Što ja znam o svojoj religiji?

Rođena sam u kršćanskoj religiji kao vjernica pravoslavne vjere. Sjećanja mi sežu u djetinjstvo, u prve doticaje s pisanim tekstovima  molitvi Očenaša, Simbola vjere i pjesmarica Svetom Savi, Svetom  Ćirilu i Metodu, začetnicima ove religije. To su prve molitve, ali i zadnje kojih se sjećam. Sjećam se uzvišenog osjećaja kada sam primila prvu pričest. Vrijeme u kojem sam živjela nije bilo naklonjeno religiji, koliko sam ja shvaćala. Religija je bila usputna „nepotrebna“ znanost u tadašnjem državnom uređenju. Kako sam ja kao pojedinac došla do takvog zaključka? U kući smo se redovito molili Bogu za zdravlje, sreću, radost, mir, snagu, uspjeh u učinjenom poslu, napredak u materijalnim dobrima itd. Sporadično se išlo u crkvu za blagdane. Bila je daleko, možda je to jedan od razloga. U kući sam imala molitvenik koji mi je majka nabavila. San Presvete Marije djevice na Svetoj gori. Moram priznati da molitve baš i nisam razumijevala. U školi rijetko se govorilo o religijskim zbivanjima i nekako osuđujuće. Kada sam ja odlazila do crkve uz roditeljski blagoslov, imala sam osjećaj srama. Željela sam da me najradije nitko ne vidi da idem u tom smjeru i najčešće sam poricala da sam bila na nekakvim zborovima, kako su se tada zvala vjerska okupljanja. U slobodnim terminima između i nakon školske nastave rado sam išla na zborove. Veselila sam se njima. Tu sam doživljavala nova iskustva druženja i nekog mističnog iščekivanja ljubavi. Ne mogu reći da u svojim intimnim trenucima nisam vjerovala da postoji neka nadnaravna sila s kojom sam se željela povezati. To su moja sjećanja iz djetinjstva na religiju i vjeru u kojoj sam živjela.

Kada sam se udala kupila sam Bibliju – Svetu kršćansku knjigu i s naporom je pročitala. Nisam shvaćala Bibliju. Koliko sam razumjela, njeno znanje seže u prve pisane tekstove bivših zemaljskih naseljenika i njihovih uzajamnih neprihvaćanja i nasilnih, grubih, ratničkih nasrtaja jednih na druge. Takva povijest ljudskog razvoja nekako me je odbijala. Smatrala sam u svojoj naivnosti da se takvo nešto u današnje vrijeme nikada više ne može dogoditi. Osjećala sam se sigurnom u državi u kojoj živim i koja poziva na ustrojeno ponašanje bratstva i jedinstva među različitim narodima i narodnostima i, iskreno, bila sam sretna da i ja kao jedinka u tome sudjelujem. Ne mogu reći da sam razmišljala o samoj ideologiji, ali sam bila sklona podržavati stanje mira, sklada i harmonije takvog međuodnosa među građanima. Nabavila sam osnovne molitvenike o Isusu i Majčici Božjoj. Ponekad sam ih čitala. U crkvu sam odlazila sporadično. Molitve u crkvi i liturgije uglavnom nisam razumijevala. Svoju djecu sam krstila, ali im kao roditelj nikad nisam nametala religiju iz razloga što sam živjela u zemlji koja je također većinom kršćanske vjeroispovijesti, ali katoličkog opredjeljenja. Nisam željela da se moja djeca izdvajaju u većinskoj zajednici u kojoj su živjela. Ono što još nisam shvaćala su podjele između katoličke i pravoslavne vjere, niti zašto je do njih došlo, ako je to, kako su tvrdili i jedni i drugi, ista vjera. Željela sam da se moja djeca uklope u prostore u kojima sam ih donijela na svijet i sama donesu odluku o svojoj religioznoj pripadnosti ili nepripadnosti religiji. Jedino što je na mene ostavilo dubok utisak u Bibliji jest Isusovo učenje koje me je privlačilo, ali sam imala dvojbe o njegovim mističnim iskustvima i o prenesenom apostolskom znanju njegovih učenika koji su spominjani u Evanđeljima po Jovanu, Luki, Mateju i Petru. Dvojbe sam imala zbog prepričavanih događaja dugo vremena nakon Isusovog života, koji su mogli izgubiti smisao same izvornosti doživljenih događaja, te na taj način iskriviti moguću istinu. Danas, nakon nekih spoznaja u osobnom dijelu uvida u istinu ljudskog roda i njegovog duhovnog razvoja, mogu reći da su se moje dvojbe potvrdile. Ova tvrdnja nije vezana ni za kakve dosadašnje pisane tekstove. Ona je potvrda moje Duše i njezinih sjećanja kroz stoljeća, pa i milenija ako hoćete. Svaki čovjek nosi ta sjećanja u sebi kao zapis proživljenih života u različitim zemaljskim i kozmičkim prostornim okruženjima. Kada razvojem duhovnih zakona postigne određenu vibratornost usklađivanja neprestanog cikličkog kruženja pozitivne misaone i duhovne energije, čovjek dolazi do uvida o mnogim zemaljskim, pa i kozmičkim putovima svoga Duha. To je prirodan ciklički slijed i tu nema ničeg nadnaravnog. Radi se o povezanosti našeg Duha sa svime što je bilo, što jest ili što će biti.

