Sudstvo

Sudi, sudi, al' ne pitaj kakav će ti život biti…

Nemoj mislit' da ćeš sudit, a da nećeš suze liti!

Za što se sudiš čovječe prokleti? 

Nećeš ništa u zemlju ponijeti!

Sama pomisao na temu sudstva šalje mi ovu „stihovitu“ asocijaciju, a ja bih sad trebala shvatiti kakva mi to poruka dolazi iz podsvijesti i okoline, iz sjećanja. U smislu same struke i nekog osobnog iskustva  ne znam baš puno, gotovo ništa, o sudstvu u državi, niti kako ono djeluje ili ne djeluje. Ono što slušam kroz medije je da mnoštvo neriješenih predmeta, tužbi svih vrsta, godinama leži u ladicama mnogobrojnih sudskih ustanova. Zašto je to tako pojma nemam, niti me je briga. Osobno, ne pada ni na kraj pameti da se sudim za bilo što, a ako mene netko poželi tužiti, skrušeno i pokajnički ću ga zamoliti da to ne čini i neka pravdu skroji s još dva po mogućnosti neutralna i mudra čovjeka, kako misli da je pravedno. Duboko vjerujem kako je ono što mi se događa u tom trenu najbolje za mene. Vjerujem i da svi mi u sadašnjem životu nosimo određene dugove iz prijašnjih života, a sigurna sam da se iz svake, pa i neugodne situacije, mnogo toga može naučiti. S ovakvim stavom meni sud i sudnica ne trebaju, ali za onoga kome trebaju – neka mu bude i neka se sudi. Valjda će jednog dana shvatiti da je više izgubio mentalnog i emotivnog zdravlja nego što je svojim pravom dobio. Ah, poštenje i nepoštenje! Tko još može razlučiti što je danas ispravno ili neispravno kada sva prošlost iz ovog i prethodnih života ima utjecaja na sadašnjost, a svjedoci smo i teških, čudnih vremena kada je mnogo toga „na vagi“, a prečesto i vrlo subjektivno? Zato svim osuđenima, suđenima i onima koji su u kojekakvim sporovima skidam sve sudske kape i suosjećam sa svim sucima koji moraju donijeti bilo kakvu presudu, a žalim sve one koji su, po svom mišljenju i osjećaju, pravedno ili nepravedno osuđeni.

Sudstvo, naravno, treba postojati u društvu, njegove djelatnosti su mnogobrojne, ali današnji kriminal, kojemu smo svakodnevno i već godinama svjedoci, doista je teško „razmrsiti“. Sudac je „najispravniji čovjek“, a kriminalac „najneispravniji“. Dvije krajnje suprotnosti u jednoj sudnici. Što Vi mislite – u vremenu u kojem živimo, tko će pobijediti? Ima li ovdje uopće pobjednika i tko je gubitnik? Graditi društvo u kojem će ljudi biti pošteni, a već postojeći kriminalac presuditi sam sebi, time što će se sam po sebi odreći kriminala, bilo bi najidealnije rješenje.

Što je to uopće kriminal, ako je isto djelovanje jednom čovjeku ili skupini „priznato“ kao ispravno, a drugom kao kriminal? Odgovor na ovo pitanje preskačem, a sudstvo – doista suosjećam sa sucima. Mogu im pomoći samo time što ću barem nastojati da osobno ne smetam. Nikakvo čudo nije što je sudstvo zatrpano kojekakvim predmetima na koje su i sami tužitelji i utuženi zaboravili.

U onoj vječnoj igrici „malih“ ljudi koja se zove „da ja imam vlast“ ovakvu bih poruku napisala ispred svake sudske ustanove:

Čovječe nemoj se tužakati, molim Te! Riješi svoj spor komunikacijom, dogovorom, a ako ne možeš, odmahni rukom i nastavi živjeti u sadašnjosti svoj život na ispravan način, ne radeći ništa što bi moglo dovesti do bilo kakve tužbe.

PS. Tvoje traženje pravde preveliki je izdatak za Tebe i državu, a dobra „lova“ za odvjetnike.