Svaki pojedinac je sustvaratelj i jednako je vrijedan

Zašto je došlo do tolikih razlika u vrednovanju ljudskih bića? Kad bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, na Zemlji bi vladao raj.

Tko jede jabuku, a tko koru od jabuke? O Evo, Evo, Dušice moja draga, što ti bi da ubereš jabuku? Kako si mogla biti tako nepoštena da si mogla pokrasti rajski vrt? Mora da si bila jako gladna znanja, ljubavi i razumijevanja, kao i ja sada. Zar nisi znala da ćeš time osuditi sve buduće žene i djecu, da je Adam kao muškarac fizički jači od tebe i da će ti oteti jabuku, a tebi jedva i koru ostaviti? On je zaslužniji za hranu koju je majka priroda darovala. Čuvajući jabuku od tebe za sebe, bacio je u svojoj dobroti kamen da pokoja jabuka i tebi padne sa stabla, kao da jabuka ne bi i sama prirodno pala kada dozrije. Od Adamove zasluge mnogi muškarci i danas raskošno siti žive bacajući pokoji kamen na nedužno stablo jabuke. A energija optužene zmije, u zemaljskim njedrima čuva tajne zakulisne Adamove igre s Evom. A svemu je krivo Adamovo nepriznavanje Evine snage i njezine vrijednosti. Tko je tko u ovoj biblijskoj priči?

Atmosfera je Eva. Zrak je Adam. Zemlja je stablo. Ja sam jabuka. Što je zmija? Nevidljiva misaona energija koja ih spaja.

Hm. Nije mi ovo teza koja doista „drži vodu“.

Eva je vanjska energija kozmičke atmosfere. Adam je unutarnja energija zemljine atmosfere. Zmija je nepoznata i poznata svijest koja ih obavija i ujedinjuje ih ili razjedinjuje. Jabuka je Zemlja na kojoj raste plod. A ja sam taj plod njihovog stabla, sitna jabučica s kojom se sve četvoro igraju. Ovo mi bolje zvuči. Titrajući tako s jabučicom zabavljaju se uzduž i poprijeko, život i smrt, gore i dolje, tamo i ovamo. Moji praroditelji Eva i Adam (primjećujete li njihov raspored) rodiše me, a u svojoj igri zaboraviše na mene, svoju slatku jabučicu. Izgubiše me nedoraslu u zemaljskom prostranstvu, ostavljajući me da se ja sama pobrinem za svoju prehranu. Zaboraviše mi zbog svoje igre reći koja mi je sve hrana potrebna da bih preživjela. Koga su krivili kada su shvatili da su me izgubili? Sebe, jedno drugo, mene što sam tražila hranu, prirodu koja me je sakrila u svom prostranstvu? A jesu li me uopće ikada i izgubili? Sve mi čini da ipak nisu. Sve vrijeme sam ja svima njima na oku. Kontroliraju moj razvoj, kao što roditelji kontroliraju razvoj svog djeteta.

 I što ja sada da radim s ovom spoznajom?  Što da ja sada radim sa svojom vjerom u njihovu ljubav? Kako da shvatim vjersku knjigu, Bibliju? Da prihvatim ili ne prihvatim ova saznanja iz nepoznate svijesti? Da prihvatim svoje ili biblijsko stanje svijesti? Najpametnije bi bilo prihvatiti i jedno i drugo. Prihvaćanje Biblije po postojećem stanju svijesti je neupitno. Ono je povijest čovječanstva. Je li neupitno? Nije. Teško je poslije ovog uvida vjerovati u Bibliju. Bogami će Biblija morati doživjeti svoju preobrazbu, kao i ja svoju. Nije lako vjerovati ni roditeljima kada svojom neodgovornom igrom nepriznate agresije u obiteljskom  odgoju izdaju dječje povjerenje.

