Chan je prestao govoriti i sjeo s osmijehom na licu. "Osje­ ćaš li se dobro?" upitao sam. Ovaj put si je uzeo malo vre­ mena prije nego što je odgovorio. "Razmišljao sam o vreme­ nu kad sam prvi put ovdje došao, tome je već dugo. Morao sam se prilagođavati, kao i ti sada. Ali, bio sam puno stariji kada sam se oprostio od obitelji i prijatelja. Da, Ji me, tvoje misli pitaju koliko sam star. Hoćeš li pogoditi?"

Nisam znao što bih rekao da ga ne uvrijedim. Oprezno sam počeo: "Na prvi pogled bih rekao da imaš više od dvje­ sto godina, ili tu negdje". Čekao sam njegovu reakciju. "Di­ jete moje", rekao je Chan uz osmijeh, "previše si ljubazan." Ispričao sam se za nepromišljenost: "Potpuno sam zaboravio da čitaš moje misli".

"Uvjeravam te da isprika nije potrebna. Imam 816 godina, iako je meni svaki novi dan list papira na kojem mogu pisa­ ti."

Stajao sam širom otvorenih usta. Nisam mogao vjerovati da je doista toliko star. Chan je ustao sa stolice, pogledao me ravno u oči i rekao: "Sjećaš li se mojih riječi o tome da što misliš to i postaneš? Moj način razmišljanja odražava se na mom izgledu. Tvoje razmišljanje odrazit će se u tvom, na­ ravno - za neko vrijeme."

Chan se opet nasmijao. Nisam razumio njegovu šalu, pa sam pomislio da kao Kinez ima čudan smisao za humor. Chan se okrenuo prema stolicama, zamahnuo rukom i već su nestale.

"Hoćeš li me naučiti kako se to radi?" zapitao sam.

Očekivao sam da će reći neka s tim pričekamo, ali on se okrenuo i rekao: "Postoji samo sadašnjost, drugog vremena nema. Kod materijalizacije predmeta najvažnije je da znaš zadržati mentalnu sliku. Pomisli na nešto manje za početak. Čuvaj misao sve dok ne budeš uvjeren da imaš prave pro­ porcije. Zatim upotrijebi snagu volje da usmjeriš subjektivni oblik u svoj objektivni svijet. Brzo, i postat ćeš pravi čarob­ njak. Da vidim kako ti ide."

Pomislio sam  kako bi bilo najbolje materijalizirati nešto poznato, jednu od knjiga koje sam imao na Zemlji. Prva mi je pala na pamet knjiga pod naslovom "Tobijeve dogodovštine". Često sam je čitao, iako je bila za mlađe od mene. Zamislio sam si korice knjige i njenu veličinu 12x24 cm. Taj je dio bio lagan. Teže je bilo prenijeti knjigu iz moje mašte, iako sam čvrsto odlučio. Vjerojatno sam presnažno pokušao jer nešto se dogodilo, ali ne na željeni način. Knjiga se pojavila, ali je bila prevelika. Jedva je podsjećala na knjigu koju sam imao u mislima. Bila je drukčije boje i naslov se čitao odostraga.

"O, što je bilo loše?" upitao sam.

"Za prvi put ti je išlo odlično", rekao je Chan. "Sad ću ti ispričati što je bilo pogrešno. Imao si pozitivnu zamisao o izgledu knjige, što je bilo dobro, snaga tvoje volje bila je pod tvojim utjecajem, a mašta je pobjegla zajedno s tobom. Moraš dose­ gnuti više samokontrole i strpljenja. Sad vrati što si ostvario."

"A kako ću to napraviti?" upitao sam.

"Jednostavno, tako da gledaš knjigu i raspustiš je u ele­ mente iz kojih je stvorena. Potrebno je više snage volje", od­ govorio je Chan.

"Dobro, počinjem", rekao sam.

Snaga moje volje narasla je kad sam se usredotočio na knjigu. U trenutku je zatreperila i počela nestajati. Za neko­ liko trenutka više je nije bilo. "Čini mi se da mi je ovaj put uspjelo."

"Dobro", uskliknuo je Chan. "Sad počni ponovno. Ali po­ lako i imaj maštu pod nadzorom. Imaš dobar osjećaj za to, ali još je potrebno raditi na tome."

Bili smo tamo već neko vrijeme. Napokon sam u ruci dr­ žao knjigu, istu kakvu sam imao i na Zemlji. Nasmijao sam se Chanu: "Vraća stare uspomene". Chan je kimnuo glavom. Imao je strpljenje sveca i za to sam mu zahvalio. Bio sam vrlo zadovoljan sobom. Napokon sam postigao nešto što će mi koristiti u novom životu. Osjećao sam se kao dijete s no­ vom igračkom. Da je bilo po mom, sljedeći bih tjedan pro­ veo u materijalizaciji najrazličitijih stvari, ali Chan je imao druge planove. Materijalizirao mi je novu odjeću, koju sam brzo i nestrpljivo obukao. Bila je dar, zato mu nisam mogao reći da je neprimjerena. Kasnije je postala jedna od mojih najdražih. Chanov pogled je govorio da mi priprema novo iznenađenje. Počeo se smijati.

