Sanjare se ne moze pokoriti

ZIVOT JE VLAK, a ne postaja. A nakon gotovo dva dana puta, tu je još i umor, pometnja, napetost koja raste unutar grupe zatvorene u istom prostoru i čežnja za ona dva dana koja smo proveli u Jekaterinburgu.

Na dan ukrcaja, na recepciji hotela dočekala me Yaova poruka u kojoj me pita želim li s njime malo trenirati aikido, ali nisam mu odgovorio: trebao sam nekoliko sati biti sam.

Cijelo to jutro proveo sam krećući se najviše što sam mogao —

što za mene znači hodati i trčati. Tako ću, kada se vratim u vagon, sigurno biti dovoljno umoran da zaspim. Uspio sam se telefonski čuti i sa ženom — mobitel mi ne radi u vlaku. Rekao sam joj kako nisam siguran da mi je Transsibirska željeznica bila baš najbolja ideja i kako nisam siguran da ću ići do kraja, ali da se već dosad pokazala kao vrijedno iskustvo.

Odgovorila mi je da učinim kako god želim i da ne brinem za

nju: potpuno je zaokupljena slikanjem. Ispričala mi je i san koji nije mogla protumačiti: u njezinu snu ja sam bio na plaži, a netko je došao iz mora i rekao mi da konačno ispunjavam svoju misiju. Odmah zatim ta osoba je nestala.

Pitao sam ju je li se radilo o muškarcu ili ženi. Rekla je da je lice

te osobe bilo zaklonjeno kapuljačom pa ga nije vidjela. Blagoslo- vila me i ponovila kako ne moram brinuti za nju i da je u Rio de Ja- neiru vruće kao u pećnici, iako je već jesen. Dala mi je i podršku da slijedim svoju intuiciju i da se ne obazirem na to što drugi govore.

—-  U  istome  snu,  s  tobom  je  na  plaži  bila  neka  žena  ili

djevojka.

—  Ima ovdje jedna djevojka. Ne znam točno koliko je stara, ali sigurno nema više od trideset godina.

—  Možeš u nju imati povjerenja.

* * *

Poslije podne sastao sam se s izdavačima, dao nekoliko intervjua, večerali smo u izvrsnom restoranu i otišli na postaju oko jedanaest sati navečer. Prešli smo Ural - planinski lanac koji razdvaja Europu od Azije - u potpunome mraku. Nitko nije vidio ništa.

Nakon toga ponovno je zavladala rutina. Kada je svanuo dan, svi smo se, kao pozvani nekim nečujnim zvoncem, okupili oko stola za doručak u salonu. Opet nitko nije uspio ni oka sklopiti. Čak ni Yao, koji je bio navikao na takva putovanja; djelovao je sve umornije i sve tužnije.

Kao i uvijek, Hilal nas je već čekala. I kao i uvijek, spavala je bolje od svih. Na početku razgovora, žalili smo se na treskanje vla- ka i, doručkovali. Ja sam se potom vratio u sobu i pokušao još malo odspavati, a nakon nekoliko sati ustao i vratio se u salon u kojemu sam zatekao opet iste ljude; razgovarali smo o tisućama kilometara koji su još pred nama, gledali kroz prozor, pušili, slušali dosadnu glazbu koja je dopirala iz zvučnika u vlaku.

Hilal nije govorila gotovo ništa. Cijelo je vrijeme sjedila u isto- me kutu, otvorila knjigu i čitala, sve udaljenija od naše grupe. To kao da nikome nije smetalo, osim meni —smatrao sam da je njezi- no ponašanje vrlo nepristojno prema svima. Ipak, čim sam se sjetio njezinih, uvijek neumjesnih, komentara, odlučio sam ne reći ništa.

Završio sam s obrokom, opet se vratio u sobu, malo pisao, po- novno pokušao zaspati, odrijemao nekoliko sati — i pojam o vre- menu brzo se počeo gubiti, kao što su mi i drugi rekli. Nikome više nije bilo važno je li dan ili noć; vodili smo se prema obrocima, kako zamišljam da to čine zatvorenici.

U nekom trenutku svi smo se vratili u salon, večera je bila po- služena, više votke nego mineralne vode, više šutnje nego razgo-

vora. Izdavač mi je ispričao da, kada me nema u blizini, Hilal svira zamišljenu violinu, kao da vježba. Znam da šahisti rade istu stvar: cijele partije mogu odigrati u glavi, usprkos tome što pred sobom nemaju   tablu.