Kako da vjerujem svojoj spoznaji? Kako da saznam je li ona uistinu ispravna? Po njoj, vodi me u samu srž ljudskog postanka i života. Vodi li me to putovanje nazad ili naprijed? U život ili u smrt? U neispravnost ili ispravnost? Bez ovog uvida ni jedan čovjek nema nikakve šanse da krene u ispravnost. Ako ide u ispravnost, ide naprijed u život, podržava sebe i svijet oko sebe, te kroz emocije doživljava sreću. Ako ide u neispravnost, vuče sam sebe i svijet nazad i doživljava nesreću. A što uopće znače nesreća i sreća? To su samo dva različita iskustvena osjećaja s kojima se manifestira moja ljudska volja, izbor kakva ću iskustva ja živjeti. Bog, život u objavi, u ta se moja iskustva uopće ne miješa. Briga njega. Moj izbor, ja ću biti sretna ili nesretna, odnosno to je izbor svekolikog ljudskog života u očitovanju, koji je u suštini jedan život. Ma vidi ti tog Božjeg zakona! Ne mogu više optuživati Boga i reći mu da nije pošten. Od mog ponašanja ovisi kakav će biti svijet.

A kako mogu vjerovati da sam neispravno živjela, ako nisam svjesno  imala znanje o tom međuodnosu? Mogu li očekivati od okoline i  društva razumijevanje za moje preispitivanje neispravnog i ispravnog  djelovanja? Mogu li se izgovarati s neznanjem o hrani koja mi je za to trebala? Jesam li svjesno zadovoljavala potrebe za sitošću svoje Duše? Nisam. Moja Duša u zraku, gladna je ispravnosti. Sada imam saznanje i nema mi druge nego da ga primijenim, ako hoću nahraniti svoju Dušu i biti sretna, a hoću.

Svi smo mi roditelji i djeca, sustvaratelji gladni vlastitih spoznaja. Možda me ova tvrdnja oslobodi optužbi i krivice u obiteljskom i društvenom sustvaranju.

Ovo što sada pišem trebala bih ostaviti u jednini, a kako da to učinim? Što me kao roditelja sprječava da to uistinu napravim? Lakše mi je ovaj tekst staviti u množinu, jer se tada ne osjećam sama. Kad si majka, nije lako izgovoriti ovakvu misao.

Roditeljima su teška njihova djeca u većini slučajeva, zbog osjećaja zarobljenosti, a obrnuto djeci su teški roditelji, jer ne shvaćaju njihove potrebe za slobodnijim izražavanjem i vrijednostima, niti u svom životu, niti u životu zajednice u kojoj žive jedni i drugi. Ni jedni ni drugi svjesno ne priznaju međusobno potisnutu snažnu  agresiju netrpeljivosti u kojoj žive zbog neznanja o tomu kako ona nastaje. Ja kao majka nisam podržavala majčinski princip ljubavi koji bi moju djecu učinio sretnom. Eto, rekla sam to! Linčujte me sada, ako hoćete. Ovo je moje svjesno priznanje krivice u odgoju moje djece.

Kako je kod mene poništen majčinski princip ljubavi?

Akumulirana agresija postoji na svjesnom i nesvjesnom majčinskom principu kozmičke Duše, koji podržava život. Na vanjskoj razini svijesti, u eteru, djeluje kao pričuva sveg znanja. U zraku djeluje kao sve znanje mentalne, zemaljske, svijesti. Na osjećajnoj razini udaha očituje se kao forma neznanja (nesreće) ili znanja (sreće). Na tjelesnoj razini između udaha i izdaha u materiji tijela se transformira u bolest ili zdravlje  kroz misaonu formu ili izgovorenu riječ. Majka zbog tog neznanja ne podržava svojom sviješću dječji život. Njezina svijest je negativna. Ni majka Duša (eter) ni otac Duh (zrak) nemaju svjesnost o tome što se događa. Oni ne osjećaju bol i nesreću. Individualni duh u tijelu čovjeka to osjeća kroz udah, zadržavanje daha i izdah kao bol, zdravlje ili sreću. Ljudska pozitivna misao ili pozitivna riječ su presudni za svjesnost, odnosno život u očitovanju. Čovjek svojom riječju određuje kakva će misaona forma biti u zraku i kakav će mu biti osjećaj u Duši ili kakvo će mu biti djelo u iskustvu. Ovo je revolucija, a ne evolucija. Da bi roditelj ispravno odgojio svoju djecu, on bi trebao biti prosvijetljen prije nego ih stvori i počne odgajati.

Sad razumijem misao i emociju, kao što razumijem koje riječi se pretvaraju u dobro djelo i zašto je netko nekome težak za suživot?

