San o bogovima

Uvodna napomena

Prošlo je deset godina od početka svjetskoga rata. Među mnogim
sjećanjima koja opominju na ono doba, diljem svijeta postoje i brojni
slučajevi slutnja, proroštava, snoviđenja, vizija koje se odnose na
rat. S tim se doživljajima čine svakakve obmane, i nije mi ništa
toliko strano kao pomisao da bih se svrstao među to mnoštvo
vidovnjaka i proroka rata! U kolovozu 1914. događajima sam bio
jednako zatečen i zaprepašten kao i svi. No ipak sam, kao i tisuće
drugih, novu katastrofu neposredno predosjetio. Barem sam, kojih osam
tjedana pred početak rata, usnio vrlo neobičan san i zabilježio ga
već krajem lipnja 1914. Dakako, ta zabilješka nije poput kakva
službenog spisa, doslovan i vjeran prikaz sna, već se u to doba
razvila u malu priču. No ono bitno, pojavu boga rata i njegove
pratnje, nisam svjesno smislio; to je bio stvaran doživljaj u snu.
Ne zbog njihove neobičnosti, već zato što bi poneko uz njih mogao
vezati neke ozbiljne misli, priopćavam ovdje svoje zabilješke iz
lipnja 1914 godine.
Hodao sam sam i bespomoćan, posvuda se spuštao mrak i nestajali
oblici, a ja sam tražio i trčao ne bih li pronašao kamo je nestala
sva svjetlost. Tad naiđem na novu zgradu na kojoj su blještali
prozori, a iznad vrata gorjelo snažno svjetlo, i prošavši kroz vrata
uđem u osvijetljenu dvoranu. U njoj se okupilo mnoštvo ljudi, sjedili
su šutke i puni pozornosti, jer su došli da kod žreca znanosti Radu
utjehu i svjetlost. Na povišenu mjestu ispred naroda stajao je žrec
znanosti, u crno odjeven, tih čovjek pametnih, umornih očiju i
mnoštvu slušalaca govorio jasnim, blagim, umirujućim glasom. No pred
njim, na svijetlim pločama stajale su brojne slike bogova, i upravo
je stao ispred boga rata i pripovijedao kako je taj bog nekoć nastao
u davnim vremenima iz potreba i želja ondašnjih ljudi koji još nisu
bili spoznali jedinstvo svih svjetskih snaga. Ne, oni su uvijek
vidjeli samo ono pojedinačno i trenutačno, oni prijašnji ljudi, pa su
trebali i stvorili zasebne bogove za more i za kopno, za lov i rat,
za kišu i za sunce. Tako je, dakle, nastao i ovaj bog rata, i sluga
mudrosti pripovijedao je lijepo i jasno gdje su mu postavljane prve
slike i prinošene prve žrtve, sve dok poslije s pobjedom spoznaje taj
bog ne postade suvišan.
On napravi pokret rukom i bog rata zgasnu i nestade, a umjesto njega
na ploči je stajala slika boga sna, a on je i tu sliku objasnio,na
žalost prebrzo, jer bih rado još dugo slušao o tom dragom bogu.
Iščeznu i njegova slika, a nakon nje pojavi se bog opojno-sti i bog
ljubavne radosti i božice poljodjelstva, lova, kućanstva. Svako od
tih božanstava blistalo je u svom posebnom obličju i ljepoti poput
pozdrava i odbljeska iz dalekih mladalačkih doba čovječanstva, i
svaku je objašnjavao i tumačio zašto je odavno postala nepotrebna.
Jedna za drugom slike su gasnule i iščezavale i svaki put u nama je
zadrhtao mali, sićušni trijumf duha, a istodobno u srcu tiho
suosjećanje i žaljenje. Neki su se, međutim, neprestano smijali i
pljeskali rukama i dovikivali "Miči to!" kad kod bi slika nekog
božanstva zgasnula pred riječju učena čovjeka.
Također rođenje i smrt, saznali smo pozorno slušajući, više nisu
trebali posebnih simbola, ni ljubav i zavist, mržnja ili bijes, jer
čovječanstvo se odnedavna zasitilo svih tih bogova i spoznalo da ni u
ljudskoj duši ni u nutrini zemlje i mora ne postoje zasebne snage i
svojstva, već, štoviše, veliko kolanje jedne jedine prasnage, a
proučavanje njezine biti od sada je prva iduća, velika zadaća
ljudskoga duha. U međuvremenu, da li zbog gašenja slika ili zbog
drugih nepoznatih mi uzroka, u dvorani je bivalo sve tamnije i
sumračnije i vidio sam da mi ni ovdje, u ovome hramu ne svijetli
nijedan čist i vječan izvor, pa odlučili pobjeći iz te kuće i
potražiti svjetlija mjesta.
