Sunce, ognjište topline i života, lije svoju plamteću ljubav na očaranu zemlju. Arthur Rimbaud (1854-1891)

Svi smo mi, u pravom smislu riječi, sazdani od sunčeva svjetla. Sunce koje isijava toplinu, vidljivu svjetlost i ultraljubičasto svjetlo izvor je gotovo sveg života na Zemlji. Sve živo što vidite oko sebe ovdje je zato što je negdje neka biljka bila sposobna zarobiti sunčevo svjetlo i pohraniti ga. Sve životinje žive od tih biljaka, izravno (biljojedi) ili neizravno (mesojedi, koji jedu biljojede). To vrijedi za sisavce, kukce, ptice, vodozemce, gmazove, bakterije... sve živuće. Svaki oblik života na ovom planetu ovdje je zato što je negdje neka biljka bila sposobna prikupiti sunčevo svjetlo i pohraniti ga, a nešto drugo je bilo sposobno pojesti tu biljku i iskoristiti to sunčevo svjetlo/energiju kao pogonsko gorivo svoga tijela (izuzetak su bakterije i živući organizmi na dnu oceana, kilometrima ispod površine, koji žive na toplini, podmorskih vulkanskih ispuha. Ali čak i oni žive od sunčeve energije: vulkanska toplina jezgre bila je tamo pohranjena kad se Zemlja prvobitno formirala iz eksplodirajuće jezgre zvijezde/sunca).

Na taj je način obilje ili nedostatak izvora hrane za ljudska biča sve do prije nekoliko stotina godina najvećim dijelom bivalo određeno količinom sunčeva svjetla koje bi doprlo do tla. Za sve ne-ljudske oblike života na planetu to je još tako  vidite kako područja oko ekvatora, koja se kupaju u sunčevu svjetlu, bujaju biljnim i životinjskim oblicima života, dok na polarnim područjima, relativno gladnim sunčeva svjetla, ima manje živih bića i manje raznolikosti među njima.

Metoda pohrane sunčeva svjetla koju koristi biljno carstvo vrlo je izravna. Naša atmosfera sadrži milijarde tona ugljika, većinu u obliku plina ugljičnog dioksida ili CO2. Biljke 'udišu' taj CO2 i koriste energiju sunčeva svjetla za pogon kemijskoj reakciji u svome lišću, koju nazivamo fotosintezom, a koja oslobađa dva atoma kisika od jednog atoma ugljika, proizvodeći slobodan ugljik (C) i kisik (O2). Biljka tada koristi ugljik za proizvodnju ugljikohidrata te gotovo svih ostalih biljnih tvari  korijena, stabljike, lišća, plodova, orašastih plodova a kisik 'izdiše' kao otpadni plin. Mnogi ljudi koje poznajem vjeruju da su biljke sazdane od zemlje  da je stablo ispred kuće, na primjer, većinom sazdano od tla na kojem je izraslo. To je česta pogreška — mišljenje da se stablo sastoji većinom od jednog plina iz naše atmosfere (ugljičnog dioksida) i vode (vodika i kisika). Stabla su zapravo očvrsnuti zrak i sunčevo svjetlo! Lišće biljaka hvata sunčevo svjetlo i koristi tu energiju da bi iz zraka izdvojilo ugljik, u obliku ugljičnog dioksida, da bi ga zatim pomiješalo s kisikom i vodikom iz vode, oblikujući šećere i druge složene ugljikohidrate (ugljikohidrati su također sastavljeni od ugljika, vodika i kisika) poput celuloze, koja čini osnovni sastojak korijenja, lišća i debla. Kad palite drvo za ogrjev, 'energija sunčeva svjetla' biva otpuštena u obliku svjetlosti i topline (od vatre). Većina ugljika u drvima obrće postupak fotosinteze. Hrpica pepela koja ostane su svi minerali koje je to golemo stablo uzelo iz tla. Sve ostalo bili su plinovi iz zraka: ugljik, vodik i kisik. Životinje, uključujući i ljudska bića, ne mogu stvarati tkiva izravno iz sunčeva svjetla, vode i zraka na način kako to mogu biljke. Zato je ljudsko stanovništvo ovoga planeta od samih početaka naše povijesti bilo ograničeno na količinu 'već pripremljenih' biljaka (i životinja koje se njima hrane).

Uslijed toga, od zore čovječanstva (prema procjenama: prije 200.000 godina) sve do prije otprilike 40.000 godina, na cijelome svijetu najvjerojatnije nikad nije bilo više od pet milijuna stanovnika. To je manje ljudi na cijelome planetu nego što ih danas živi samo u Detroitu. Pretpostavljam da je razlog tako malom broju stanovnika bilo to što su u to vrijeme ljudi jeli samo divlje, to jest samonikle biljke. Ako je sunčevo svjetlo palo na 40 hektara proizvodeći dovoljno hrane za deset ljudi, u obliku jestivog voća, povrća, sjemenaka i divljih životinja koje se hrane tim biljem, onda bi se broj stanovnika te šume stabilizirao na toj razini. Proučavanja vrsta životinjskog svijeta pokazuju da sisavci  uključujući ljudska bića  ostaju manje plodni, a smrtnost raste kad nema dovoljno hrane da bi se prehranilo lokalno stanovništvo. To je prirodni sustav kontrole prirasta populacije za sve životinjske vrste: broj stanovnika ograničava se na brojku koja se može prehraniti dostupnim izvorima hrane. Slično tome, u to su se vrijeme odjeća ljudi i skloništa izrađivali iz biljaka i životinjskih koža, čiji je sam život potekao iz 'nedavnog' sunčeva svjela, odnosno svjetla koje je palo na tlo tijekom tih nekoliko godina njihova postojanja. Koristili smo životinjske kože i kore stabala (stvari koje su upile sunčevo svjetlo u zadnjih nekoliko godina) da bismo napravili odjeću i kuće. Dakle, sve je to bilo napravljeno od relativno nedavnog sunčeva svjetla.