Ananda Tattvananda: San o ljubavi

 

U romanu „San o ljubavi“ autor razlaže način i putove spoznaje osobne duhovnosti koja je usko vezana za nekoga tko se kroz različita putovanja razotkrivao čitateljima sa svim svojim manama, frustracijama, strahovima, potisnutostima.

Pripovjedač uvodno naglašava: „Ova priča govori o mojoj preobrazbi i ona je moja sudbina, a na neki način i svođenje računa sa sobom, pa i sa svijetom.

Privučen, zagazio sam u čudesna prostranstva, kročio putovima duha i zašao u sfere koje nisu posve u stvarnom svijetu, bar ne u onom kojeg se obično smatra stvarnim, i dospio do trenutka kada se odjednom za mene sve promijenilo“.
Upravo se taj oblik egzistencijalne duhovnosti polako, mirno, gotovo fluidno razlaže kroz ovu romanesknu strukturu.

Uz rub teksta prepoznaju su zametci priče o egzistencijalnim vjerskim pojmovima i istinama kao što su, na primjer, Bog, savjest, molitva, a autor u njih citatno utiskuje odgovore na pitanja čovjekova postojanja, na pitanja koja manje-više svatko sebi gotovo svakodnevno postavlja: Zbog čega moram živjeti? Zašto moram patiti?

Što će biti sa mnom?

Postoji li Bog?

Kamo idem?
No, nije ništa manje u njoj ni ispisane duhovnosti koja govori o arhetipskim vrijednostima kao što su ljubav, istina, pravednost što je u ovima vremenima sveopće devalvacije moralnih vrijednosti gotovo endemska pojava.
Upravo se s tim svakodnevnim puninama na svojim lutanjima susreće pripovjedač u „Snu o ljubavi“, a priča se o njihovim izgubljenim vrijednostima nudi čitateljima posve nenametljivo, a oni na taj način i sami prihvaćaju bačenu rukavicu izazova i kreću u avanturu traganja za onim primarnim i iskonskim.

 

1.

Negdje u daljini zora navire kroz noć. Negdje u daljini nazire se novo jutro. Noć je bila beskrajno duga.

Probdio sam je misleći o svemu što je iza mene, i o onome što još treba doći. Sada, nakon tolikih godina, stvari mi izgledaju nekako mnogo jednostavnije i logičnije raspoređene u vremenu.

Od one silne zbrke u kojoj mi se nekad ukazivao život gotovo da nije preostalo više ništa.

Sjećam se ovakvih noći iz prošlosti, kad bih dočekao prve zrake jutra nakon neprospavane noći misleći; -˝Iako jutro stiže, a s njim i novi dan, ustvari se ništa neće promijeniti. Nema za mene novog jutra, za mene ne postoji novi dan.˝

Da, sjećam se takvih noći.

Nije sa tom zorom tada dolazilo novo sutra, već je novi dan zračio prazninom, a jedino što je remetilo samoću i tišinu mog života bila je tek moja zamisao, tek moj san.

Godine su prošle od tada i sjećanja na ta vremena još su uvijek živa, još i danas bole, ali više ne toliko kao nekada.

Možda je to sve samo uspomena koja umire i više nema uporište u mom životu, jer se u njemu nešto promijenilo.

Ustvari kad malo razmislim, promijenilo se sve.

Davno, u ona polusnovita vremena, kad još nisam bio toliko star da bih prestao vjerovati u bajke i još nisam bio toliko opterećen životom da bih mislio da su ledena hladnoća svijeta i zlo u ljudskim srcima jedina stvarnost koju život pruža, priželjkivao sam da doživim svoje čudesno putovanje.

Zamišljao sam ga kao neobičnu avanturu, kao putovanje koje se ne odvija posve u stvarnom svijetu već zalazi u predjele mašte, u neke tajanstvene svjetove koje sam tada još držao stvarnima.

A kasnije sam o tom putovanju sanjario možda i zbog toga jer mi je život pružao toliko malo da sam to pokušao nadoknaditi maštanjem o nečemu velikom, o nečemu epskih dimenzija.

Nije mi bilo jasno na koji bih se način mogao otisnuti na jedno takvo putovanje, ali bio sam siguran da u ovom svijetu postoje mjesta koja tek mu prividno pripadaju i koja su vrata u druge svjetove, u kojima je moguće doživjeti čudesne priče nalik onima iz bajke, a da se pri tome ipak ne napusti ovaj svijet, ili da ga se bar ne napusti u potpunosti, već samo jednim dijelom svoga bića.

