Svako znanstveno objašnjenje mora polaziti od određenih nedokazanih činjenica ili pretpostavki. Ustrajemo li na dokazu polaznih pretpostavki, zapast ćemo u beskrajnu regresiju dokaza pretpostavki, dokaza dokaza pretpostavki i dokaza dokaza dokaza pretpostavki. Stoga se općenito smatra da polazne pretpostavke moraju jednostavno biti razumne na temelju dostupnog dokaza. Danas većina znanstvenih objašnjenja podrijetla čovjeka polazi od pretpostavke da su ljudska bića sastavljena isključivo od proste materije, općenito poznatih kemijskih elemenata. No, premda nije dokazana, ta pretpostavka smatra se razumnom u odnosu na dostupne dokaze.

(Sagan, 1995., str. 302). Uvjeren sam da postoje i druge kategorije takvog dokaza koje su dostojne istraživanja. A kada se svi ti dokazi uzmu u razmatranje, pretpostavka da su ljudi sastavljeni od tri supstancije - materije, uma i svijesti, kako sam ih definirao - postaje dovoljno razumna da posluži kao temelj alternativnom programu istraživanja s ciljem objašnjenja ljudskog podrijetla.

Valja nam s veseljem dočekati takav alternativni program istraživanja.

Oni koji tvrde da um i svijest nastaju, kao nova svojstva, iz materije u moždanim živcima, suočeni su s velikim poteškoćama. Oni nisu uspjeli iscrpno i uvjerljivo objasniti na koji način molekule, koje uzajamno djeluju na temelju poznatih fizičkih zakona proizvode svijest. Neki su znanstvenici (Griffin, 1997., str. 132) na temelju toga pretpostavili da materijalni atomi, između ostalih prirođenih svojstava, posjeduju i određenu razinu svijesti.

Te male količine svijesti, međusobno spojene, mogu, oblikovati intenzivnu i izrazito usredotočenu svijest koju svi posjedujemo. To je tzv. panempirizam.

Ali, ako svaki atom posjeduje samo neznatnu svijest, čega je svjestan?

Atom je najvjerojatnije svjestan samo atoma u svojoj neposrednoj okolici.

Točan način na koji se ta lokalna svijest o drugim atomima može pretvoriti u usredotočenu, individualiziranu, globalnu svijest nije uvjerljivo objašnjen.

Neki znanstvenici pretpostavljaju da je svijest učinak kvantne mehanike.

Među tim znanstvenicima nalaze se fizičar David Bohm, fiziolog Karl Pribram, fizičar i nobelovac Brian Josephson, matematičar Sir Roger Penrose i neuro-znanstvenik Benjamin Libet. Stuart Hameroff, anesteziolog pri Sveučilištu u Arizoni, privukao je pozornost na mikro-cjevčice, sitnih struktura u moždanim stanicama kao mogućim središtima kvantnih efekata povezanih s proizvođenjem svijesti (Radin, 1997., str. 284-285). Međutim, nije dokazano da je svijest povezana s mikro-cjevčicama u moždanim stanicama.

Nadalje, nije objašnjeno ni zašto upravo svijest nastaje kao posljedica kvantnog mehaničkog učinka u strukturama sastavljenima od običnih molekula. Kvantna mehanika danas još uvijek ne govori o izvorištu svijesti. Radin ističe (1997., str. 287): "Odgovarajuća teorija koja objašnjava parapsihološke pojave ... gotovo sigurno neće biti kvantna teorija kakvom je danas razumijevamo. Umjesto toga, postojeća kvantna teorija naposljetku će biti shvaćena kao poseban način na koji se neživa materija ponaša pod određenim okolnostima. Živi sustavi mogli bi iziskivati posve novu teoriju."