"Već mi počinješ čitati misli. Imaš pravo, doista imam malo iznenađenje za tebe. Posjetit ćemo tvoje roditelje. Ali, sad ćeš putovati svojom snagom volje."

O  ,  prokletstvo",  pomislio  sam.

Sjetio sam se kako je ispalo kad sam to pokušao sam na­ praviti. "Ne brini se, Jime", napomenuo je Chan. "Bit ću uz tebe. Sjeti se da se moraš usredotočiti na sobu u kojoj se že­ liš materijalizirati."

Na pomisao da ću ponovno vidjeti roditelje bio sam pot­ puno izvan sebe. Brzo sam ostvario sliku dnevne sobe koju sam tako dobro poznavao. Volju sam povezao s mislima i povukao. Kretanje je počelo i vrlo brzo se završilo. Oči sam otvorio u potpunoj tami. Zaprepašten, primijetio sam da se ne mogu micati, zato sam pozvao Chana u pomoć. Čuo sam njegov udaljeni glas: "Ne paničari, jer si potpuno siguran. Napravi samo dva koraka naprijed."

Učinio sam kako mi je rekao i ušao ravno u dnevnu sobu. Chan je tamo već stajao i smješkao se. "Što je bilo loše?" zapitao sam ga. "Okreni se i sam potraži odgovor", odgovo­ rio je. Napravio sam što je rekao i našao se ispred zida. "Ne razumijem", rekao sam. "U jednom trenutku sam u mraku, u sljedećem gledam u tebe." Chan je zapitao: "Zar ne znaš što se dogodilo?"

"Bojim se da ne", odgovorio sam. "Materijalizirao si se u tom zidu", rekao je. "Ne bi se dogodilo ništa loše. Potrebno je dodatno objašnjenje. Znaš da tvoje tijelo nije  sastavljeno iz jednakih atoma kao i cigla. Tvoji su atomi finiji i sadrže više eterične tvari, što im omogućuje prolaz kroz grublje ato­ me i eter cigli. Poteškoća nastaje samo ako ostaneš na istom mjestu umjesto da ideš naprijed. Tvoji bi atomi u tom sluča­ ju raširili  atome cigli i ostvarili prejaku  silu u premalenom prostoru. Glasno pucanje i glasovi koje uzrokuje presnažna sila nazivaju se manifestacija. Čujemo ih često kad duhovi obilaze ljude na Zemlji."

"O, da", rekao sam. "O tome je bilo govora najednom od pre­ davanja. A ipak sam se iznenadio kad sam se našao u mraku."

"Svoje misli moraš jasnije usredotočiti", rekao je, "inače ćeš se s istim poteškoćama suočiti i kod sljedećih dolazaka. Sad imaš iskustvo ulaska u zid. To se rijetko događa, ali sad znaš kako se treba ponašati. Idemo potražiti tvoje roditelje."

Chan je krenuo prema zidu i prošao ravno kroz njega. Oklijevao sam ga pratiti i ostao na mjestu. Okrenuo se i upi­ tao: "Što čekaš?" Kad sam vidio kako ide kroz zid, nasmijao sam se. "Znam zašto se smiješ, ali ja nisam onaj koji se prije nekoliko minuta prilijepio u zid."

"Imaš pravo. Žao mi je", odgovorio sam i utro si put kroz zid na vrt. Dok sam išao kroz zid, na trenutak sam osjetio te­ žinu. Mama je sjedila na vrtnoj stolici, okružena cvijećem. U vrtu je bila samo kad je bilo vruće, iz čega sam zaključio da je ljeto. Duh može odrediti zemaljsko godišnje doba jedino opažanjem djelatnosti ljudi i okolice. Na našoj strani života nema dana ili noći, niti sata da bismo gledali na njega.

Oko mame dizala se lagana maglica. Kad sam krenuo pre­ ma njoj, vidio sam njene obrise: bila je malo starija i više siva, ali još moja draga mamica. Okrenuo sam se tražeći oca, ali nigdje ga nije bilo. Nadao sam se da je doma. "Da, doma je", odgovorio je Chan. "Pogledaj prema rasadniku." Zabo­ ravio sam da je Chan sa mnom. "To je tvoja nagrada", rekao je. "Zasad ću ostati u pozadini."

