Savjet roditeljima

Brine  me  moja  šestogodišnja  kći.  Ona  kaže  da  je  sretna,  ali  ja  osjećam da nije. Osjećam da je ne mogu usrećiti.

Cini se da se previše zabrinjavate. Prevelika brižljivost može biti opasna. Ideja da ćete nekoga usrećiti nikad ne uspijeva. Ona se protivi svim zakonima. Kad želite nekoga usrećiti, vi ga zapravo činite nesretnim. Jer sreća nije nešto što netko može dati drugome. U najboljem slučaju možete stvoriti situaciju kad sreća može cvjetati. Više ne možete učiniti.

Izgleda da ste previše zabrinuti kako da usrećite svoju kći, budući da u tom ne uspijevate, postajete nesretni. Nesreća je vrlo zarazna, ona je poput bolesti. Ako ste nesretni, svi koji su povezani s vama, koji su u nekoj vezi s vama, osobito djeca, postat će vrlo nesretni. A  djeca su vrlo osjetljiva i lomljiva.

Ne trebate govoriti da ste nesretni, ali to ne mijenja situaciju — djeca su vrlo intuitivna. Ona još  nisu  izgubila svoju intuiciju. Imaju još uvijek nešto što je mnogo dublje od intelekta, nešto čime mogu odmah osjetiti stvari.

Intelektu nje potrebno vrijeme da reagira, intelekt uvijek nekud leprša, nikad ne može biti miran. Ako ste nesretni i netko misli na vas, on nikad ne može biti posve  siguran, jeste li nesretni ili se samo pretvarate. Možda je to samo vaš običaj, ili možda vam lice izgleda nesretno. Intelektom nikad ne možete zaključiti o čemu se radi. Ali intuicija je apsolutno sigurna, ona nje bezuvjetna. Ona jednostavno kaže o kakvom se slučaju radi. Djeca su intuitivna, ona mogu povezati stvari na vrlo suptilan, telepatski način. Ona ne promatraju stvari onako kako vi to činite. Ona ih odmah osjete.

Katkad se dogodi da majka nešto osjeti malo kasnije, a dijete to osjeti prije majke. Majka je možda nesretna, ali još toga nije svjesna. Stvari još uvijek dolaze do njezine svijesti iz podsvijesti - ali od podsvijesti do djeteta postoji izravan prolaz.

Da nešto stigne do vaše svijesti, treba proći kroz mnoge slojeve ograničenja, kroz slojeve iskustva, kroz intelekt, kroz ovo i ono, morat će proći kroz mnoge cenzure. Sve će to promijeniti poruku, protumačiti je na razne načine, obojiti je i kad stigne do vaše svijesti, može postati nešto posve različito od onoga što zapravo jest. Ali dijete ima trenutan pristup svijesti.

Do nekog doba djeca ostaju vrlo povezana s vama i znaju što vam se događa.

Samo se malo opustite. Dopustite svojoj kćeri da se druži s drugom djecom, da se igra s njima, ne govorite o sreći i nesreći.

Vi budite radije sretni. Kad dijete vidi da ste sretni, i ono će biti sretno. Sreća nije nešto što moramo tražiti izvana. Ona nje sporedni proizvod. Djeca su zbunjena kad ih pitate jesu li sretna. Zapravo, ona ne znaju kako odgovoriti na to pitanje - a ja mislim da su u pravu! Kad pitate dijete je li sretno, ono jednostavno slegne ramenima.. .jer što vi mislite o tomu?

Dijete je sretno samo kad nije svjesno da je sretno. Nitko ne može biti sretan ako je svjestan toga. Sreća je nešto vrlo suptilno, nešto što se događa samo onda kad ste posve udubljeni u nešto drugo.

Dijete se igra i ono je sretno jer ne zna ništa o sebi u tim trenucima, ono nje posve izgubljeno u drugim stvarima. Sreća postoji samo onda kad ste u nešto udubljeni. Kad se vratite u stvarnost, sreća nestaje.

Plesač je sretan dok pleše, kad se izgubi u plesu. Pjevač je sretan kad ga pjesma tako opija da posve nestaje u njoj. Slikar je sretan dok slika. Dijete je sretno dok se igra - možda igra  neku  besmislenu  igru,  možda  samo  skuplja   školjke na morskom žalu, radi to bez ikakva smisla, ali potpuno je usredotočeno na žal.

Jeste li promatrali kako dijete skuplja školjke i kamenčiće? Samo promatrajte kako je zaokupljeno time ... kako je duboko udubljeno u ono što radi, kako je posve izgubljeno za svoju okolinu. To je osobina ekstaze, osobina čuda, osobina svih religioznih iskustava. Sva su djeca religiozna, sva su djeca sretna ako ih roditelji ne učine nesretnima. Ali sreću se ne može tražiti izravno. Radite nešto drugo i sreća će vas slijediti poput sjene, ona je posljedica a ne rezultat.

Cak i onda kad vidim što su mi roditelji učinili, ja se isto ponašam prema svom djetetu.  Zato  mnogo  puta  moje potrebe  stanu  na put potrebama moje  kćeri.  Cini  mi  se  da  joj  nikako  ne  mogu  pomoći.

Jedno treba shvatiti - štogod su moji roditelji učinili meni, to postaje obično nepopravljiv obrazac za moje ponašanje. Štogod vam je učinila vaša majka, jedini je način da vi saznate kako se odnositi prema svom djetetu. To je prirodno - zbog toga se ne treba zabrinjavati, ali dobro je da ste toga postali svjesni.

Nemojte pokušavati ništa previše izravnavati - mislim da to pokušavate učiniti. Sada mislite da ne dajete dovoljno ljubavi svom djetetu, da se dovoljno ne  brinete - ali  dajete ono što možete. Kako možete dati više? Učinite najviše što možete, ako to ne možete, nemojte zapadati u depresiju radi toga, inače će vaša depresija štetiti djetetu.

Vi postajete svjesni svega, i to je sve. I kad se počnete ponašati prema starom obrascu, opustite se, nemojte to učiniti. Možda ste do sada stekli neke ideale. Vaša majka nije vam u tome pomogla. Sada vi imate ideale i morate ih provesti u djelo sa svojim djetetom. A svi su ideali opasni.

Zato budite realistični, nemojte stvarati fikciju. Nikad nemojte živjeti s idejom da se nešto mora. Živite u sadašnjem trenutku, što god se dogodi. Jednostavno budite ono što jeste. Prihvatite sebe. Sve što se mora, treba osuditi. Tako se ljudi kreću od jedne krajnosti do druge.

Starija je generacija mislila, to jest majke su obično mislile da se vrlo žrtvuju za svoju djecu. Uvijek su isticale da su učinile ovo i ono. To je bilo štetno. Jer ljubav ne smije biti dužnost, o njoj se ne smije govoriti. Vi volite zato jer se osjećate sretni. Vi ništa ne činite zbog djeteta, vi to činite zato jer to volite.  Dijete nije obavezno prema vama, ono vam ne mora ništa platiti. Vi volite biti majka, vi morate biti zahvalni djetetu.

Ali starija generacija nije bila zahvalna djetetu. Oni su uvijek smatrali da bi dijete trebalo biti zahvalno njima, a kad su otkrili da dijete nije zahvalno, bili su vrlo razočarani.

Vi  ste se  okrenuli drugoj  krajnosti.

