsti, a zatim i sljedeću. Rasporedio ih je u obliku vrška strijele, a on je bio vrh.
"U tom ćemo se obliku izboriti za ulaz", objasnio je. "Mi smo strelice, svjetlost je luk. Želim da upotrijebite snagu vo lje i da ostvarite svjetlost oko sebe." Snaga koju smo ostva rili bila je izuzetna. Gotovo nas je podignula od tla. "Ako ste spremni", rekao je Chan, "možemo početi."
Kad smo se približili zidu, osjetio sam težinu, iako je strelica prodrla kroz njega. Bilo je teško, kao da plivamo u smjeru suprotnom od toka rijeke. Probili smo zid i ostavili otvor kroz koji smo mogli ući. Pogled koji se otvorio pred nama okrenuo bi želudac i najjačim muškarcima. Na stotine duša besciljno je tumaralo. Zombiji je izraz što najviše odgo vara dušama, mrtvima za zemaljski svijet, koje nisu mogle pobjeći iz te ludnice. I nakon smrti tu su ih zadržavala bića zla. Svaku minutu pridruživale su im se nove duše. To je bio logor smrti.
Chan je izrekao nove zapovijedi i time me istrgnuo iz ža losnih misli. "Ostani na straži", rekao je. "Posvuda su ne prijatelji. Kad ustanove da smo ovdje, sigurno će izbiti rat." Samo što je izgovorio te riječi, već su se pojavila bića s ni žeg astrala i napala nas. Bili su izvidnici, a ne glavnina voj ske. Nisu nam bili ravni. Brzo smo ih odbili.
"Sad počnite usmjeravati sve te duše kroz otvor u zidu", rekao je Chan.
Na početku je bilo malo duša, a uskoro je nastala prava navala. Mnogi su vikali: "Pogledaj, svjetlost, svjetlost, spa šeni smo!" "Ne još", pomislio sam, "kako ćemo samo po moći svima?" Na stotine ih se slijevalo prema nama. Još su osjećali strah od patnje koju su iskusili. To se stalno pojača valo i gotovo me je potegnulo unutra. Molio sam za Božju pomoć.
"Nema vremena za takve misli", rekao je Chan. "Nastav ljaj s poslom." Ne znam koliko ih je prošlo kroz otvor u zidu, a već ih se na stotine skupljalo oko nas. Okrenuo sam se pre ma Chanu: "Potrebna nam je pomoć". "Sve je pod kontro lom, odgovorio je. "Mnogi naši prijatelji izvan zida rukovo de sljedećim operacijama."
Odahnuo sam. Bitka s nižim astralom još nije bila okon čana. Ponovno su se združili, ovaj put bilo ih je puno više. Bili su iste vrste kao i oni s kojima smo se prije puno godina borili u krčmi punoj pijanaca. Brzo sam se okrenuo prema Chanu: "Bojim se da ih ovaj put nećemo odbiti".
"Imaš pravo", složio se. "Previše ih je da bismo ih mogli po bijediti. Potrebna nam je pomoć." Chan je zatvorio oči i usre dotočio se. Prošlo je nekoliko minuta prije negoli ih je otvorio: "Pomoć je na putu". "Nadajmo se da će uskoro doći", dodao sam. Mora da se u mojem glasu osjećao očaj, jer se iznenada Chanova snaga volje združila s mojom i ponovno me napuni la. Bića s nižeg astrala približavala su nam se. Zaustavila su se da procijene situaciju. Čim su vidjeli da nas je samo neko liko, napali su. Gurnula su ih zla bića koja nikada ne ulaze u bitku. Tamo su bila zato da usisavaju negativne emocije bitke.
Njihove su aure bile crne, s bljeskovima grimizne crvene boje. Kad su se napila emocija, njihove su se aure promijenile u potpuno crnu. Za nekoliko su nas minuta napala. Napadala su takvom okrutnošću da su nas potisnula do zida. Pri pogledu na bitku duše kojima smo došli pomoći razbježale su se u svim smjerovima. Njima je pogled na ta zla bića bio dodatni šok.
