SAN O LJUBAVI - Ananda Tattvananda

 

5.

Dočekao sam i taj željno iščekivani razgovor. Bio sam primljen kod jogija, koji me vrlo ljubazno dočekao. Smjestili smo se jedan nasuprot drugome, on sjedeći prekrštenih nogu na podu, a meni je pripremio stolicu, znajući da će mi možda sjedenje u lotosovom položaju pričinjavati poteškoće jer nisam naviknut na njega.

S olakšanjem sam odahnuo kad sam to vidio, jer nekoliko sam puta u prošlosti pokušao dulje sjediti u tom položaju meditirajući, tek da bih nakon kraćeg vremena shvatio da su mi noge toliko utrnule da je bilo teško ponovo se osoviti na njih. Odustao sam nakon toga od sjedenja u tom položaju, svjestan toga da on nije bio stvoren po mojoj mjeri.

Nakon kraćeg upoznavanja dotakli smo se razloga mog dolaska.
-O čemu si želio razgovarati sa mnom? -upita me jogi ljubaznim tonom.
-O više toga, ustvari. No za početak, volio bih da mi malo približite jednu misao, onu koja kaže: -˝Tko sva bića u svome Ja sagleda, i svoje Ja u svim bićima, oslobađa se straha.˝

-Zanimljivo si pitanje postavio za početak, i vrlo složeno. Nadam se da ću ti to uspjeti malo pojasniti. No najprije bih ja tebi postavio jedno pitanje. Jesi li ikad razmišljao o tome tko si to ti ustvari?

-Pa..., -započeh i zastadoh da malo promislim o ovome. -Sebe smatram osobom koja ima svoje želje i snove, i vlastitu osobnost, koja me čini jedinstvenim i različitim od drugih, kao što je to, uostalom, slučaj sa svakim, a ne samo sa mnom.

-Vidiš, -reče on, -govoriš o svojoj osobnosti, o onome po čemu se razlikuješ od drugih, ali jesi li ikad pomišljao na to koliko su ljudi ustvari u svojoj biti slični jedni drugima?

 -Sličnosti mogu pronaći, uopćeno gledajući. Ali ipak se ne mogu u potpunosti poistovjetiti sa drugima. Svi smo mi različiti. Živimo drugačijim životom, razmišljamo i osjećamo različito. Svatko od nas ima svoju sudbinu i ide svojim putem kroz život.

-Doista je tako na prvi pogled, -rekao je strpljivo i uljudnim tonom, -ali da li se u suštini baš toliko razlikujemo? Svi mi sanjamo snove o sreći, iako različito shvaćamo pojam sreće. Svi težimo prihvaćanju od drugih i sanjamo o ljubavi, i svi tražimo odgovore na pitanja koja nas muče. Svi plačemo kad izgubimo nekog nama dragog i patimo kad nas povrijede. Nismo li svi mi ljudska bića, iako se razlikujemo po crtama lica i ponašanju?

-Da, ali to nas ipak ne čini u potpunosti jednakima, zar ne? Ne mogu reći da smo svi isti, kada to nismo, -stadoh opravdavati svoj stav, ne shvaćajući u potpunosti što mi on to pokušava objasniti.

-Razumijem na što ciljaš, -nastavio je, -ali ne gledaj u ljudima površinske različitosti. Pogledaj malo dublje, u ljudsko srce. Pokušaj sagledati bit svakog čovjeka i ono što nas čini ljudima i vidjet ćeš da razlike nisu tolike kao što si mislio. Razlike postoje, dakako, ali suština nam je svima zajednička. Svi mi potičemo od istog izvora. Svi dobivamo život od Tvorca, od onoga tko ulijeva život u svako živo biće. I nije toliko bitno što svi sanjamo različite snove, bitno je to što svi mi sanjamo. Nije važno što različito razmišljamo, ipak, svi mi razmišljamo. Nije važno što svi želimo različite stvari, svi mi nešto želimo.

-Uviđam da nismo u svemu toliko različiti, ali ipak ja sam ja. Razmišljam svojom glavom, osjećam svojim srcem i vidim svijet svojim očima. Život doživljavam na svoj način i idem kroz njega vođen svojim željama i potrebama.