Potrčao sam prema rasadniku. Malo prije nego sam stigao, otvorila su se vrata i izišao je otac s nekoliko lončića tek za­ sađenog cvijeća u naručju. Vrlo rado je radio u vrtu i za svoje je krizanteme već dobio brojna priznanja. Približio mi se na nekoliko centimetara. Nisam ga se usudio dotaknuti, zavikao sam: "Tata, tata". Mora da me je čuo, jer je pogledao prema majci, misleći da ga je ona zvala. Majka je spavala. Tata je promrmljao: "Mogao bih se kladiti da sam čuo Jimov glas. Ali, to ne može biti istina, otišao je prije tri godine - šteta mla­ doga života, kakav gubitak. Vjerojatno je bio vjetar u drveću."

Tri godine, rekao je tata, kad je samo prošlo to vrijeme? Činilo mi se kao da se bitka bila prošli tjedan, a ipak je od toga prošlo nekoliko godina i, umjesto da se vratim kući roditeljima, došao sam u novi svijet, u drugi život. U očima su mi se skupile suze.

"Jednog dana moći ćeš s njima ponovno pričati, Jime." Znao sam tko sa mnom razgovara i okrenuo sam se da mu odgovorim: "Uvijek se pojaviš kad sam potišten. Znam da imaš pravo i veselim se danu kad će se moja obitelj ponovno okupiti." Odmah sam se bolje osjećao. "Sad se moramo vra­ titi u tvoju baraku. Čeka me drugi posao", rekao je Chan.

I već smo stajali pred barakom. Neko sam vrijeme još raz­ govarao s Chanom, a onda je otišao. Kad sam ušao, naletio sam na dečke koji su stajali naokolo i razgovarali. Jedan je zakoračio prema meni i zapitao me: "Razmišljali smo o šetnji parkom^ Bi li nam se pridružio?" "Ne, hvala", odgovorio sam.

"Moram leći." Krenuo sam prema postelji. Ustvari, nisam bio umoran, trebalo mi je vrijeme da preradim Chanovo učenje.

Sljedeće dvije godine redovito sam obilazio zemaljsku ra­ zinu, posjećivao roditelje i gledao kako u miru zajedno stare. U to vrijeme napredovao sam i mentalno i duhovno i mogao sam putovati bez ikakvih poteškoća.

Chana sam zavolio kao vlastitog oca. Prvih nekoliko go­ dina bio je uvijek samo korak iza mene. Brzo se približavalo vrijeme kad sam se trebao pomaknuti na petu razinu. Barem toliko vremena kao u baraci, ako ne i više, proživio sam na toj razini. Da budem iskren, nisam volio biti u baraci.

Tad se dogodilo nešto što nikad prije nisam iskusio. Sje­ dio sam na postelji i iznenada osjetio trnce u stopalima, koji su se nastavljali gore po nogama sve dok mi cijelo tijelo nije zavibriralo. Nisam znao što se događa, zato sam pozvao Chana u pomoć. Dok sam ga čekao, u mislima sam preletio posljednje dvije godine. Bilo je puno učenja. Na posljednjem predavanju vodnik nam je rekao da je vrlo zadovoljan našim napretkom. Sad nas može prepustiti našim vlastitim vodiči­ ma. Ali Bili, jadni stari Bili, otišao je na drugu stranu astral­ ne razine. Rekli su mi da je imao poteškoća s prilagođava- njem i mislili su da ga je najbolje pustiti otuda. Trenutačno sam izgubio kontakt s njim, ali sam znao da ću ga ponovno sresti. "Mmm, Chanu se ne žuri", pomislio sam. "Vjerojatno je zaposlen." Ali prebrzo sam u mislima izrekao te riječi, jer se u tom trenutku pojavio tik ispred mene. "A, tu si dakle", rekao sam. "Događa mi se nešto neobično."

"Znam", odgovorio je s osmijehom. "Vrijeme je da zauvi­ jek odeš odavde. Zaslužio si pravo na pomicanje u novi dom na petoj razini. To što sad doživljavaš znači da je tvoje tijelo spremno raspasti se. Kao što se leptir izbori za put iz kuku­ ljice u novi svijet, i ti ćeš se probiti na višu razinu."

Uz primjesu straha i sreće, pitao sam se što će uslijediti. Chan je, naravno, pročitao moje misli i rekao: "Smiri se. Ni­ čega se ne trebaš bojati. Pomagat ću ti. Tom trenutku vese­ lim se baš kao i ti. Odlično ti je išlo i razvio si se do te mje­ re da možeš prijeći na sljedeću razinu. Sad želim da sasvim pasivno sjediš. Svoju snagu volje dodat ću tvojoj i to će ti pomagati. Sad zatvori oči i ne otvaraj ih sve dok ti ne kažem. Jesi li razumio?"