Jedan iz naše skupine je pao. Za tren su oni s nižega astra- la bili na njemu. Izborio sam si put do njega i pomogao mu. Bitka se već odvijala u njihovu korist, kad su iznenada počeli uzmicati. "Ali, zašto?" upitao sam suborca. "Pogledaj tamo", pokazao je na zid. Cijeli dijelovi zida su nestajali, a iza njih mogla se vidjeti naša vojska. Kad su vidjeli što se događa, stupili su u bitku. Dugo je trajala. Zli astralci postali su još okrutniji. Iznenada je tamu probio val bijele vatre. Uslijedio je novi val. Iznad logora zasjala je jaka svjetlost, toliko jaka da su me zapekle oči i morao sam ih zatvoriti. Sudeći po nji hovim kricima, ta svjetlost imala je izuzetan utjecaj na bića s nižega astrala. Sasvim sam malo otvorio oči da vidim što se događa. Kamo god da sam pogledao, vidio sam bića s nižega astrala kako se pokušavaju sakriti od svjetlosti. Najzločestija bića napustila su niže astralce i prepustila ih njima samima. Nikamo nisu mogli pobjeći. Mogli su se samo sakriti među upravo ubijenima, iako su se lako mogli prepoznati.
Pokušao sam naći Chana. Ogledavao sam se po bojišnici. Razgovarao je sa skupinom prijatelja. Probio sam si put do njega. Usred borbe izgubio je šešir, a odjeća mu je bila potr gana. Zapitao sam ga o svjetlosti što nas je okružila. "To je, moj mladi prijatelju, bilo djelo Gospodara svjetla. Sad si ih mogao vidjeti na djelu. Došli su se boriti protiv zla i pobije dili su. Za vas imam već sljedeću zadaću. Želim da preuz mete ulogu tražitelja i da se vratite u logor. Morate potražiti duše koje se, prestrašene, skrivaju od nas." Približila nam se skupina šest prijatelja. "Dobro, tu ste", rekao je Chan. Pred stavio nas je i rekao da moramo pretražiti svaki kamen.
Krenuli smo u logor i usmjeravali na sigurno mjesto one koji su bili izgubljeni i smeteni. Što smo dublje prodirali, osjećalo se više straha. Zatim smo vidjeli da se tamo skrivaju mnoge duše. Prišli smo do baraka i ušli u jednu od njih. Bila je to vrsta spavaonice s krevetima na kat s obiju strana, sve skupa više od sto postelja. Strah koji je izbijao iz tog prostora bio je svemoguć. Ali, brzo smo se priviknuli na njega. Počeli smo tražiti i pritom se razdijelili u manje skupine. Našli smo još duša, a uspjelo nam je odvesti ih na sigurno. Naša je po traga trajala nekoliko sati. Konačno sam došao u spavaonicu koja mi je promijenila tijek događaja. U traženju sam naletio na dušu dječaka staroga deset ili jedanaest godina. Izazivao je samilost stišćući se u najtamnijem kutu, da nitko ne vidi nje govo golo tijelo. Oči su mu bile duboko usađene u duplje, bio je sama kost i koža. Tijelo su zajedno držale arterije i vene koje su nekad dovodile život zdravom djetetu. U meni se ne što prelomilo i pao sam na koljena. Preplavile su me emocije i duboko sam zažalio što pripadam čovječjoj rasi. To me jad no dijete vratilo u stvarnost. Htio sam uhvatiti onoga koji je tako malenome, bespomoćnome djetetu nanio toliko zla. Ni malo se nisam osjetio produhovljenim, što se vidjelo kad sam počeo tući šakama po tlu. Iznenada sam na ramenima osjetio hladnu ruku. Zagledao sam se u oči dječaka. Bile su kao dva jezera. To me je dijete tako preuzelo da sam ga zgrabio i priti snuo na grudi. Ljubav je protjecala iz mene u njega. On je re agirao na jedini poznati mu način. Objesio je svoje ruke oko moga vrata i držao me koliko je mogao.
"Ne brini se", rekao sam. "Sad si na sigurnom. Nitko te nikad više neće ozlijediti."
Dignuo sam ga i uputio se prema Chanu. Hvala Bogu, na putu nisam sreo nikoga s nižeg astrala, za njihovo dobro, ne za moje. Chan nas je pogledao: "Razumijem, Jime. Vrijeme je da odeš odavde. Treba obaviti još jedan posao, ali ja ću te pratiti. Još je djece koju treba odvesti na skupno mjesto dje ce. Pričekaj da ih pokupim."