—  Da, ona svira tihu glazbu za nevidljiva bića. I ona je trebaju.

***

Još jedan doručak. Ali danas je drugačije — kako to obično u ži- votu biva, polako smo se počeli privikavati. Moj se izdavač žali da mu mobitel ne radi dobro (moj ne radi uopće). Njegova je žena obučena poput žene iz turskog harema — što mi je istodobno smi- ješno i apsurdno. Iako ne govori engleski, s njom se sasvim dobro sporazumijevam gestama i pogledima.

Hilal se odlučila uključiti u razgovor pa nam pripovijeda o po-

teškoćama na koje nailaze profesionalni glazbenici. Unatoč druš- tvenom prestižu, profesionalni glazbenici često zarađuju manje od taksista.

—  Koliko imate godina? — pita urednica.

—  Dvadeset jednu.

—  Ne izgledate tako.

Rekla je to na način kojim kao da želi neizravno dati do znanja da izgleda starije. Ona doista izgleda starije. Nisam ni pomislio da bi mogla biti tako mlada.

Ravnatelj Muzičke akademije potražio me u hotelu u Jekate-

rinburgu — nastavi urednica. — Rekao mi je da ste vi jedna od naj- talentiranijih violinistica koje je ikad upoznao. Ali da ste odjednom potpuno izgubili zanimanje za glazbu.

—  Zbog Alepha — odgovara Hilal, izbjegavajući moj pogled.

— Alepha?

Svi je začuđeno pogledaju. Ja se pravim da nisam čuo što je

rekla.

—  Upravo tako. Zbog Alepha. Nisam ga nikako uspijevala pro- naći, energija nije tekla kako sam očekivala. Nešto je u mojoj proš- losti   ostalo   zablokirano.

Razgovor zvuči potpuno nadrealistično. Ja i dalje šutim, ali moj izdavač pokušava popraviti situaciju.

—  Objavio sam jednu knjigu o matematici, koja je u naslovu imala tu riječ. U tehničkom jeziku, Aleph je »broj koji sadrži sve brojeve«. U knjizi se radilo o vezi između Kabale i matematike. Matematičari koriste Aleph kao oznaku za glavni broj koji deinira beskonačnost...

Čini se da nitko ne prati njegovo izlaganje pa se zaustavlja u pola priče.

—  Aleph postoji i u Apokalipsi — kažem ja kao da je to prvi puta da razgovaram o toj temi. — Kada Jaganjac Božji deinira što je početak, a što kraj, Aleph ostaje izvan vremena. To je također i prvo slovo hebrejskog, arapskog i aramejskog alfabeta.

Urednica se do tada već pokajala što je postavila Hilal u središte

pozornosti. Ali mora je još malo bocnuti.

—   Bilo kako bilo, za jednu dvadesetjednogodišnjakinju koja je tek izašla iz muzičke škole i pred sobom ima sjajnu karijeru, svakako bi trebalo biti dosta već i to što je došla od Moskve do Jekaterinburga.

—  Još pogotovo ako je violino di spalla.

Hilal je vidjela kakvu je pomutnju izazvala s prethodnom rije- či pa je sad zabavlja provocirati urednicu još jednim tajanstvenim pojmom.

Napetost raste. Yao se odlučio umiješati:

—  Vi ste violino di spalla? Čestitam!

Zatim se obrati grupi:

—  Kao što vjerojatno svi znate, violino di spalla je prva violina u orkestru. To je posljednji glazbenik koji ulazi na pozornicu prije dirigenta i uvijek sjedi u prvom redu slijeva. Po njemu se ugađaju svi drugi instrumenti. Želio bih vam ispričati jednu zanimljivu pri- ču o tome, koja se dogodila baš kada sam bio u Novosibirsku, našoj sljedećoj postaji. Želite li je čuti?

Svi se slažu, kao da točno znaju što znači ta riječ.

Yaova pripovijest nije osobito zanimljiva, ali je barem odgodila

sukob između Hilal i urednice. Nakon jako dosadnog nabrajanja turističkih atrakcija Novosibirska, duhovi su se smirili i svi bi se najradije ponovno vratili u svoje sobe i pokušali se malo odmori- ti, a ja opet žalim zbog ideje da proputujem cijeli jedan kontinent vlakom.