"Da", odgovorio sam. Kipio sam od uzbuđenja, a istovre­ meno bio svjestan da se moram umiriti i opustiti. Duboko sam disao i nadzirao svoje osjećaje. Polako sam osjetio da se Chanova snaga volja slijeva s mojom. Trnci su se pojačavali sve dok mi se cijelo tijelo nije snažno zatreslo. Činilo mi se kao da se lišavam tijesne odjeće. Trešnja je polako presta­ la i nadomjestio ju je osjećaj lakoće. Moje se tijelo potpuno umirilo. "Sad možeš otvoriti oči", rekao je Chan. Oklijevao sam jer sam se sjetio zasljepljujuće svjetlosti kod mog prvog obilaska. Chan je čitao moje misli. "Daj, Jime", rekao je, "pa rekao sam ti da će sve biti u redu kad otvoriš oči. Sad kad si stanovnik ove razine, više nećeš osjećati neugodu."

Polako sam otvorio oči i vidio da sjedim u sobi koju sam poznavao, iako u njoj još nikad nisam bio. "Gdje smo?" upi­ tao sam. "U novom si domu", odgovorio je Chan. "Nema više barake. Sve što je tu, tvoje je. Već neko vrijeme sam ti pripremao to iznenađenje. Pokućstvo i slike su ti se nekad u prošlosti sviđali."

"Zato mi se sve skupa čini poznatim", rekao sam. "Narav­ no", odgovorio je, "kako bih inače znao da ti se sviđa? Bilo je lakše čitati tvoje misli nego pogađati što ti se sviđa. Kuću nisam izgradio sam, pomagali su i drugi. Zajedno sa zidari­ ma pripremili smo je za tebe. Najteže je bilo naći pravu lo­ kaciju, a sam si je pokazao na jednom od svojih posjeta."

"Gradnja je sigurno trajala neko vrijeme", napomenuo sam. "Baš suprotno", rekao je Chan. "Čim smo znali da si spreman doći, počeli smo s poslom. Nacrtao sam osnovu ar­ hitektu, a on je zatim uz pomoć zidara napravio kuću. Sve skupa trajalo je dobar tjedan. Namještaj su prepustili meni." "Gdje smo?" upitao sam ga. "Sjećaš li se još svog prvog po­ sjeta toj razini?" zapitao je. "Da, naravno", odvratio sam. "Posjetili smo dolinu. Rekao sam da je prekrasna i da želim u njoj živjeti. Pričekaj trenutak...".

Chan mi nije dopustio da dovršim rečenicu, prekinuo me je. "Da. Tu je sad tvoj dom", rekao je. "Nadam se da ti se moj poklon sviđa. Naporno si radio i novi dom je zasluženi plod tvojih napora. Dođi sad van. Pokazao bih ti još nešto."

Dignuo sam se sa stolice i pošao  prema  vratima.  Prije nego što sam ih otvorio okrenuo sam se i još jednom pogle­ dao po prostoru. Činilo mi se da prepoznajem svaki komad namještaja, a istovremeno sam bio svjestan da ništa od toga dosad nisam vidio. Bio je to neobičan osjećaj,  ali bio sam vrlo zadovoljan. Okrenuo sam se i otvorio vrata. Iz skupine ljudi koji su stajali na tratini odmah se začuo glasni pozdrav. Okrenuo sam se prema Chanu i upitao: "Tko su ti ljudi?"

"Tvoji susjedi", odgovorio je. "Sjećaš li se kuća u dolini? Ti ljudi žive u njima i došli su ti iskazati dobrodošlicu. Tu je običaj da upoznaš svoje susjede. Sad ću te pustiti da ih upo- znaš. Kad se smjestiš, čeka te novi posao", rekao je Chan, odmaknuo se u stranu i za nekoliko trenutaka nestao.

Jedna od žena iz skupine prišla mi je i predstavila se. "Zo­ vem se Rose", rekla je s osmijehom i pružila mi ruku. Pri­ hvatio sam je i osjetio toplinu koja je iz nje isijavala. "Tvoje ruke su smirujuće", rekao sam. Zagledao sam se u duboko plavetnilo njezinih očiju. Njena me je ljupkost toliko preuze­ la da sam ostao prikovan na mjestu.

"Stoje?" upitala je. "O, oprostite mi što tako buljim", pro­ mrmljao sam. "Već dugo nisam razgovarao sa ženom. Mislio sam već da će muškarci i žene zauvijek biti odvojeni. Rekli su mi da smo bili odvojeni zato da se naše niže strasti umire, ali ja na tom području nemam poteškoća." Oboje smo uvi­ djeli smiješnu stranu tih riječi i nasmijali smo se. "Kako se zoveš?" upitala me je. "James Legget, a prijatelji me zovu Jim." "Jime, dođi i upoznaj i druge." Bilo je pet žena i dva­ naest muškaraca. Rose me je predstavila i zatim smo sjeli u vrtu. Bio mi je to svečan dan, a prvi put otkad sam došao na ovu stranu života, osjetio sam se istinski kod kuće. Pili smo piće od divljeg voća, a imalo je okus po nektaru. Još više sam ga cijenio, jer se Chan pobrinuo da se odviknem žudnje za mesom.