Kada bih ja sada promišljala, po ovoj istini koju sam otkrila u sebi i oko sebe, religija bi se srušila kao kula od karata. Ali sama religija je potrebna čovječanstvu, pa nema razloga da se crkveni oci plaše za svoju krunu. Ljudi su osnovali religijsku zajednicu, a ne religija ljude. Mada se uopće ne bih bunila da religija doista utječe na ljudsku čovječnost u smislu temeljnih ljudskih vrijednosti, pozitivnih vrlina i pozitivnih osobina ljudskog Duha. Tu je religija jako zakazala u svom odgoju i kao vjernik ne prihvaćam da me netko proziva nevjernikom zato što ne odlazim često u crkvu. Religijska zajednica je u mom sadašnjem životnom okruženju povlaštena institucija koja, po meni, ne obavlja svoj dio posla. Svjedoci smo da je ljudski Duh na vrlo niskoj razini duhovnih vrijednosti. U razvoju svoje Duše naučila sam kako nije potrebno mnogo da bi pozitivni duhovni zakoni zaživjeli u ljudskoj psihi. Za to je potrebno napamet naučiti 25 temeljnih ljudskih pozitivnih vrlina i trideset do  pedeset pozitivnih osobina Duha, te ih svaki dan misliti i često izgovarati kroz riječi. Nakon nekog vremena misli i riječi same od sebe počnu se pretvarati u djela. Neka mi se nitko ne usudi od crkvenih otaca ustvrditi kako to nije istina ili, još gore, da to nisu znali, prije nego što nauče navedenu tvrdnju i iskuse to u svojoj praksi barem godinu dana. Bez ovog znanja religija bilo koje skupine ne može pozitivno utjecati na čovječanstvo. Teološko znanje koje je usvojeno to nekako stidljivo otkriva, upućujući da se ide u tom smjeru. U njegovim uputama nema nikakve sigurnosti u kojem smjeru bi se čovjek trebao uistinu duhovno razvijati. Više služi kao nekakvo svjedočanstvo o ljudskom razvoju na zemlji nego duhovnom.

U početku bijaše riječ i riječ bijaše od Boga i riječ bijaše Bog. U ovu tvrdnju sam se uvjerila kroz vlastito iskustvo, unoseći u svoju svijest svu potrebnu količinu pozitivnih riječi koje su stvorile ravnotežu u mojoj svijesti. Većinu svog života provela sam u potrazi za srećom. Prošlo je mnogo vremena dok sam je uistinu i spoznala. Razočarana sam što mi znanje o sreći nije preneseno biblijskim duhovnim učenjem. Nisam čitala samo Bibliju. Bilo je tu svetih knjiga i drugih religioznih skupina. Ni u jednoj od tih knjiga nisam pročitala na koji način čovjek stalno može biti sretan. A može. Religija ne poziva na loše ponašanje čovjeka, već na uzorno ponašanje, kao put ka sreći. Vjernici, prije svega, gledaju svoje svećenike i njihovo ponašanje. U svećeničkom ponašanju ima, blago rečeno, dosta dvojbi koje se počesto izravno kose s aksiomima u svetim knjigama. A svećenici nama prezentiraju Božji nauk, zar ne? Navest ću pojavu koja se događala nedavno, kao sastavnica povijesti naših prostora, a kojoj sam osobno, putem medija, svjedočila. Radi se o ratnim zbivanjima na prostorima bivše države Jugoslavije. Svećenstvo obiju zaraćenih strana dopustilo je sebi opstrukciju svetih knjiga i priklonilo se blagoslivljanju oružja kojim se ubijalo neprijatelja. Što ja kao vjernik mogu reći na ovakvo ponašanje koje su nijemo promatrali milijuni vjernika različitih skupina i šutjeli? Gledajući snimke koji su obilato bili popraćeni medijskim spektaklom nijemo sam plakala osjećajući u Duši da se nemam kome u zemaljskim strukturama vlasti i religije obratiti za pomoć. Religija koja je Božji predstavnik mira, istine, ispravnog djelovanja i nenasilja na Zemlji, izdala je moju vjeru u mir, istinu, nenasilje i ispravno djelovanje, oduzela mi je snagu nadanja radosnijem i sretnijem životu u ljudskim međuodnosima.

