SAN O LJUBAVI - Ananda Tattvanandaa
Udaljio se od mene u pravcu koji sam mu pokazao. Još sam se malo ogledao oko sebe, razmišljajući na koju stranu da krenem, a zatim mi se učinilo najjednostavnijim da i ja krenem za njim. Stigao sam i ja do mosta, zastao na njegovoj sredini i zagledao se u daljinu. Obuhvatio sam pogledom nebo, obrise grada i površinu vode na kojoj su se oboje zrcalili, slijevajući se u jednu cjelinu.
-Je li ovaj dan bio samo kratkotrajno izbivanje iz svijeta stvarnosti? -pomislih. -I hoće li nestati onako kako se san istopi nakon buđenja, ostajući još trenutak ili dva u sjećanju, a zatim iščezne, ostajući tek blijedom uspomenom?
Znao sam dobro da ću se vratiti svemu onome od čega sam uspio na tren uteći. Morat ću se ponovo suočiti sa sobom i sa svim onim pitanjima koja sam si s nemirom u srcu postavljao; -mogu li otići dovoljno daleko da zaboravim, hoće li vrijeme ublažiti bol u mom srcu, hoće li me ikad prestati razdirati sumnje i neizvjesnost, i hoću li ikad pronaći svoje mjesto na ovom svijetu, ili ću zauvijek samo bježati?
Ova pitanja ostala su visiti u zraku i tražila su odgovor. Otkad sam ih sebi prvi puta postavio, nisu me napuštala ni na trenutak. Morao sam saznati odgovor na njih, ili umrijeti pokušavajući ga saznati.
Nisam li čitavog života bježao od nečega?
Nisam li se umjesto toga trebao uhvatiti u koštac sa životom i odmjeriti snage s njim?
Nekada se nada mnom nadvijala samo tama i nije se nazirao nikakav izlaz. Nije tada bilo nikoga u blizini da mi pomogne ili da me ohrabri, i ta je prošlost još uvijek bila tu. Visila je nada mnom i nisam joj se mogao otrgnuti.
Kad se u čovjeku nakupi toliko gorčine i sumnje da ne vidi ništa oko sebe i ne osjeća ništa osim boli, počinje se povlačiti u sebe i tražiti uzroke svega onoga što ga je snašlo. I tada počinje razmišljati o životu. I o smrti.
Svako pitanje koji si tada postavi vodi novom pitanju, a iz njega se izrodi niz novih, no ni jedno od njih ne vodi nekom logičnom odgovoru. Ni jedno od njih ne vodi nečemu što bi moglo bar prividno zadovoljiti radoznalost, i nigdje se iza njih ne nazire staza koja vodi van iz labirinta besmisla. Ipak, taj izlaz mora postojati. Neki izlaz negdje mora postojati.
Obuhvatih nakon ovih misli ponovo pogledom obzorje, vodu i nebo, i ovaj prekrasan grad, koji su svi skupa poprimili neku plavičasto-sivkastu boju. Gledao sam svu tu ljepotu, i odjednom je iz čitavog ovog prizora počeo izbijati neki nevjerojatni sklad. Sve je bilo na svom mjestu. Ništa ovdje nije bilo suvišno. Sve je imalo smisla i sve je pripadalo nekom tajanstvenom redu u koji se sve ovo uklapalo.
Nikad još nisam uočio ovakav sklad oblika i boja i ovakvu logičnu povezanost stvari na jednom mjestu. Kao da je neki duh lebdio nad čitavim gradom, povezujući ga u jednu skladnu cjelinu. Kao da ga je taj duh oblikovao po nekoj već unaprijed utvrđenoj zamisli, koja je mogla izvirati iz nebesa ili iz samog središta stvari, iz onoga što oblikuje događaje i redoslijed zbivanja u povijesti svijeta.
Ni sam ne znam odakle mi se pojavio ovaj osjećaj, ali na trenutak sam doista svijet pred sobom vidio na ovaj način.
-Kako dojmljiv prizor, -pomislih.
Uperih tada pogled ravno pod sebe, u vodu nad kojom se mostić nadvisio, i pokušah prodrijeti njime što dublje, privučen sjajem iz dubina. Zagledao sam se u svoj vlastiti odraz koji se razlijevao na površini vode, a onda, u jednom nestvarnom trenutku, ugledah pred sobom obrise ptice sklopljenih krila.
