Seanse gospođice Douglas

Godine 1896., Robert Chambers, autor knjige Vestiges of Creation, upoznao je Wallacea s gospođicom Douglas, bogatom Skotkinjom koja se zanimala za spiritizam. Wallace je sudjelovao na brojnim seansama u londonskoj rezidenciji gospođice Douglas u ulici South Audley. Ondje je upoznao mnoge utjecajne spiritiste, uključujući Darwinova rođaka Hensleigha Wedgwooda.

Među najzanimljivijim seansama bile su one na kojima je sudjelovao gospodin Haxby, mladi poštanski službenik kojega je Wallace opisao kao: "... izvanrednog medija za materijalizacije." Haxby je običavao sjediti u maloj sobi zastorima odvojenoj od prigušeno osvijetljenog salona na prvom katu.

Wallace je ovako opisao tipičnu seansu s Haxbyjem (1905., sv. 2, str. 328-329): "Nekoliko minuta poslije, iza zastora bi izašao visok i otmjen Indijac u bijelim haljama pričvršćenim raskošnim remenom, sa sandalama na nogama i visokim, snježno bijelim turbanom na glavi, koji je bio izrazito elegantno namješten. Katkad bi taj lik hodao uokolo sobe izvan kruga, podigao veliku i veoma tešku glazbenu kutiju, koju bi navinuo da svira i potom je jednom rukom okrenuo oko svoje glave. Često bi redom prilazio svakome od nas, naklonio se i dopustio nam da ga opipamo rukama i pregledamo mu odjeću. Zamolili smo ga da stane uz vrata da obilježimo njegovu visinu, a jednom je prilikom, gospodin Hensleigh Wedgwood sa sobom donio postolarski metar i na naš je zahtjev Abdullah, kako se predstavio, izuo sandalu, stavio je na stolac i dopustio da je precizno izmjerimo.

Nakon seanse, gospodin Haxby je skinuo svoju čizmu i dao da istim metrom izmjerimo njegovo stopalo. Abdullahovo je stopalo bilo oko 3,5 cm duže. Otprilike minutu poslije, Abdullah se povukao u sobicu. Haxby je sjedio na stolcu u transu, a neznanac u bijelom je iščeznuo. Prozor i vrata stražnje sobe bili su čvrsto zatvoreni, često dodatno pričvršćeni ljepljivim papirom, koji je bio netaknut."

Takve manifestacije skeptici obično objašnjavaju kao prijevaru medija ili njegova tajnog suradnika. U ovom slučaju mjerenja isključuju mogućnost takve prijevare. A prethodne mjere opreza, kojima su se osigurali ulazi u stražnju sobu, u izvjesnoj mjeri čine sudjelovanje tajnog suradnika dvojbenim. U cjelini, okolnosti upućuju na istinitost materijalizacije.

Jednom je prilikom seansi gospođice Douglas, organiziranoj u glasovitoj 'Kući Daniela Dunglassa', nazočio ugledni fizičar, Sir William Crookes.

Crookes, koji je poslije postao predsjednik Kraljevskog Društva i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, osobno je istraživao spiritističke fenomene.

Međutim, Wallace primjećuje (1905., sv. 2, str. 293): "... njegove pažljive pokuse, koje je godinama provodio, znanstvenici i javnost još i danas zanemaruju ili odbacuju kao da nikada nisu učinjeni!"

Na seansi kojoj je nazočio Wallace, Homeu je dana harmonika, koju je držao jednom rukom ispod stola za kojim su sjedili svi okupljeni. Drugu ruku Home je držao na površini stola. Kada je čuo zvuk harmonike, Wallace se spustio pod stol ne bi li vidio što se događa: "Soba je bila dobro osvijetljena i jasno sam vidio Homea kako rukom drži glazbeni instrument, koji se pomicao gore-dolje, svirajući melodiju bez vidljivog objašnjenja.

Rekao je: 'Sada ću ukloniti ruku', što je i učinio; no instrument je nastavio svirati i vidio sam odvojenu ruku kako ga drži, dok su se obje Homeove ruke nalazile na površini stola, pred svima nazočnima. Bio je to jedan od uobičajenih fenomena, kojemu je svjedočilo više tisuća ljudi. A, imamo li na umu da se gotovo sve Homeove seanse odvijaju u privatnim kućama, u kojima je gost i s ljudima za koje se apsolutno može jamčiti da nisu upleteni u neku prijevaru, te da se odvijaju danju ili u posve osvijetljenoj sobi, valja priznati da se ono što se dogodilo ne može objasniti nikakvim majstorijama."

(Wallace, 1905., sv. 2, str. 286-287).