Fizičar Helmut Schmidt je izvršio nekoliko prvih parapsiholoških pokusa s generatorima nasumičnih brojeva. Kako smo vidjeli, RNG-i uz pomoć radioaktivnog otpada prekidaju slijed izmjeničnih jedinica i nula. Ti radioaktivni otpadi posljedica su kvantnih promjena stanja atoma, što uzrokuje emisiju elektrona. Budući da su te emisije, prema kvantnoj teoriji, nasumične i slijed jedinica i nula koje su te emisije odabrale također bi trebao biti nasumičan. To znači da se protekom vremena treba pojaviti 50% jedinica i 50% nula. No, Schmidt je svojim pokusima utvrdio da ispitanici mogu mentalno izazvati povećanje broja jedinica ili nula, koje nadilazi vjerojatnost slučaja. On kaže (1993., str. 367): "Na ishod kvantnih promjena, koje kvantna teorija pripisuje pukom slučaju, pojedinac može utjecati svojim umom. To nameće pretpostavku neutemeljenosti kvantne teorije kada se eksperimentalno primjeni na sustave koji uključuju ljudske subjekte." Drugim riječima, kvantna teorija je u ovom slučaju nevaljana jer se njezina predviđanja ne mogu primijeniti na pokuse s generatorima nasumičnih brojeva. Schmidt dodaje: "Ostaje utvrditi može li se kvantni formalizam modificirati tako da uključi psi-efekte."

Dvojbeno je da će to ikada biti postignuto. To upućuje na nepotpunost kvantne mehanike kao opisa stvarnosti. Isto tako nije moguće izložiti jednostavan niz jednadžbi koji bi objasnio sve pojave u svemiru. Premda se kvantna mehanika može primijeniti na određeni podniz stvarnosti, ona nije sveobuhvatna. S obzirom na to, cilj matematičke teorije svega, mogao bi zauvijek ostati nedostižan.

Svako materijalno objašnjenje svijesti kao novonastalog svojstva neurona ili kao efekt kvantne mehanike povezan s mikro-cjevčicama u neuronima, mora uključivati promjenjivost tih sastojaka mozga. Mozak sadrži oko 10 milijardi neurona. Svaki pojedini neuron ima oko deset tisuća poveznica s ostalim neuronima. Čovjek svakodnevno u prosjeku gubi tisuću neurona u mozgu (Radin, 1997., str. 259). Uistinu je optimistično vjerovati da svijest i njezini mentalni sadržaji mogu zadržati svoj integritet u tako obilnim nasumičnim prekidima u moždanim živcima, koje navodno stvara svijest. Mnogo je razumnije pretpostaviti da je jedinstvena svijest živog bića nesvediv element stvarnosti i da se mozgom jednostavno koristi kao oruđem.

Teorija koja se osniva na vedskom modelu svemira mogla bi objasniti sve navedeno. Materija, um i pojedine emanacije duha izviru od Boga. Bog ulazi u svaki atom i prati svaku pojedinu emanaciju duha kao Nad-duša ili paramatman. Nad-duša je prisutna u svim etapama vremena i prostora i istodobno je izvan vremena i prostora. Nad-duša je ujedno i sveznajuća. S obzirom na to, znanje se posredstvom Nad-duše može prenositi među pojedinim emanacijama duha izvan uobičajenih granica vremena i prostora.

Nad-duša, stoga, može nadzirati vrst i količinu informacije koja stiže do pojedinačne duše normalnim ili paranormalnim sredstvima. Budući da je Nad-duša prisutna u svakom atomu materije i istodobno je svjesna svjesnih namjera, moguće je da proizvede efekte povezane s generatorima nasumičnih brojeva. Odgovarajući na želje istraživača i namjere ispitanika, Nad-duša može izazvati pojavljivanje većeg broja jedinica ili nula u pokusima.

Taj model nadvladava klasičan prigovor koji se upućuje kartezijanskom dualitetu uma i materije. Descartesova terminologija poistovjećuje um i svijest. Popularno je, premda netočno stajalište da je Descartes mislio da epifiza u mozgu posreduje interakciju uma (svijesti) i materije. Prema takvom stajalištu, taj je organ osjetljiv na um i materiju i može ih međusobno povezati. Danas filozofi vjeruju da je Descartes jednostavno navijestio da se u epifizi odvija interakcija uma i materije. No, pritom nije objasnio kako se ta interakcija odvija (Griffin, 1997., str. 105). Prihvativši Descartesovu formulaciju o umu i materiji kao različitim entietima, dva glavna sljedbenika kartezijanske filozofije, Nicolas Malebranche i Arnold Geulincx zaključili su da medu njima ne postoji interakcija. Međutim, predložili su objašnjenje njihove prividne interakcije na temelju okazionalističkog filozofskog učenja. Griffin objašnjava (1997., str. 105): "Prema tom učenju, slučajnošću da se moja ruka nalazi na vrućoj peći, Bog izaziva osjećaj boli u mome umu, što me navodi na odluku da pomaknem svoju ruku.

