9. SAVJEST, ORGAN  SMISLA

Smisao se ne samo mora nego i može naći, a u traženju smisla vodi čovjeka savjest. Ukratko, savjest je organ smisla. Savjest bi se mogla definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedincati smisao koji se krije u svakoj situaciji.

Otkrivajući jedincati smisao neke situacije savjest očito u njoj uviđa određen oblik, i to na temelju (kako mi kažemo) volje za smisao, a James C. Crumbaugh i Leonard T. Maholick to zovu specifično ljudskom sposobnošću da otkrije smislene oblike ne samo na području stvarnoga nego i mogućega bitka.

Značajno je da i sam Wertheimer, tvorac eksperimentalne gestaltpsihologije, dosta smjelo govori o "zahtjevima" situacije kao objektivnim svojstvima, a Lewin govori o "zahtjevnom karakteru" situacije. Taj karakter mogli bismo s Rudolfom Allersom nazvati trans- subjektivnim. No treba istaknuti da se "smislom" ne obuhvaća jedino određena  situacija nego i određena osoba koja se nalazi u određenoj situaciji. Drugim riječima, smisao se ne mijenja samo iz dana u dan, iz sata u sat - nego se mijenja od čovjeka do čovjeka. To je smisao ne samo ad situationem nego i ad personam.

Savjest može čovjeka također dovesti u zabludu. Štoviše; sve do zadnjega svoga daha ne zna čovjek sa sigurnošću je li smisao svoga života ispunio ili se ipak prevario: ignoramus et ignorabimus. To što čak na svojoj smrtnoj postelji nećemo znati nije li organ smisla - naša savjest - ipak podlijegao lažnom smislu, znači da čovjek ne zna sasvim sigurno nema li pravo savjest drugog čovjeka. To ne znači da istine nema. Može postojati samo jedna istina - ali nitko ne može znati posjeduje li ju on ili netko drugi.

Smisao je vezan uz neponovljivu i jedincatu situaciju, ali postoji još i univerzalni smisao koji se odnosi na ljudskost kao takvu, i te šire mogućnosti smisla mogu se zvati vrijednosti. Pomoć što ju čovjek ima u manje-više općenitim vrijednostima, od moralnih i etičkih principa - kakvi su se u ljudskom društvu tijekom njegove povijesti iskristalizirali - tu pomoć prima čovjek pod cijenu da može upasti u konflikte. Nije tu riječ o konfliktu savjesti -

takva zapravo nema, jer nam savjest govori jednoznačno. Konfliktnost se možda nalazi u vrijednostima, i to stoga što su one po definiciji (protivno od uvijek jedincatog smisla konkretne situacije) apstraktne smislene općenitosti. Kao takve, vrijednosti vrijede ne samo za određene i neponovljive osobe nego se protežu i na široko polje tipičnih situacija koje se mogu djelomično preklapati. Ima dakle situacija u kojima čovjek mora učiniti izbor među vrijednostima, tj. među proturječnim principima. Ako ne želi izabrati samovoljno, biva on tada ponovo upućen na savjest - na savjest koja jedina jamči za njegovu slobodnu odluku... ali ne samovoljnu, nego odgovornu. Čovjek je, dakako, i pred svojom savjesti slobodan, ali ta se sloboda jedino sastoji u izboru između mogućnosti... da savjest posluša ili da njezino upozorenje zanemari. I ako se savjest sustavno i metodički potiskuje i gazi, dolazi bilo do zapadnjačkog konformizma ili do istočnjačkog totalitarizma... već prema tome da li se od društva pretjerano uopćene "vrijednosti" čovjeku nude ili se od njega iznuđuju.

Da konfliktnost doista leži u vrijednostima nije ipak uvijek posve sigurno; jer možebitna preklapanja polja važenja proturječnih vrijednosti može biti i samo prividno... onda kad nastanu projekcijom, tj. tako da se izgubi jedna dimenzija. Istom ako isključimo razliku visine po hijerarhiji dviju vrijednosti, izgledat će nam da se one "sijeku" i međusobno kolidiraju. Tako se i dvije kugle koje se iz trodimenzionalnog prostora projiciraju na dvodimenzionalnu ravninu samo prividno međusobno sijeku i "kolidiraju".

Živimo u doba osjećaja besmislenosti. U tom našem dobu zadaća odgoja nije prenositi znanja, nego također istančavati savjest da čovjek može raspoznavati zahtjeve koji se kriju u pojedinim situacijama. U doba kada deset zapovijedi za mnoge ljude gubi svoju bezuvjetnu valjanost, čovjek mora biti sposoban raspoznavati tisuće zapovijedi koje se kriju u tisućama situacija s kojima ga život suočuje. Tako će mu ovaj njegov život ponovno izgledati ne samo smislen (a smislen /njemački sinnvoll/znači pun zadataka) nego će i on sam tada postati imun na konformizam i na totalitarizam; jer jedino ga budna savjest čini sposobnim da se odupire, da ne podlegne konformizmu i ne savije se pod totalitarizmom.

Odgoj je danas više nego ikada odgoj za odgovornost. Živimo u društvu obilja - ne samo obilja materijalnih dobara nego i obilja informacija, eksplozije informacija. Sve se više knjiga i časopisa gomila na našim stolovima. Poplavljuje nas sve više draži, i to ne samo seksualne. Hoće li se čovjek u toj poplavi draži preko masmedija održati, tada mora znati što je važno i što nije važno, što je bitno i što nije - jednom riječju: što ima smisla, a što nema.