Zatim sam uronio pogledom ispod površine. Učinilo mi se tada kao da tonem, kao da propadam u te dubine. Osjećaj je bio toliko stvaran da se na trenutak svijet oko mene zamračio, a ja kao da sam uronio u neki tajanstveni mračni svijet koji se krije ispod površine pojavnosti.
Na neki čudan način nisam se osjetio odvojenim od tog svijeta skrovitih dubina. Bilo je ovo više nalik nečemu drugome, kao da zaranjam u samog sebe, u dublje slojeve svoje ličnosti, u nekom polusnu u kojem se miješaju odrazi različitih svjetova.
A u mračnim dubinama koje su se gubile u neprozirnoj tami počeli su se nazirati nejasni obrisi.
Nešto se u mraku kovitlalo, kao da pokušava uzeti jasan oblik. Nešto se borilo da iz bezličnosti prijeđe u svijet prepoznatljivih oblika, počelo se jasnije ocrtavati. Bilo je to nešto što se tek naziralo u mojoj nutrini i borilo se da izađe na površinu i zablista.
Ta sjena, taj nejasni odbljesak, ta misao uobličena u viziju došla je iz samog dna moje duše i bila je znak i putokaz. Kad sam ga ugledao i postao svjestan njegove nazočnosti počeo sam izranjati iz dubina noseći ga sa sobom na površinu, i nađoh se ponovo u svijetu iz kojeg sam na trenutak utekao u sferu van prostora i vremena.
Bilo je ovo baš onako kao kad sam zastao pred onim trećim kamenom, razmišljajući o iznošenju tajni iz dubine podsvijesti van na dnevno svijetlo. Na neobičan način sada sam doživio upravo takvo nešto.
Zagledah se tada ponovo u površinu vode, i gledajući u nju pred očima mi se pojavila scena jednog davno prošlog događaja, koji je dolebdio iz mračnih dubina vremena i iskrsnuo ponovo preda mnom.
Sjetih se jednog svog starog znanca i razgovora kojeg smo jednom prilikom vodili. Pričali smo o životu, iznoseći jedan drugom svoje stavove o njemu.
U jednom trenutku rekao sam mu;
-Što je život do tek vječna borba, tek vječita potraga i pokušaj da se nađe malo sreće i mira.
-O tome svatko ima svoje mišljenje, -odgovorio mi je.
-A koji je tvoj stav o tome? -upitah ga tada.
-Možda će ti zvučati nerazumljivo, ali iako većina ljudi misli da je čovjek u životu uvijek na gubitku, jer se nikad ne može stići do kraja puta, do toliko željene sreće i toliko sanjanog mira, ja se s tim ipak ne bih složio. No kao što već spomenuh, svatko o tome ima svoje mišljenje. A i tko bi mogao poznavati život toliko da o tome može dati ispravan sud?
-Možda onaj tko je mudar? -odvratih pitanjem na njegovo pitanje.
-A tko je mudar?
-Možda onaj tko poznaje život i ljude, -rekoh.
-A mogu li se oni upoznati?
-Potpuno možda i ne, ali dovoljno, da. Bar tako mislim, -odgovorih na njegovo pitanje.
-Onaj tko poznaje život i ljude? Ne znam, možda je zaista tako, -rekao je nakon ovoga.
-Ipak, još mi nisi rekao svoj stav o tome, -vratio sam se na svoje ranije pitanje.
-Vidiš, ja život nekako doživljavam kao vagu.
-Kako, ne razumijem, -upitah ga, čudno ga gledajući.
-Kao vagu, kao jednu neobjašnjivu, a ipak postojeću ravnotežu, -rekao je on.
-Zanimljiva misao, ali nisam je shvatio do kraja.
-Ni ja je sasvim ne razumijem, -rekao je slegnuvši ramenima, -ali ipak slutim da je tako. Ne mogu ti to baš jasno predočiti. To je više slutnja nego neka umom razlučiva misao. Ne znam, ali svejedno osjećam da je tako. Ravnoteža jedne i druge strane vage, ravnoteža jedne i druge strane života, onoga pozitivnog i onog negativnog. No ovo ti vjerojatno ne zvuči baš sasvim razumljivo.