Moji osjeti na jeziku izoštrili su se u procesu prilagođava- nja. Najprije mi je to izgledalo teško, a sad, kad znam više o životinjama, ne mogu razumjeti da sam ih ikad mogao jesti.

Više sati razgovarali smo, dok svi nisu otišli, osim Rose. "Kad se smjestiš, moraš me posjetiti. Živim u istoj ulici, samo malo dalje" rekla je Rose i pokazala u smjeru svoje kuće. Po­ novno se okrenula prema meni, položila ruke na moja ramena i poljubila me u čelo: "Doviđenja! Ne zaboravi me posjetiti".

Otišla je putem, još se jednom okrenula i maknula i više je nisam mogao vidjeti. Bio sam doista sretan što imam tako ugodnu susjedu. Ušao sam u kuću da razgledam Chanov pre­ krasni dar. Moj prvi dojam o sobama bio je da su male, ali sasvim odgovarajuće. Sve skupa bilo ih je četiri. Najveća je bila namijenjena za zabave. Uz nju je bila manja soba bez namještaja. Pod je bio pokriven plavim tepisima. I zidovi su bili u istoj boji.

"Znam čemu služi ta soba", izgovorio sam naglas. Chan je stalno vodio računa o tome da meditiram, zato je pripremio sobu za tu namjenu. Kupaonica i potpuno opremljena spava­ ća soba bile su na katu. Iako nemamo potreba za spavanjem, teško je prekinuti naviku. Katkad je ugodno leći i opustiti se.

Moje su osobne stvari bile uredno složene na postelji: odjeća na jednoj strani, knjige na drugoj. Chan je mislio na sve. Još sam neko vrijeme iskoristio za pospremanje, zatim sam otišao u istraživačku šetnju. Kad sam došao do kra­ ja vrta, okrenuo sam se prema kući i osjetio knedlu u grlu. Oblile su me suze. Brzo sam ih obrisao. Moj prvi vlastiti dom, nakon toliko vremena. Kućica je bila među drvećem. Vrt se širio nekih petnaest metara od kuće. U njemu je ra­ slo najbolje odabrano cvijeće. Osjećao se opojni miris ko­ zje krvi. Jedini prizor koji bi se mogao s tim usporediti vidio sam na razglednici koju mi je teta poslala iz Devona.

U nadi da ću ponovno sresti Rose, uputio sam se putem koji je vodio pokraj njene kuće. Došao sam do ružičaste ku­ ćice. "Sigurno je to njena", pomislio sam, iako mi Rose nije spomenula da živi u  kući. Najprije sam oklijevao, a zatim sam se ipak uputio prema ulaznim vratima na kojima je pisa­ lo "Roseina kuća". Nasmijao sam se na pomisao na "Jimovu kuću", kako bih mogao nazvati svoje prebivalište. Pokucao sam i pričekao, ali nitko nije došao otvoriti. Razočaran, oti­ šao sam i uputio se kroz travnjake i polja. Činilo mi se da hodam već kilometre, pa sam potražio odgovarajući prostor za odmor. S moje lijeve strane bila su velika stabla hrasta, ispod kojih su rasle anemone i zvončići. Njihove latice, pot­ puno otvorene prema nebu, bogatom su zelenilu trave doda- vale veličanstven preljev boja. Činilo mi se da me zovu da sjednem među njih, ali me je strah da ih ne zgnječim od toga odvratio. Približavao sam se jednom od stabala i leđima se naslonio na deblo. Opustio sam se i pomislio kako bi bilo lijepo zatvoriti oči na pet minuta.

Iznenada, hladnoća mi je prošla kroz tijelo i činilo se kao da me je netko dotaknuo. Skočio sam na noge i okrenuo se da vidim tko se igra sa mnom. Bio sam sam. Pitao sam se otkud je došao osjećaj dodira. Iznova sam osjetio da je net­ ko posegnuo u moju auru. Budući da se osjećaj javio odmah kad sam se naslonio na drvo, uznemireno sam hodao oko njega. "Pitam se...", počeo sam naglas i pomislio na vrtlara s četvrte razine, koji je razgovarao s drvećem i tvrdio da ga razumije.