Samo budite prirodni - krajnosti nisu dobre. U stara vremena djeca su se bojala svojih roditelja, a sada se roditelji boje svoje djece. Ali strah ostaje. Kotač se okrenuo no postoji isti strah, a srodstvo može postojati samo onda kad nema straha. I ljubav je moguća samo kad nema straha.

A evo i jedne stvari za vas i sve druge: odnos između djeteta i majke je takav da nikad ne može biti savršen - to je nemoguće. Uvijek će biti problema u tom odnosu. Riješite li jedan problem, javit će se drugi. Svi su odnosi takvi.

Jednostavno volite dijete, sve drugo ostavite životu. Vi ste ljudsko biće sa svim pogreškama i ograničenjima ljudskog bića. A što sada možete učiniti?

Dijete vas je odabralo za majku, niste samo vi odgovorni. I dijete je odgovorno. Uvijek ima tako  mnogo žena koje su spremne oduprijeti se. Dijete je izabralo upravo vas i zato niste jedino vi odgovorni.

Samo budite prirodni i sretni. Plešite s djetetom, volite ga, milujte ga.

Nemojte širiti nikakve ideale. Ne slušajte stručnjake. To su najnepouzdaniji ljudi na svijetu — stručnjaci! Slušajte  samo svoje srce. Ako osjećate da trebate grliti dijete, grlite ga. Ako osjećate da ga morate istući, učinite to. I ne brinite se što je neki slavni psihijatar rekao da se ne smije tući djecu. Tko je on da vama upravlja? Odakle njemu autoritet?

Katkad je dobro naljutiti se. Dijete mora naučiti da je njegova majka ljudsko biće, da se i ona može  naljutiti.  A  ako se vi ljutite, i dijete osjeća da ima slobodu ljutiti  se.  Ako  se nikad ne naljutite, dijete će se osjećati krivim. Kako se možete ljutiti na majku koja je uvijek ljubazna?

Majke su pokušale biti tako slatke da je sva njihova slatkoća nestala, a one su postale poput saharina...stvaraju umjetni dijabetes. Nemojte biti samo slatki. Budite katkad i gorki, katkad slatki — već prema svom raspoloženju. I neka dijete zna da majka ima svoja raspoloženja i da  je katkad neraspoložena. Ona je ljudsko biće kao i dijete.

Cesto se vrlo ljutim na svoga  devetogodišnjeg sina  otkad se  rodila moja kći.   Ne  volim ga  mnogo.

Učinite jedno: kadgod se naljutite na njega, idite  u svoju sobu i umjesto da se ljutite na njega, svalite svu ljutnju na jastuk - tucite jastuk, udarajte po njemu. Pokušajte to raditi nekoliko puta i bit ćete iznenađeni kako će se vaš odnos s djetetom  promijeniti.

Nije pitanje samo voljeti ili ne voljeti. Ako ga ne volite, tada je još važnije da se ne ljutite. Ako ga volite, tada je ljutnja još može tolerirati jer je vi kompenzirate s ljubavlju. Ali ako ne volite dijete, tada je vaša ljutnja neoprostiva. Razumijete li?

Ako čovjek voli,  tada se i ljutnja može prihvatiti jer ćete je nadoknaditi ljubavlju. No ako ne volite, tada je vaša ljutnja  neoprostiva.

A sve što trebate je način kako izraziti ljutnju. Ona raste u vama a dijete je samo izgovor. Vi nemate nikoga drugog na koga se možete naljutiti i zato se ljutite na dijete. Djeca općenito postaju ona na kojima se lome kola jer su tako bespomoćna. Vi ste se mogli naljutiti i na svoga supruga, ali on nije bespomoćan. Možete se naljutiti i na oca, ali ni on nije bespomoćan. Sva se ta ljutnja nagomilala. Sad je usmjerena prema ovom bespomoćnom  djetetu.

Zato jedan mjesec  stavite  sebi  u  dužnost:  kad  god se naljutite na dijete, ostavite ga, idite u sobu, tucite jastuk, bacajte ga, štipajte ga. Za pet minuta osjetit ćete da je ljutnje nestalo, a nakon te ljutnje osjetit ćete mnogo sažaljenja  za dijete. Dakle, samo jedan mjesec pokušajte tako i tada će sve biti vrlo jednostavno. Jedan mjesec bit će i vrlo naporno jer će vam navika reći: 'Ljuti se na dijete!' A um će vam govoriti: 'Ludo je i glupo ljutiti se na jastuk.' Kad jednom uvidite kako je to lijepo, kad nitko nije povrijeđen zbog vaše ljutnje, kako je ljutnje nestalo i sada vi, naprotiv, osjećate sažaljenje prema djetetu, javlja se i ljubav.

Vaše razmišljanje nije ispravno kad kažete da ne volite dijete. Kad ga ne biste voljeli, ne biste se ni ljutili na njega. To dvoje  ide  zajedno.

Ljutnja nije ništa drugo nego izvrnuta ljubav, gorka ljubav, to je sve. Treba je ispraviti i ona će postati  ljubav. Dakle, ljutnja i mržnja nisu stvarne suprotnosti ljubavi. Prava suprotnost ljubavi je apatija, ravnodušnost. Ako ne volite dijete, bit će vam svejedno tko se brine za njega. A ja osjećam da vaša ljutnja nema nikakve veze s djetetom.  Ona ima veze s vašim suprugom, s vašim ocem i majkom. Pomislite samo na ovo dijete: ono trpi vašu ljutnju ni zbog čega. Ono si ne može dopustiti da se ljuti na vas upravo sada jer zna da će biti poraženo, da će još više trpjeti. Ono će i dalje potiskivati svoju ljutnju i tu će ljutnju jednog dana uperiti na nekoga. Ako će moći naći ženu, on će je mučiti. No ako žena bude jaka, kao što žene već jesu, tada je neće moći mučiti. Mučit će sina. Morat će potražiti negdje neki izgovor, morat će ljutnju baciti na nekoga. Ako to neće moći učiniti s djetetom, tada će se osvećivati slugama ili nekima u uredu. Ako je takva osoba pretpostavljeni, on će mučiti nekoga ispod sebe. A to će biti neopravdano jer bi zapravo želio mučiti vas, ali to ne može učiniti. Tako stvari stoje.

Tako  ljutnja   prelazi   s   generacije   na  generaciju,   isto se događa s mržnjom i ljubomorom. Sve  vrste  otrova  se gomilaju i jedna ih generacije daje  drugoj  kao  nasljedstvo. Zato čovječanstvo postaje svakim danom sve više opterećeno. Nemojte se tako ponašati prema djetetu jer ćete pokvariti cijeli njegov život, a ono vam nije učinilo ništa krivo.

Poslušajte moj savjet samo jedan mjesec i iznenadit ćete se: taj jedan mjesec izmijenit će cijeli obrazac vašeg ponašanja.

Moj suprug i ja ne slažemo se u odgoju našeg sina. On želi biti stroži, ja  želim  biti  blaža.