Radnicima su teški njihovi šefovi, jer ne razumiju njihov položaj. Ispada da su im oni tlačitelji, a ne odgovorni učitelji. Društvo je izgubilo kompas kojim bi ispravno usmjeravalo i u ispravnom smjeru upravljalo pojedincem zbog nerazumijevanja istinske potrebe samog pojedinca koji je građevni materijal društvenih odnosa. Njegova je potreba pozitivno priznanje kroz misao, osjećaj, riječ i djelo njegove vrijednosti djeteta u društvenom sustvaranju. Što znači da na društvu ostaje odgovornost preispitivanja svojih postavki vrijednosti minimuma i maksimuma nagrađivanja. Minimum je premalen, a maksimum je prevelik. Minimum bi morao biti dostatan za sve potrebe pojedinca koje mu osiguravaju egzistenciju: stan, hrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine. Pojedinac bi se tada osjećao slobodnim i imao bi istinsku moć odlučivanja u izboru s kime hoće ili neće biti u suživotu ili u nekakvom drugom međuodnosu. Tada onoga koji ima malo, to jest dostatno, ne bi bilo briga koliko ima onaj koji je, primjerice, maksimalno bogat. Ta normalna egzistencija pojedinca stvorila bi potrebnu akumulaciju sredstava kroz zaradu i potrošnju, da bi sredstva imala ispravan obrt, korisnik, primatelj, davatelj, što bi kod pojedinca stvorilo osjećaj zadovoljstva postojećim stanjem. Tada bi pojedinac u društvu imao ulogu voljnog sustvaratelja. Ovaj odnos snage potrebno je osigurati svakom pojedincu od osamnaest do dvadeset pet godina života. To nije nikakav problem napraviti u našem društvu s četiri milijuna stanovnika. Obiteljske i društvene financije nisu nepremostiv jaz. Potrebno je samo preispitati pojedine postojeće projekte u izgradnji. Kada se oni dovrše ili se od nekih koji nisu neophodni odustane, evo prostora za novi projekt koji bi se mogao zvati Čovječnost prema svojoj djeci. Kako je moguće izgraditi svoju osobnu čovječnost? –  o tome će biti riječi u cijeloj ovoj knjizi.

Možete je i, naravno, ne morate poslušati.

Zbog postojećeg stanja ljudske svijesti, najviše gubi društvena zajednica. Imati nezadovoljnog samo jednog pojedinca, nije dobar izbor. Imati mnogo nezadovoljnih pojedinaca za državu je katastrofalan izbor. Dakle na državnoj, odnosno društvenoj strukturi upravljanja jest odgovornost za ovakvo stanje koje je za sada, zbog nepriznavanja vrijednosti, neprihvatljivo za veliki broj pojedinaca. To nesretni  pojedinci znaju kroz udah zraka kao povratnu informaciju mnogih ljudi o svojim potrebama. Vape za razumijevanjem njihovog položaja u borbi za životni opstanak. Ni pojedinac ni vlast ne znaju što rade svojom postojećom sviješću. I jedni i drugi vuku svoju zajednicu u kolaps. Kako ovo razriješiti?

Osigurati svakom pojedincu izbor, da ima dostatna sredstva za sve svoje potrebe kada navrši osamnaest godina ili završi školsko obrazovanje, otvara mogućnost voljnog sudjelovanja u ispravnom  sustvaranju. To je preduvjet za nesmetano, kreativno zadovoljstvo u radu i intelektualno pozitivno stanje svijesti.

Gledajući u svijest Eve, Adama, Jabuke i njezinih plodova, ne mogu se oteti dojmu da taj broj četiri ima veliko značenje. Ne samo da on predstavlja ljudski životni križ, on predstavlja i četiri godišnja doba i četiri intervala dana, a predstavlja i četiri životna čovjekova impulsa. Čovjekov život se sada sastoji od 8 sati spavanja, 8 sati rada, 8 sati drugih aktivnosti. Taj ciklus nije ispravan. Nema vremena procvata. Dan treba biti raspoređen po principu 6 puta 4. Šest sati spavanja, šest sati buđenja ili procvata ljudske svijesti, šest sati rada i šest sati obiteljskog suživota. Bez buđenja procvata nema duhovne obnove. To je kao da čovjek nema jedne noge ili ruke. Kako onda može biti ispravno  kreativan? On je kreativno invalid samim ulaskom u međusobno sustvaranje.

Čudan je taj Edenski vrt. Otkriva svakakve tajne. Golica maštu i daje poticaj za intuitivno razmišljanje.