 Kako kao majka mogu zaštititi potomstvo koje sam donijela na ovaj svijet, ako ne mogu vjerovati svojoj crkvi? Ona je zadnja na braniku međusobnog razumijevanja, tolerancije, ljubavi, mudrosti, hrabrosti, pravednosti, poštenja, strpljenja, morala, humanosti, velikodušnosti, odgovornosti, umjerenosti, razboritosti, uvažavanja, optimizma, vjere, mira, sklada, harmonije... Ako svima onima koji su to radili kažem: Sram vas bilo!, hoću li išta time postići? Može li mi moja crkva kao vjerniku objasniti s kojim se pravom tako ponašala? Nije li ona predvodnik dobrote i zaštitnik života na planetu Zemlji? Ili je možda u svom neznanju moći ili oholosti zaboravila sva potiranja naroda i ljudi u svojoj povijesti postojanja samo kako bi zaštitila svoje stavove i uvjerenja  kojima manipulira ljudskim Dušama? Moje uvjerenje o svojoj djelatnosti više neće zatirati! Moj je stav da su me crkva i njezini predstavnici izdali. Dosta mi je vašeg pretvaranja! Izdaja je toliko vidljiva da se ne može više sakriti, a da se o njoj ne govori. S ovim uvjerenjem vi gubite moć predvodnika u mojoj ljudskoj vjeri prema vašoj pozitivnoj djelatnosti. Hoće li se itko od onih teologa koji predstavljaju vjeru i koji su sudjelovali u takvoj farsi zamisliti nad takvim djelovanjima? Hoće li poslije ove iskrene ispovijedi jednog vjernika crkvenim ocima pasti koja vlas s glave ili meni, i to mi je svejedno. Prisjećam se sahrane muža moje najstarije sestre. Svećenik koji je obavljao vjerski obred pokopa pokojnika dozvolio je sebi da dva puta naplati svoj obred od jednog i od drugog sina pokojnika višestrukom cijenom od one koliko takav obred košta. Koje li sramote za njegovo zvanje. Kako takav čovjek ili svećenik može predvoditi jedan narod prema ispravnom djelovanju? Da ne pričam o agresiji koja se vidi i čuje preko medija. Bože dragi, svećenici u svojim odorama se tuku kao kakvi kauboji. Seksualno zlostavljaju svoje učenike. Naivno ili ne, ja sad moram reći: Bože nas sačuvaj i od tog zla! Koliko je takvih svećenika koji ne obavljaju svoju dužnost po pravilima parohije u kojoj služe? Jadno im njihovo zvanje i znanje. A kako bi je i mogli obavljati kad su se tako uzoholili za lijepim svjetlucavim ruhom i materijalnim dobrima?

Ja kao laik gledam svećenstvo i njihovo raskošno ruho koje me podsjeća na bajku o golom caru. Gledam raskošne zemaljske bogomolje i pitam se: „Vjeruju li ovi svećenici u nauk koji propovijedaju?“ O čemu misle kada se mole Bogu? Imaju li predodžbu o tomu tko je on? Jesu li zaboravili svrhu nauka koji su pohađali? Imaju li razvijenu savjest? Što oni meni kao vjerniku nude od svog nauka? Ne baš mnogo, a i ono što nude skupo košta. Oni su u prednosti, donosim zaključak. Bi li njihovi nadređeni, da znaju tko su oni, dozvolili da im kruna padne i ponizno pognuli glave pred takvom ohološću? Tko bi mogao u svojoj skromnosti zaštititi prava svojih parohijana? Interesantno pitanje. Ima li šanse da bi to učinili njihovi nadređeni starješine? Ne bih rekla. Njihovi nadređeni žive još raskošnije i bave se više zemaljskom, a manje vjerskom politikom. U svojoj politici religioznog laika, pitam se: Zar djeci, koju sam maloprije spomenula, nije bila dovoljna bol zbog gubitka oca, već su trebali tu bolnu situaciju i dvostruko „keširati“? Kakva sjećanja i osjećaje o svojoj crkvi su oni ponijeli u svojoj duši nakon toga? To nije usamljen slučaj. Nije nikakvo čudo što sve više vjernika u svom promišljanju, zaobilazi svoju religiju. U vremenu u kojem živimo sada već milijuni dobrih plemenitih ljudi svjedoče o ljudskom Duhu drugačijih vrijednosti, svijetleći u ovoj tami svojim iskustvima. Sam Svevišnji Gospodin šalje poruke i sve više ljudi svih vjerskih skupina ih čuje. On postoji i sve vidi i mimo naše volje. Ovo su neka iskustva stavovi i uvjerenja kojih se kao vjernik prisjećam i kojima je svjedočila moja Duša. Ali ovo nisu samo snovi moje Duše, ovo je gorka istina njezine svjesne razočaranosti religijskim djelatnostima i  patnje kroz osobni vjerski i ljudski život.