Pustite supruga da se ponaša na svoj način, a vi se ponašajte na svoj način. Nema problema. Dijete treba oboje, i strogost i blagost jer takav je život. Ako dobiva samo ljubav, trp jet će. Ako dobiva samo strogost, patit će. Potrebno mu je oboje. To je funkcija oca i majke: majka treba djetetu pružiti ljubav kako bi ono znalo da je ljubav moguća, dok otac ostaje strog kako bi dijete naučilo da život nije lak. Takav je život, ima trnja i ruža a dijete treba biti spremno na oboje. Svijet mu neće biti majka, već teška borba. I zato, ako mu samo pružate ljubav, ono neće imati kostiju. Kad se život pojavi  u  svoj svojoj stvarnosti, dijete će se jednostavno srušiti jer će čekati majku, a nje neće biti. Život se neće brinuti za njega. Tada će biti zahvalno ocu jer život će ga mnogo puta ostaviti pred zatvorenim vratima, vikat će na njega i tada će dijete saznati da i ono može nekoga zgrabiti. Bio je spreman i na to.

Dijete mora biti spremno na oboje: na mekoćui grubost, nzjinijang. Bez obzira na situaciju, on će sada moći odgovoriti na nju. Ako život bude krut, i on će moći biti takav. Bude li ljubazan, on će biti ljubazan. Neće imati nikakvih kompleksa. No ako ga samo otac odgaja, javljat će se kompleksi, dijete će postati krut čovjek, bit će savršeni German, ali nikad neće moći voljeti, nikad  neće moći primati ljubav jer ne  zna što je ljubav. Postat će vojnik spreman na borbu, na ubijanje, spreman da ga ubiju. To će biti njegova jedina logika, on neće znati ništa više. A to je opasno. To se dogodilo njemačkom narodu, a tomu je pomogao Adolf Hitler. Dva svjetska rata dokazala su da njemačke majke nisu bile ljubazne kakve bi trebale biti, da su njemački očevi bili previše disciplinirani. Zato je cijeli svijet patio zbog Njemačke.

Dakle, ako se dijete ostavi samo ocu, postat će žrtvom nekoga Adolfa Hitlera, bilo kada. To je opasno. Ako se dijete ostavi majci, postat će previše indijsko - gdje god bude neke borbe, ono će jednostavno pobjeći,  predat će se. Predat će se i prije nego što se počne boriti. Postat će rob.

Odgajano samo na jedan od tih načina, dijete će biti kruto, a zaista živ čovjek nije krut, već vedar, pokretan je i čvrst prema prilikama. Kad je potrebno da bude čvrst, on je tvrd poput olova. A kad su prilike takve da treba biti poput cvijeta ruže, mekan i ranjiv, on se može smekšati.

Sve to treba  biti  dostupno  djetetovoj  svijesti  kako  bi se ono moglo lakše kretati. Zato je dobro oboje, i krutost i mekoća.

Kakve su odgovornosti oca? Rastajem  se  od svoje  supruge.  Dogovorili smo  se  da  će  tri sina  živjeti sa  mnom,  dok  će  kćerka  živjeti s majkom.

Mnogo će trebati učiniti jer kad nema majke, vaše odgovornosti postaju veće, morat ćete biti i otac i majka. Ali na neki način, to može biti veliki izazov i poticaj za vaš rast.

Kad ste samo otac, vaša najdublja srž nije upletena, već djelujete  samo  periferno.  Otac  je  periferan,  institucionalan, on nije  prirodan.  Očevi postoje  samo u  ljudskim društvima

—     društvo ih je stvorilo.  Otac nema prirodnih instinkta, već samo uvjetovanosti. Kad žena postane majkom, njoj se događa nešto strašno važno. Ali ništa se takvoga ne događa muškarcu koji postane otac.

Za ženu, rođenje djeteta je gotovo kao njezino ponovno rođenje. Nije rođeno samo dijete, rođena je i majka. Majka daje život djetetu, dijete daje život majci. Kad žena rodi dijete, to je pravi život. Kad zaviri u djetetove oči, ona vidi sebe. Kad dijete počne rasti, i ona raste s njim.

Dakle, do sada ste bili samo otac. Bila je to dužnost koja vas nije mnogo zaokupljala. Sad ćete biti oboje, morat ćete biti i majka. Ako možete biti majka svojoj djeci, nemojte se brinuti za odgovornosti - one će biti ispunjene. Počnite samo razmišljati kao majka. Postanite ženstveniji, prijemljiviji... Morat ćete biti sve manje otac, a sve više majka. To će biti novi izazov i donijet će vam veliku transformaciju.

Ako iskoristite priliku, možete gotovo postići veliki šatori. Tako će vaša nutrina postići veliku usklađenost koja će se događati u vama. U vama će se sastati i kristalizirati muškarac i žena, jin i jang I malo po malo, izgubit ćete pojam o tome tko ste zapravo — muškarac ili žena- jer ćete biti više majka , a ipak ćete biti otac. To će izgledati kao alkemija.

Sve moje nastajanje jest da vam pružim uvid u bilo koju situaciju u kojoj se nalazite što može postati točka rasta. Dakle, samo gledajte svoju djecu kao da ste im majka. Ako se tako ne možete ponašati dvadeset četiri sata na dan, učinite to tako bar nekoliko sati. A tada zgrabite muškarca. Jer to je nešto posve različito.

Kad ste otac, voljet ćete dominirati svojom djecom. Htjeti ćete ih učiniti sličnima sebi. Kad ste majka htjeti ćete im dati slobodu da budu ono što jesu.

Morate imati neki program u glavi — na primjer, kad sunce zađe vi ste majka sve do izlaza sunca. Cijeli dan možete biti otac, cijelu noć bit ćete majka. Žena je sličnija noći. Noć vas okružuje, proždire, potapa premda vas grubo ne napada niti dodiruje. Kad vas mrak okruži, vi ga ne možete ni dodirnuti. On je tamo oko vas, ali čini se kao da ga ni nema. On je čak u neku ruku prisutan kroz svoju odsutnost.

Dakle, kad ste majka, budite što odsutniji. Nemojte ništa pokušavati dokazivati. Samo pomozite, a  i  to  činite vrlo diskretno. Ne razmišljajte u  terminima  odgovornosti, već u  terminima  unutarnjeg  rasta.  Kad  jednom  razmišljate u terminima odgovornosti, dužnosti, znači da se već krećete prema zabrinutosti.  Time gotovo gubite  priliku. Učinili  ste pogrešan korak.

Kad je čovjek odgovoran, osjeća se opterećen. Dužnost osjetiti znači da čovjek mora nešto učiniti. Dužnost je prljava riječ, bolja je ljubav, a ne dužnost! Uživajte i volite.

Uživajte u cijeloj  toj situaciji koja se dogodila. Tada ćete jednog dana možda biti zahvalni svojoj supruzi što vas je ostavila i dopustila vam da postanete majka. Inače se to ne bi dogodilo. I ne samo u tom slučaju, već u svakoj životnoj situaciji,  uvijek  pokušajte  pronaći  način  kako  da  situaciju iskoristite za svoj rast, kako da postanete sličniji sebi kroz to što se događa.

I duboko razmišljajte — to će vas učiniti dovoljno jakim da se suočite s tom situacijom, da izrastete iz nje.

Moj suprug i ja želimo se rastati, ali smo zabrinuti za našu kćerku.