Mnogo kasnije, nakon dâna provedenih više u boli nego u sreći, nakon mjeseci i godina koje su prijetile da odvedu u mrak jednog drugog svijeta, iz kojeg više nema povratka, ipak sam se otisnuo na svoje putovanje.

Bilo je ono po svemu neobično i siguran sam da bi mnogima djelovalo nevjerojatnim.

Takvi bi ga možda smatrali tlapnjom i ludošću, jer prevazilazi granice uobičajenog.

Ipak, doživio sam ga i o tom putovanju govori ova priča.

Želio sam je zabilježiti već i stoga što je tako nesvakidašnja, no to nije bilo tek puko bilježenje neobičnih događaja.

Ova priča govori o mojoj preobrazbi i ona je moja sudbina, a na neki način i svođenje računa sa sobom, pa i sa svijetom.

Kao i sa svakom drugom pričom i ovu je potrebno smjestiti u neke okvire, prostorne i vremenske, pa ću stoga i ja to pokušati učiniti na sličan način, no svjestan toga da je to malo teže nego inače.

Glavni lik ove priče sam na neki način ja osobno i tako su okviri ove priče prilagođeni upravo meni.

No pokušam li odrediti trenutak u kojem ona započinje, naići ću na prvu poteškoću.

Još dosta davno postao sam svjestan toga da se čovjekov život ne može ograničiti na razdoblje između trenutka rađanja i trenutka smrti i da je život koji živimo nešto što nam je dodijeljeno.

Upitao sam se tada kad je ustvari započela moja priča.

Onda kada sam počeo razmišljati o životu i upitao se tko sam, zašto sam ovdje, zbog čega trpim i koji je smisao toga?

Ili je to bilo u trenutku kad sam se rodio?

Ili čak i ranije?

Izgleda da najvažniji dio moje priče započinje onog trenutka kad sam se pritisnut životom zamislio nad važnijim životnim pitanjima.

No jesu li to samo moja pitanja ili su to pitanja koja si svatko postavi u jednom trenutku svog života?

I postavljaju li ih samo ljudi koji žive sada ili su to ljudi činili oduvijek? Jesu li ta pitanja, koja smatram svojim osobnim pitanjima, svojim osobnim neriješenim zagonetkama, ustvari naslijeđena iz prošlosti i ostavština prošlih vremena, breme koje sam dobio rođenjem i ne mogu ga se osloboditi što god pokušao učiniti? Nisam li rođenjem dospio u svijet u kojem su zakoni i temelji ovog života postavljeni još u pradavnim vremenima?

A život koji mi je dân samo se uklopio u šire okvire života čovječanstva i nadovezuje se na prošlost, jer sve ono što postoji sada porijeklo vuče iz prošlosti.

Sve ono što ljudi danas znaju samo su znanja koja su izrasla iz znanja iz ranijih vremena i upotpunila ih, a i moj se život nastavlja na temelje koji su stvoreni prije mog rođenja.

Gdje je tada trenutak u kojem započinje moj život?

Sva je prošlost svijeta na neki način dio mene i ja sam joj samo nadopuna. Ona živi u meni, djeluje kroz mene, usmjerava me i određuje iako su neki događaji iz te prošlosti tisućama godina udaljeni od sadašnjeg trenutka.

Druga poteškoća kad govorim o sebi je ta da je teško odrediti tko sam to ja.

Naime, teško je točno odrediti gdje su granice ljudskog bića i ljudske duše. Je li ljudsko biće samo tijelo ili nešto više, pitanje je koje sam si nekad postavljao s nedoumicom.

No sada, u ovom trenutku, ljudsko biće vidim kao mjesto susreta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svijeta budnosti i svjetova sna, ovog i svjetova iznad ovog našeg, nama znanog.

U čovjeka utječe sve ono što vidi, čuje i doživi, i sve to dalje živi u njemu kao slika, kao uspomena, kao dojam. U njemu živi sve ono što postoji oko njega jer se pretače u njegovu dušu, oblikuje ga i postaje dijelom njega samog.

U njemu tako živi čitav svijet, pa i više od toga.

U njemu žive više dimenzije, u njemu žive beskraj i vječnost.

U čovjeku živi on sâm i svatko drugi. U njemu žive njegovi demoni i u njemu živi Bog.

U njemu žive dobro i zlo, nebo i zemlja, sunčeva svijetlost i tama. Čitav se život pretače u njegovu dušu. Čovjek je čitav jedan beskrajan svemir, i zato je teško odrediti gdje su granice ljudskog bića i gdje prestaje on, a započinje ostatak svijeta.