Moja je osobna spoznaja da najrazvijenija Duša na području duhovnosti na planetu Zemlji predstavlja Boga u objavi. Na Zemlji postoji nekoliko takvih Duša koje predvode ljudsku rasu. Njihovo duhovno znanje nesumnjivo podržava život na zemlji u nekoj vrsti ravnoteže. Nebitno je kojoj vjeri ili religiji pripadaju. Pomoć svake ljudske Duše, u vremenu u kojem živimo, prijeko im je potrebna. Vrlo je važno da se usvoji znanje o tomu kako im se može pomoći. Ne vjerujem da je ovo znanje o kojem pišem samo moje. Pokupila sam ga udahom iz etera i zraka. Otkud ono dolazi? Jesu li to  svjedočanstva naših predaka koji su ih ostavili za sobom, a koja su nam se vratila u cikličkom slijedu prirodnih procesa što se odvijaju danas pred našim očima? Misli koje mi prolaze kroz svijest vode me u ovom smjeru. Prenosim ih bez uljepšavanja i korekcije. Osjećam se samom dok ih pretačem u riječi. Priroda koju gledam u objavi, u jednoj od mojih posljednjih vizija, ima moć da se sama pročišćava. Od njezinog pročišćenja (putem medija gotovo smo izravni sjedoci potresima, podivljalom moru, polavama, vatrenim stihijama…) stradavaju mnoge nevine ljudske Duše, nesvjesne uzroka svega što im se događa. Upozorava li nas to priroda kako je došlo vrijeme da osvijestimo uzroke svih tih stravičnih pojava? Radi ljudi koji su živi, narednih generacija, trebamo li napokon postati svjesni koliko mi sami svojim djelima, ali još više svojim mislima tome pridonosimo? I gdje je tu mjesto bilo koje religijske zajednice?

„Kako da volim, poštujem i prihvatim svoj život poslije ovakve izdaje predstavnika moje vjere?“ bilo je pitanje koje sam si postavila kao vjernik. Poslije viđenja i razočaranja u vjerske institucije u svojoj okolini obratila sam se izravno Bogu. Bog me nije izdao i otkrio mi se u svoj svojoj veličanstvenosti. Kakva sam ja sretnica! Kada sam izgubila svaku nadu u smisao i ljepotu ljudskog života, on mi je pokazao što nada uistinu jest. Kako je lijepo živjeti s tom spoznajom. Bože, hvala Ti! Jedini si koji mi je otkrio smisao duhovnog nauka na ispravan način i koji me kroz život u zemaljskom okruženju nije izdao.

Kome sam ja to dala za pravo da bude moj izaslanik kod Boga? Zašto sama nisam bila svoj posrednik? Nisam znala da ja to mogu biti, niti kako. Od rođenja sam uvjeravana od roditelja, okoline, društva i religijskih predstavnika kako ja ne mogu zastupati sebe po tom pitanju, osim molitvom koju je odobrila religija kojoj pripadam.

Svaki čovjek na svom životnom putovanju ima uporišta u sebi, obitelji, okolini, društvu, religiji i kolektivnoj svijesti planeta na kojem živi. Dok god može crpiti pozitivno iskustvo od samo jednog ovog entiteta, on s više ili manje sreće može opstati na životu. Najgora izdaja koja mu se može dogoditi izdaja je njegovog povjerenja u svoju religiju, jer se tada osjeća izdanim od samoga Boga, a kada ga izdaju svi gore navedeni, tada se u njemu budi Duh. To buđenje Duha otvara čovjeku četverodimenzionalni svijet, svijet duhovnih iskustvenih čuda. Taj svijet ga povezuje s njegovom osobnošću božanske prirode Duhovnih zakona koji se kroz njega ispoljavaju u svoj svojoj punini u kojoj on doživljava preporod, kao da se ponovno rađa sa spoznajom, što je zapravo ispravan način života i spoznaje kako on u njemu može sudjelovati. Ne dođe li do tog buđenja, Duša ide u novu inkarnaciju.