—  Zaboravio sam izvjesiti današnju izreku.

Yao na žutom papiriću napiše: »Sanjare se ne može pokoriti« i

zalijepi izreku na zrcalo pored one prethodne.

—  Na jednoj od sljedećih postaja čeka nas televizijski novinar i pita bi li vas mogao intervjuirati — kaže izdavač.

Naravno da može. Prihvaćam svaku razonodu, bilo što od čega će mi vrijeme brže proći.

—  Pišite o nesanici — predlaže mi izdavač. — Možda vam to

pomogne da zaspite.

— I ja vas želim intervjuirati — upada Hilal, koja je za čas izašla

iz letargije u kojoj je bila prethodnog dana.

—  Dogovorite vrijeme s mojim izdavačem.

Ustajem, odlazim u kabinu, zatvaram oči i sljedeća dva sata se, kao i obično, prevrćem s jedne strane na drugu; moji biološki me- hanizmi do sada su se već potpuno poremetili. I poput svih koji pate od nesanice, mislim da mogu iskoristiti to vrijeme za razmi- šljanje i releksiju o zanimljivim i važnim stvarima, što je sasvim nemoguće.

Odjednom začujem glazbu. U početku pomislim kako mi se spo- znaja duhovnog svijeta vratila a da se nisam morao pretjerano po- truditi. Ali onda primjećujem da, osim glazbe, čujem i kloparanje kotača vlaka po tračnicama i stvari koje se tresu na stolu u mojoj kabini.

Glazba je stvarna. I dolazi iz kupaonice. Ustajem i odlazim tamo.

Hilal stoji jednom nogom u kupaonici, a drugom izvan nje i, održavajući ravnotežu kako zna i umije, svira violinu. Nasmiješi se kada me ugleda jer sam samo u gaćama. Ali situacija se doima tako prirodnom i prisnom da mi ne pada na pamet vratiti se u kabinu

samo da bih navukao hlače.

—  Kako si ušla?

Ona ne prestaje svirati; glavom pokazuje prema vratima susjed- ne sobe, koja dijeli kupaonicu s mojom. Kimnem glavom i sjednem na drugi kraj kade.

—  Jutros sam se probudila sa spoznajom da ti trebam pomoći da

ponovno ostvariš kontakt s energijom Svemira. Bog mi je dodirnuo dušu i rekao mi da će se to, ako se dogodi tebi, dogoditi i meni. I zamolio me da dođem ovamo i odsviram ti uspavanku.

Nikada joj nisam rekao da sam u određenom trenutku osjetio da sam izgubio taj kontakt. Njezina me gesta dirnula. Nas dvoje poku- šavamo održati ravnotežu u vagonu koji nas bacaka čas na jednu, čas na drugu stranu, gudalo pleše po žicama, žice proizvode zvuk, zvuk se širi prostorom, prostor se preobražava u glazbeno vrijeme i ispunjavaju ga mir i božanska svjetlost koja dolazi od svega što je u pokretu i što je živo. I sve to zahvaljujući njezinoj violini.

Hilalina duša u svakoj je noti, u svakome akordu. Aleph mi je otkrio djelić te žene koja stoji preda mnom. Ne sjećam se svake pojedinosti naše zajedničke priče, ali znam da smo se već sreli. Nadam se da ona nikada neće otkriti u kojim okolnostima. Ovo je trenutak u kojem me ona obavija energijom Ljubavi, kao što je to vjerojatno činila i u prošlosti; neka samo nastavi jer jedino će nas ljubav uvijek moći spasiti, bez obzira na pogreške koje smo poči- nili. Ljubav je uvijek jača.

Počinjem je oblačiti u odjeću koju je nosila posljednji put kad smo se vidjeli nasamo, prije nego li su drugi ljudi došli u grad i pro- mijenili čitavu povijest: vezeni prsluk, bijela čipkasta košulja, ha- ljina duga do gležnjeva, od crnog baršuna sa zlatim nitima. Slušam kako mi priča o svojim razgovorima s pticama, o svemu onome što ptice govore ljudima — iako ih ljudi većinom ne razumiju. U tom sam trenutku ja njezin prijatelj, njezin ispovjednik, njezin...