Ona će to razumjeti  jer  će  joj  otac  ostati  dostupan. Tu nema problema. Tako je mnogo takve djece...a djeca razumiju. Vaša će se kći osjećati vrlo jadno ako se vi budete tako osjećali. Ali ako vidi da joj je majka sretna, za nekoliko dana vidjet će da je cijela ta stvar savršeno lijepa, da je sve u redu. Vi mislite da ste jadni zbog nje, a ona će postati jadna zbog vas jer dijete ostaje u vrlo bliskom srodstvu s majkom. Ako vaša kćer vidi da ste vi sretni, ona će sve zaboraviti. To nije njezin ljubavni odnos, ona nije odabrala drugo dijete, nije usvojila drugo dijete. Tu nema problema, problem je u vama. Duboko u sebi vi biste je jednom željeli vidjeti jadnu kako biste mogli stvoriti još više nevolje svom suprugu i reći mu: "Gledaj, što si učinio djetetu. To si učinio i meni, a ti se osjećaš veselo i uživaš. Mi ćemo otrovati tvoju radost."

Nikad nemojte otrovati ničiju radost, tako trujete i sami sebe jer što god učinite drugima, i vama će biti učinjeno.

Pokušajte moj recept, pustite cijelu stvar, plešite  i recite svojoj kćeri: "To je tako dobro — on je slobodan, ja sam slobodna i to je tako savršeno lijepo."

Ja imam  ovakva  iskustva  s  djecom  — ona vrlo  dobro razumiju stvari. Ona se nepotrebno upliću u borbu svojih roditelja, njih drugi uvlače u sukob.  Otac vuče na jednu stranu, majka na drugu i tako djetetov život postaje bijedan. Ono postupno postaje političar: jedno će reći ocu, a nešto  posve drugo majci. S majkom će  biti na  njezinoj strani, s  ocem  na strani oca. Dijete mora postati takav političar jer se nalazi između dvije osobe. Zato nemojte stvarati takvu situaciju.  Sve to  nije  ništa,  kćer će razumjeti,  djeca vrlo  brzo zaboravljaju.

Imam  problema  s  mojim  dvogodišnjim  djetetom,  tako je   vezano  uz mene.

Nemojte ga odmah gurati od sebe. Inače će mu biti negativan cijeli život. Nikad ne smijete odgurnuti dijete.

Volite ga koliko možete. Doći će čas kad  će  se  ono samo početi udaljavati od vas. Zato ga sada nemojte udaljavati od sebe. To su prirodne stvari.. .Kad je plod zreo, on sam pada s grane. Nakon devet mjeseci trudnoće, dijete samo izlazi iz utrobe. A to se isto događa kad odraste, počet će se kretati s drugom djecom. Tada će jednog dana naći ženu i posve vas zaboraviti.

Zato se ne brinite! Samo ga volite. Ako ga budete voljeli, neće vas jednog dana moći zaboraviti, moći će vam čak oprostiti. Sada mu dopustite da se veže za vas. Potrebna mu je vaša toplina, vaša ljubav. Nemojte ga odgurnuti, inače će prestati rasti. Ako majka odgurne dijete, ono će se osjećati odbačenim. Nikad ga ne  odbacujte,  samo mu sve dopustite.

To je savršeno prirodno. Dijete je tako bespomoćno, zato toliko prianja uz vas. Ne postoji vezanost. Kad bude zrelo, dovoljno jako, počet će se sam kretati među drugima. Tada ga nemojte prisiljavati da se ne druži s drugima, samo mu to dopustite.

Moja me kći pita što je umiranje, želi pitati kamo svi odlaze nakon smrti.

To je vrlo dobro .. .sva su djeca zainteresirana za smrt, to je jedna od prirodnih znatiželja. Ali teško je odgovoriti na to pitanje, jer svi će odgovori biti lažni...

Zato nikad ne odgovarajte na ta pitanja — samo recite da  ne  znate, recite  da  ćemo  svi umrijeti i onda ćemo  saznati. I neka to bude jedan šutljivi sporazum za  sve stvari o kojima ne  znate  odgovor.

Kad dijete pita nešto što ne znate, priznajte svoje neznanje. Roditelji uvijek misle da će biti štetno ako priznaju da ne razumiju, njihova slika će pred djetetom pasti, ali zapravo slučaj je upravo obratan. Prije ili kasnije dijete će saznati da niste nešto znali, a govorili ste kao da znate. A kad to dozna, dijete će osjetiti da je bilo prevareno, i tek tada nestaje sve poštovanje prema roditeljima. Prije ili kasnije dijete mora otkriti da su njegovi roditelji neznalice kao i svi drugi, da su nemoćni kao i svi drugi, da tapkaju po mraku kao i svi ostali, ali da su se pretvarali, a to pretvaranje je vrlo destruktivno. Dakle, kad god se javi pitanje o nečem što ne znate, recite: "Ja ne znam, ali istražujem, tražim..."

A smrt je jedna od tih stvari o kojima se ništa ne može reći, osim jednoga — da se vraćamo kući, odlazimo tamo odakle smo došli. Gdje je to, ne znamo točno. Dolazimo iz nekoga nepoznatog izvora i vraćamo se tom nepoznatom izvoru. Smrt je završetak ciklusa, ali oba kraja, i početak i završetak toga ciklusa, skriveni su u tajanstvenosti.

To je kao da ptica uđe u sobu kroz jedan prozor, cvrkuće tamo nekoliko trenutaka i pobjegne kroz drugi prozor. Znamo samo kad je ptica u sobi. Ne znamo odakle je došla, ne znamo kamo je odletjela. Sve što znamo samo je ono malo vremena, onaj interval kad je bila u sobi.

A tako je i s cijelim životom. Vidimo da se dijete rodi, ptica je ušla — odakle, to nitko ne zna. I tada jednog dana ta je osoba mrtva. Ptica je odletjela. A između rođenja i smrti je život .. .kratko razdoblje

Neka dijete bude svjesno misterije. Radije nego da lažno odgovorite, bolje je da dijete bude svjesno misterije koja je svuda oko njega, tako će  osjećati više  strahopoštovanja, više zadivljenosti. Bolje je da u djetetu stvorite znatiželju nego da mu pružite apsolutan odgovor. Pomozite mu da bude znatiželjno, da postavlja što više pitanja. Radije nego da mu dajete odgovore, dajte mu priliku da postavlja pitanja. Ako djetetovo srce postane znatiželjno, to je dovoljno. To je sve što roditelji mogu učiniti za dijete. Tada će dijete tražiti odgovore na svoj način. Mi zaboravljamo da život ostaje nepoznanica. Mi ga  živimo,  a ipak on  ostaje nepoznat.  Čovjek je mnogo napredovao u svom znanju, svakog se dana saznaje mnogo toga. Tisuće istraživačkih radova dodaju se ljudskom znanju, tiska se tisuće knjiga. Ali ono temeljno ostaje isto. Pred tim temeljnim mi ostajemo ponizni i bespomoćni.

Zato pomozite svojoj kćerki da što više osjeti tajanstvenost života.

Brinem se za svoga Šestogodišnjeg sina. On radi neke  stvari  koje  ne volim:  tuce se, prosjaci i laže.

Ne brinite se, zato mu kasnije neće biti potrebna nikakva razgovorna grupa. To što radi je savršeno dobro. To je vrijeme kad se djeca tuku i vrište, kad govore ono što nije istinito. To u njima stvara vjerodostojnost. Te stvari postupno nestaju kad vrijeme dozrije. Ako se potiskuju, ostaju.