Možda drvo želi razgovarati sa mnom? Položio sam ruke na deblo. Drhtaj je postao snažniji kad sam se još više usredoto­ čio. Osjetio sam da djeluje, ali, unatoč tome, bio sam šokiran kad sam osjetio snažnu emociju drveta. Brzo sam odmaknuo ruke s debla i odstupio korak natrag. Doista je pokušavalo us­ postaviti kontakt sa mnom. Nekoliko sam minuta stajao s pri­ mjesom straha i razumijevanja.  Znatiželja me je tjerala dalje i ponovno sam položio ruke na drvo. Opet sam zadrhtao, ali ovaj put nisam odmaknuo ruke. Polako se moja osjetljivost stopila s drvetom. Bio sam svjestan njegove cjelovitosti, od dubina korijena do vrhova njegovih grana. Njegova prijašnja iskustva išla su kroz mene kao da gledam film. Kakav krasan način razumijevanja povijesti. Kad je Ben govorio o razgovo­ ru s drvećem, nisam u cijelosti shvaćao mogućnosti prirode ni činjenice da sve u Božjem vrtu ima tu sposobnost osjećanja. U tom prosvijetljenom stanju bio sam svjestan i susjednog drveća i na neki sam čudesan način spoznao da stablo s kojim komuniciram može komunicirati i s drugim stablima svoje vrste. Dakle, sva su stabla osjećala isto što je osjećalo jedno od njih. Budući da sam sad postao dio njihove osjećajnosti, mogu prenositi vibraciju ljubavi. Dakle, to je mislio Ben kad je rekao: "Kad im dajem ljubav, odgovaraju na nju i, u skladu s tim, rastu".

Najljepši dio dana proveo sam tako da sam potpuno uži­ vao u učenju od drveta. Na odlasku sam mu zahvalio, iako bi se to nekome moglo činiti čudnim, a znao sam da će od­ govoriti. Pomislio sam na drveće i biljke na zemaljskoj ra­ zini. Mama je često govorila o očevim zelenim prstima. Tek sad sam shvatio kako je imala pravo. Biljke su odgovarale na njegovu ljubaznost i donosile mu nagrade na izložbama cvijeća. Otac je često razgovarao s biljkama. Mislio sam da je to smiješno, a on se kleo da ga razumiju. Kako je imao pravo! Ja sam morao umrijeti da ga mogu razumjeti. Kad sam prošao brdo, čuo sam kapanje vode. Na trenutak sam se zaustavio, osluhnuo i uputio se prema zvuku. Na vrhu brda otkrio sam potočić koji se kaskadno spuštao niz stijene i u dolini oblikovao široko jezero. Ljupka paprat obrubljivala je slap i put koji je vodio u tu dolinu. Zaustavio sam se da bih se divio pogledu koji se pružao ispred mene. Valovita brda pokrivao je sag smaragdnozelene boje, a veliki hrastovi i smreke rasli su na padinama.

Spuštajući se, pazio sam da se ne poskliznem na travi koja je bila poput svile. Približio sam se jezeru i zaustavio na nje­ govu rubu. Voda je bila kristalno čista. Na površini se vidio odsjaj svjetlosnih zraka. Pozornost mi je privukao rogoz koji je svjetlucao u sunčevoj svjetlosti i ostavljavao dojam strelica koje narušavaju spokojnost jezera. Voda je pozivala i odlučio sam zaplivati. Pogledao sam je li netko u blizini i ustanovio da sam sam. Brzo sam se skinuo i ušao u vodu. Bila je prilič­ no duboka, ali znao sam dobro plivati. Nasmijao sam se na pomisao da bih se mogao utopiti. Osvježen, nastavio sam put u dolinu. Susreo sam mladi par i osjetio da imaju problema. Zaustavio sam se i upitao što je loše.

"Radi se o mom ocu", sa suzama u očima odgovorila je žena. "Pijanac je i tuče mamu koja vrlo bolesna leži u bolni­ ci i samo čekamo da dođe k nama. Ali, ne brine me mama, koja je prekrasna duša i doći će ravno ovdje, brine me otac, jer će morati plaćati za sve što je učinio. Oboje volim i za očevo ponašanje djelomice krivim sebe. Počeo je piti nakon moje smrti u brodskoj nesreći."

Mlada žena počela je nekontrolirano plakati. "Uvjeren sam da će se sve srediti", rekao sam.

Mladi muškarac zagrlio je ženu i tješio je. Pitao sam se da li da ostanem s njima, ali sam zaključio da će jedan u drugo­ me naći oslonac, pa sam nastavio svojim putem. Začuo sam pjevanje i približio se velikoj skupini ljudi koji su stajali u krugu. Isticao se muški glas. Kad sam zastao, ustanovio sam da je to glas svećenika i pomislio da to nije za mene. Išao sam dalje dolinom, tu i tamo se zaustavio i popričao s lju­ dima koji su svi bili vrlo ljubazni. Sreo sam muškarca koji je šetao s psom. Pas nije bio na uzici i zadovoljno je skakao pokraj gospodara.

"Neka me munja pogodi", pomislio sam. "To je prvi pas kojeg sam vidio otkad sam napustio zemaljsku razinu. Zapra­ vo druga životinja koju vidim. Prva je bio Chanov mačak."