Otišao je. Dijete je spavalo u mom naručju. Ništa ga više nije moglo razdvojiti od mene. Barem ne zasad. Vidio sam Chana kako vodi skupinu. Bili su goli, kao pri rođenju. Dvo jicu je držao za ruke. Kad su došli bliže, vidio sam užas što su ta djeca proživjela.
Za nekoliko sam mjeseci shvatio da je to razdoblje moga života bilo probno. Iako sam bio u stanju šoka, puno sam naučio. Zapravo je spašavanje djece pobudilo želju da tebi, Stephen, ispričam cijelu priču.
Chan mi se približio: "Dođi, Jime, sad ćemo ići". Sve sku pa bilo je 22 djece. Stajala su nepomično i Chan je zamah nuo rukom. Svjetlo je zasvijetlilo s njegovoga dlana i prepla vilo nas. I već smo stajali u prekrasnoj zgradi. "Gdje smo?" upitao sam. "Na zbirnom mjestu djece", odgovorio je Chan.
Na mramornom tlu odzvanjao je zvuk brojnih koraka. Do lazile su sestre i časne sestre. Ništa nisu govorile. Podignule su djecu i privile ih na grudi. Vidio sam da su pritom nekima potekle suze. Približila mi se mlada sestra i rekla da joj izru čim dečka kojeg sam stiskao uza se. Nisam se mogao odlu čiti. Zadržavao sam ga, srce mi je govorilo da je tu na sigur nom. Borio sam se sa sobom, ali nisam se trebao odlučiti, jer su odlučili drugi. Chan me je potapšao po ramenu: "Dopusti da ga odnese. Bit će u dobrim rukama. Ti ćeš ga moći posje titi kad god zaželiš."
Predao sam ga sestri čija je aura odražavala ljubav prema mom mladom prijatelju. Njeno anđeosko lice obojicu nas je ispunilo mirom. Poljubio sam ga u čelo i obećao da ćemo se uskoro opet vidjeti. Kad su odlazili, mahnuo mi je. "Kako se zoveš, dečko?" upitao sam ga. "John!" rekao je. "Uskoro ćemo se opet vidjeti, Johne!" podsjetio sam ga. "Budi dobar i slušaj!" Nasmiješio se i već su mi nestali ispred očiju.
Osjetio sam olakšanje jer sam znao da će s djetetom do bro postupati. Chana sam molio da mi kaže nešto više o tom mjestu. "To je područje djece", rekao je. "Ovdje ih dovo dimo da ih pripremimo za život na višim razinama svijesti. Mnogi su došli ovdje zbog posljedica rata, a drugi zato što na Zemlji nisu osjetili ljubav, a tu je doživljavaju u velikoj mjeri, kao pravu majčinsku ljubav. Mogao bih nabrojiti još razloga, ali radije ću reći da je modro bratstvo posebna žen ska organizacija koja se bavi djecom. Te žene na Zemlji nisu imale djece, neke nisu bile ni udane. Postale bi krasne maj ke, ali za to nisu imale prilike. Želja za majčinstvom pratila ih je i na putu u naš svijet. Tu potpuno mogu izraziti svoje majčinske osjećaje. Na ovom su području brojne ustanove, poput ove. Svaki dan ovamo dolazi više tisuća djece, iz čega možeš dobiti dojam o prostranosti ovoga područja."
"A što je s njihovim roditeljima?" upitao sam. "Upravo sam ti to htio objasniti. Kad dijete umre prije svojih roditelja, dove du ga ovdje na ponovno odgajanje. U tom procesu dopuštaju mu da odlazi na zemaljsku razinu i bdije nad napretkom svojih roditelja. Kad dođe pravo vrijeme za to, obitelj se ponovno sje dini. Oni koji umru u ratu, zajedno sa svojim roditeljima ula ze u prijelazno razdoblje. Zatim će se sjediniti na razini koja najbolje odgovara napretku njihove obitelji." "Mislim da razu mijem", rekao sam. "Misliš li da će sestre i časne sestre imati nešto protiv da razgledam?" "Naravno, ne. Da te pratim?"
irida
edin.kecanovic
bglavac