-Baš i ne. Ali zamisao je zanimljiva, -rekoh na kraju.
Ovaj razgovor ostao je sačuvan duboko u mom sjećanju i sada sam se možda prvi puta nakon svog ovog vremena prisjetio svega.
-Da, ima u tome nešto, -pomislih, prisjećajući se onoga što smo tada jedan drugome rekli. -Ima nešto, možda i više nego što bi se isprva reklo. Ali zašto sam se baš sada prisjetio svega toga? Čudno, vrlo čudno. Kad se malo bolje zamislim, sve ovo što sam danas doživio bilo je i više nego čudno. Zanimljiv je ovo dan bio.
Sad kad sam se zamislio nad svime, nakon svega doživljenog postalo mi je jasno. Nešto se događalo u meni. Svakog trena postajao sam sve sigurniji u jedno, u dubini moga bića oblikovalo se nešto, a to nešto bila je odluka koju sam ovaj puta doista namjeravao sprovesti u djelo.
Dosta je bilo lupanja glave o pitanjima poput -˝zašto ovo?˝ ili ˝zašto ono?˝ Došlo je vrijeme da doznam što stoji iza toga -˝zašto.˝
Ako iza svih onih pitanja koja si postavljam ne stoji stvarna težnja da doznam odgovor, tada je život samo gubitak vremena, a ja sam se, eto, našao na prekretnici i odlučio otkriti što to oblikuje sudbinu.
Odlučio sam otkriti postoji li neki dublji smisao iza boli i stradanja i ima li u srcu mjesta za još nešto osim za tugu. Je li život samo besciljno lutanje ili nešto više od toga, to je ono što želim znati.
Život je u ovom trenutku za mene prestao biti bijeg i postao je put ka nečemu, i bila je to golema promjena. Doista golema, jer lakše se živi kad se zna kuda se želi ići nego kad se luta u mraku i napipava put pred sobom, i ako i napravim pomak prema naprijed, kasnije se ponovo vratim natrag na početak, izgubivši pravac. To je ono najteže u životu. Zato čovjek ne napreduje kada ne zna kuda želi stići. No onog trena kad se izbistri pred njim i kad shvati što želi, tada više nema trošenja energije na nebitne stvari i skretanja s puta.
Bio je ovo trenutak prosvjetljenja za mene, jer stigao sam do mjesta gdje život dobiva neki smisao i cilj, a bijeg se pretvara u jasnu viziju i put ka samoostvarenju.
-Nekoć sam tako, -počeh se prisjećati, -ponukan željom da saznam, posegao za tajnim znanjima i stao proučavati svete knjige tražeći odgovore, a sve što sam mogao razumjeti premišljao sam i premišljao bezbroj puta.
Počeo sam tada nazirati stvari kojih ranije nisam bio svjestan. I tada su mi odgovori dolazili iz mene samoga, iz onoga unutarnjeg i skrivenog, no uplašen porukama i znakovima čije značenje nisam mogao shvatiti povukao sam se uznemiren i zbunjen.
Krenuo sam, pa sam stao. Više mi je sigurnosti ulijevala odluka da odustanem od toga. Ali ta je sigurnost bila dvosjekli mač. Nešto mi je nedostajalo. Nisam bio potpun. Zastao sam na pola puta na mjestu gdje nisam mogao ostati, jer ovako nisam više bio ni na nebu ni na zemlji.
Nisam imao uporišta pod nogama, niti cilja i vizije koji bi me izveli iz pakla u kojem sam živio.
Nisam više pripadao nigdje, ni svijetu ljudi ni samom sebi, i taj je osjećaj tištao i razdirao moju dušu.
Zaustavio sam se na pola puta, a taj je put mogao da me sunovrati u mračne dubine ludila, ili me je mogao zauvijek izvesti iz svijeta sjena i odvesti tamo gdje blista svijetlost znanja i istine, na mjesto gdje više nema tuge i boli, gdje nestaje svaka sumnja i preostaje samo izvjesnost.
-Koliko sam još daleko od toga, od tog kraja puta. Čini mi se da do njega nikad neću stići, -pomislih na kraju.
NASTAVLJA SE...