Postao sam znatiželjan.

"Oprostite, nadam se da nisam nasilan. Radi se o vašem psu."

"Sto vas zanima?" odrješito je upitao muškarac.

"Žao mi je. Ne bih vas htio smetati", rekao sam i namjera­ vao otići.

"Pričekajte malo!" povikao je. "Čini mi se da biste htjeli nešto pitati. Sad imam vremena i, ako želite sjesti, možemo razgovarati. Usput, ime mi je Albert, a ovo je Ben."

I ja sam se predstavio, pogladio Bena po glavi i tako za­ služio da mi poliže ruku.

"Čini se da se Benu sviđaš. Ako on misli da si u redu, do­ bar si i meni."

Našli smo mjesto gdje smo sjeli, a pas je legao kraj nas. "No, tako je prilično bolje", rekao je Albert. "Što si htio

pitati?"

"Ben je tek druga životinju koju sam sreo s ove strane ži­ vota. Gdje su sve druge?" zapitao sam.

"Da budem iskren", rekao je, "ne znam odgovor na to pi­ tanje. Znam jedino da me je Ben čekao kad sam došao. Umro je samo tjedan dana prije mene. Dobro smo živjeli zajedno i jako mi je nedostajao. Stari Ben je bio krasno društvo. Kad je otišao, bio sam jako usamljen. Misli na Bena zamaglile su moj um i previdio sam tramvaj kad sam prelazio prometnu ulicu. Prekasno sam čuo njegovu trubu. Sljedeće čega se sjećam bila je bolnička postelja. Pokušao sam se pomaknuti, ali nisam mogao. Moj je um bio živ, iako se tijelo nije odazi­ valo na moje naloge. U sobi je bila gusta maglica. Tu i tamo vidio sam sjene koje su se pomicale. Sluh mi nije bio ošte­ ćen pa sam čuo sva događanja oko sebe. Dvije sjene istupile su naprijed i nagnule se nad mene. Ustanovio sam da su to medicinske sestre i da je u nesreći oštećen i moj vid. Čuo sam kako je jedna objašnjavala drugoj da vjerojatno neću preživjeti noć. Pomislio sam - kako smiješno! Uvjeren sam da ću uskoro otud izići. Kako su istinite bile te riječi, samo je način odlaska bio drukčiji. Utonuo sam u san i uslijedili su iznenađujući snovi. Moja mama i tata stajali su pokraj poste­ lje i zvali me da idem s njima. Nije nalikovalo na snove što sam ih dotad sanjao. Izgledalo je stvarno, ali znao sam da je to samo mašta, jer su mi roditelji bili mrtvi već više od dva­ deset godina. To me je ražalostilo i probudio sam se s njiho­ vom jasnom slikom u mislima. Glavu nisam mogao poma­ knuti, ali oči su ipak mogle prodrijeti kroz maglu. Ponovno sam vidio roditelje uz postelju. Otac je stajao pored nasmi­ ješene mame, koja je rekla: 'Dođi, Alberte, sad je vrijeme da napustiš to mjesto'. Zadnjim snagama pošlo mi je za ru­ kom podignuti glavu s jastuka i povikati: 'Ne, vas dvoje ste mrtvi, to su samo snovi!' Tada je majka progovorila glasom koji nije dopuštao mjesta sumnji: 'Poslušaj me sad, Alberte. Umro si u prometnoj nesreći. S ocem sam došla po tebe, da te odvedemo u novi dom'. Snaga me polako napustila i pao sam natrag na jastuk. Obje sestre još su stajale uz mene i čuo sam primjedbu jedne od njih: 'U transu je. Neće još dugo'. Htio sam sjesti i reći: 'Pogledajte, sasvim sam u redu', ali nisam više imao snage. Moj je  um bio podvojen. S jedne sam strane slušao razgovor sestara o tome da umirem, a na drugoj strani su mi roditelji govorili da moram s njima. Za­ vikao sam: 'Dosta mi je svega!' Iznenada je bolest protresla moje tijelo i preplavio me osjećaj potpunoga mira. Slijedilo je putovanje kroz tamni tunel prema svjetlosti na kraju. Bio sam svjestan da gol stojim pokraj postelje. Trgnuo me ma­ min glas: 'Alberte, obuci ovo'. Stajala je uz mene s jutarnjim ogrtačem u rukama. Posumnjao sam u istinitost događanja. Pričekao sam minutu ili dvije i rekao: 'Sve su to samo snovi. Jer, ti zapravo ne razgovaraš sa mnom. Za minutu ću se pro­ buditi'. Mama je odbrusila: 'Ne sanjaš. Iskrena sam. Obu­ ci sad taj ogrtač i budi dobar.' Poslušao sam je, prije svega zbog osjećaja srama. Ogrtač je bio stvaran. 'Jesi li ti doista moja mama?' zapitao sam.

