Moja učiteljica Joko je običavala govoriti o praksi zena kao o načinu da se izgradi veći „kontejner“. Možemo to također nazvati građenjem većeg sebstva. To nije uobičajeni način na koji se govori o tome, je li tako?

U uobičajenoj budističkoj terminologiji, umjesto građenja većeg sebstva, trebali bismo nekako težiti tome da sebstva nemamo. Što god to značilo. A taj je izraz i izvor mnogih mentalnih zbrki – zbrki u shvaćanju prirode sebstva kojeg ujedno imamo i činimo i ne želimo eliminirati i toga kako ga razumjeti i u terminima zapadne psihologije i istočne spiritualnosti.

Onog trenutka kad kažemo „sebstvo“, pretvaramo ga u imenicu. A kada imamo imenicu tada nam treba i nešto što će tu imenicu reprezentirati, i tada to krećemo tražiti, i pokušavamo pronaći sve njene atribute, ili jednostavno želimo naći mjesto na kojem obitava. Istu stvar možemo napraviti i s riječju „um“…je li tako?

Na početku zapadne psihologije Platon je u Dijalozima napisao da je Sokrat tvrdio da kako bismo razumjeli različita značenja riječi „dobar“ moramo na neki način shvatiti što riječ dobar s velikim D stvarno jest…da ne možemo razumjeti sva značenja riječi „dobar“ u „dobar“ čovjek ili „dobra“ večera ili „dobar“ zakon ako ne dođemo do biti, do esencije onoga što „dobar“ znači. Mislimo da znamo koristiti riječ „dobar“ u svim tim različitim slučajevima, ali što je dobro samo po sebi?

I Sokrat je, kao lik u Platonovim Dijalozima, pokazao kako ljudi imaju sve vrste konfliktnih ideja o dobrome, i da nijedan od njih nije bio u stanju definirati apsolutnu esenciju „dobrog“. Zaključio je da oni nisu shvaćali o čemu pričaju.

Riječ „sebstvo“ je unutar iste takve dileme. To je riječ koju koristimo u različitim kontekstima. Možemo pričati o „sebi“, možemo pričati o „samosvijesti“, možemo pričati o sebstvu kao o toku svijesti,; možemo pričati o sebstvu kao o promatraču tog toka svijesti, možemo pričati o njemu kao o nečemu kontinuiranome; sebstvo koje potpisuje kredit za stan, gdje ono preuzima obavezu koja ga rasteže u vremenu; a onda, tu je i ono sebstvo za koje nam se čini da se pojavljuje i nestaje u svakom trenutku. Je li tako? Koje od tih sebstva je „pravo sebstvo“? Gdje je uzrok sve te zbrke?

Problem se javlja, kao u Sokratovom slučaju, kada pomislite da bi trebala biti samo jedna stvar koju „sebstvo“ znači kroz sve te razne faze korištenja riječi – u svim tim različitim kontekstima.

Ali jedan način pogleda na to je i taj da ne postoji jedno jedino „sebstvo“ , čija je priroda trajna i ekskluzivna, i za koje još nismo uspjeli do kraja ustvrditi što je to točno, već da postoji cijela sila „sebstava“ u cijelom nizu različitih situacija. Jednom kada nam je jasno kako koristimo tu riječ i kada je ne pokušavamo svesti na samo jednu stvar, problem jednostavno nestaje.

Buddha, koji je došao iz drugog smjera, objavio je da je sebstvo prazno; da njega nema. I to je zapravo analogno ovome što mi objašnjavamo, ne da nema onog tko trenutno priča, nego da sebstvo nije samo jedna stvar; to su mnogostruki izbori i procesi ili načini pričanja o iskustvima.

To je nešto što se stalno mijenja i konstantno se redefinira kroz i putem različitih konteksta. Tako da budizam ulazi u ovu priču iz suprotnog smjera od Platona.

Platon je rekao da trebamo pronaći fiksiranu esenciju dobrog prije nego što ćemo shvatiti što dobro jest, a onda dođe Buddha i kaže da nema esencije sebstva.

No iako se te izjave čine suprotnima, ljudi na njih reagiraju na slične načine. Budisti kreću tražiti stanje „ne sebstva“, a na isti način je i Platon poslao ljude da traže dobro. Kao da je „ne sebstvo“ stanje koje jednostavno možeš pronaći i ući u njega.

Kad govorimo o gradnji većeg kontejnera kao ekvivalentu gradnje većeg sebstva, što to znači u ovom kontekstu?

Moja učiteljica Joko tvrdila je da je dio ove prakse sjedenja, i to mirnog sjedenja – to da si dopustimo da jednostavno budemo s mnogo različitih iskustva, jednim iza drugog – bez obzira na to koji je njihov sadržaj.

Možemo reći da ono što se dogodi u tom trenutku, jest da iskusimo ili da u tom trenutku jesmo jedno „sebstvo“ stanje za drugim.

U jednom trenutku možemo biti mirni, u drugom nemirni, u jednom trenutku možemo se osjećati kao idiot koji sjedi i bulji u zid, a već u sljedećm se možemo osjećati jako duhovno.

Već nas u sljedećem može opet nešto svrbiti, i slično. Možemo proći kroz sve te verzije iskustva sebstva, i dio onoga što radimo jest pustiti se da ih sva osjetimo, trenutak za trenutkom, kakva god da jesu, neovisno o sadržaju.

Zato tvrdimo da je vrlo važno mirno sjediti – ne se češkati, ne vrpoljiti, ne stalno iznova pokušavati namjestiti pozu. Pogledajte što god da se događa; samo to želimo osjetiti. Ne trebamo to popravljati ili poboljšavati. Možemo pustiti da svrbi, da nas koljeno boli, da nam um luta, i možemo se vratiti dahu. Što god da se događa, postoji kapacitet da se samo ostane s tim, toliko dugo dok traje, dok se ne pretvori u nešto drugo.