Stop. Ne želim otvoriti ta vrata, osim ako to ne bude posve ne-

izbježno. Već sam četiri puta prošao kroz njih i nisam ništa time postigao. Da, sjećam se svih osam žena koje su bile tamo, znam da

ću jednoga dana pronaći odgovor koji mi nedostaje, ali to me nikad dosad nije sprječavalo da živim svoj sadašnji život. Prvi sam se put prestravio, ali odmah sam potom shvatio da je oprost olakšanje samo  za  onoga  tko  ga  prihvati.

A ja sam prihvatio oprost.

U Bibliji je opisan trenutak na Posljednjoj večeri, u kojem Isus u istoj rečenici kaže: »Jedan od vas poreći će me, a drugi će me izdati.« Time izjednačava težinu oba grijeha. Juda ga izdaje — i mučen osjećajem krivnje, na kraju se objesi. Petar ga poriče — i to ne jednom, nego čak tri puta. Imao je dovoljno vremena da pro- misli, ali je svejedno ponovio pogrešku. Ali, umjesto da samoga sebe kazni, pretvorio je svoju slabost u snagu: postaje prvi veliki propovjednik poruke onoga kojega je napustio kada je on najviše trebao njegovu podršku.

Drugim riječima, poruka ljubavi bila je veća od pogreške. Juda to nije shvatio, ali Petar ju je upotrijebio kao svoje oruđe.

Ne želim otvoriti ta vrata jer su ona poput brane u oceanu. Do- voljno je napraviti sitnu rupicu i uskoro će pritisak vode raznijeti cijelu branu i potopiti ono što nije trebalo biti potopljeno. Nalazim se u vlaku i postoji samo žena po imenu Hilal, Turkinja, prva vi- olina u orkestru, koja svira u kupaonici. Počinje mi se spavati — lijek djeluje. Glava mi se spušta, oči mi se sklapaju. Hilal prestaje svirati i moli me da legnem. Poslušao sam je.

Ona sjeda na stolac i nastavlja svirati. I odjednom više nisam ni u vlaku, ni u onome vrtu gdje sam je vidio u bijeloj košulji — putu- jem dugačkim tunelom koji će me odvesti u ništavilo, u dubok san bez snova. Posljednje čega se sjećam prije sna rečenica je koju je Yao zalijepio na zrcalo tog jutra.

Yao me budi.

— Novinar je stigao.

Još je dan, a vlak stoji na postaji. Ustajem s vrtoglavicom, otva- ram vrata i u hodniku vidim svojeg izdavača.

—  Koliko sam dugo spavao?

—  Cijeli dan, rekao bih. Sada je pet popodne.

Kažem mu da trebam malo vremena — da se istuširam, razbu- dim, da ne kažem stvari zbog kojih bi mi poslije bilo žao.

—  Bez brige. Vlak će tu stajati cijelih sat vremena.

Sva sreća da stojimo: tuširanje u vagonu koji se sav trese za- htjevna je i opasna zadaća, mogao bih se poskliznuti, ozlijediti se i završiti putovanje na najgluplji mogući način — s ortopedskim pomagalom. Kad god uđem u tu kupaonicu, osjećam se kao da sam stao na dasku za surfanje. Ali danas je bilo lako.

Nakon petnaest minuta izlazim, pijem kavu s ostalima, upo- znaju me s novinarom i ja ga pitam koliko mu vremena treba za intervju.

Dogovorili smo sat vremena. Mislio sam vas otpratiti do sljede-

će postaje i...

—  Deset minuta. Nakon toga odmah se možete iskrcati, ne bih vam želio oduzeti previše vremena.

— Ali niste...

—  Ne želim vam oduzimati vrijeme — odgovaram. Zapravo ni- sam trebao prihvatiti nikakav intervju, ali obvezao sam se bez raz- mišljanja. Razlog mojega putovanja drugi je.

Novinar pogleda izdavača, koji se okreće ka prozoru. Yao pita možemo li sjediti za stolom za vrijeme snimanja.

—   Bilo bi  mi draže  da odemo  u odjeljak  s vratima  između

vagona.

Hilal me pogleda; tamo je Aleph. Zar se ona nikad ne umori od vječnog sjedenja za tim stolom? Pitam se je li me ostala gleda- ti kako spavam, nakon što me svojim sviranjem poslala nekamo izvan vremena i prostora. Imat ćemo vremena, dovoljno vremena,

da porazgovaramo o tome kasnije.