Ljudi katkad izgledaju djetinjasto jer im nije bilo dopušteno imati djetinjstvo. I zato čovjek s četrdeset ili pedeset godina, čak katkad i sa sedamdeset, može izgledati djetinjasto. Samo neka sitnica ga uzruja i on se ponaša kao dijete. Samo neki mali šok, neka tuga i čovjek je ne može podnijeti. Nije mu bilo dopušteno da živi svoje djetinjstvo pa se to neiživljeno djetinjstvo sada javlja.

Uvijek se sjetite osnovnog pravila: završili smo s onim što smo pro živjeli. Ono što ostane neproživljeno, uporno se javlja, želi da se iživi. Ima stvari koje su dobre u djetinjstvu. Iste te stvari vrlo su opasne kad djetinjstva nestane. Na primjer, kad dijete vrišti, to se može razumjeti, ako viče i to razumijemo. Ali kad vam je četrdeset ili pedeset godina pa vičete i vrištite, to je već teško razumljivo. I sam čovjek ostane pri tom zbunjen.

Zato ima tako mnogo raznih grupa na svijetu. One su potrebne, osobito zbog kršćanstva. Kršćanstvo je naučavalo suzdržljivost, prošle su dvije tisuće godina suzdržljivosti i ideja o kršćanskom dostojanstvu. Nikom nije bilo ništa dopušteno. Potiskivane stvari ostajale su duboko u čovjeku i čekale su. Ako se ukaže prilika, one eksplodiraju, a ako nema prilike, čovjek je sam traži. On može postati pijanica i tada će učiniti mnoge stvari. No bit će mu oprošteno, ljudi će reći da je bio pijan. On se može ispričati: "Oprostite, bio sam pijan."

Ljudi odlaze u rat ili gledaju filmove u kojima se ljudi ubijaju. Kakav je to užitak gledati film u kojem se ljudi ubijaju? To je posredna radost i ono što ne možete sami učiniti, radite tako preko drugih, posredno. Identificirate se s ubojicom ili ubijenim, uzbuđujete se. Zašto ljudi odlaze gledati borbe s bikovima? Zašto se bore sa životinjama i odlaze u lov? To izgleda tako okrutno i nepotrebno. Ali postoji potreba, nešto se želi izraziti pa se mora pronaći neki način.

Zar niste gledali nogometnu utakmicu? Zar niste vidjeli kako se razbuktava borba? Dvije grupe i njihovi prijatelji počinju se tuči i nastaje kaos na samoj nogometnoj utakmici. To je tako glupo, ali se događa. To je neproživljeno djetinjstvo ljudi koji sudjeluju u takvim tučnjavama.

Pustite sina da radi te stvari, nemojte se bojati. Vaš strah nastaje zbog vaše represije, ne radi njega. Vas su potiskivali u nečemu. Nikad vam nisu dopustili da radite te stvari, ali vi to dopustite svom sinu. Možda duboko u sebi osjećate malu ljubomoru i strah da će se nešto loše dogoditi. Vas su učili da su te stvari neispravne.

Dopustite mu te stvari! Tako će on rasti, prerasti će djetinjstvo. Kad dođe u zrele godine, bit će doista zreo. Nikad mu neće trebati neko društvo za razgovor, nikakva psihološka drama neće mu biti potrebna. Sve će to sam proživjeti i ono će se usaditi duboko u njemu. Psiho grupa je umjetna tvorevina, umjetne su situacije, ona je samo zamjena, jadna zamjena.

Moje dijete ima neke karakteristike koje mi se  ne sviđaju.

Ako nekad pronađete nešto u svom djetetu što vam se ne sviđa, pogledajte u sebe, naći ćete tu osobinu u sebi. Ona se samo odražava u djetetu. Dijete je tek senzibilan  odjek. Dijete vas jednostavno upija, imitira vas. I zato, ako se nešto loše pojavi u djetetu, primijenite to odmah na sebe i bit ćete iznenađeni. Dijete će to automatski odbaciti.  Ono ne ovisi o majci samo zbog fizičke hrane, već ovisi o njoj na sve moguće načine — i zbog duhovne hrane. Zato, ako vi postanete šutljivi, i dijete će vas u tome slijediti, ono će to i ne znajući naučiti. Ako postanete skloni meditaciji, i ono će biti takvo.

Kad god se roditelji žale na svoju djecu, oni nisu svjesni što zapravo rade. Jer prema mom mišljenju, ako nešto nije u redu s djetetom,  to  mora  da  je  došlo  od  roditelja.  Gotovo je  uvijek isto:  devedeset devet posto  svega  u djetetu dolazi od roditelja. Što je dijete manje, postotak je veći. Kad dijete malo naraste i počne se kretati u društvu, ono uči i od drugih. Ali u krajnjem obračunu, gotovo devedeset posto svega što imamo u sebi, dolazi od roditelja. Zato neka dijete postane što god želi, dopustite mu. Vi budite šutljivi, suosjećajni, ljubazni, budite radosni, iznenadit ćete se kad će vaše dijete upiti te vaše osobine. I bit će najbolje za njega, bude li mogao upiti tišinu.

Moj  sinčić  je  prekrasno  i  zabavno  dijete.  Ali  osjećam  da  traži  previše energije od mene i mnogo patnje. Borim se između osjećaja krivice i požrtvovnosti.  Je   li  moguće   naći  ravnotežu?

Da, moguće je. Treba shvatiti samo jedno. Ako dopustite djeci mnogo, ona mogu postati veliki diktatori, mogu vas doista iskorištavati. To će vam štetiti, a nije dobro ni za njih kad dopustite da to čine, kad morate biti brižljivi i ljubazni iznad svojih granica i kad osjećate da je to previše. Tada ćete se na neki način osvećivati. Kasnije će dijete izrasti u svijetu koji se neće brinuti za njega, a ono će uvijek očekivati tu brigu od svih drugih. Previše će očekivati i to će izazivati frustracije u njemu. Počet će vas proklinjati i to je logično pa će reći: "Moj otac me uništio."

Pružite ljubav, ali nemojte dopustiti da itko dominira vama. Distinkcija je suptilna, ali treba je razumjeti. Pružite ljubav ako tako osjećate. Kad ne osjećate tako, nemojte se zabrinjavati  jer  niste  ovdje  samo  zato  da  ispunjavate  želje svoga sina. Dajete mu time loš primjer. — on će to isto učiniti i sa svojom djecom. I uvijek zapamtite — nije dobro žrtvovati se jer nikad to nećete moći oprostiti svom sinu. No on neće biti odgovoran za to. On nije dovoljno budan, nije tako svjestan kao vi. Vi ste daleko svjesniji. Vaša odgovornost je veća. Pružite ljubav, ali ne dopustite da itko dominira vama. A djeca su vrlo osjetljiva.

Jednom sam bio kod nekog prijatelja. Došao je jedan bračni par koji mi je rekao da je njihov mali sin ovdje pa sam ga ja morao pričuvati. Rekao sam mu da se igra. On je pao sa stuba i povrijedio se.

Sjeo je i pogledao me, a ja sam sjedio ondje kao Buddha. On me je dakle gledao, promatrao me vrlo pažljivo i vjerojatno mislio: "Nema nikakva smisla, beskorisno je plakati jer taj čovjek izgleda poput kipa." Zato se nastavio igrati...