-Da, ali upravo to može i svatko drugi reći za sebe, zar ne? To je ono što nas čini sličnima. U grudima svakog od nas kuca ljudsko srce, neovisno o crtama lica, boji kože ili položaju u društvu i sudbini koja nas je zadesila. Kažeš -ja sam ja. Da, ali tko si to ti? Misliš li da te kao čovjeka definira ono što osjećaš i činiš? Je li to ono što određuje tvoju bit? Vjerojatno misliš da je ono što nosiš u sebi nešto što postoji samo ondje, u tebi, i nigdje drugdje iskazano u tom obliku, oživljeno na takav jedinstven, tvoj vlastiti način, skupljeno u tvoj osobni svijet misli, osjećaja i želja. Pa ipak, reci mi, što je od onog što smatraš svojim doista samo tvoje?

-Ali ako sve to nije moje, čije je onda? -upitah zbunjeno.

-Koliko si od onoga što nosiš u sebi dobio od ljudi koje voliš, od prijatelja i članova obitelji? Koliko tvojih strahova potječe od onih koji su te povrijedili i koliko tvojih nesigurnosti proizlazi iz situacija koje ti je život donio? Nije li sve što nosiš u sebi došlo izvana? Zato, reci mi, zar čovjek nije samo odraz onoga što se ulije u njega iz vanjskog svijeta? Nije li on samo zbir utisaka koji ostaju trajno utisnuti u njegovoj podsvijesti i svijesti, a došli su iz svijeta koji ga okružuje?

-Dobro. To shvaćam. Ali još uvijek ne nazirem sasvim jasno smisao vaših riječi, -rekoh.

-U redu, evo na što ciljam. Vanjski svijet i naš osobni unutarnji svijet razdvojeni su samo tijelom u koje je zarobljen taj unutarnji svijet i sviješću o našoj osobnosti. No naš unutrašnji svijet samo je specifičan način na koji se taj vanjski svijet prelama u nama. Tako je to tijelo koje razdvaja ta dva svijeta tek prividna barijera. To tijelo je ono što nas zbunjuje i tjera nas da se osjećamo odvojenima od vanjskog svijeta. Tijelo je ono što nas izolira u naš osobni svijet.

No kako bismo ti ili ja mogli biti razdvojeni od tog okolnog svijeta kad u njemu živimo. On izgrađuje naše tijelo i održava ga hranom i vodom na životu, on nas odijeva, pruža nam zaklon i snabdijeva svime što je neophodno za život. Taj je svijet toliko utkan u nas da postaje jedno sa nama, a svako razgraničenje tek je prividno. Sazdan si od hrane koju unosiš u sebe, i sazdan si od vode. U tebi živi sve što saznaš i naučiš, i tako u sebi nosiš znanja iz davnina, i u stvari sva znanja svijeta. U sebi nosiš život koji si dobio od svojih roditelja i od onih koji su život dali njima.

Tako u sebi nosiš život svih svojih predaka, i ustvari cijelog ljudskog roda, jer svi ljudi imaju iste pretke. U sebi nosiš radosti i tuge. Sazdan si od ovog svijeta, sazdan si od života, i u sebi nosiš cijeli svijet. Tvoj je duh puno veći nego što misliš. On je odraz svega što postoji.

-Gdje su tada granice ljudske duše? –upitah, još zbunjeniji nego što sam ranije bio.

-Ljudsko je biće mjesto susreta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U njemu se svijet budnosti i svijet sna stapaju u jedno. U njega utječe sve ono što vidi i doživi, i sve će to nastaviti postojati u njemu kao uspomena i kao dojam, -odgovori mi on strpljivo.

-U njemu onda živi čitav svijet?

-Da, u njemu živi čitav svijet, pa i više od toga. U njemu žive beskraj i vječnost. U njemu živi on sam i svatko drugi. Tu, u njemu su nastanjeni njegovi demoni i Bog. U njemu se zrcale nebo i zemlja, sunčeva svijetlost i tama. Čitav se život pretače u njegovu dušu.

-Onda je moj duh beskrajan?