No, iako se nakon ovakvog razmatranja može učiniti da je nemoguće točnije određivanje bilo kakvih granica, ipak svaki čovjek ima svoj put, svoju sudbinu.

Taj put je ono s čega se ne može skrenuti, a svaka pomisao na to da je negdje u prošlosti moglo biti drugačije, da se u pojedinim trenucima trebalo postupiti na drugi način, pametnije i mudrije, i da bi život time sad bio bolji puka je tlapnja.

Da se moglo ići drugim putem, išlo bi se.

Da je moglo biti drugačije, bilo bi. Ono što može silno zaboljeti i djelovati neizrecivo okrutno je spoznaja da nam je sve što smo proživjeli bilo dano, i da je moralo tako biti.

No želi li se ta bol nekako ukloniti, ili bar umanjiti, to je izvedivo samo na jedan način i to na taj da se pokuša proniknuti u tajnu onoga zašto je bilo tako.

I ako se već desilo, ima li u tome nekog nama nevidljivog, nedokučivog smisla koji bi sve to mogao opravdati.

Nisam to ispočetka mogao razumjeti, bilo je van mojih moći, no vremenom sam počeo shvaćati tajnu te neumoljive igre života, u kojoj nam je, možda našom zaslugom, a možda i po nekim drugim, nama nepoznatim kriterijima, dano ono što smatramo svojim životom ili svojom sudbinom. Vremenom sam počeo uočavati neke logičnosti u svemu tome.

Negdje u tom trenutku, bar kako ja to mogu vidjeti, započelo je moje neobično putovanje.

Ono što je bilo prije tog trenutka bili su dani i noći u kojima nije bilo nikoga i uzalud sam čekao, uzalud tražio i dozivao.

Teško je bilo živjeti takav život. Prečesto je postajalo nepodnošljivo teško i zamorno.

I često sam prizivao kraj.

Mnogo puta sam se upitao je li moguće da će sve tako završiti i je li to stvarnost ili neki ružan san.

No nisam čekao da sve ostane na tome i tako završi, već sam tražio izlaz iz te tame.

I što je tama teže pritiskala to sam više napora ulagao da pronađem put koji vodi dalje odatle.

Toliko su bolno i strašno djelovali postupci meni bliskih ljudi, a poslije i drugih, s kojima nisam imao ništa, niti sam želio imati, i dani provedeni uz njih izazivali su jezu u mom srcu. Nije se činilo da postoji izlaz, nije se činilo da će svemu tome jednom doći kraj.

I iz svega toga izrodilo se pitanje može li se sve to zanemariti i nadići, može li se zaboraviti i može li se pronaći sreća na ovom svijetu ili je ona tek san.

Tama, očaj, zbunjenost i razočarenja, to je bio početak koji nije obećavao svijetlu budućnost.

No ipak, nedugo nakon toga počeo sam u svemu tome pronalaziti smisao i naišao na tajna znanja, drevna i moćna, koja su promijenila moj pogled na život.

Bio je to nagovještaj čudesnih stvari koje su se počele događati u mom životu i početak neobičnog putovanja, na kojem su se nazirala čudesna otkrića duha, izrasla iz jezive tame svakodnevice i iz teških udaraca sudbine, koji su ubijali u meni volju za životom.

Bio je to nagovještaj da se iz te tame počinje pomaljati nešto nebeski blistavo.

Privučen tim sjajem zagazio sam u čudesna prostranstva, kročio putevima duha i zašao u sfere koje nisu posve u stvarnom svijetu, bar ne u onom kojeg se obično smatra stvarnim, i dospio do trenutka kada se odjednom za mene sve promijenilo.

Promjena je za mene nastupila onog trenutka kad sam dosegnuo najdublje dno, a odavde je put mogao voditi samo na gore.

Iz te tame put me je vodio ka svjetlu koje se naziralo negdje u daljini.

I što sam mu bliže bivao, to je ono snažnije, čistije i blistavije bivalo i sve je više razaralo onu tamu koja me je nekad okruživala, da bi me to na kraju dovelo do mjesta na kojem tame više nema, ni ispred mene, a ni iza mene, jer osvrnuvši se iza sebe, s ovog mjesta na kojem se danas nalazim više ni prošlost ne izgleda onako mračno kao nekad.

Mnogo je puteva koji vode ka spoznaji.

Mnoga su učenja, mnoge tehnike i mnoge vježbe koje pomažu u traženju i nalaženju, i ne postoje oni vrjedniji i oni manje vrijedni načini, a ono o čemu ja želim progovoriti bio je put kojim sam ja osobno prošao i način na koji sam ja sebi objasnio stvari.

 

nastavlja se...

http://www.val-znanje.com