Nakon pola sata kad su se njegovi roditelji vratili, počeo je plakati. Ja sam mu rekao: "Nije logično da sada plačeš jer nema više problema. Da te je  nešto  boljelo.. .prošlo  je  pola sata od pada, trebao si plakati prije:" Dijete je odgovorilo: "U čemu je stvar? Znao sam da se vi nećete brinuti za mene, zato sam morao  čekati."  Djeca su vrlo  praktična.

Dakle, od sada budite malo budniji. Deset dana nemojte mu dopuštati da vas na nešto prisiljava. On će shvatiti.

Djeca često znaju izvlačiti korist iz vas. Ona brzo nauče pogrešne vještine i tada će ih ponavljati cijeli život: u odnosu sa suprugom, ženom ili djecom. Kad jednom dopustite da manipuliraju vama, sljedeći puta učinit će i više od toga. Ona znaju da ste pod njihovom vlašću. A svatko želi uživati moć, svatko želi biti gospodar.

Djeca mogu plakati, vrištati. Neka vrište, morate ih ostaviti da to rade. Ona će naučiti nešto iz toga, naučit će poštovati slobodu drugog čovjeka.

I majka je žena, individualno biće. Majčinstvo nije sve, ono je samo dio vas. Zato se mnoge žene na svijetu, osobito one na Zapadu, boje biti majkama. Žena tada nema više slobode. S njom je gotovo kad jednom postane majkom, kad se zaplete u probleme, kad se optereti s problemima djece, kad više nema vremena za sebe. A djeca su posesivna, to im je urođeno. Tu bolest nosimo od samog rođenja: imati i prigrabiti, držati i prianjati uz nešto.

Mnoge žene se boje postati majke. No tako se ne rješava problem. Rješenje je ovo: majčinstvo je samo dio vas Ono nije sinonim za vas. Vi ostajete i dalje individualna osoba. I brak je samo dio vas, a ne sinonim za vas. Individualnost se ne smije žrtvovati ni za što, ni zbog majčinstva ili očinstva, ni zbog braka jer u svemu postoji dublji smisao.

Majčinstvo nije posao koji traje dvadeset četiri sata na dan. Recite djeci: "Kad sam majka, onda sam majka. A kad radim nešto drugo, radim nešto drugo. Ne želim da se to dvoje miješa." Vi ćete tako pomoći djeci da postanu jaka i da vide stvari jasno. A kad odrastu, bit će vam zahvalna u životu i vi se nikad nećete osjećati ljuti. Počnite raditi na tome vrlo oprezno. Djeca su lomljiva ali i vrlo jaka. Ona će biti uporna, neće tako lako odustati jer vas poznaju - vi ste im se predali i zato neće tako lako odustati. Ali za dva, tri tjedna shvatit će da se ta žena promijenila. Ona više nije ista kao prije.

Zabrinuta sam jer je moj sin prestao jesti, što može izazvati bronhitis. Brine me i način na koji se on odnosi prema djeci.

U čemu je problem? Mislim da je problem više u vama nego u njemu. Cini se da ste  zabrinuti za njega. Katkad i to može stvoriti negativnost u njegovu umu. Budite na oprezu, ali zabrinutost nije oprez. Zabrinutost je vrlo destruktivna i za vas i za dijete jer ako ono otkrije da se previše brinete za njega, počet će se osjećati krivim. To može izazvati bronhitis, čak i astmu. Počet će jesti manje, počet će kažnjavati samoga sebe.

Nije loše brinuti se, ali loše je previše se brinuti. Krajnosti su uvijek loše. Dobro je biti u sredini. Vi previše štitite svoga sina. Vi na njega tako djelujete da se on osjeća kao da ga netko guši — tako nastaje bronhitis pa i astma. Astma nastaje kad netko osjeća da ga netko drugi guši.. .a to stanje vi stvarate. Stoga vaša namjera nije dobra, nije dobro ono što radite.

Ostavite ga! Volite ga, ali ga ostavite na miru. On ima svoj život. Dajte mu samo više slobode i astma će nestati. Dopustite mu da živi svoj život na vlastiti način. Ne pokušavajte ga previše voditi. Sve što možete učiniti jest voljeti ga i dati mu slobodu, a ljubav daje slobodu — samo onda se to zove ljubav.

Zato prestanite biti u brizi, odmaknite se od svoje zabrinutosti. Ako se previše brinete o sinu, to može biti način da izbjegavate brinuti se o sebi. Koncentrirani ste na njega, kako biste mogli izbjeći vlastite nevolje. To postaje dobar izgovor, to postaje racionaliziranje. Na taj način možete pobjeći od svoga vlastitoga unutarnjeg kaosa, postajete usredotočeni samo na njega. To rade milijuni ljudi. Djeca tako postaju krivci za tuđe nevolje. Vi usmjerujete sve svoje brige na njega.

Ako ste ostavljeni sami, ako se o vama nema tko brinuti, tada ćete se morati susresti s tim problemima. Suočite se s njima

—   morate ih nadvladati.

Vjerojatno imate neki duboki razlog da dijete bude bolesno, da bude u nevolji, opsjednuti ste time.. .jer ako je dijete savršeno zdravo, što ćete tada raditi? Bit ćete upućeni ponovno na sebe. I tako, negdje duboko u podsvijesti, vi biste željeli da dijete ostane onakvo kakvo jest. A ono će to osjetiti. Djeca imaju snažnu intuiciju. Ona će to osjetiti i ispuniti vaše želje. Sto drugo da rade? Ispunit će vam vašu podsvjesnu želju i držati vas privezanom uz sebe, ali njihov će život biti upropašten. Oni će propustiti priliku da se susretnu sa sobom.

Imam osjećaj da vi morate riješiti neki svoj duboki problem - a to je vaša ljubav. I zato si nađite ljubavnika, prijatelja, radije nego da se usredotočujete na dijete.

Mnogo puta se događa da se majka objesi' na dijete. Ona kaže: "Sto da radim? Nemam vremena upuštati se u neku novu vezu - ne mogu  to sebi priuštiti." Ne,  vi se  morate  pozabaviti vlastitim životom, kako biste ostavili dijete da bude malo samo.

Poštujte ga kao odrasloga. Svako dijete  treba  poštovati kao da je na istoj razini s nama. Zato mu prije  svega  dajte slobodu.  Nemojte  ga gušiti.  To  vam  govori   njegova  astma,  to

vam je poruka. I nemojte ga prisiljavati da jede, inače će početi odbijati hranu. Nema to smisla. Dijete zna kad je gladno, tada će jesti. Ako nije gladno, nema nikakva smisla da jede. Prirodno je da ni jedno dijete ne želi ostati gladno.

Ako katkad propusti  jedan obrok, nemojte se odmah brinuti, to je savršeno u redu. Katkad je dobro odmoriti se od jela. Neka propusti obrok. Kad doista ogladni, doći će trkom. Mnoge majke prisiljavaju djecu na hranu i tako uništavaju bezbroj stvari.

Kad jednom unište djetetov apetit, dijete će malo po malo posve zaboravljati kad je gladno, a kad nije. Ni jedna životinja ne gladuje, ona jede kad je gladna. Kad nije gladna, ne jede. I ni jedna majka se za to ne brine. Nitko ne vodi mladunče k jelu. A djeca su životinjice, čiste životinjice.