-Da, duh ti je beskrajan, iako se čini da je on samo nešto što je zarobljeno unutar tvog tijela. O tome govori misao koja kaže da u svome Ja nosiš sva bića i da ona nose tvoje Ja u sebi, jer to je jedno. Sva su bića u tvorbi života blisko povezana. Sudbine su nam toliko isprepletene i u tolikoj mjeri upotpunjuju jedna drugu da se čini da smo svi mi ustvari jedno jedino biće, sa bezbroj različitih lica.

To je ono veliko jedinstvo bića koje sam spomenuo prije neki dan, kad sam te prvi puta ugledao ondje među prisutnima. Ispod svih tih lica krije se jedno te isto lice, i u svim tim grudima kuca isto srce, srce života. Jesam li uspio odgovoriti na tvoje pitanje?

-Uh da, počinjem nazirati smisao vaših riječi, ali morat ću još o svemu promisliti. No htio bih vas još nešto pitati, ako mi ne zamjerate.

-U redu, ali ne sada. Vrati se sutra u ovo isto vrijeme i tada ćemo nastaviti razgovor.

-Kako vi kažete. Hvala vam.
Pozdravio sam se sa njim i otišao natrag u pansion.

Sutradan sam se vratio u hram u dogovoreno vrijeme i zatekao jogija, koji me je očekivao. Ponovo me je primio ljubazno i ponudio mi da sjednem, a onda mi je rekao;
-Izvoli, pitaj me što želiš. Sada možemo nastaviti naš jučerašnji razgovor.

-Želio bih vas zamoliti da mi malo pojasnite o tom Duhu koji ispunjava čitav svemir, -rekoh mu, -i zašto je opisivan pomoću suprotnih pojmova: -stalan u nestalnom, nevidljiv u vidljivom, manji od najmanjeg atoma, a ujedno veći od beskrajnog svemira, daleko i blizu i slično. Što to znači? Zar jedno ne pobija drugo? Ako je u svemu, kako je onda van svega? Ako je nevidljiv, kako je onda vidljiv? To me pomalo zbunjuje, možda zato jer nisam shvatio pravo značenje tih pojmova i takvog načina opisivanja. Želi li se time samo na simboličan način nešto naglasiti, a da nije baš doslovno tako kako je rečeno?

-Doista je djelomično tako. Mogu ti pokušati objasniti, no hoćeš li shvatiti?

-Potrudit ću se.

-Kada se govori o Duhu koji je u svemu i van svega, pod tim se misli na to da Duh obitava u svakoj stvari ovog svijeta, u svakom živom biću i u svakom kutku ovog svemira. On je sve što postoji. On je sve ono što ljudski um može zamisliti i ono što čovjek umom ne može dokučiti.

Taj Duh je ono što je u stvarima i što pokreće živote i sudbine. On je ono što određuje putove, uređuje svjetove i stvara život. On daje život, upravlja njime i oduzima ga. Taj Duh je svepostojanje, on je vječnost i beskraj. Svugdje je i u svemu. Neki ga nazivaju Bogom, neki Bramanom, neki ga nazivaju suštinom stvari, prapočelom, izvorom i ishodištem svih života, putova i događaja. Iz njega nastaju svjetovi i u njemu oni nestaju.

Neki ga nazivaju Apsolutom, neki jednostavno ljubavlju, neki svemirom, misleći pri tome da je materijalni svemir sve što postoji. Van tog Duha nema ničega, jer On obuhvaća sve što postoji, i sve što postoji nastaje iz njega i postoji u njemu.

-A što znači da je istovremeno daleko i blizu i da boravi nevidljiv u vidljivom?

-Kad se kaže da je istovremeno daleko i blizu, on to i jeste, jer on je svugdje. Kad se kaže da nevidljiv boravi u vidljivom, to znači da čovjek u stvarima vidi tek stvari same. Za njega je drvo tek drvo, ptica tek ptica, oblak je tek oblak, a čovjek tek čovjek.

Ali iza svakog tog drveta, u svakom tom čovjeku i u svakoj ptici boravi Duh, taj Duh koji prožima sve stvari. Zato on nevidljiv boravi u vidljivom, jer ono što vidimo kao stvari i bića ustvari su Duh sam. Sve to je djelo Tvorca, njegova kreacija, iako to svojim umom tako sebi ne tumačimo. Možeš li ovo shvatiti? -zastao je na trenutak.