Nažalost, moj um ne može utjecati na moje tijelo da se pomakne više nego li moj um može izazvati osjećaj boli u mome umu. Slučajnošću što sam odlučio pomaknuti svoju ruku, Bog udovoljava mojoj odluci i pomiče je za mene. Tvrdi se da sve prividne interakcije uma i tijela iziskuju tu neprestanu natprirodnu intervenciju."

Vedski model suodnosa materije, uma i svijesti naizgled je okazionalistički.

Prema vedskom modelu, um (istančana materija) smješten je, zajedno s prostom materijom na jednoj strani kartezijanskog dualističkog modela.

Duša, jedinica čiste svijesti, nalazi se na drugoj strani. I dalje ostaje pitanje kako se može utvrditi bilo kakva veza između duše (svijesti) i materije u njezinim dvama oblicima (proste materije i istančanog materijalnog uma)?

Odgovor počiva u Nad-duši. Nad-duša je ultimativni izvor duša živih bića kao i elementa uma i proste materije. Nad-duša nadzire želje i namjere duša živih bića i utječe na um i materiju da odgovore na te želje. Vedski model uključuje i Spinozin dualizam svojstava. Spinoza je pretpostavio da ustvari postoji samo jedna supstancija, duh, koja se opaža drukčije ovisno o njezinoj primjeni, kao što se i struja može primijeniti za grijanje ili hlađenje.

Nad-duša posjeduje duhovnu snagu koju može primijeniti na različite načine. Primijenjena za prekrivanje izvorišne duhovne svijesti pojedine duše, ta se duhovna snaga zove materija. No, Nad-duša može promijeniti tu istu snagu i iznova je pretvoriti u njezin izvorni duhovni oblik.

Nad-duša može objasniti zbunjujuću anomaliju u studijama svijesti.

Neuroznanstvenik Benjamin Libet izvijestio je o rezultatima pokusa povezanih s namjerom i stanjem mozga. Zatražio je svoje subjekte da saviju prst u trenutku kada su to odlučili učiniti. Studija moždanih valova pokazala je da između vremena kada je subjekt odlučio pomaknuti svoje prste i vremena kada su se mišići u prstu stvarno pomaknuli, postoji vremenski jaz od oko petine sekunde. Ali ista je studija pokazala i da je mozak ispitanika bio aktivan trećinu sekunde prije nego li su ispitanici svjesno odlučili da će pomaknuti svoje prste. Libet je na temelju toga zaključio da naša svjesna slobodna volja ustvari nije slobodna, nego da odražava neku nesvjesnu moždanu aktivnost koja prethodi ulasku odluke u našu svijest. S obzirom na to, slobodna volja većim je dijelom iluzija (Libet, 1994., u: Radin, 1997., str. 283-284). No, to nije nužno točno. Prema vedskom modelu, Nad-duša, na dubljoj razini, nadzire dušu, stvarno svjesno 'ja'. Predviđajući želju duše da pomakne prst, Nad-duša može pokrenuti proces prije manifestacije želje kao mentalne namjere.

Uobičajene svjesne veze određene su interakcijama ograničenih valova, sukladno uvjetima koje nameće fizičko tijelo i okolina. No, kao što i u kvantnoj mehanici postoje kanalizirajući učinci, val svijesti u određenom izvoru potencijala može utjecati na val svijesti u drugom izvoru potencijala na uobičajeno nedopuštene načine. Kako tvrde Jahn i Dunne (1987., str. 243), to može: "... predstavljati različite tipove primanja anomalnih informacija, uključujući učinke vidovitosti i psihokineze." I dodaju (1987., str. 243 ;