Samo ga ostavite! Za mjesec dana počet će jesti na svoj način. Neka jede što voli. Ostavite po strani vaše planove  i znanje o tomu kako treba dijete odgajati. Ako  imate  ikakvih knjiga koje vam o tome govore, spalite ih. Jer na Zapadu ljudi imaju knjige vodiče i pokušavaju slijediti ono što im ti stručnjaci i znalci savjetuju da treba učiniti. Nema potrebe za tim — dovoljna je priroda. I dajte mu slobodu, neka se kreće, neka radi stvari na svoj način. Za tri mjeseca vaši će problemi nestati, ali vi morate izići na kraj s njima!

Kad je majka previše zabrinuta za dijete  to  znači  da ona pokušava u njemu pronaći muža i imati sina. To je opasno. Morate početi tražiti prijatelja. To će vam odvratiti misli od djeteta, a njega će spasiti.

Osjećam da je moj mladi sin vrlo jak, a ja se uopće ne osjećam jakom. Ne  znam  što  učiniti u  nekim situacijama.

Pustite ga da bude jak. Zašto biste se brinuli za njegovu snagu? Ona je u redu. On mora biti  jak,  a majka mora biti nježna. On mora biti jak, samo će se tada moći razviti u samostalno biće. Ako je on mek, a majka jaka, to će ga ubiti. To se događa mnogim ljudima. Majka je prejaka, a oni su slabi, ili im majka ne dopušta da budu jaki. Tada oni oblijeću oko majke cijeli svoj život. I onda kad ostare i majke više nema, oni se još uvijek drže njezina skuta. Duboko u sebi još uvijek psihološki ovise o njoj. To postaje patološki. Tada čovjek gleda na svoju ženu kao da je njegova majka. On ne može živjeti bez  majke, potreban  mu  je netko da  mu bude majka.

Zbog tih sklonosti, ženske grudi su postale vrlo važne. Umjetnici ih slikaju, kipari oblikuju, pjesnici pjevaju o ženskim grudima. Čini  se  da  su one  postale  prava  opsesija.  U  biti,  to je samo pokazatelj da se ti ljudi još uvijek drže svoje majke. Grudi predstavljaju majku. Ako se djeca oslobode od  majke, grudi će nestati iz poezije i filmova, sa slika. Tada će  biti  u pravoj proporciji s  drugim dijelovima tijela. Upravo  sada  čini se da nema žena grudi, već grudi posjeduju ženu. Čini se da je žena  na  drugom mjestu.  To je vrlo  patološko  stanje.

Djeca moraju biti vrlo jaka, zato im pomozite. Bit će vam teško to učiniti jer što je sin jači, zadavat će vam više briga. Ako je neki mlakonja, nećete imati problema s njim.

Ali u životu treba biti jak, život donosi probleme, život je riskantan i pun je izazova. Ako je sin lijen i loš, jednostavno mlitav, sjedit će u kutu i neće stvarati nikakve nepodopštine, ali tada nije živ. Ako je živ, zadavat će vam mnogo briga s kojima ćete se morati suočiti, lb znači biti majka: suočavati se s problemima. Tako ćete i vi rasti, dajući djetetu slobodu i snagu i vi ćete rasti. Majka i dijete rastu zajedno.

Zabrinuta sam jer često vičem na svoju kćer. Ona me nekad čini nervozom i  zato  vičem na nju kako  bih potisnula svoju  nervozi.

Ne brinite se zbog vikanja. Vikati je prirodno. Morate zapamtiti samo jedno — balansirajte vikanje s ljubavlju.

Ima trenutaka kad čovjek želi vikati — djeca to razumiju jer i ona viču. Vikanje je zaista njihov jezik. Ako radije zadržavate sve u sebi i ne vičete, dijete se  uznemiri jer ne zna što se događa. Jer ne može shvatiti. Ono samo osjeća.. .i sami vaši osjećaji vrište, ali vi ne vrištite, čak se smješkate, kontrolirate se. Dijete to vrlo uznemiruje jer misli da ga majka vara, a djeca to nikad ne opraštaju.

Ona su uvijek spremna prihvatiti istinu. Djeca su vrlo empirijska, vrlo su prizemna.

Zato vičite kad vam se viče. Jedino što morate učiniti jest da to vikanje uravnotežite s ljubavlju. Tada i volite ludo. Kad vičete na djecu, morate ih i voljeti na isti ludi način. Grlite ih, plešite s njima. Ona će brzo shvatiti da je njihova majka divlja, znat će da ih ona voli, zato ima prava vikati na njih.

Ako samo vičete a ne volite ih intenzivno i strastveno, nastaje problem. Dakle, problem ne nastaje zbog vikanja, već onda kad ga ne balansirate s ljubavlju.

Kad dijete učini nešto loše, ono je spremno primiti batine, pljuske. Ako ga ne pljusnete, njegova očekivanja su iznevjerena, dijete će se razočarati. Ako ga jako udarite, to nije neispravno. Samo to učinite s osjećajem. Taj  udarac mora biti topao, a ne hladan, to je velika razlika. Bezosjećajan udarac i ravnodušna pljuska događa se samo onda kad se vi svladavate.

Na primjer, dijete je nešto učinilo i vi ste svladali svoju ljutnju. To je bio trenutak osjećaja. Da ste ga udarili, vikali na njega, sve bi bilo toplo i živo, ali vi ste se svladali. Kasnije, kad dijete ne učini ništa, prošlo je šest sati od njegova nestašluka, ono je sve posve zaboravilo, ali vi niste. Samo ste se svladali. Cijela se stvar zaledila. Sada vi nalazite izgovor. "Nisi izradio domaću zadaću." To je bezosjećajno, vi se osvećujete. Morate nešto učiniti, inače se nećete moći osloboditi toga.

Vi pronalazite neku racionalnu ispriku. Vikanje  bi bilo vrlo nerazumno, ali bilo bi prirodno. Otkrit ćete neku neprirodnu ali razumnu ispriku — da dijete nije napisalo svoju domaću zadaću, ili je zaprljalo odjeću, ili se danas nije tuširalo. Sada ste ljuti, ali vaša ljutnja je ravnodušna,  vi je se samo oslobađate. A to je ružno.

To je isto kao da jedemo hladno jelo. Zato budite osjećajni. Nemojte slušati što vam govore psiholozi - pedeset posto  toga  je  pravo  smeće.  Oni  su  uništili  mnogo  lijepih stvari na svijetu. Sada majke i očevi čitaju njihove priručnike kako se ponašati s vlastitom djecom. Kakva glupost! Čovjek jednostavno zna...kad ste majka, vi znate kako se ponašati. Nije potrebno da to učite od nekoga. Samo budite prirodni.

Nijedna mačka ne traži savjet iz priručnika kako uhvatiti štakora. Ona jednostavno skoči i uhvati ga. Ona je mačka i to je dovoljno! Nije potrebna svjedodžba, nisu potrebni savjetnici. Vi ste majka i...gotovo! Vaša majčinska priroda pobrinut će se za sve. Ako ste prirodni, sve će biti dovedeno u ravnotežu.