'A što misliš, čija je mama?' rekao je glas koji sam odmah prepoznao kao očev. Izišao je iz maglice. 'Alberte, znaš, već neko vrijeme te očekujemo. Bit će najbolje da ideš s nama.' Osvrnuo sam se na postelju i tamo ugledao tamnu sjenu. Čuo sam dva jasna glasa koja su dolazila iz sjena što su se nagi­ njale nad posteljom. Jedan je rekao: 'Otišao je, jadna duša'. Drugi je dodao: 'Tako je najbolje. Da je ostao živ, samo bi vegetirao'. Zastao sam, osupnut, u nevjerici. 'Zašto me ne vidite?' povikao sam. 'Zato što više ne boraviš u njihovom svijetu', rekao je otac. 'Ne razumijem', zadrhtao sam i okre­ nuo se prema mami. 'Što mi se dogodilo? Jesam li doista mrtav?' 'Znam daje teško razumjeti', rekla je mama. 'Da, na neki način si prije pet minuta umro u toj postelji. Ali samo zato da bi se probudio u ljepšem i potpunijem životu. Alber­ te, sad te čeka još jedno iznenađenje.'

Više iznenađenja doista nisam želio. Već i to što su mi re­ kli da sam mrtav bilo je previše. Zatim sam čuo lajanje psa. Moje misli su bile odmah uz Bena. Zavikao sam: 'Ben, Ben!' Prije nego što sam izustio sljedeću riječ, naslonio se na mene i počeo mi lizati lice. Spustio sam se na koljena i rukama dodirivao njegovu glavu. Poznavao sam svaku izbočinu na njoj. To je doista bio Ben. Veselje što vidim njega i roditelje bilo je preveliko. Oblile su me suze. Sad bih ih pratio bilo kamo. Odveli su me na mjesto odmora slično oporavilištu. Roditelji su me redovito posjećivali i dovodili Bena sa so­ bom. Kad sam dovoljno ojačao, s Benom sam dobio i malu kuću. Imam susjedu, gospodičnu Čarter, koja živi na drugoj strani brda. Ima mačku i stalno se žali da je Ben proganja. Ja sam, međutim, uvjeren da su prijatelji. Ponekad ih vidim kako leže jedan na drugom. Ben je i liže kad misli da ga nit­ ko ne vidi. Sad znaš moju životnu priču."

"Zanimljiva priča", rekao sam. "A što je s tvojim rodite­ ljima?"

Albert je odgovorio: "Radostan sam jer mogu reći da su dobro. Imaju malu kuću nedaleko od moje. Mama je uvijek govorila da će se preseliti u kuću na selu kad otac ode u mi­ rovinu. U zemaljskom životu to im nije bilo namijenjeno jer su oboje umrli u dobi od pedeset godina. Najprije je umrla mama, a nakon šest mjeseci i otac. Liječnici su rekli da je umro jer mu je njena smrt slomila srce. Meni je to bio veli­ ki šok, jer sam ih oboje jako volio. Naslijedio sam njihovu kuću i u njoj živio do kraja. Njihova smrt snažno je djelovala na mene. Nakon toga živio sam vrlo povučeno. Nisam si mo­ gao zamisliti da se za nekoga vežem jer sam se bojao da bih tu osobu mogao izgubiti. Vjerojatno je to bilo vrlo sebično, ali meni istovremeno i jedini način života. Kako su godine prolazile, postajao sam sve usamljeniji, zato sam si za druš­ tvo kupio Bena. Bio je prvi kućni ljubimac kojeg sam ikad imao. Čim sam ga ugledao, među nama se uspostavila snaž­ na veza. Mislim da mi je bio sličan po karakteru. Posljednjih dvanaest godina bio je moj vjerni prijatelj. Kad je umro, jako mi je nedostajao. Ali, kao što vidiš, sad smo opet zajedno.

Još nikad nisam bio tako sretan. O meni bi bilo dosta. Sad ti reci nešto o sebi."

Dugo smo razgovarali o tome kako sam došao na ovu ra­ zinu i o poteškoćama koje proizlaze iz zemaljskog života. Još nismo otkrili tajnu otkud i kako su životinje na toj ra­ zini. Vrijeme je brzo prolazilo. Htio sam nastaviti razgovor, ali sam isto tako htio još toliko toga napraviti. Zahvalio sam Albertu i rekao da ćemo se vjerojatno opet sresti. Kad sam se uputio prema kući, pomislio sam kako je Albert ljubazan čovjek, ali možda previše usamljen. Bio sam radostan što se opet našao s Benom. Još sam se jednom osvrnuo za njima i vidio ih kako leže na travi sjedinjeni ljubavlju.