—  Izvrsno — odgovaram. — Možete postaviti kameru. Ali, či- sto zbog znatiželje, želio bih vas pitati zašto baš tamo, u tome ma- lenom, bučnome odjeljku, kad možemo jednostavno ostati ovdje?

Novinar i snimatelj već idu prema odabranome mjestu, a mi ih

slijedimo.

—  Zašto u tako malenom odjeljku? — inzistiram, dok oni na- mještaju opremu.

— Kako bismo gledateljima bolje dočarali stvarnost. Tu se odvi- jaju sve značajne stvari na putovanju. Ljudi izlaze iz svojih kupea i zbog skučenog prostora hodnika radije dolaze ovdje popričati. Tu se sastaju i pušači. Za nekog ovo može biti mjesto za tajne sastan- ke. Svi vagoni imaju ovakvo malo predvorje.

U odjeljku se u tome času nalazimo ja, snimatelj, izdavač, Hilal

i kuhar kojega je zanimao naš razgovor.

—  Bilo bi bolje da imamo malo privatnosti.

Iako je televizijski intervju najmanje privatna stvar na svijetu,

izdavač i kuhar udaljavaju se. Hilal i prevoditelj ne miču se.

—  Možete li se pomaknuti malo ulijevo?

Ne, ne mogu. Tamo je Aleph koji su stvorili mnogi ljudi koji su se na tom mjestu već našli. Iako je Hilal na sigurnoj udaljenosti i, iako znam da možemo uroniti u točku jedinstva samo ako se u njoj nađemo zajedno, ipak ne želim riskirati.

Kamera počinje snimati.

—  Prije nego li počnemo, rekli ste da intervjui i promocija nisu osnovni razlog vašeg putovanja. Možete li nam objasniti zašto ste odlučiti putovati Transsibirskom željeznicom?

—  Jer sam to želio. Sanjam o tome još od adolescentskog doba. Ništa više.

—  Koliko sam shvatio, vlak poput ovoga i nije najudobnije mje- sto na svijetu.

Uključujem automatskog pilota i počinjem odgovarati bez puno

promišljanja. Pitanja se nižu jedno za drugim — o dosadašnjem iskustvu, očekivanjima, susretima s čitateljima. Odgovaram pri-

stojno i strpljivo, ali jedva čekam da razgovor završi. U glavi pro- cjenjujem da je prošlo već više od deset minuta, ali novinar ne pre- staje postavljati pitanja. Diskretno, da kamera ne ulovi pokret moje ruke, pokazujem da je vrijeme isteklo. To ga malo dekoncentrira, ali svejedno ne odustaje od još jednog pitanja.

—  Putujete li sami?

Lampica za uzbunu zabljesne mi pred očima. Očito je kako gla- sine već kruže. I shvaćam da je to bio jedini razlog za ovaj neoče- kivani   intervju.

—  Nipošto. Zar niste vidjeli koliko je ljudi sjedilo za stolom?

—   Ali, očigledno je da prva violina Muzičke  akademije iz

Jekaterinburga...

Kao svaki dobar novinar, najteže pitanje ostavio je za kraj. U svakom slučaju, to mi nije prvi intervju u životu, pa ga prekidam:

—... da, i ona putuje istim vlakom — ne dopuštam mu da

nastavi.

—  Čim sam to saznao, pozvao sam je da nas posjeti u našem vagonu kad god poželi. Obožavam glazbu.

Pokazujem prema Hilal.

—  Radi se o vrlo talentiranoj djevojci, koja nam s vremena na vrijeme priušti užitak slušanja njezine violine. Ne biste li i s njom porazgovarali? Siguran sam da bi vrlo rado odgovorila na vaša pitanja.

— Ako bude vremena.

Naravno, on nije ovdje da bi razgovarao o glazbi, ali ipak ne inzistira i mijenja temu.

—  Što vama predstavlja Bog?

— Tko poznaje Boga, ne opisuje ga. Tko Boga opisuje, taj ga ne

poznaje.

Opa!

Iznenađen sam vlastitim odgovorom. Budući da su mi nebrojeno

puta postavili to pitanje, odgovor automatskog pilota uvijek je isti:

»Kada se Bog otkrio Mojsiju, rekao mu je: ‘Ja jesam’. Zato on nije ni subjekt ni predikat, nego glagol, čisto djelovanje.«

Yao nam se približava.

—  Izvrsno, intervju je završen. Hvala vam na vašem vremenu.