No prije nego mi se odluka pretvorila u kretnju, vidio sam da sumrak
u dvorani biva sve tmurniji, a ljudi se uznemiriše, stadoše vikati i
jedni kroz druge probijati se kao ovce, kad ih najednom uplaši prolom
oluje i nitko više ne htjede slušati riječi mudraca. Grozan strah i
sparina legoše na mnoštvo, čuh uzdahe i krikove i vidjeh ljude kako
bijesno nahrupiše na vrata. Zrak se napuni prašinom i zgusnu poput
sumporne pare, sasvim se smrk-nu, no iza visokih prozora vidjesmo
nemirnu žarku svjetlost kako treperi u mutnome crvenilu kao u požaru.
Izgubivši svijestležao sam na podu, a bezbrojni sume bjegunci
cipelama gazili.
Probudivši se i pridigavši na raskrvavljenim rukama nađoh se posve
sam u praznoj i uništenoj kući rasklimanih zidova koji su prijetili
da me u padu poklope. U daljini sam čuo buku i grmljavinu i nejasnu
tutnjavu, a djelić neba što je prosijavao kroz raspukle zidove trzao
se od žeravica kao neko bolno, krvavo lice. No zapare više nije bilo.
Ispuzavši iz razorena hrama znanja vidio sam polovicu grada kako gori
u požaru, dok noćno nebo ližu plameni jezici i stupovi dima. Pobijeni
ljudi ležali su razbacani među ruševinama zgrada, uokolo je bilo
tiho, i mogao sam čuti pucketanje i huk udaljenih buktinja, a iza
njih, iz velike daljine dopirahu divlji i ustrašeni urlici kao da se
svi narodi svijeta uzdižu u jednom beskrajnom kriku ili uzdahu.
Ovo je propast svijeta, pomislih, no to me toliko malo začudilo kao
da sam odavno očekivao. Tad ugledah kako iz ruševina gorućega grada
izlazi dječak; ruke je zabio u džepove i skakutao, kao da pleše, s
noge na nogu, gipko i veselo, a onda zastao i ispustio vješt zvižduk,
bio je to naš prijateljski zvižduk iz vremena latinske škole, a
dječak je bio moj prijatelj Gustav koji se kao student ustrijelio.
Uskoro sam, kao on, i ja opet bio dvanae-stogodišnjak, a gorući grad
i udaljena grmljavina i olujni huk sa svih strana svijeta sada su nam
čarobno lijepo zvonili u ušima. O, sada je sve bilo dobro, a prošla
je i nestala mračna mora u kojoj sam proživio tolike očajne godine.
Smijući se, Gustav mi je pokazao prema nekom dvorcu i visokomu tornju koji su se upravo rušili. Ta neka propadnu, nije ih šteta. Može se
izgraditi nešto novo i ljepše. Hvala Bogu da je Gustav opet bio tu!
Život je sada ponovno imao smisla.
Iz golema oblaka koji se uzdigao nad ruševinom velebnoga zdanja i u
koji smo obojica puni iščekivanja šutke zurili, iz tog oblaka prašine
oslobodi se užasno stvorenje, pruži uvis božansku glavu i goleme ruke
i pobjedonosno zakoraknu u zadimljeni svijet. To bijaše bog rata,
isti kakvog su nam pokazali u hramu znanja. No ovaj je bio živ i
gorostasan, a njegovo vatrom obasjano lice ponosno se smiješilo u
veseloj dječačkoj oholosti. Ubrzo se bez riječi sporazumjesmo da ćemo
ga slijediti te pođosmo za njim na krilima brzo i silovito iznad
grada i požara, duboko u treperavu olujnu noć kojoj su naša srca
ushićeno hrlila.
Na uzvisini planine bog rata klikćući se zaustavi i protrese svoj
okrugli štit, i gle, sa svih krajeva kugle zemaljske uzdigoše se
daleki, veliki, sveti likovi i pođoše mu silni i veličanstveni
ususret: bogovi i božice, demoni i polubogovi. Lebdeći stiže bog
ljubavi, a teturajući bog sna, vitka i stroga dođe božica lova i
stizahu drugi bozi bez kraja i konca; a kako zaslijepljen plemenitošću
njihovih likova bijah oborio pogled, najednom više ne bijah
sam sa svojim prijateljem, već s njim i sa mnom i oko nas neki novi
narodi padoše na koljena pred bogovima što se vraćahu.
(1914.)