Katkad pjevajte i plešite jer imate tako prekrasno dijete. Katkad ga zagrlite, privucite ga k sebi. Neka osjeti vaše tijelo, neka osjeti svoje tijelo. Dijete je dio vašeg tijela, potrebna mu je vaša toplina. Katkad ga uzmite za ruku i trčite s njim oko kuće — idite zajedno na plivanje. Katkad ga uzmite pod tuš i stojte zajedno  nagi, oboje  stojte  nagi pod tušem i tada  će dijete razumjeti savršeno dobro da je njegova majka prirodna, da je sve što ona radi ispravno.

Moja djeca su postala neposlušna, neukrotiva. Sto da radim ?

Ostavite ih! Jednostavno se opustite. Kad djeca vide da ste se vi posve opustili, da vas uopće ne zabrinjava ono što oni rade, ubrzo će se smiriti i postati razumni. Najbolji način da se kontroliraju djeca jest ovaj .. .ako vi možete postati malo kaotični, oni će se sami kontrolirati. Skačite i plešite, pjevajte i ono će početi misliti: "Sto se dogodilo s našom majkom? Je li poludjela?" Zatim će razmišljati: "Ako susjedi doznaju, što li će oni misliti?" Djeca će vas pokušati kontrolirati i smiriti.

Evo najboljeg načina da  ih  vi  kontrolirate:  radite što god vam padne na pamet, dopustite i njima da se tako ponašaju. Iznenadit ćete se: čak i mala djeca - to se uvijek događa — ako ona vide da se nitko ne brine za njih, da se čak ona moraju brinuti za svoju majku, ona postaju tiha i disciplinirana. Počinju glumiti ulogu roditelja i kažu: "Postaje vrlo teško, kako da kontroliramo našu majku?" Ne brinite se! Oni su samo hipici i ništa drugo.

Kako da naše dijete ne ostane preozbiljno?

Naučite je da se više smije. A kad se igrate s njom, stvorite oko nje atmosferu smijeha. Ako možete izbjeći ozbiljnost, ispunit ćete svoju dužnost. Djecu guši ozbiljnost. Naravno, stariji ljudi su ozbiljniji dok se djeca vole smijati, ali postupno ona počinju oponašati starije. Počnu osjećati kao da je smijeh nešto loše. A stariji ljudi su stvorili impresiju u svojim umovima da je biti ozbiljan, miran i šutljiv nešto dobro, puno vrlina. To je loše, jer kad dijete jednom izgubi dodir sa smijehom, vrlo je teško vratiti tu vezu. Zato su potrebne mnoge terapije, a čak i onda je teško vratiti se djetinjstvu. Potrebno je tako mnogo vjere. Zapravo, za to nije potrebna ni jedna religija na svijetu.

Ako je djeci dopušteno da budu prirodna, da se smiju, da se šale i budu spontana, nije potrebna ni jedna religija, nikakva crkva. Cijeli svoj život štovat će Boga jer smijeh je molitva.

Onog trenutka kad dijete izgubi smisao za šalu, u njega se useli smrt i već od treće godine dijete počinje umirati. Zato se i u kasnijim godinama ljudi sjećaju da je djetinjstvo bilo raj, nebo. Taj osjećaj da je nešto izgubljeno nastavlja se - rajski vrt je bio izgubljen, Adam je bio protjeran.

Zato kad imate dijete, imate i rajski vrt oko sebe. Nemojte ga prisiljavati da bude ozbiljan. Radije i vi izgubite svoju ozbiljnost kad ste s djetetom. Smijte se i  postanite dijete. Ako svojoj kćeri možete toliko pomoći, ona će izrasti u prekrasno biće.

Treba li djeci reći sve činjenice o  životu,  bez  obzira na   njihovu dob?

Uvijek je to bio problem — što reći djeci, a što ne. U prošlosti je bio običaj ne govoriti im o životnim činjenicama, izbjegavati ih što više, jer ljudi su se vrlo bojali  životnih istina.

I sama  fraza  "životne istine"  je eufemizam. Ona tek skriva jednostavnu istinu. Ne spominjući seks, čak izbjegavaj ući riječ seks, ljudi su stvorili ovu metaforu životne istine. Kakve životne istine? To znači ne reći ništa o seksu. Sva prošlost čovječanstva živjela je s tom prijevarom, ali djeca je otkriju prije ili kasnije. A zapravo ona to otkriju prije nego kasnije, a učine to na pogrešan način. Jer nema prave osobe koja bi im to rekla, već to oni moraju učiniti na svoj način. Oni skupljaju informacije, postaju voajeri - vi ste odgovorni što su oni postali voajeri. Oni skupljaju informacije iz svih pogrešnih izvora, od ružnih ljudi. Te pogrešne predodžbe oni nose cijeli svoj život, a vi ste uzrok toga. Na cijeli njihov seksualni život može utjecati ta pogrešna informacija koju su skupili.

Danas ima mnogo krivih informacija o seksu koje prevladavaju. Cak i u dvadesetom stoljeću ljudi žive s nevjerojatnim neznanjem o seksu, čak i oni ljudi za koje biste mislili da bi trebali znati više. Ni vaš liječnik zaista ne zna što je seks, ne zna ništa o njegovoj kompleksnosti. A trebao bi znati. Ali liječnici  žive vrlo  praznovjerno.  I  oni  saznaju te stvari iz razgovora na tržnici. Ni u jednom medicinskom koledžu ne proučava se seks kao poseban predmet — takav moćan utjecajan predmet, a ne proučava se. Da, liječnik zna fiziologiju seksa, ali fiziologija nije sve. Postoje i dublji slojevi, postoji psihologija i duhovnost. Postoji psihologija seksa i duhovnost seksa. Fiziologija je samo površina. Tu se mnogo istraživalo i u ovom smo stoljeću saznali o tome više nego ikad prije, ali znanje nije prevladalo.

Ljudi se boje jer su se i njihovi roditelji bojali i taj je strah postao zarazan. Vi morate o tome pričati sa svojom djecom, vi im to dugujete. Morate dakle govoriti istinu.

Mama, dobivamo li mi hranu od Boga? Da, Barbara.

A u vrijeme Božića, donosi li nam djed Mraz darove? To je točno.

A za moj rođendan darove mi donosi dobra vila. Hm..hm...

A je li roda donijela malog bracu? Istina je.

Pa kog se onda vraga tata motao ovuda?

Bolje je reći istinu. Ali ne kažem da treba skočiti na djecu i početi im govoriti istinu, bez obzira žele li to oni ili ne. To se događa  danas  - ta druga krajnost se događa osobito na Zapadu jer psiholozi kažu da istinu treba reći. I zato ljudi govore istinu, pitaju li ih djeca o tome ili ne. To nije dobro. Počekajte! Ako dijete pita, recite istinu. Ako ne pita nema potrebe pričati, znači da ga to još ne zanima.

Za objedom je stari čovjek bio gotovo šokiran kad ga je njegov maleni osmogodišnji sin upitao: "lata , odakle sam ja?" Pocrvenjevši, tata reče: "Dakle, mislim da je došlo vrijeme kad moram s  tobom porazgovarati kao muškarac  s muškarcem. Poslije objeda obavijestit ću te o pticama i pčelama."

Momčić je rekao: "Kakve ptice i pčele?  Mali  Frankie,  onaj mali iz našega susjedstva rekao mi je da je on iz Chicaga. Sve što želim saznati jest odakle sam ja?"

Zato pričekajte malo. Djeca će sama pitati, ne morate se tako žuriti. Ja ne bih nikako želio prevariti djecu. To može biti opasno.