Zamislio sam se i odgovorio mu.
-Mislim da mogu.

-U redu. Da nastavim, taj Duh je u svemu i van svega, što znači da doista obitava u svim stvarima, svim bićima i svim kutovima svemira. Ali je i van njih u tom smislu da starenjem bića on ne stari i smrću bića on ne umire. On lomom nekog predmeta ne biva slomljen i nestankom neke zvijezde ne nestaje. On nadživljava stvari, bića i oblike u čijim se likovima pojavljuje. Zato je izvan vremena, jer ga vrijeme ne dotiče. Za njega prolaznost, starenje i smrt ne postoje.

-Znači, njemu vrijeme ne istječe?

-Ne, ne istječe. On je uvijek jednako star, i vječan je, jer je neuništiv. Sveprisutan je i u svemu, jer sve nastaje iz njega i jer ničega nema van njega. Stalan je u nestalnom zato jer su njegove manifestacije i oblici koje uzima podložni promjeni, ali on sam u svojoj suštini uvijek je isti.

-Ovo nisam shvatio, -rekoh, trudeći se shvatiti njegove riječi, ali bez uspjeha.

-Gledaj, put je utvrđen za sve što kreće na taj životni put, iako se ono što se dogodi na tom putu razlikuje. Svaki čovjek ima različitu sudbinu, pa ipak, svaki život podložan je sudbini. Ni jedan je čovjek ne može izbjeći, ni izmijeniti.

To je ono što je stalno i nepromjenjivo, i odnosi se na svakoga. Ono što je stalno u nestalnom je i to da je taj Duh prisutan u svemu što mijenja svoj oblik, ali mijenja se samo oblik koji je Duh uzeo, on sam se ne mijenja.

Vremenom ne postaje ni veći ni manji, ni mlađi ni stariji nego što je ranije bio. Nije ni svjetliji ni tamniji. Uvijek je isti, i uvijek i svugdje prisutan. Mijenjaju se samo lica koja nosi. Promjena je samo površinska manifestacija, dok se bit ne mijenja.

-Znači, neki temeljni principi se ne mijenjaju? -upitah sad kad mi je već sve bilo malo jasnije.

-Upravo tako. Zakonitosti na kojima se postojanje temelji se ne mijenjaju. I sama suština, sama bit stvari, također ostaje nepromijenjena.

Možda ti to mogu malo približiti na ovom primjeru, -nastavio je govoriti dok sam ga slušao vrlo pažljivo. -Iako si u životu prošao mnoge mijene, izgledom, po duhu i karakteru, kao i po znanju i iskustvu, iako si se mijenjao kao čovjek, ipak si to uvijek bio ti. I do samog kraja ćeš to i ostati. Bio si različit, ali svoju si ljudsku bit zadržao. Mijenjao si se površinski, ali to nikad nisi prestao biti ti sam. Ostao si misaono i emotivno biće koje sanja, ima želje i potrebe, biće koje ima svoju sudbinu i koje će jednom spoznati da je ta ljudska bit ustvari nešto mnogo više od toga.

-Možda sam ti previše toga rekao odjedanput, -rekao je na kraju. -Vjerojatno ti većina ovoga sad još nije razumljiva, ali pokušaj razmišljati o ovome i vremenom će ti sve to biti mnogo jasnije. Drago mi je da si mi se obratio i nadam se da sam ti uspio bar malo pomoći.

Shvatio sam to kao naznaku da je ovo kraj razgovora i zahvalih mu na vremenu i razumijevanju.

-Bilo mi je zadovoljstvo. Razmislit ću o svemu ovome. Najljepše zahvaljujem, -rekoh mu opraštajući se od njega.

Rukovali smo se i rastali se. Otišao sam iz hrama pun dojmova, dirnut susretljivošću ovog čovjeka, njegovim strpljenjem i načinom na koji mi je objasnio ono što me je zanimalo. Nije mi doduše sve bilo jasno, ali mislim da ništa od onoga što je rekao nije nedokučivo ako se dobro promisli o svemu. No dobro, sad imam o čemu razmišljati. Zato je ovo bio koristan susret. Bio sam mu zahvalan i mnogo više nego što sam mu to stigao pokazati.

nastavlja se...