Naš kontejner za svo to iskustvo je, jednom riječju, tijelo. Tijelo samo ostaje prisutno. Što god da se dogodi, ne ustajemo i ne odlazimo. Ok? Ostajemo…doslovno. Još uvijek smo s tim.

U psihološkim terminima to bi se zvalo „afektivnom regulacijom“, kapacitetom da izgradimo snagu da podnesemo različita iskustva, da ostanemo s njima.

Iz psihološke perspektive postoje mnoge stvari s kojima ne znamo kako bismo ostali; ili uvijek bježimo od njih. A ponekad to znači i doslovno bježanje, nemogućnost da se s nečim suočimo fizički, bez obzira na to radi li se o neugodnoj društvenoj situaciji, ili nečemu što nas doslovno plaši, nešto fizički bolnom.

Ali često se okrećemo mentalnom bijegu od toga, disociranju, potiskivanju, poricanju – postoje mnogi različiti nazivi za proces koji bazično predstavlja nemogućnost ili nevoljkost da nastavimo osjećati to što osjećamo, i biti tko jesmo.

Ponekad je znak toga anksioznost, ponekad ljutnja, ponekad sram. I tad je to uvijek iskustvo; „Ne ja – Ja ovo ne želim upravo sada proživljavati. Mene nema ovdje da to osjetim“.

Tako da je veći kontejner uvijek stvar povećane sposobnosti da se kaže: „To sam ja“, onome što god da izroni u nekom trenutku. Bez obzira na to koliko nam se ne sviđa što vidimo u trenutku.

I možemo reći da je jedna od funkcija sebstva kao psihološke funkcije, ili strukture, ta da posjeduje kapacitet da ostane s nečim, radije nego da to poriče, disocira se ili gleda na drugu stranu.

Jedna od lijepih karakteristika metafore s kontejnerom je da nije baš tako jasno gdje se taj kontejner točno nalazi – gdje su mu granice.

Gradimo kapacitet da ostanemo s iskustvom, ali gdje se taj kapacitet točno nalazi? Je li on unutra ili je na neki čudan način ujedno i vani? Sebstvo je vrlo teško locirati. Jer se sebstvo, baš kao i kontejner, odnosi na nešto što se događa i s jedne strane može biti jako privatno , ali s druge je strane kompletno relaciono.

Jer ono što jesam neodvojivo je od onoga što radim i konteksta u kojem se nalazim, i toga kako sam povezan sa svijetom i s drugim ljudima.

Ako vas netko upita „Tko ste vi“? – rijetko ćete reći, „Pa, ja sam osoba čije koljeno boli ili, čiji nos curi, ili koja ima ovu ili onu misao.“

Obično govorimo nešto poput ovog: „Pa, ja sam učitelj, živim ovdje, oženjen sam s …, i radim ovo, ili radim ono.“ Je li tako? Odgovarate tko ste u svoj toj vanjskoj terminologiji, što je zapravo vrlo čudno, nije li? Jer o sebi razmišljamo kao o privatnoj i unutarnjoj osobi, ali kada nas netko pita tko smo, tada odgovaramo s tim vanjskim umjesto s unutarnjim stvarima.

I tu počinjemo praksu s novom vrstom „doslovnog“ kontejnera. Sjedimo u našem novom prostoru, novom Zendo-u.

Dio građenja većeg kontejnera iznutra je održavanje većeg kontejnera izvana. Naš kapacitet da sjedimo vrlo doslovno ovisi o mjestu na kojem sjedimo, i ljudima s kojima sjedimo, i strukturi i Sanghi.

Sve te vanjske stvari – tko smo mi kao praktičari, kao studenti; sve to ovisi o stvarima koje su jednako izvanjske kao i unutarnje u odnosu na nas. I taj kapacitet također ovisi o tome koliko smo se u stanju brinuti za te vanjske stvari.

Svatko od nas pokušava razviti te unutarnje kapacitete. Ali isto tako na vrlo značajan način funkcioniramo kao dio kontejnera za svakog od drugih ljudi u ovoj prostoriji. Naš kapacitet toga da radimo što ovdje radimo ovisi o drugima.

Bilo tko tko je pokušavao prakticirati sam zna koliko je to teško, koliko je teško održati takvu praksu. A čak i ako pokušavate prakticirati samostalno, još uvijek imate neku „idealnu“ praksu koju ste negdje naučili; koju ste naslijedili od nečeg kao što su knjige, ili od nekoga koga ste jednom sreli. Vrlo malo ljudi izmisli baš svoju vlastitu praksu.

Tako da je taj kapacitet kojeg pokušavamo razviti, o kojem možemo razmišljati kao o nečemu privatnom i unutarnjem i spiritualnom, zapravo vrlo javan i ovisan o odnosima – vrlo ovisan o tome kako i koliko dobro funkcioniramo svi zajedno.

I naša je odgovornost da prakticiramo dobro, za druge i s njima, i da budemo vrlo iskreno i čini mi se, i zahvalni zato što imamo jedni druge da si to omogućimo.

Kontejner nije samo nešto što gradimo iznutra. Sebstvo nije nešto što je samo iznutra. Sebstvo nije nešto za što ćemo otkriti da ne postoji i tada više nećemo imati problema.

Sebstvo je nešto za što ćemo otkriti da je raspršeno svuda oko nas, krug za koncentričnim krugom odnosa, sve je to naše „sebstvo“.

To povećava našu odgovornost, i povećava naš osjećaj toga o čemu se trebamo brinuti, za što smo odgovorni i na čemu trebamo biti zahvalni.

Izvor: Barry Magid, Ordinary mind zendo