Cilj i svrha našeg razvoja je sve veće usklađivanje naše volje s Božjom voljom da bismo bili sretni u mjeri u kojoj smo postigli to usklađenje. To znači čuti Boga u svom srcu - to je krajnji cilj razvoja. Da bismo to mogli moramo se odreći strahova, nepovjerenja, pogrešnih shvaćanja i sumnji. Ali to također znači odricanje od stava koji kaže: »Ja jedino mogu biti sretan ako taj i taj napravi ovo ili ono, ili mi život odgovara na način kako sam ja to zamislio.« I onda nam odricanje od samovolje izgleda kao skok u ponor, jer izgleda da se moramo odreći nečeg dragocjenog bez čega nije moguće živjeti. U našim odnosima je lako promotriti taj unutarnji pritisak koji kaže »moraš me voljeti«, a koji onda stvara upravo suprotan odgovor. Ljubav nikada ne može biti iznuđena, makar drugoga “lovili na med”, ipak je ispod strah da ne možemo živjeti bez te osobe - dakle to je prisila.

Osoba koja radi na sebi, sretat će se neprestano s tom napetosti u sebi, tim strahom i tim ustrajavanjem. Ta napetost je uvijek rezultat borbe tame i svjetla u nama. Da bismo u tome uspjeli moramo proći kroz ono što smo stvorili, a to je bol i zbunjenost, praznina i strah. Kakvo god da je to stanje mi ga moramo prihvatiti, tako da ga možemo istražiti, razumjeti, pa tako i razriješiti. Trebamo znati da je to stanje samo privremeno, jer će inače otpor prema otpuštanju, ma o čemu se radilo, biti prejak. Ta odluka prema otpuštanju mora se često ponavljati. To znači da se moramo odreći želje, ali to ne znači odreći se je zauvijek. Privremeno se moramo odreći od tko, što, gdje, kada i kako ispunjenja želje. Jer inzistiranje na ispunjenju naše želje na određeni način, često ometa njeno ispunjenje. Ako budemo imali povjerenja u Božju volju, želja će se ispuniti ali u drugačijoj emocionalnoj klimi, i to na puno bogatiji način. Tako da je često točno, da nešto možemo dobiti tek nakon što smo se toga odrekli. Odrekli smo se inzistiranja koje je bilo rezultat straha da ako ne bude po našem da će to značiti katastrofu, a to je samovolja.

Mogli bismo reći da je to generalna dvojba koja proizlazi iz sukoba u kojem se ili borimo protiv bola, praznine i straha od usamljenosti, ili postajemo beznadni i negativno raspoloženi. To se rijetko odnosi na sva područja našeg života, ali se sigurno odnosi na neka. Primjerice, mi možemo biti dominantni i agresivni da bismo pokorili druge, bilo čistom silom, pametnim uvjeravanjem ili neiskrenom manipulacijom. Na taj način “nosimo” se s nepovjerenjem u život i vlastitom prikrivenom beznadnosti. Ili idemo u drugu krajnost gdje postajemo pretjerano pokorni, jer se želimo slagati s drugima, o njima ovisiti, a ne biti neprijateljski raspoloženi, da bismo druge pomoću utjerivanja krivnje natjerali da nam služe. Tu postoji prikrivena želja da dominiramo. Prilikom rada na sebi treba pronaći takva prikrivena ”rješenja”, odnosno namjere. Ta rješenja su privid naše uspješnosti življenja, odnosno izbjegavanja da osjetimo unutarnju prazninu, i kada to shvatimo bit ćemo dovoljno motivirani da to promijenimo. Jer ne možemo na ovaj način dobiti stvarno ispunjenje, zapravo ga takvim “rješenjima” sprječavamo.

Pretpostavimo da želimo da budemo u ljubavi s drugim ljudskim bićem, ali nismo sigurni da to možemo postići kroz njegovu slobodnu volju. Pretpostavimo da tada počnemo vladati kroz posesivnost, dominaciju, ljubomoru, prisilu i zahtjevnost. To možemo činiti otvoreno ili prikriveno. Također možemo odigravati pretjerano “slabu” osobu i kroz druge igre koje proizvode krivnju. Ako nas druga osoba djelomično uistinu voli, ali nas djelomično i neurotično treba, ili nas želi iskoristiti, ona će se pokoriti našim pravilima, ali će nam istovremeno i zamjerati i okrivljavati nas, mrziti nas i prkositi zbog toga, iako i ona igra naše igre. Tako, da čak i ako “uspijevamo”, to nas neće ispuniti, jer se stalno borimo protiv tih reakcija za koje smo suodgovorni. To stvara začarani krug koji osnažuje našu negativnu sliku o svijetu.

A što će se dogoditi ako imamo hrabrosti otpustiti uzde i suočiti se sa strahom da ćemo izgubiti tu osobu ako prestanemo manipulirati. Ako je i izgubimo, što smo izgubili? Zar to znači da zauvijek moramo biti sami? Zar se neće naći netko tko će nas voljeti zbog nas samih, bez da zbog straha glumimo nekog tko nismo, a to još više umanjuje naše samopoštovanje. Ali ako ta osoba ostane s nama, dobit ćemo neizmjernu radost da nas druga osoba želi voljeti slobodno bez naših manipulacija i dominacije. Stvorit ćemo povjerenje u odnosu koje će se bazirati na našoj vjeri da smo vrijedni ljubavi takvi kakvi jesmo.

Znanje o našem bogatstvu podrazumijeva, kao prvi temeljni korak, da budemo dovoljno snažni, dovoljno velikodušni, dovoljno ponizni, dovoljno iskreni i da ne upotrebljavamo silu na druge, bez obzira koliko mi to profinjeno radili. Jer ironija je u tome da često ono što bismo slobodno dobili postaje nepristupačno kada upotrijebimo silu. Raste naš osjećaj vlastite nevrijednosti, i pojačava se osjećaj da moramo krasti, ostajemo siromašni, jer samo oni koji žive svoju istinu osjećaju da zaslužuju bogatstvo.

Bogatstvo koje je neophodno za život u sreći u kojem imamo ljubav, jedino možemo stvoriti kada toliko potpuno dajemo koliko želimo dobiti. Spremnost da se odreknemo samovolje počet će nam davati ono što nam je uistinu potrebno da bismo bili sretni. Postajemo sve sposobniji da bez lažnog osjećaja krivnje vidimo svoje nedostatke, ograničenja, pogreške i negativnosti zbog kojih kršimo Božje zakone, pa tako nismo najdublje pošteni. Ako nam je najdublje žao zbog toga, ako prepoznamo da tako nanosimo bol drugima i nama samima, i ako ih iskreno želimo promijeniti, a da ne izbjegavamo strpljiv i težak rad na sebi, poniznost i bol od neophodnog suočavanja sa samima sobom, mi ćemo biti na Putu. Naučit ćemo donositi razne odluke, uvijek tražeći istinu. Svaki gubitak će se pokazati kao privid. Sve ćemo više biti vođeni istinskim razmatranjima, ne strahom od neodobravanja, o ovisnosti o dobrom mišljenju drugih ljudi, niti zbog straha da ne možemo podnijeti trenutno neispunjenje. Stvarana ljudska bolest je rezultat toga što ne koristimo svoje potencijale za stvaranje dobrog života. Shvatit ćemo da nema suprotnosti između našeg ispunjenja u najdubljem smislu i interesa drugih ljudi. To stanje svjesnosti u kojem uvijek tražimo istinu će sve više opažati, doživljavati i postizati neograničeno obilje koje nam Bog želi dati. Naš život će postajati sve bogatiji, jer će se bazirati na istini i ljubavi.